“Svjetske vođe dogovaraju sporazum po kojem će WHO dobiti naddržavne diktatorske ovlasti” naslov je članka na portalu Logično.com (arhiviran ovdje). Faktograf je u više navrata utvrdio da portal Logično širi dezinformacije (1, 2, 3, 4, 5).
Članak na portalu Logično prijevod je članka s njemačkog objavljen na portalu WB (arhiviran ovdje).
Teme se dotaknuo i saborski zastupnik Mosta Marin Miletić. On je u jednom postu na Facebooku (arhiviran ovdje) koji je podijeljen skoro 400 puta i ima gotovo četiri tisuće reakcija napisao, između ostaloga, sljedeće:
“Govorio sam u Hrvatskom saboru i jasno upozorio na nove igre Svjetske zdravstvene organizacije. Svjetska zdravstvena organizacija i Europsko Vijeće otvorili su pregovore o budućem međunarodnom sporazumu koji bi se primjenjivao na globalnom nivou u slučaju budućih pandemija, epidemija, ratova, klimatskih promjena i svih ostalih slučajeva koji predstavljaju višu silu. Dobro, a što ovo ustvari znači, pitamo se mi neki? Trenutno znamo da je sadržaj ovog sporazuma TAJAN, ili ako hoćete, nepoznat javnosti. Možda ćemo prave informacije dobiti tek iza 1. kolovoza kada se članice države ponovno sastaju.
Plan tog The Sporazuma je donošenje odluka u cjelovitosti, na razini jedne velike “vlade”. Ako imam dobre informacije iznutra razmišlja se intenzivno o tome da države potpisnice ne mogu donositi samostalne odluke – iz iskustva da u pojedinim državama se “otela stvar kontroli”. Znate ono, kada mi Mostovci probudimo dio građana pa im 410.000 ljudi potpiše zahtjev da ne želi niti sulude covid potvrde niti licemjernu Stožerokraciju.”
Međunarodni ugovor o pandemijama
Predsjednik Europskog vijeća Charles Michel prvi je najavio prijedlog međunarodnog ugovora o pandemijama na Pariškom forumu za mir u studenom 2020. godine, a čelnici EU-a su četiri mjeseca kasnije, 25. veljače 2021. postigli dogovor o radu na međunarodnom ugovoru.
Kako se navodi na stranicama Europske unije, Vijeće EU-a je 20. svibnja 2021. donijelo odluku da će poduprijeti pokretanje pregovora o međunarodnom ugovoru o borbi protiv pandemija. Države članice Svjetske zdravstvene organizacije su se 1. prosinca dogovorile da će započeti pregovore koji bi države članice mogli obvezati na, primjerice, dijeljenje cjepiva ili medicinske opreme u slučaju budućih pandemija, ali i dijeljenja informacija i znanja o zdravstvenim prijetnjama u nastajanju. Prvi sastanak međuvladinog pregovaračkog tijela održan je 1. ožujka ove godine, a drugi sastanak bi se trebao održati do 1. kolovoza 2022. godine.
Prijedlog međunarodnog instrumenta o sprečavanju pandemija te pripravnosti i odgovoru na njih temelji se na “duhu kolektivne solidarnosti s uporištem u načelima pravednosti, uključivosti i transparentnosti, piše na stranicama EU-a”.
“Snaći će nas i druge pandemije i ozbiljne zdravstvene krize. Nijedna pojedinačna vlada ili multilateralna agencija ne može sama odgovoriti na te prijetnje. Pitanje ne glasi hoće li ih biti, već kada će se dogoditi. Moramo biti spremniji na iznimno koordiniran način zajednički predviđati, sprječavati, otkrivati, procjenjivati i učinkovito odgovarati na pandemije. Pandemija bolesti COVID-19 poslužila je kao britak i mučan podsjetnik na to da nitko nije siguran sve dok svi ne budu sigurni”, navodi se u zajedničkom uvodniku predsjednika Charlesa Michela, glavnog direktora SZO-a dr. Tedrosa Adhanoma Ghebreyesusa i više od dvadeset svjetskih čelnika i čelnica od 30. ožujka 2021. godine.
Ana Vračar koja se u BRID-u i People’s Health Movementu bavi međunarodnim zdravstvom je za Faktograf objasnila da u kontekstu WHO klasifikacija “pravno obvezujuć” nosi veću težinu od većine dokumenata koje organizacija redovito donosi na svojim zasjedanjima. Ti dokumenti obvezuju članice WHO-a da postupaju u skladu s onime što je izglasala skupština organizacije. Dokumenti koji se donose u skladu s različitim člancima statuta WHO uvode se na različite načine – neki se uvode kroz standardni proces ratifikacije na lokalnoj razini, a neki postaju obvezujući automatski po donošenju. Važno je napomenuti da u svim tim slučajevima države članice zadržavaju pravo da te dokumente ne ratificiraju, odnosno ne provode.
“WHO takve dokumente donosi relativno rijetko, što ustvari znači da su smjernice i odluke koje ona objavljuje u najbolju ruku savjetodavne. To može biti ozbiljan problem, jer kada WHO donese neku progresivnu i korisnu odluku, ali bez težine pravno obvezujućeg dokumenta, njena provedba se svodi na dobru volju zemalja članica – a puno zemalja članica nema dobru volju, nego dobre odnose s industrijom”, dodaje Vračar.
Prethodni primjeri ‘pravno obvezujućih’ dokumenata WHO-a su Framework Convention on Tobacco Control, International Health Regulations 2005 ili, do određene mjere, International Code of Marketing of Breastmilk Substitutes. “Činjenica da je nešto ‘pravno obvezujuće’ ne garantira da će ga apsolutno svi provoditi; ali obaveze su veće u slučaju takvih dokumenata”, istaknula je.
Dakle, međunarodni ugovor o pandemijama nije prvi ‘pravno obvezujuć’ dokument koji je donijela Svjetska zdravstvena organizacija.
Globalne nejednakosti
Međunarodni ugovor će se vjerojatno sastavljati godinama i još uvijek nije jasno što će točno ugovorom biti pokriveno, kako piše BMJ. Pandemija Covida-19 još jednom je ukazala na globalne nejednakosti. Prema podacima WHO-a, 80 posto cjepiva protiv Covida-19 distribuirano je u bogate države G20, dok je samo 0,6 posto cjepiva distribuirano među državama s niskim dohotkom.
Uz to što su siromašni više nastradali tijekom pandemije Covida-19, države u razvoju zbog nedovoljnog pristupa cjepivima nemaju jednake šanse cijepiti svoju populaciju, što posljedično dovodi do produžavanja pandemije i opterećenja zdravstvenih sustava tih država.
“Što se samog međunarodnog ugovora tiče, tu je važno krenuti od činjenice da je među glavnim proponentima te ideje EU. Tijekom cijele pandemije EU se trsila da zaštiti interese farmaceuta i blokira sve suvisle prijedloge koji su nam mogli pomoći da na pandemiju bolje reagiramo. Tu se prvenstveno referiram na prijedlog o privremenoj suspenziji prava intelektualnog vlasništva pri Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, koji je do sada mogao pomoći da ne znam više koliko tisuća ljudi u svijetu može pristupiti cjepivima, testiranju i lijekovima za Covid-19, čime bi se spriječile tisuće smrti. EU ovaj sporazum prikazuje kao važan korak u izgradnji kapaciteta za odgovor na buduće pandemije, ali još uvijek nema naznake da je radna grupa koja sprema nacrt dokumenta spremna stati iza dokumenta koji bi omogućio državama da u kriznim situacijama zdravlje stanovništva mogu staviti na prvo mjesto bez straha od mogućih pravnih posljedica zbog npr. kršenja patenata. To je od posebne važnosti za siromašnije zemlje, koje se danas već bore s dugovima u koje su ušle radi nabavke cjepiva. Koristan međunarodni ugovor za upravljanje pandemijama uzeo bi u obzir i takve stvari, i usmjerio države na suradnju umjesto na fiksaciju na vlastite uske interese”, kaže Vračar.
Međutim, smatra da sami međunarodni ugovor, što god da bude s njim, neće riješiti sve probleme koje pandemije mogu uzrokovati. “To se može napraviti samo u kombinaciji sa suvislom zdravstvenom politikom na državnoj razini, koja razumije da ta neka država nije sama na svijetu nego ima neke odgovornosti i obaveze spram drugih, i spremna ih je poštivati”, dodaje.
Financiranje WHO-a
Što se tiče financiranja i budžeta, WHO ima kombinirani model financiranja. Sve države članice uplaćuju nešto što se zove “procijenjeni doprinos” (assessed contribution) i taj iznos je unaprijed definiran pojedinačno za svaku državu, a sredstva koja se tako prikupe nisu namjenska. “Procijenjeni doprinos” je postotak BDP-a svake države članice koji se određuje na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda i čini manje od 20 posto ukupnog budžeta.
Ostatak dolazi iz namjenskih sredstava, tzv. “dobrovoljnih doprinosa” (voluntary contributions) gdje države članice unaprijed odrede na koji program žele da se sredstva troše. Ova sredstva dolaze od država članica, ali i drugih organizacija Ujedinjenih naroda, međuvladinih organizacija, filantropskih organizacija, privatnog sektora i drugih izvora.
