Evolucijski genetičar Tomislav Domazet Lošo objavio je u srpnju 2021. nacrt rada “mRNA cjepiva: Zašto se zanemaruje biologija retropozicije?“, koji do danas nije prihvatio ni jedan znanstveni časopis. Njime proriče da će se mRNA molekule iz cjepiva ne samo ugraditi u genome primatelja vakcine, nego i njihovih potomaka te da će to dovesti do epidemije raka među cijepljenima.
Ukazivao je da su ljudske stanice u stanju proizvesti enzim koji mRNA može prevesti u komplementarnu DNA i onda je ugraditi u jezgru. Ovo do današnjeg dana nije dokazano.
Isto tako, to nije ni testirano. Ni prije pojave mRNA vakcina protiv Covida, ni nakon njihove masovne upotrebe. Sve se to (ne) događa usprkos činjenici da je ugradnja u genom primatelja vakcine od prvoga dana spomena rješenja pandemije upravo mRNA vakcinama jedna od najčešćih mračnih fantazija o cijepljenju protiv Covida.
Da bi stvari bile zanimljivije, u veljači 2022. godine napravljen je pomak. Znanstvenici sa Sveučilišta u Lundu napravili su in vitro test koji na prvi pogled daje zabrinjavajuće rezultate. Postigli su važan međukorak: zabilježili su da se mRNA iz cjepiva u staničnim kulturama – u Petrijevoj zdjelici – može prepisati u komplementarnu DNA, odnosno cDNA. Međutim, to im je uspjelo u kulturi stanica tumora jetre. To predstavlja ozbiljno ograničenje u preslikavanju rezultata na žive organizme, jer su “skačući geni”, kojima se objašnjavaju ovi procesi, neuobičajeno aktivni u stanicama tumora.
I sami su priznali da nisu dokazali da se cDNA načinjena od mRNA cjepiva nakon toga ugradila u jezgru, upozoravajući da bi se to moralo ispitati, pogotovo na ljudima koji su primili cjepivo, o čemu je Faktograf također pisao.
Mehanizam
Mogući ulaz mRNA u genom vezan je za tzv. skačuće gene ili transpozone. Otkrila ih je još krajem 40-ih godina 20. stoljeća briljantna američka citogenetičarka Barbara McClintock. Kolege joj nisu vjerovali da geni mogu skakati s jedne pozicije na kromosomu na drugu pa je Nobelovu nagradu dobila tek u četvrtom desetljeću nakon otkrića i postala prvom ženom samostalno nagrađenom Nobelom iz medicine. McClintock je tvrdila i da ti skačući geni nakon ugradnje sudjeluju u aktivaciji i “uspavljivanju” susjednih gena, no u nagradi se to ne spominje.
Postoji više načina kako geni mogu promijeniti poziciju. Transpozon se, naime, izreže iz genoma u obliku DNA (koji ima dvije niti), i zalijepi na drugoj poziciji pa se to naziva i varijantom cut/paste. U takvom skakanju mu pomaže enzim transpozaza.
Retrotrasnpozoni, u koje spadaju i LINE1, koji su u fokusu priče o mRNA cjepivima, skaču uz pomoć copy/paste mehanizma. Postoji međukorak, a “roditeljski” skačući gen ne napušta svoju prvotnu poziciju u DNA lancu. Poput gena koji kodiraju proteine, on se prepisuje u RNA, koja ima jednu nit. Ta nit nosi uputu za proizvodnju proteina ORF1p i ORF2p.
Protein ORF2p ima dvije važne funkcije za skakanje gena: služi kao reverzna transkriptaza i endonukleaza. ORF2p je, naime, endonukleza koja radi urez u DNA i tad se RNA prevodi u DNA. Enzim reverzna transkriptaza zaslužna je za prepisivanje RNA u DNA, odnosno stvaranje komplementarne, dvolančane DNA (cDNA). Ona se, za razliku od jednolančane RNA, može ugraditi u genom.
Bez reverzne transkriptaze retrovirusi poput HIV-a se ne bi mogli ugraditi u genom domaćina. Retrovirusi enzim proizvode nakon što inficiraju stanicu i “otmu” njene ribosome, tvornice proteina. Naše stanice proizvode ga samo u trenutku skakanja retrotranspozona, kada dobivamo ORF2, našu “domaću” reverznu transkriptazu.
Nakon ignoriranja rada, Domazet Lošo izlazi u javnost
Mjesecima nakon predobjave rada Domazeta Loše nije se događalo ništa. A onda se Domazet Lošo pridružio prosvjednicima protiv Stožera civilne zaštite. Izvikivao je na megafon da su mRNA cjepiva “molekularno tetoviranje”. Poslodavac Domazeta Loše, Institut Ruđer Bošković, ogradio se od njegovih teza.
I Crkva je taman u to vrijeme bistrila stav prema cijepljenju, što će se ubrzo vidjeti na istupu drugog poslodavca Domazeta Loše, Katoličko bogoslovnog fakulteta. KBF se, naime, nakon godinu i pol dana nesuvislih istupa profesorice Ružice Razum javno ogradio od nje. Ipak, od Domazeta Loše se nisu ogradili.
Nakon istupa u masi, evolucijski genetičar objavljuje predavanje na YouTubeu i u pola sata prepričava svoju teoriju. Njegov rad se, naime, proteže na 43 stranice, od čega ih 25 otpada na reference, njih ukupno 205. Uskoro protiv njegovih teza progovara petero hrvatskih znanstvenika na portalu Index te Ivan Đikić u emisiji Press klub. U Press klub pozvan je i Domazet Lošo, no nije se pojavio pa je domaćin Tihomir Dujmović citirao njegove teze na koje je odgovarao Đikić.
Domazet Lošo proglasio pobjedu na dva polja
Domazet Lošo na to uzvraća još jednim ukazanjem na YouTubeu, pravdajući svoj nedolazak Đikićevim istupom u Večernjem listu i strahom da će biti cenzuriran. Time izaziva reakciju razočaranog Dujmovića, koji ne prihvaća argumentaciju i izbjegavanje megdana krsti kao “bijeg s bojišta” i “znanstveno samoubojstvo”. Ipak, Domazet Lošo u novom ukazanju pred svoje kritičare stavlja dvije točke.
Prvo, da je napravio pomak. Od “protivnika” je izmamio priznanje da mehanizam ugradnje mRNA iz cjepiva u genom ipak postoji.
I drugo – zatražio je od Đikića literaturu koja govori da je mogućnost ugradnje mRNA, ne samo iz cjepiva, već i iz terapija, razmatrana ranije te da postoje pokusi temeljem kojih se tvrdi da je to nemoguće.
Takvu literaturu, ni nakon višemjesečne potrage i obraćanja nizu znanstvenika i institucija, ni sami nismo locirali. OVDJE možete u cijelosti pročitati odgovore koje smo dobili od EMA-e, a OVDJE je odgovor Pfizera na naš upit.
Što je nesporno, a što je testirano
Glavne teze Domazeta Loše, naime, kažu:
1. COVID19 mRNA cjepiva izgrađena su na neistini da se mRNA molekule ne ugrađuju u genome.
2. Proizvođači nisu nikada testirali mogućnost ugradnje mRNA molekula iz cjepiva u genome, a regulatorna tijela to nikada nisu tražila iako su to trebala učiniti.
3. U dokumentima regulatornih agencija jasno stoji da genotoksičnost i kancerogenost mRNA molekula iz cjepiva nije nikada testirana.
Ove tri teze su nesporne, osim u jednom detalju. Naime, Europska agencija za lijekove (EMA) doista smatra da lipidna nanočestica i mRNA iz cjepiva nemaju kancerogena niti genotoksična svojstva (str. 55) te da testovi nisu bili nužni. Ipak, propušteno je spomenuti koji su testovi ipak napravljeni. Iako nije bio uvjet, Moderna je napravila dio ispitivanja iz tzv. baterije testova genotoksičnosti, za razliku od Pfizera i AstraZenece.
Moderna je testirala genotoksičnost i završne formulacije cjepiva, kao i lipidne nanočestice, kako in vitro, tako i na živim štakorima. Nisu uočili nikakav relevantan genotoksični rizik, tj. nisu primijetili da se Spikevax (mRNA-1237) veže za DNA, izaziva oštećenja i/ili mutacije.
Za oba cjepiva, i Comirnaty i Spikevax, napravljene su i Studije razvojne i reproduktivne toksikologije (DART), također na štakorima. “Nisu uočeni učinci povezani s cjepivom na plodnost ženke, trudnoću, embrio-fetalni razvoj ili razvoj potomstva do odbića”. Ovo napominjemo jer Domazet Lošo u sljedećem dijelu seta svojih teza predviđa da će se ova cjepiva odraziti upravo na reproduktivno zdravlje cijepljenih.
Genotoksičnost i kancerogenost
Što se tiče genotoksičnosti i kancerogenosti, EMA navodi da se takvi testovi ne zahtijevaju se za vakcine “zbog prirode cjepiva”, odnosno načina na koji su napravljena i kako djeluju.
“[N]a temelju istraživanja i kliničkog iskustva tijekom desetljeća, poznato je da se takve vrste učinaka ne pokreću”, navodi EMA te nastavlja: “Karcinogenost bi mogla predstavljati rizik kod određenih vrsta lijekova koji se daju za kroničnu uporabu ili za cjeloživotne terapije, dok se cjepiva daju nekoliko puta u životu osobe. Što se posebno tiče mRNA cjepiva, komponente formulacije cjepiva su lipidi i RNA (prirodni nukleozidi) za koje se ne očekuje da imaju genotoksični ili karcinogeni potencijal”.
EMA se poziva i na smjernice Svjetske zdravstvene organizacije o testovima koji trebaju prethoditi ispitivanju cjepiva na ljudima. Međutim, one su iz 2005. godine pa se mRNA cjepiva i lipidne nanočestice ondje niti ne spominju. Spominje se obveza testiranja novih adjuvansa i aditiva, a LNP i mRNA ne spadaju u te kategorije. No, to bi se isto moglo uzeti s rezervom. Upalni procesi nakon cijepljenja mRNA cjepivima tumače se upravo lipidnim nanočesticama, stoga se govori da u praksi djeluju kao adjuvans, odnosno pojačivač reakcije imunološkog sustava.
Teza traži laboratorij
Kancerogenost, dakle, nije testirana, kao ni integracija u genom. Nakon mjeseci potrage, nismo uspjeli doći ni do barem jednoga znanstvenog rada koji bi se dotakao teme integracije u genom ikako drugačije osim apriornog odbacivanja mogućnosti da bi se mRNA iz cjepiva mogla ugraditi u genom. To vrijedi za čitav period uoči puštanja mRNA vakcina u masovnu primjenu. Lošinim rječnikom – biologija retropozicije uistinu je ignorirana.
A Domazet Lošo, nadalje, tvrdi:
4. Prema svim obilježjima, mRNA molekule iz cjepiva mogu se integrirati u genome.
5. Sva primijenjena inženjerska rješenja ukazuju da su mRNA molekule iz cjepiva, svjesno ili nesvjesno, dizajnirane da se što jednostavnije ugrađuju u genome.
6. Eventualna integracija mRNA molekula iz cjepiva u genome može prouzročiti tumorske i nasljedne genetičke bolesti.
7. Na temelju svega navedenog sasvim je moguće da će mRNA cjepiva imati pogubne posljedice na populaciju, a najpogubnije učinke na trudnice, djecu i mlade.
Radi se, dakle, o vrlo uznemirujućim tezama, koje nitko nije dokazao, pa ni Domazet Lošo. Najbliže eksperimentu koji sadržajno odgovara propitivanju te teze došli su švedski znanstvenici, Aldén et al., uz sva pripadajuća ograničenja takvom testiranju.
Tri struje
Naši brojni sugovornici na ovu temu mogu se razvrstati u tri skupine.
Prvi kategorički tvrde da mRNA iz cjepiva ne ulazi u jezgru. Zastupaju ono što još uvijek stoji na stranicama GAVI-ja ili izlaganjima vakcinologa Paula Offita, čiji je edukativni centar pri Dječjoj bolnici u Philadelphiji napravio sjajnu vizualizaciju djelovanja mRNA, ali i vektorskih cjepiva. To, među ostalima, tvrde i Europska agencija za lijekove i sam Pfizer/BioNTech u odgovoru na naš upit.
Drugi niz relevantnih adresa uvjerava nas je da su šanse da će se baš mRNA iz cjepiva greškom ugraditi u ljudski genom blizu nuli. Šanse da takva ugradnja ima konkretne učinke na zdravlje pojedinca ili populacije, nastavljaju, još su manje [1, 2, 3].
Treća skupina, u koju spada i Ivan Đikić, poziva na odgovore i pokuse koji će odagnati sumnje. No, i druga i treća skupina smatraju da se ipak zna dovoljno da razloga za paniku nema.
Usamljen
Domazet Lošo stoga spada u prilično malenu skupinu onih koji smatraju da se ugradnja događa često i da je fatalna. Tom temom ne bavi se čak ni pionir mRNA tehnologije Robert Malone. On je svjetski najpoznatiji kritičar mRNA cjepiva, prognan s platformi poput Twittera i LinkedIna. Ni u svojim ranijim istupima, pa ni u čak tri sata sad već čuvenog gostovanja u podcastu Joea Rogana, Malone ni riječju nije spomenuo mogućnost integracije mRNA iz cjepiva u genom.
Pritom je Malone doista govorio o karcinomima kao posljedici cijepljenja, ali u potpuno drugom kontekstu. Govorio je o razmahivanju karcinoma kod cijepljenih, što je pripisao mogućem – i još uvijek nedokazanom – ponašanju T-stanica. Problematizirao je i utjecaj cjepiva na reproduktivne organe, odnosno na menstrualni ciklus. Ni ovaj fenomen ne pripisuje integraciji, već distribuciji lipidnih nanočestica u organizmu.
Pritom Malone u svojoj višedesetljetnoj biografiji ima i uspostavu laboratorija za gensku terapiju. Ovo napominjemo jer Domazet Lošo za mRNA vakcine tvrdi da su “potencijalno vrlo opasna genska terapija”. Malone je radio i na istraživanju retrovirusa, koji se prilikom invazije na genom služe reverznom transkriptazom, enzimom na koji upozorava Domazet Lošo.
Bez odgovora
Poput kontroverznog deplatformiranog superstara Malonea, ni Domazet Lošo nam nije odgovorio na upite. Nadali smo se da ćemo od evolucijskog biologa saznati zašto sâm nije testirao svoje pretpostavke, ako ih već očekuje kod tako velikog broja ljudi. Zanimalo nas je i kako bi, po njegovom mišljenju, taj eksperiment trebao biti dizajniran.
Naime, Domazet Lošo je u svojoj karijeri provodio inovativne eksperimente upravo na polju praćenja izražavanja gena i time privukao međunarodnu pažnju. Nažalost, Domazet Lošo nije odgovorio na naš upit.
EMA i Pfizer: Logika umjesto eksperimenta
EMA i Pfizer nisu nam odgovorili temeljem kojih studija se tvrdi da se integracija ne događa. Stojeći uz tvrdnju da se mRNA iz cjepiva “ne može umetnuti u DNA osobe koja prima cjepivo” EMA se poziva na istu logiku o kojoj slušamo od početka pandemije:
– (mRNA iz cjepiva) ne ulazi u jezgru stanice domaćina gdje se nalazi DNA. Umjesto toga, koristi staničnu mašineriju izvan jezgre za stvaranje proteina, poput svake druge ljudske mRNA.
– mRNA, općenito, ima drugačiji kemijski sastav od DNA, i to sprječava da se može izravno integrirati u lanac DNA.
– Kao i sve mRNA, mRNA prisutna u cjepivima brzo se razgrađuje mehanizmima u stanici, stoga provodi vrlo malo vremena u tijelu.
Slično tvrdi i Pfizer. Obje smo adrese upitali za retrotraspozone i endogenu reverznu transkriptazu. EMA je poručila da “ne komentiraju predobjave znanstvenih članaka”. Pfizer smatra “važnim napomenuti da je premisa teorije ovog pojedinca netočna jer mRNA ne mijenja DNA”. Pozivaju se na “stotine milijuna doza… podijeljenih u svijetu”, koje nisu dovele do promjene sigurnosnog profila cjepiva odnosno zaključka da rizici nadmašuju dobrobiti.
mRNA cjepivo vs. infekcija i DNA cjepiva
Znanstvenici s kojima smo komunicirali su nešto manje odrješiti i, kada govore o mogućnostima, obično povlače paralelu s infekcijom. Imunolog Steve Pascolo desetljećima objavljuje radove u kojima tvrdi da se mRNA molekule iz mRNA cjepiva, za razliku od komponenti DNA cjepiva, ne mogu integrirati u genom.
I njega smo upitali kako znanstvenici to znaju, odnosno koji pokusi na ljudima, životinjama ili staničnim kulturama govore o tome. Ponovo se odgovor bazira na logici:
1. Naše su stanice pune RNA, uključujući mRNA. Proces reverzne transkripcije putem virusa ili endogene reverzne transkriptaze (npr. ORF2, op.a.) je zato vrlo specifičan. Da nije vrlo specifičan i da taj enzim može reverzno transkribirati u bilo koju RNA u stanici, stanica bi umrla.
2. Kada se ljudi zaraze RNA virusom kao što je SARS-CoV-2, oni dobivaju mRNA koji kodira šiljak i umnažaju tu mRNA u gotovo svim stanicama u tijelu, uključujući stanice u organima za reprodukciju, što traje nekoliko dana ili tjedana. Stoga, kada bi revezne transkriptaze mogle reverzno transkribirati mRNA šiljka, ovo bi se dogodilo u svim stanicama/tkivima inficiranih ljudi. Cjepivo sadrži 30 mikrograma koji se ubrizgavaju u mišić i otamo nestaju u maksimalna tri dana. Kada bi postojao rizik od proizvodnje cDNA od mRNA šiljka i od integracije, svakome je razumljivo da bi ovaj rizik bio daleko, daleko veći kada ste inficirani, nego kada ste cijepljeni.
Ovaj dio odgovora zaključuje pitanjem: “Je li SARS-CoV-2 infekcija karcinogena? Jesu li RNA virusi (primjerice gripa) karcinogeni?” Zasad je teza o mogućoj ugradnji SARS-CoV-2 u ljudski genom u staničnim kulturama objavljena (PNAS), ali ne i potvrđena.
On također podsjeća da DNA iz cjepiva poput AstraZenece, Sputnika V i Janssen, imaju teoretsku mogućnost za integraciju u genom. “To su DNA konstrukti koji ciljaju jezgru“, navodi Pascolo.
Rijedak događaj
Članovi Hrvatske udruge genetičkih inženjera (HUGI) objavili su tekst u kojem navode da je “jedini poznati način kako do ugradnje može doći” onaj na koji upozorava Domazet Lošo: pomoću proteina retrotranspozona LINE-1 (L1).
Pokretanje retrotranspozona L1 “može biti potencijalno opasno, ovisno gdje se nanovo ugrade”, te da ponekad može dovesti do nastanka bolesti što su iznimno rijetki događaji. Moraju se dogoditi u stanicama koje se dijele i događaju se češće u embrionalnim, neuralnim stanicama i raznim tumorima“. Ovaj dio objašnjava, barem dijelom, aktivnost L1 elemenata u Huh7, staničnoj kulturi tumora jetre koju su koristili znanstvenici iz Lunda.
Vrlo rijetko, nastavlja HUGI, može se dogoditi da se u citoplazmi umjesto L1 RNA greškom ‘uzme’ ljudska RNA (bilo koja od tisuća mRNA ili rRNA u stanici) koja se prevede u DNA i ugradi u DNA čovjeka.
“Koliko je to čest događaj? Procjena je da se retroduplicira manje od jedne stanične RNA na svaku od 2000 L1 ugradnji za koje smo već rekli da je rijedak događaj. Upravo ovaj iznimno rijedak događaj smatra se mogućim problemom s mRNA cjepivima”, navodi HUGI.
Dok se mRNA iz cjepiva u citoplazmu dostavlja samo prilikom cijepljenja i prisutna je samo kraće vrijeme (nekoliko dana), ljudske mRNA su prisutne u citoplazmi kontinuirano.
“U rijetkom slučaju ugradnje reverzno prepisane mRNA u ljudski genom, mjesto ugradnje bilo bi najvjerojatnije na ‘tihim’ mjestima u genomu gdje je utjecaj na stanicu beznačajan. Vrlo rijetko ugradnja bi se mogla dogoditi u nekom važnom genu što bi potencijalno moglo izazvati neželjeni ishod kao što je stvaranje tumora. Pritom treba imati na umu da se tako zahvaćena stanica mora dijeliti da bi se napravljena promjena mogla manifestirati i napraviti probleme u organizmu. Stoga je vjerojatnost ugradnje mRNA dostavljene cjepivom iznimno mala i neusporedivo manja nego ugradnja bilo koje vlastite ili pak virusne mRNA”, naglašava HUGI i ponovo nas vraća na veću vjerojatnost da se ugradnja dogodi po infekciji, što još uvijek nije dokazano.
Pritom podsjećaju na rad objavljen u PNAS-u, autora Zheng et. al, čiji rezultati nisu ponovljeni u kasnijim pokušajima [1, 2]. Naime, Liguo Zhang sa Instituta za biomedicinska istraživanja Whitehead u Cambridgeu, tvrdi da je u staničnim kulturama dokazao da se virus SARS-CoV-2 (dakle, ne mRNA šiljka iz cjepiva) može ugraditi u genom i to upravo posredstvom L1 elemenata. Međutim, iako je rad objavljen u uglednom časopisu, još uvijek nije potvrđen ponovljenim rezultatima.
To se događa slučajno, iznimno rijetko i vrlo je velika vjerojatnost da posljedica neće biti
S ovim se slažu i predstojnica Zavoda za molekularnu biologiju Instituta Ruđer Bošković i članica vladina Znanstvenog savjeta Andreja Ambriović Ristov, zatim Boris Lenhard, molekularni biolog s Imperial Collegea u Londonu te Ivana Ivančić Baće s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, koja predaje molekularnu genetiku. Oni su u razgovoru za Index iznijeli mišljenje koje ide protiv tvrdnji Domazeta Loše iz četiri ključna razloga.
1) Ugradnja dijelova virusnih i drugih RNA ili mRNA u ljudski genom nije uobičajena kako to Domazet-Lošo tvrdi. Ta je ugradnja uobičajena za retroviruse i retrotranspozone koji imaju potrebne signale u svojoj DNA i RNA za to, ali ne i za druge viruse kao što su virusi gripe ili koronavirusi, kao ni za pojedinačne molekule mRNA, uključujući one iz cjepiva.
2) Bez odgovarajućih signala u RNA, dva koraka koji se trebaju dogoditi za njihovu ugradnju u ljudsku DNA, a to su prepisivanje RNA u oblik DNA i potom ugradnja te DNA u ljudsku DNA (kromosom), događaju se samo slučajno i iznimno rijetko.
3) Čak i kada bi se dijelovi RNA ili mRNA (nakon što se prepišu u DNA) ugradili u ljudski genom, to bi se dogodilo tako da s vrlo velikom vjerojatnošću ne bi imali nikakvu funkciju jer bi se najvjerojatnije ugradili u neaktivni dio ljudskog genoma u kojem ih ništa ne bi moglo aktivirati.
4) Kada bi ugradnja RNA (tj. od nje stvorena DNA) u genom bila uobičajena, onda bi se to mnogo češće zbivalo s našom vlastitom RNA i RNA koronavirusa tijekom infekcije, nego s mRNA iz cjepiva koje ima mnogo manje, brzo se raspada, ne umnaža se i ulazi tek u mali dio stanica u tijelu.
Nadalje, profesor Thomas Preiss, voditelj RNA biološke grupe na koledžu za zdravlje i medicinu Australskog nacionalnog sveučilišta navodi da “trenutačno nema dokaza da je [integracija mRNA iz COVID cjepiva u ljudsku DNA] uvjerljiva, barem ne u smislu da bi predstavljala značajan medicinski problem s mRNA cjepivima”.
I što ako se pokrene taj mehanizam?
Kada bi se stvarno dogodilo da se mRNA iz cjepiva nađe baš u stanici u trenutku kada se događa skakanje L1 elemenata, ondje će se zateći i otprilike “10.000 mRNA molekula unutar stanice”, koje bi po toj logici “također trebale završiti u genomu”, kaže Traude Beilharz, izvanredna profesorica i RNA biologinja na Sveučilištu Monash.
“Ali to se jednostavno ne događa”, dodala je, objasnivši da ljudske stanice imaju “bezbroj mehanizama” da to spriječe te da su istraživačima na raspolaganju “mnogi eksperimentalni testovi za otkrivanje čak i rijetkih događaja retrotranspozicije”. Ona smatra da je “razina dokaza za obrnutu transkripciju niska, a dokazi za integraciju u genom nepostojeći”.
“Ako je mRNA ‘zauzeta translacijom’ nema mogućnosti da ju hvataju neki drugi proteini i vraćaju u jezgru”, izjavljuje nam i Ivančić Baće.
Dizajn za ulazak u jezgru ili translaciju?
Ipak, Domazet Lošo tvrdi da postoji više razloga za pretpostavku da će se umetanje mRNA u genom dogoditi, nego da neće. On smatra da je molekula mRNA iz Pfizerova cjepiva za to optimizirana. Za primjer navodi postojanje poli-A repa na kraju molekule, ali i druga obilježja koja su istaknuta u ovom screenshotu (19. minuta videa) kao što su vrijeme poluraspada, mimikrija ili “enormna doza” mRNA.
Ove modifikacije mRNA molekule drugačije tumači i sama Katalin Kariko iz BioNTecha. U 28. minuti ovog intervjua objašnjava da se uvođenjem pseudouridina postiglo ne samo ublažavanje upalne reakcije, nego je tako modificirana molekula “proizvela deset puta više proteina nego ona s uridinom”.
Pseudouridin, osim što smanjuje imunogeničnost i povećava efikasnost translacije, vjerojatno povećava stabilnost mRNA, pojašnjava nam Ivančić Baće.
Nadalje, Nenad Malenica, docent sa Zavoda za molekularnu biologiju Prirodoslovno matematičkog fakulteta u Zagrebu pojašnjava da je poli-A rep jedno od obilježja eukariotske mRNA. To se uči na osnovnim kursevima biokemije ili stanične biologije: poliA rep je normalan dio eukariotskih mRNA važan za njihovu translaciju i stabilnost; nema tu nikakve zavjere ni podmuklih namjera.
“On je uvjet za uspješnu translaciju. Zato i virusne mRNA imaju poli-A rep”, pojašnjava Malenica.
Enormna doza je, po Ivančić Baće, nešto što je jako teško za izračunati, jer nitko ne zna koliko mRNA uđe u jednu stanicu.
“Ali sigurno to nisu baš tako enormne količine. I da jesu, takva stanica možda to ne bi preživjela. Ne bi se ‘tetovirala’. Ukratko, mRNA u cjepivu je optimizirana za translaciju, ne ugradnju”, zaključuje Ivančić Baće.
Regulativa
Iskusni farmakolog Vladimir Trkulja smatra da se oko ugradnje mRNA u genom stvorila potpuno nepotrebna buka, koja je temeljena na nimalo vjerojatnoj, teoretskoj mogućnosti.
Po njemu, u smislu regulative, na umu treba imati tri stvari:
1. mRNA cjepiva nisu ‘od jučer’. Konkretno, znanstvenici iz BioNTecha, kao i tisuće ljudi u tom području, bave se mRNA cjepivima od sredine 1990-tih. Prvenstveno je želja bila razvoj cjepiva protiv raka, odnosno protiv raznih oblika malignih bolesti.
2. U času kada se pojavljuje Covid-19, stvar je samo ‘skrenuta’ u smjeru virusne mRNA i virusnog cjepiva.
3. Već 25 godina sigurno stječe se znanje, tehnologija, razumijevanje biologije i shodno tome – događa se i razvoj regulatornih standarda za takve (potencijalne) proizvode. Primjerice, prije su bili razrađeni regulatorni standardi za kontrolu proizvoda npr. u laboratoriju uzgojenih srčanih zalistaka, nego je prvi takav napravljen i ugrađen u čovjeka.
“Slično tome”, nastavlja Trkulja, “i za tehnologije (a) dostave funkcionalnih gena (b) dostave siRNA (c) dostave ASO, (d) lipidnih nanočestica ili adenovirusnih vektora…i (e) konačno – i mRNA cjepiva – postoje jasno razrađeni standardni i kriteriji od ‘a’ do ‘ž’. Te standarde, testove i kriterije – razvijaju i definiraju ISTI ljudi u smislu ekspertize i znanja – kao i oni koji se proizvodnjom toga bave. Ja sam prije dvadesetak godina, kada je to bilo ‘tehnološki jako zahtjevno’ s velikom američkom kompanijom radio na jednom biotehnološkom proizvodu, pa Vam mogu iz prve ruke reći kako je EMA imala sve postavljeno, regulirano, kao i kako su izgledale inspekcije, kontrole, zahtjevi, testovi itd.”
U konačnici, navodi: “Ljudi si šibaju brufene, andole, aspirine, lekadole… A u ukupnosti, od svakog od njih, s većom učestalošću od ozbiljnih stvari s cjepivima – može biti ozbiljnih šteta: akutna ozljeda bubrega, teške eksfolijativne dermatoze i slično. A opet, toliko je rijetko, da se mogu kupiti bez recepta, zato, jer se smatraju ekstremno sigurnima. Razumijete?”.
Majstorski šah pred osnovnoškolskom publikom
Tema koju je Domazet Lošo, i ne samo on, nametnuo u javnom prostoru izuzetno je kompleksna i njeno razrješavanje se može dogoditi samo u laboratoriju, ne u medijima. To ne kažu samo naši sugovornici iz znanosti, nego i iz medija.
Malenicu smo upitali je li javnost bila obmanuta u zadnje dvije godine kada se kategorički tvrdilo da ne postoji mehanizam da mRNA iz cjepiva uđe u genom. Odgovorio nam je da je gotovo nemoguće instantno educirati javnost za praćenje ove diskusije.
“Kao da djetetu date da komentira partiju šaha, a ono još ne zna pravila te igre”, kaže Malenica.
“Da li se trebalo to komunicirati?”, pita se Ivančić Baće. “Možda jest. Kako L1 retrotranspozoni normalno nisu aktivni, ili samo sporadično, a mRNA je nestabilna pretpostavljam da su zaključili da je to daleko manji problem od nekih drugih nuspojava ili od problema da se protein uopće ne translatira i ne ponaša kao cjepivo. Ne znam. Je li neka takva informacija potrebna i korisna ili će samo stvoriti nepotreban strah i odbojnost?”, pita se ona.
Povratak u laboratorij?
S obzirom na masovnu upotrebu cjepiva, postojeću strogu regulativu za farmaceutske proizvode i fokus javnosti, pretpostavka je i da bi opasnosti, kada bi postojale, zasigurno bi već bile detektirane.
Zato kritičari Domazeta Loše za njegov pristup kažu da je neznanstven: on je trebao dokazati ono za što tvrdi da je vrlo vjerojatno i učestalo. Tek nakon relevantnog otkrića vrijedilo bi dizati paniku, jer se komunicira s needuciranom javnošću, suočenom s posljedicama pandemije.
Ipak, lako se postavlja i protupitanje. Nije li bilo i drugih koji su mogli i trebali to ispitati? Za proizvođače cjepiva znamo da integraciju u genom nisu ispitivali, usprkos dvogodišnjoj paranoji prisutnoj u javnosti. Priču o ugradnji mRNA cjepiva u genom pojedini znanstvenici – umorni od objašnjavanja – počeli su nazivati “zombi laž“, jer neprestano ustaje iz mrtvih.
To može značiti i da bi negativni rezultati dobro dizajnirnog eksperimenta u eri mRNA vakcinologije – usprkos tome što su negativni – mogli biti među citiranijima.
Ipak, ne postoji čvrsto obećanje proizvođača da će se “zombi laž” ugušiti ciljanim kliničkim ispitivanjem potencijalne ugradnje.
