Događaji u Karakalpakstanu, autonomnoj republici u zapadnom dijelu Uzbekistana, jedan su u nizu masovnih prosvjeda u Centralnoj Aziji, nakon velikih prosvjeda protiv rasta cijena goriva u Kazahstanu i nemira u Autonomnoj regiji Gorno-Badahšan u Tadžikistanu. Prosvjede u ovoj autonomnoj republici pokrenule su izmjene ustava koje je najavio predsjednik Uzbekistana Šavkat Mirzijojev, a koje bi – da su prošle – stanovnicima Karakalpakstana ukinule mogućnost koju sada imaju, da održe referendum o mogućnosti napuštanja i odcjepljenje od Uzbekistana.
Točni podaci o broju žrtava nisu poznati, ali barata se brojkama od najmanje 18 poginulih osoba u sukobima prosvjednika i policije; vladajući su kazali da je 243 osoba ozlijeđeno (BBC) iako neki govore i o tisućama ozlijeđenih, dok je više od 500 pritvoreno (Al Jazeera).
U Karakalpakstanu je zbog prosvjeda početkom srpnja proglašeno izvanredno stanje i policijski sat koje će trajati mjesec dana (euronews).
Mediji u Hrvatskoj nisu aktivno pratili prosvjede u Uzbekistanu, iako geografski ova država okupira važnu poziciju, budući da graniči s četiri države u Centralnoj Aziji, uključujući i Afganistan, te je i najnaseljenija država u toj regiji. Regija je to u kojoj zapad ima veliki utjecaj, ali posebno Rusija s kojom države vežu povijesne i ekonomske veze, a i Kina širi svoj utjecaj u regiji, prvenstveno kroz inicijativu ‘Pojas i put’.
Uzbekistan ima oko 35 milijuna stanovnika, dok u Karakalpakstanu, autonomnoj, uglavnom pustinjskoj regiji blizu Aralskog jezera koja zauzima gotovo 40 posto teritorija te države (DW na ruskom), živi manje od dva milijuna ljudi. Karakalpakstan je suverena republika koja ima vlastitu vladu i parlament, kao i vlastiti jezik. Opozicijski političar u egzilu, Pulat Ahunov, kazao je da se zbog izvanrednog stanja ljudi još uvijek ne mogu slobodno kretati (BBC). On se boji da će nemiri prerasti u etničke sukobe između Uzbeka i Karakalpaka, manjine koja ima svoj vlastiti jezik. Kao i Uzbeci, i Karakalpaci su turkijski narod, ali su lingvistički i kulturno bliži Kazahstancima.
Zamršena povijest
Karakalpakstan ima zamršenu povijest; u Sovjetskom Savezu je Autonomna sovjetska socijalistička republika Karakalpakstan podređena uzbečkoj SSR. Tijekom nesigurnosti 90-ih i nakon pada Sovjetskog Saveza Karakalpakstan je 1993. godine s centralnom vladom Uzbekistana postigao dogovor da će barem 20 godina ostati dio te države, uz pravo da se održi referendum o odcijepljenu. Nitko unutar ili van Uzbekistana nikada nije javno tražio pravo na odcjepljenje ove siromašne regije, no ono se svejedno ljubomorno čuva, piše Joanna Lillis za Eurasianet.
I dok gospodarstvo u Taškentu i drugim gradovima raste, ovo je jedna od najsiromašnijih regija u Uzbekistanu (Foreign Policy) koja se bori s brojnim problemima, od siromaštva do zdravstvenih problema koji muče ljude zbog isušivanja Aralskog jezera.
Naime, Sovjeti su za navodnjavanje toliko koristili rijeke, kako bi poticali proizvodnju pamuka, da je Aralsko jezero koje je jednom bilo među prva četiri najveća jezera na svijetu zbog irigacije, tj. preusmjeravanja vode iz rijeka Sir-Darje i Amu-Darje, presušilo i nestalo. Sovjeti su ovu udaljenu regiju koristili i za testiranje biološkog i kemijskog oružja, a ovdje je nastao i novičok (BBC).
Ono što je ostalo od Aralskog jezera ostavilo je toksičnu prašinu koja je kombinacija soli i pesticida, a koja je pak dovela do porasta i širenja raznih bolesti poput raka, tuberkuloze i anemije. Stopa smrtnosti dojenčadi najviša je u Uzbekistanu, a visoka je stopa bolesti srca i bubrega kod djece; veoma je porasla i incidencija raka.
Iako se o tome malo izvještava u hrvatskim medijima, prvo koronakriza, a onda ruska invazija na Ukrajinu značajno su utjecali na države Centralne Azije od kojih većina ovisi o (ekonomskoj) suradnji s Rusijom.
Također, mnoge države, poput Kirgistana i Tadžikistana, jako ovise i o stranim doznakama koje migrantski radnici iz Rusije šalju u svoje države.
Početkom srpnja Uzbekistan je potresao i veliki rast cijena kruha (eurasianet); cijena štruce bijelog kruha poznatog i kao ‘buhanka’ narasla je za 75 posto – s 1,600 uzbečkih soma (0,15 dolara) na 2,800 soma (0,25 dolara). Kruh okupira centralno mjesto na stolovima u Centralnoj Aziji, a za mnoge siromašne Uzbeke kruh i šalica zelenog ili crnog čaja predstavljaju kompletni obrok.
Prvi predsjednik Uzbekistana, autokrat Islam Karimov, suverenu republiku Karakalpakstan je kao regiju uglavnom zanemarivao. Njegov nasljednik, predsjednik Šavkat Mirzijojev koji je Karimova naslijedio nakon njegove smrti 2016. godine i koji se brendira kao osoba koja stvara “novi Uzbekistan” obratio je malo pažnje na regiju, pa je nešto ulaganja stiglo i do ovog zanemarenog dijela države.
Poslije smrti autokrata Karimova 2016. godine, novi predsjednik Mirzijojev govorio je da će voditi “politiku otvaranja”. Njegov drugi predsjednički mandat započeo je u listopadu 2021. godine kada je osvojio 80,1 posto glasova.
Za vrijeme modernizatora Mirzijojeva otvorene su granice, rastao je turistički sektor, mediji su dobili (nešto) više slobode, a ukinut je i prisilni dječji rad u poljima pamuka. Međutim, odgovor na ove prosvjede, gušenje medija, gašenje interneta u Karakalpakstanu, proglašavanje izvanrednog stanja i policijskog sata, kao i nedavne promjene ustava zbog čega su prosvjedi i počeli, daju naslutiti da su predsjednikove promjene više kozmetičke prirode. Slično se dalo naslutiti i kada je iz Uzbekistana zbog svog kritičkog izvještavanja naglo protjerana poljska novinarka Agnieszka Pikulicka.
Slične promjene ustava koje su predsjedniku omogućile više mandata napravio je i sam Karimov s promjenom ustava 2011. godine (Foreign Policy), no one nisu bile razlog nemirima u Karakalpakstanu.
Iako se većina promjena tiču Mirzijojevljevih ovlasti, u novom ustavu ukinuta bi bila i opcija koju stanovnici Karakalpakstana imaju da održe referendum o mogućnosti napuštanja i odcjepljenje od Uzbekistana. Kao što piše DW, vlast predsjednika Mirzijojeva je ispotiha uvrstila ukidanje autonomije među dvjestotinak ustavnih promjena. Među njima se u fokusu javnosti našla ona kojom se predsjednički mandat produžava s pet na sedam godina.
Predsjednik tvrdi da će izmjene ustava ojačati demokratske institucije, ali najveća promjena izmjena bit će – kako su i predsjednikovi saveznici sami priznali – konsolidiranje predsjednikove moći i utjecaja.
Tisuće na ulicama
Iako zapravo ne postoji narodni pokret ili zahtjevi za odcjepljenje, tisuće su 1. srpnja izašle na ulice regionalnog glavnog grada Nukusa kako bi prosvjedovali protiv odluke o izmjeni ustava o kojoj nisu bili niti informirani, niti konzultirani. Također su prosvjedovali protiv pritvaranja lokalnog aktivista i ‘građanskog novinara’ Dauletmurata Tažimuratova (Al Jazeera).
Nemiri su se nastavili tijekom noći na sljedeći dan, kada su policijske snage kazale da su odbile dva pokušaja zauzimanja glavne policijske stanice. Prosvjedi su ugašeni 3. srpnja.
Nasilje je izbilo kada su sigurnosne snage krenule prema prosvjednicima kako bi ih rastjerali, a prosvjedi u srpnju najveći su u regiji od masakra u Andijanu u svibnju 2005. godine. Internetska komunikacija među prosvjednicima je onemogućena, što je je i ostatak stanovništva odsjeklo od informacija – nisu mogli saznati što se događa i jesu li im nastradali bližnji. Sve to dovelo je i do širenja glasina. Nakon prosvjeda naoružana vojska i vozila patrolirala su ulicama; trgovine i restorani su zatvoreni.
Nije točno jasno što je dovelo do eskalacije nasilja, ali ono što se zna jest da je policija pucala na prosvjednike i da su prosvjednici tukli vojnike na koje su naišli. Vlasti su prekinuli mobilni internet 27. lipnja, a ubrzo nakon toga i internet preko fiksnih linija.
Predsjednik, iznenađen jačinom prosvjeda, dva puta je posjetio regiju, odbacio promjene ustava koje se tiču statusa Karakalpakstana i obećao istragu o događajima. Također je kazao da su nemire “godinama planirale strane sile”. Policija je zadržala dopisnicu Eurasianeta kada je pokušala intervjuirati rodbinu koju su ispred policijske stanice u Nukusu čekali i pokušavali saznati što je s njihovim najbližima.
Mnogi se pitaju zašto je točno Mirzijojev htio mijenjati ustav oko pitanja Karakalpakstana. Teško je sa sigurnošću reći što točno stoji iza njegove odluke. Moguće je i da su države Centralne Azije nakon ruske invazije na Ukrajinu posebno osjetljive na pitanja autonomije, suvereniteta i odcjepljenja određenih regija i pokrajina. Uz strah od odcjepljenja koji je mogla povećati invazija Rusije na Ukrajinu, u Karakalpakstanu su 2018. godine otkrivene velike zalihe plina, što samu regiju čini ‘vrjednijom’ nego što je bila u povijesti.
Više od dva tjedna nakon prosvjeda i nasilja u regiji je internet još uvijek ugašen, a većina uzbečkih medija ignorira situaciju; brojni još uvijek traže svoje bližnje i članove obitelji.
