Upitajmo se mi Europljani i svi koji se takvima osjećamo, koliko smo sami pridonijeli, pojedinačno ili u nekoj grupi, da dođe do agresije na Ukrajinu. „Koješta“, pomislit ćete vjerojatno, „ni na što nemam utjecaja, a sad će me Faktograf još, ni kriva ni dužna, optužiti da sam agresor na jadnu Ukrajinu!“
No, ne bismo se trebali praviti kao da nismo znali s kim imamo posla i skrivati se iza izražavanja suosjećanja i brige za stradale. Jednostavno je na profile društvenih mreža u znak podrške postavljati boje ukrajinske zastave i veseliti se iz tople sobe svakome ugljenisanom tijelu ruskog vojnika pored tenka u plamenu, ali zašto se sve to nije sprečavalo puno ranije? Svaki, naime, put kada smo na društvenim mrežama podijelili neku dezinformaciju, nasjeli na neprovjerene glasine, ili preskočili glasati na demokratskim izborima, mrvicu smo pomagali da dođe do ovoga čemu svjedočimo. Podsjetimo se što ruski predsjednik Vladimir Vladimirovič Putin uporno radi već desetljećima dok mi nehajno odmahujemo rukom.
Tajni agent Putin
Ruske tajne i druge službe pod vrhunskim vodstvom iskusnog ruskog predsjednika već godinama širom svijeta podržavaju mnoge aktivnosti s ciljem podrivanja demokratskih sustava – toplo se druže sa strankama krajnje desnice i krajnje ljevice, izdašno pumpaju novac u televizije, internet portale, društvene mreže, podcaste, pojedince, autore, izdavače, tvrtke i sve ostalo što doprinosi krajnjem cilju. Predano rade na širenju utjecaja u svijetu, pedantno u detalje razrađeno i smireno pronalaze slabosti u raznim državama i koriste ih za svoj račun.
Zašto i ne bi, ta svaka država želi biti utjecajna, ali ruski je način ipak zanimljiv jer spretno je bio u stanju zakuhati situaciju kombinirajući neke stare metode s modernom tehnologijom. Mora se priznati, Putin se pokazao zaista sposobnim i sveprisutnim, a svi mi smo mu u tome zdušno pomagali.
Sve što znamo o Vladimiru Putinu može, a i ne mora biti istina jer radi se o obavještajcu koji je školovan da zamagli situaciju. Njegov privatni i profesionalni život pun je nepoznanica i proturječnih informacija, no iz iskaza raznih svjedoka razaznaje se slika ne samo sposobnog obavještajca, nego i moćnog političkog i ekonomskog aparata koji djeluje iz pozadine.
Djed Spiridon Putin bio je osobni kuhar i Staljinu i Lenjinu, tvrdi ponosni unuk Vladimir Vladimirovič koji za svoje djetinjstvo kaže da je bilo teško, bez tople vode i s puno štakora u zgradi.
U sigurnosnu službu KGB stupio je kao mladić, a prije skoro 40 godina naučio je kako se dobro mogu iskoristiti ekstremisti ne bi li se podrivalo suparnika – jer tih su godina vlasti Sovjetskog Saveza bile voljne financirati sve koji žele destabilizirati zapadnu Europu. Djelujući iz ureda KGB-a u Istočnoj Njemačkoj, smještenog u Drezdenu, Putin je po jednima bio tek prosječni agent srednjeg ranga, dok je po drugima vodio složenu operaciju špijunaže usmjerenu protiv gospodarstava država Zapada. U smiraj Hladnog rata naučio je podosta o potpomaganju ekstremno lijeve Baader-Meinhof grupacije (RAF) koja je izvodila terorističke akcije po Europi, te o krajnjoj desnici jer je, piše u knjizi „Putinovi ljudi“ autorica Catherine Belton, bio zadužen i za kontakte sa drezdenskim skinheadima predvođenima utjecajnim neonacistom Rainerom Sonntagom.
Putin kao novinar Adamov
Putin je, s lažnim identitetom pod prezimenom Adamov, nerijetko špijunskim poslovima putovao iz Istočne u Zapadnu Njemačku, predstavljao se kao novinar moskovske novinske agencije, a jednom je navodno i protjeran zbog sumnjivih špijunskih aktivnosti u tada glavnom zapadnonjemačkom gradu Bonnu. Toliko je, priča se, dobro govorio njemački jezik da je mogao imitirati i razne dijalekte, cijenio je Nijemce i divio se njemačkoj disciplini. No, sve su to priče raznih svjedoka ili kolega iz tog vremena jer su pisani dokazi nestali u plamenu.
U Drezdenu naime, u vili KGB-a na adresi Angelikastrasse 4, krajem 1989. godine kada se ubrzano raspadao istočni sovjetski socijalistički blok, Putin se zabarikadirao s kolegama i nervozno uništavao dokumentaciju. „Palili smo papire noć i dan, sve smo uništili, svu našu komunikaciju, popise kontakata i agenata, spaljivali smo toliko toga da je peć popucala,“ govorio je kasnije Putin. U tim turbulentnim danima, dok je zajapuren pored plamena u Drezdenu grozničavo uništavao fascikle s oznakom vrlo tajno, vjerojatno se nije ni nadao da će tada mu omraženi Zapad u budućnosti kao na pladnju ponuditi platforme za širenje nove mreže suradnika.
Pokloni sa Zapada
Preskočimo skoro dvadeset godina i promotrimo 2008. godinu kada Putin već solidno kontrolira sve razine vlasti u Rusiji. Sa Zapada jedan za drugim stižu pokloni koje vlast u Kremlju, dobrim dijelom sazdana od bivših KGB-ovaca, znade poslagati kao lego kockice. Te godine prodaja tek izumljenih pametnih telefona ide kao luda, Facebook munjevito raste i prvi put prebacuje stotinu milijuna korisnika, a iz Amerike se kao zaraza širi velika ekonomska kriza inicirana krahom prenapuhanog tržišta nekretnina. Do krize je, podsjetimo, došlo zato što su u Americi kredite za kuće prenapumpanih cijena podizali mnogi koji uopće nisu bili u stanju otplaćivati rate, a pohlepni trgovci, banke, fondovi i ulagači su zgrtali i zgrtali sve dok se cijeli sustav nije urušio kao kula od karata. Upravo početak te financijske krize je, ukazuje Alina Polyakova, autorica knjige „Tamna strana europskih integracija,“ pokrenuo rast nacionalizama i ekstremno desnih grupacija i političkih stranaka te rast antiliberalizma, posebice u istočnoj Europi.
U Sjedinjenim Državama rodili su se prosvjednički pokreti s lijevim predznakom poput 99% / Occupy Wall Street, ili desničarski poput Tea Party. Ekonomija se srozala, građani su ostajali bez nekretnina i prihoda, bogataši su nastavili zgrtati i za rezultat smo dobili desetine milijuna nezadovoljnih. Njih državne institucije i obrazovni sustavi nikada nisu financijski opismenjavali kako bi se mogli snalaziti u zahtjevnim kriznim vremenima, niti su ih učili medijskoj pismenosti kako bi se mogli nositi s nadolazećom bujicom dezinformacija na internetu i društvenim mrežama. Stari mediji, poput ozbiljnih dnevnih novina, propadali su širom svijeta jer je jednostavnije pronaći sažete besplatne vijesti na internet portalima te je tako digitalno novinarstvo, uglavnom željno tek brzih klikova, preuzelo i preotelo ulogu informiranja. Građani su, ostavljeni na cjedilu, prepušteni individualnoj odgovornosti i ekonomskoj nesigurnosti, krenuli tražiti grupu u kojoj bi se osjećali prihvaćenima, te su počeli bujati ekstremizmi, a osobito krajnja desnica koja je efikasno koristila brzu internetsku komunikaciju.
Tako se ostvarivala prognoza francuskog filozofa Julesa Régisa Debraya koji je ustvrdio da Zapadu prijeti opasnost ako zaboravi da „svijet ne čine samo pojedinci, već i zajednice – nacionalne, vjerske ili plemenske – koje upravljaju lojalnošću i ponašanjem pojedinca.“ Pojednostavljeno, kao što i sami znate iz vlastitog iskustva, svi iskazujemo pripadnost, bilo naciji, vjeri, nogometnom klubu, političkoj stranci, glazbenom pravcu ili omiljenoj vrsti piva.
Vladimire, udijeli štogod para
Špijuni i obavještajci u Moskvi uočili su odličnu šansu za dodatno guranje Zapada nizbrdo te su osnovali niz medijskih projekata poput Russia Today/RT ili Sputnik koji su, izdašno financirani, postali dostupni na više jezika, neumorno kritizirajući sve greške i grijehe u Europskoj uniji i Sjedinjenim Državama, usput gradeći kult Vladimira Putina.
Manje političke stranke, osobito one s krajnje desnice, koje teško krpaju kraj s krajem jer im kronično nedostaje novca, u Putinu su našle podršku te je primjerice Nacionalni Front Marine Le Pen u Francuskoj od jedne moskovske banke isposlovao 9 milijuna eura kredita 2014. godine. Pričalo se tada da se radi o nagradi za Le Pen jer je javno podržala Putina u zauzimanju Krima te godine. Stranka Le Pen poslije kredit nije vraćala, moskovskoj banci je zbog nekakvog muteža oduzeta licenca za rad, ali sve je navodno izglađeno na ruskome sudu.
Le Pen se u Moskvi s Putinom družila i 2017. godine, a sada se, nakon početka agresije na Ukrajinu, na pitanja o prijateljevanju s ruskim predsjednikom izgovara da Putin od prije pet godina i sad nije ista osoba. Najpoznatijoj francuskoj tvrdoj desničarki rat u Ukrajini, inače, nije narušio popularnost te je u vrijeme pisanja ovog teksta s 19% simpatizera i dalje druga po anketama, nakon Macrona koji s 28% vodi uoči predsjedničkih izbora u travnju. Le Pen i dalje ima šansi za eventualni drugi krug u kojem za mjesec dana možda može postati ni manje ni više nego predsjednica jedne od najmoćnijih europskih država.
Europom se godinama širila mreža prijatelja Putinovog režima – u Britaniji, Njemačkoj, Mađarskoj, Poljskoj, Grčkoj, Češkoj, Španjolskoj, Slovačkoj, Bugarskoj ili Belgiji, a zgodne primjere ispreplitanja svakojakih interesa nalazimo i u slučajevima Italije i Austrije gdje su stranke krajnje desnice prilično ojačale u proteklih desetak godina otkako surađuju s moskovskim ideolozima. Nemalo je Talijana koji su podržavali Putina jer su u njemu, govorili su, vidjeli snažnog i efikasnog vođu koji je u stanju spašavati Europu od islamskog terorizma, ilegalnih imigranata i globalističkih elita. Stranke Lega u Italiji i FPÖ u Austriji uvijek su rado isticale Rusiju kao utvrdu suvereniteta i kulturnog konzervativizma koja je, vele, u stanju suprotstaviti se dekadentnom liberalizmu. Tu su i snažne međudržavne gospodarske veze u područjima bankarstva i poljoprivrede te energetike u kojima surađuju kompanije ENI u Italiji i OMV u Austriji s ruskim moćnicima Gazpromom i Rosneftom.
O Gazpromu, koji kontrolira izvoz ruskog plina (među ostalima i u Hrvatsku) i koji je u većinskom državnom vlasništvu, vjerojatno ste čuli već mnogo puta otkad je krenuo poskupljivati dragocjeni energent jer je, upozoravali su analitičari, prije svega riječ o instrumentu koji Putin koristi u ostvarivanju političkih ambicija, a ne o tek nekoj tvrtki kojoj je želja ostvarivati profit. Jednostavnijim riječima, tko je prijatelj Rusije može dobiti jeftiniji plin i ugovor po povoljnijim uvjetima. Sam Putin jednom je Gazprom opisao kao „moćnu političku i ekonomsku polugu za utjecaj u svijetu,“ a ruska opozicija tvrdi da su se milijarde dolara iz te tvrtke slijevale direktno na privatne račune najmoćnijih ruskih političara, te pojedinaca koje treba potkupiti. Gazprom također drži vlasničke udjele u mnogim medijskim tvrtkama i spominje se u istragama tajnih bankovnih računa u svjetskim poreznim oazama.
Ništa nije istina i sve je moguće
U Rusiji je tako, uz podršku politike i gospodarstva, stvoren sustav operativaca, digitalnih stratega i stručnjaka za manipuliranje informacijama koji žele ostvariti jedan cilj, a taj je – stvaranje konfuzije.
Iskrivljivanje stvarne slike, kaže Peter Pomerantsev, autor knjige „Ništa nije istina i sve je moguće,“ jedinstven je oblik propagande koji se razvija u postsovjetskoj Rusiji. Građani su tako uvučeni u informacijski rat u kojemu im se ne nudi neka određena ideologija ili vizija budućnosti, već im se poručuje kako je istina nepoznata i nedokučiva te preporučuje jedini mogući put naprijed kroz besprijekorno slušanje snažnoga vođe.
Zapad, s druge strane, nije odbacio takvu vrstu propagande već ju je svesrdno prihvatio kroz plasiranje lažnih vijesti, teorija zavjere i poluinformacija putem društvenih mreža i brojnih internetskih portala, osobito tijekom predizborne kampanje Donalda Trumpa ili uoči Brexita. Zbrku cijelo vrijeme pojačavaju i teorije zavjere koje primjerice širi QAnon, a koji sada, među ostalim, tvrdi da Putin i Trump zapravo potajice zajedno djeluju u Ukrajini s ciljem uništenja, pretpostavljate već, duboke države.
Hrvatina voli Putina
Ta dva predsjednika, Trumpa i Putina, često su, kao nekakvo sveto dvojstvo, godinama spominjali i hrvatski konzervativniji i desniji mediji ističući ih kao uzorite primjere državnika koji se zalažu za tradicionalne vrijednosti. Vjerojatno ste već zamijetili da su dojučerašnji vrlo javni Putinovi promotori u Hrvatskoj zbog rata u Ukrajini odjednom utihnuli, no ostaje pitanje zašto su do prije neki dan tako ustrajno usred demokratske Hrvatske hvalili političara koji zastupa totalitarizam i koji ruskom Westpolitik strategijom podriva demokracije Zapada.
Ako nam je zaista svima dojadila demokracija, jer postotci izlaznosti birača na izbore u Hrvatskoj su i tako slabašni, to bi značilo da Putin zapravo može biti sasvim zadovoljan postignutim uspjesima u dugoj karijeri od mladog špijuna do ocvalog autoritarnog gvozdenog vođe.
Sjedinjene Države i Europska unija se od početka agresije na Ukrajinu doimaju složnima i usaglašenima, no hoće li, nakon što rat završi, imati snage pokrenuti promjene kako bi se suzbili opasni ekstremni pokreti, njihovo skriveno financiranje i dodatna radikalizacija koja nas može skliznuti u totalitarizam. I što je možda još važnije, hoće li s vlastitim građanima, dakle svima nama, uspostaviti dijalog o financijskoj i medijskoj pismenosti, provjeravanju činjenica i pripremanju za suživot s umjetnom inteligencijom.
Da bi čovjek postao korumpiran totalitarizmom, tvrdio je George Orwell, nije nužno živjeti u totalitarnoj državi. „Društvo postaje totalitarno kada njegove strukture postaju nemoralno umjetne, kada vladajuća klasa gubi svoje funkcije, pritom se držeći za vlast silom ili prijevarom,“ pisao je autor knjige 1984 i poručio – „totalitarizam, ako se ne borimo stalno protiv njega, može uspjeti bilo gdje.“
U predgovoru za njegovu knjigu Životinjska farma, posebnom za ukrajinsko izdanje koje je distribuirano po izbjegličkim kampovima po Europi, Orwell je 1947. sažimao probleme s kojima se suočavao tadašnji svijet – zakašnjele reakcije na uspon nacizma, manjkavosti zapadne demokracije zbog velikih socijalnih razlika, te napete odnose Moskve i Zapada. Čitajući taj Orwelov tekst danas doima se kako se svijet nije baš jako promijenio.
