Pojedini su mediji požurili objaviti da je dokazano da mRNA iz cjepiva ulazi u genom, pozivajući se na rad znanstvenika sa Sveučilišta u Lundu, Markusa Aldéna i njegovih kolega u časopisu Current Issues in Molecular Biology.
Portal Staro normalno, primjerice, piše:
[N]edavna studija pokazala je da se SARS-CoV-2 RNA može reverzno transkribirati i integrirati u genom ljudskih stanica.
Krajem veljače 2022. godine švedski su znanstvenici doista objavili rad na temu reverzne transkripcije mRNA iz cjepiva in vitro. Prijepis jest korak do integracije, no značajni su argumenti koji govore da se ovo ne mora dogoditi, pogotovo u stanicama živih organizama.
Naime, i sami autori rada navode da nisu dokazali ugradnju u genom. Rezultati njihovog rada mogu izazvati zabrinutost da bi se DNA izvedena iz BNT162b2 “mogla integrirati u genom domaćina i utjecati na integritet genomske DNA, što može potencijalno posredovati genotoksične nuspojave”, navode. Zatim pozivaju i na daljnje istraživanje:
U ovoj fazi, ne znamo je li DNA reverzno transkribirana iz BNT162b2 integrirana u genom stanice. Potrebne su daljnje studije kako bi se pokazao učinak BNT162b2 na integritet genoma, uključujući sekvenciranje cijelog genoma stanica izloženih BNT162b2, kao i tkiva ljudskih subjekata koji su primili BNT162b2 cjepivo.
L1 elementi
Autori studije, nadalje, tek spekuliraju kako je došlo do prijepisa. Smatraju da se to vjerojatno dogodilo posredstvom LINE-1 ili L1 elemenata, takozvanih “skačućih gena”.
Mogući mehanizam za reverznu transkripciju je putem endogene reverzne transkriptaze LINE-1, a distribucija proteina jezgre LINE-1 je povišena zbog BNT162b2.
LINE-1 elemente smatra se odgovornim i potencijalnu – premda vrlo osporavanu [1, 2] – ugradnju virusne RNA SARS-CoV-2 u ljudski genom (PNAS).
Na aktivnost L1 elemenata u svom radu “Zašto se ignorira biologija retropozicije” i istupima u javnosti upozorava i evolucijski genetičar s Instituta Ruđer Bošković, Tomislav Domazet Lošo.
Sposobnost mRNA molekula da se ugrade u genom dolazi zahvaljujući enzimu zvanom reverzna transkriptaza, koju kodira “skačući gen”, element LINE-1. Reverzna transkriptaza omogućuje proizvodnju DNA iz RNA. Stoga bi se virusna RNA u teoriji mogla reverzno transkribirati u DNA u prisutnosti aktivnosti reverzne transkriptaze iz LINE-1.
No, ta je aktivnost L1 elemenata pojačana upravo u stanicama tumora, o čemu smo pisali u tekstu posvećenom tezama Domazeta Loše. Napominjemo to jer su u pokusu znanstvenika u Lundu korištene upravo stanice tumora jetre, Huh7.
Znanstvenici iz Lunda su izvukli ukupnu DNA iz tih stanica – uglavnom iz jezgre, tretirali je enzimima za razgrađivanje RNA i onda još umnožili s PCR-om. Tražili su jednu desetinu nukleotidnih baza, odnosno 444 baze od ukupno 4284 koliko ih ima Pfizerovo cjepivo i pronašli je. No, osim mogućih alternativnih načina kako su se traženi fragmenti DNA mogli naći u promatranim stanicama, kritičari ovoga rada naglašavaju da su razlike između stanica živih subjekata – primatelja cjepiva – i stanične kulture iz tkiva tumora, dramatične.
Postoje uvjeti u kojima tumorske stanice rastu, a zdrave se samoubijaju
Marko Močibob, docent s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, objašnjava zašto to ne mora značiti da bi se ovakav nalaz pronašao i analizom stanica živih organizama.
“U staničnoj biologiji često se koriste takve stanične linije jer su ‘besmrtne’, tj. dijele se neograničeno i lako ih je propagirati u laboratoriju. ‘Obične’ stanične linije, ako bi netko doista uzeo komad jetre ili uzorak hepatocita, podijele se nekoliko puta i onda se zaustave – one su senescentne, imaju ugrađene mehanizme koje ograničavaju beskrajno dijeljenje. Problem s tumorskim staničnim linijama jest u tome da su ‘divlje’, odnosno u mnogim aspektima svoje biologije se razlikuju od stanica od kojih potječu”, pojašnjava Močibob.
Isti problem ističe i imunolog i istraživač karcinoma, Steve Pascolo, koji je među prvim ljudima na svijetu primio mRNA injekcijom, još sredinom dvijetisućitih.
“Nije nemoguće da bi zdrave stanice preokrenule transkripciju mRNA iz virusa ili cjepiva, ali to bi normalno dovelo do stanične smrti. Obično kada zdrave stanice otkrivaju DNA u citosolu, to pokreće imunološki odgovor i te stanice ulaze u apoptozu“, navodi Pascolo u izjavi za Faktograf, dodajući: “Stanice koje istraživači koriste su tumorske stanice, a ponašanje tih stanica ne predstavlja ponašanje normalnih stanica”.
Molekularna biologinja, koja na PMF-u predaje molekularnu genetiku, doktorica Ivana Ivančić Baće također ne odbacuje da bi se prijepis mogao dogoditi i u zdravim stanicama. Međutim, to nije dokazano ovim primjerom.
“Teoretski je moguće da se to događa, ali mora se moći dokazati na netumorskim stanicama u živim ljudima, a ne stanicama u kojima je inače visoka razina transkripcije L1 elemenata”, navodi ona.
Ovaj nedostatak priznaju i autori studije.
Doza
Doza ‘cjepiva’ koja je primijenjena ovdje, navode naši sugovornici, vrlo je visoka, iako su je istraživači u svom radu odredili prema studijama biodistribucije lipidnih nanočestica, nosača mRNA. Ovako su objasnili kako su donijeli odluku o doziranju:
Oko 18 posto cjepiva nakuplja se u jetri samo 30 minuta nakon što je cjepivo ubrizgano miševima, kako je izvijestio Pfizer u izvješću o procjeni EMA-e, pa smo stoga odlučili proučavati stanice jetre. To također objašnjava izbor koncentracija cjepiva u našoj studiji, čime se posebno bavimo u radu, a koje iznose 0,5-2% koncentracije na mjestu ubrizgavanja.
Međutim, količina, odnosno koncentracija cjepiva korištena u eksperimentu – 2 mikrograma/mL cjepiva na samo 200.000 stanica – puno je veća od količine koju odrasli dobiju cijepljenjem, a to je 30 mikrograma po osobi.
“Imaju koncentracije od 0,5 do 2 µg/mL cjepiva. Doza cjepiva za Pfizer je ako se dobro sjećam 30 µg na cijeli, odrasli organizam. Ako se ta doza podijeli s, najkonzervativnije procijenjenih, pet litara plazme, pada se ispod njihove koncentracije”, navodi Močibob.
Da je doza prevelika navode i Pascolo i Ivančić-Baće, i oni nisu jedini.
Tragovi DNA iz proizvodnog postupka?
Ipak, Pascolo smatra da je kudikamo najveći propust ovog eksperimenta nedostatak vrlo važne kontrola, a to je “mjerenje tragova DNA u mRNA cjepivu”, odnosno testiranje samoga cjepiva.
Ta kontrola ima veze s proizvodnjom mRNA za cjepivo. Kako nam pojašnjavaju Pascolo i Močibob, mRNA koja se koristi u cjepivu proizvodi se tzv. transkripcijom in vitro, gdje se kalup DNA pomoću enzima – najčešće RNA-polimeraze iz bakteriofaga T7 – prepisuje u (m)RNA. Stoga, postoji mogućnost da u cjepivu zaostane DNA koja se u proizvodnji koristila kao “kalup” za proizvodnju RNA.
Da bismo se riješili plazmidne DNA, koristi se enzim za razgrađivanje DNA i koraci pročišćavanja RNA. To nikada nije 100 posto uspješno, kao i u bilo kojem biološkom procesu, ističe Pascolo.
“Korištenjem vrlo osjetljivih metoda (kao što je PCR) takvi se tragovi mogu dokazati. A autori članka nisu uopće provjerili hoće li njihova PCR detekcija otkriti tragove tog fragmenta DNA šiljka u RNA cjepivu”, pojašnjava Pascolo. “U nedostatku tako važne negativne kontrole, mjerenja tragova DNA u mRNA cjepivu, ne bih smatrao da ovaj članak pokazuje obrnutu transkripciju iz mRNA sadržane u BioNTech/Pfizer cjepivu“.
Što bi bilo da je primijenjena bilo koja druga RNA?
Dodatno, Močibob smatra da su znanstvenici propustili napraviti još jedan ključni kontrolni pokus, koji bi se odnosio na nekakvu alternativnu RNA.
“Ta RNA bi građom trebala nalikovati na mRNA iz cjepiva, biti slične veličine, ali drugačije sekvence. Izgledno je da u uvjetima u kojima su oni radili, da se može bilo što ugraditi u DNA, bilo kakva RNA, odnosno da je ugradnja RNA kako su oni radili nespecifična”, ističe Močibob.
Ako je cilj bio provjeriti ugrađuje li se mRNA iz cjepiva u genom, svakako se moglo drugačije dizajnirati sam eksperiment.
Ivančić Baće se pita zašto nisu napravili pokus detekcije pet, deset ili 20 dana nakon uvođenja cjepiva u staničnu kulturu, a ne samo 48 sati poslije. Ako se RNA iz cjepiva prepisala i ugradila u genom, trebali su dobiti iste rezultate.
“Jer kad se reverzno prepisana RNA jednom ugradila u DNA, tamo bi trebala biti stabilna. To bi bio čvršći dokaz, ovako zaista može biti banalan razlog zaostale DNA koja je bila kalup za sintezu RNA, što bi trebala biti kontrola koje nema”, navodi Ivančić Baće.
Naši sugovornici ističu i da je previd ovih nedostataka napravljen upravo zato što časopis u kojemu je objavljen rad znanstvenika iz Lunda nije osobito visokog rejtinga. Impact factor časopisa je samo oko 2, što je ispod prosjeka za područje stanične biologije ili molekularne biologije.