Pitali ste

Što je Putin 2014. godine rekao o NATO-vom bombardiranju bivše Jugoslavije?

Preslobodno prepričavanje Putinovog govora iz 2014. povremeno se koristi za mamljenje klikova na našem govornom području.
Izvor: Kremlin.ru

Jedan stari tekst ponovo plijeni pažnju zahvaljujući fabriciranoj izjavi predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina. Putinove riječi iz 2014. je u ožujku 2021. prepričao Riječanin Goran Šarić, medijska ličnost koja se predstavlja kao teolog s diplomom zagrebačkog Katoličko-bogoslovnog fakulteta i doktoratom iz povijesti, a onda im je u medijskoj obradi dodano još malo atraktivnih detalja.

Šarićeva objava iz ožujka 2021., naime, periodički se prenosi na portalima uglavnom s područja Srbije [1, 2, 3], s naglaskom na Putinov navodni citat te Šarićevu tezu da Srbija nikada nije bila na pogrešnoj strani povijesti. (Pritom Šarić spominje i 1941. godinu, kada je na području Srbije zavladao kvisling Milan Nedić. Naporima i njegove policije, Beogradu je pripalo sramotno nacističko priznanje da je postao prvi “Judenfrei” grad Europe.)

U jednoj od zadnjih “inkarnacija”, na portalu Doznajemo.info, Putinove riječi su do te mjere izmijenjene da nam se za provjeru obratio čitatelj. Tekst je naslovljen: “Putin: Kada sam 1999. video Srbe od 19 godina, kako ginu braneći svoju zemlju, od najveće sile u istoriji sveta – bilo mi je jasno, šta nas Ruse čeka!”

(Pre)slobodna interpretacija Putinovih riječi

Doznajemo.info, naime, prepričava Šarića, koji prepričava Putina:

Najveća svetska carstva, Rimsko, Vizantijsko, Franačko, Osmansko, Habsburško, Nemačko… jurišala su na Srbiju, na vrhuncu svoje moći.
Tih carstava odavno nema, a Srbi su još uvek ovde. Kosovo čak i danas stoji, kao nadgrobni spomenik i dokaz da zapadnjačke elite nisu spremne izvuči pouke iz krikova umirućih, u burnoj prošlosti Balkana. Srbi će im to oprostiti. Istorija neće – naglasio je Šarić i dodao, 2014. predsednik Putin je u svom govoru pred ruskom Dumom prilikom prisajedinjenja Krima matici Rusiji otkrio, da je tokom agresije NATO pakta na Srbiju, shvatio kakva je sudbina namenjena Rusima.

No, kako se lako može provjeriti u govoru Vladimira Putina pred Dumom od 18. ožujka 2014., dva dana nakon referenduma o pripojenju Krima Rusiji, predsjednik Ruske Federacije nije spominjao mladiće od 19 godina koji ginu za svoju zemlju. O opasnosti od NATO pakta govorio je kroz slučajeve intervencije i nezavisnosti Kosova, kako bi ilustrirao da se radi o savezu zemalja prevođenom SAD-om, koji radi što mu se prohtije. Rusija i Srbija doista se razumiju po ovom pitanju.

Intervencija bez odobrenja Vijeća sigurnosti

Putinov naglasak u govoru pred Dumom bio je na nelegalnosti intervencije NATO-a u Jugoslaviji prema međunarodnom pravu, s aspekta nepostojanja mandata Ujedinjenih naroda.

Bombardiranju Beograda i drugih dijelova SR Jugoslavije prethodile su dvije propale rezolucije UN-a, kojima se tražio prekid vatre na Kosovu [1, 2]. NATO je prvu najavu zračnih napada priopćio krajem siječnja 1999., a tek nakon toga započeli su mirovni pregovori u francuskom Rambouilletu, osuđeni na propast. Ponuđeni mirovni dogovor, naime, predviđao je dolazak desetaka tisuća naoružanih vojnika NATO-a na tlo Jugoslavije i sadržavao formulaciju da će “NATO imati imunitet od svih pravnih procesa, bilo građanskih, upravnih ili kaznenih.“.

Kada jugoslavenska strana odbija punudu, NATO šalje avione ne postupajući po međunarodnom pravu, budući da nije imao odobrenje VIjeća sigurnosti UN-a. Nije ga ni tražio, niti bi ga dobio. Pristanak Vijeća sigurnosti po članku 27 Povelje UN-a podrazumijevao je i suglasnost svih pet stalnih članica VS, pa podrške nije moglo ni biti zbog protivljenja Rusije i Kine.

Najglasniji protest na sjednici Vijeća sigurnosti 24. ožujka 1999. iznio je tadašnji ruski diplomat pri UN-u i sadašnji ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, ali i predstavnik Kine Quin Huasun. Nazvali su bombardiranje opasnim presedanom i putem u legalizaciju gaženja slabijih od strane jačih. Samo dva dana kasnije, Vijeće sigurnosti je odbilo ruski prijedlog da se od NATO-a zatraži prekid intervencije. Ruski prijedlog podržale su Kina i Namibija, a ostalih 12 članica VS je bilo protiv.

Putin je 2014., dakle, podsjetio na taj presedan, govoreći o samovolji SAD-a i vojnog saveza koji okuplja:

Da bi agresija izgledala legitimno, oni [SAD i NATO] iznuđuju potrebne rezolucije međunarodnih organizacija, a ako to iz nekog razloga ne upali, jednostavno ignoriraju Vijeće sigurnosti UN-a i UN-a u cjelini.

To se dogodilo u Jugoslaviji; dobro se sjećamo 1999. Bilo je teško povjerovati, čak i vlastitim očima vidjeti, da je krajem 20. stoljeća jedna od europskih prijestolnica, Beograd, nekoliko tjedana bila pod raketnim napadom, a onda je uslijedila prava intervencija. Je li postojala rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a o ovom pitanju koja je dopuštala te radnje? Ništa od toga. A onda su udarili na Afganistan, Irak i direktno prekršili rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a o Libiji, kada su umjesto da nad njom nametnu tzv. zonu zabrane letova počeli bombardirati i Libiju.

NATO, podsjetimo, nije djelovao u samoobrani, odnosno obrani svoje članice. No, usprkos navedenim argumentima, većina članica Vijeća sigurnosti nije se protivila intervenciji. NATO se, naime, prilikom intervencije pozivao na drugi set pravila međunarodnog prava – međunarodno humanitarno pravo.

Humanitarno pravo

Zračni napadi NATO-a opravdavani su ciljem sprječavanja humanitarne katastrofe, tj. uklapali su se u kontroverzni koncept humanitarne intervencije. Dijelom se NATO pred međunarodnom zajednicom pravdao ratovima pod vodstvom Miloševića u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koji su odnijeli više od sto tisuća života, a dijelom samim ratom na Kosovu. Rat je tada već uzeo tisuće žrtava. Rezolucije i pregovori nisu doveli do okončanja progona civila na Kosovu od strane Miloševićevih vlasti. Isto tako, ni Oslobodilačka vojska Kosova (OVK, UCK iliti KLA) nije zaustavljala svoje napade.

OVK je u godinama koje su prethodile intervenciji u Ujedinjenom Kraljevstvu i još nekoliko zapadnjačkih vlada bila titulirana kao teroristička organizacija. Ni u SAD-u OVK nije percipirana puno povoljnije zbog financiranja novcem od trgovine narkoticima i terorističkih napada u kojima su umirali civili. U pregovaračkom procesu OVK je legitimiran. U Rambouilletu je albansku stranu na Kosovu zastupao Hashim Thaçi, lider OVK, koji je dvije godine ranije u odsustvu, na sudu u Prištini, osuđen na 10 godina zatvora zbog terorizma.

Tek nakon više od dva mjeseca bombardiranja, Milošević pristaje na uvjete koji nalikuju onima iz Rambouilleta. Usred bombardiranja Milošević je pred Haškim tribunalom optužen za zločine koje je vojska pod njegovom komandom počinila u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te na Kosovu. Njegovim pristankom bombardiranje prestaje, a 30 tisuća vojnika mirovnih snaga na Kosovu (KFOR) pod vodstvom NATO-a počinje stizati na Kosovo.

Usprkos tisućama ubijenih u Kosovskom ratu 1998. i 1999., humanitarni karakter bombardiranja osporavan je zato što u tih 78 dana zračnih napada NATO-a nije poginuo ni jedan vojnik Alijanse, a Human Rights Watch procijenio je broj poginulih civila – zaštićenih međunarodnim pravom – na oko 500. To je deset puta manje od gornje procjene režima Slobodana Miloševića (1.200 do 5.000). Isto tako, HRW je izbrojao tri puta više problematičnih incidenata u kojima su pogibali civili, nego što su to deklarirali dužnosnici američke vojske.

Organizacija je zbog stradanja civila prozvala i NATO zbog kršenja međunarodnog prava. Veliki broj civilnih žrtava pripisali su nebrizi i upotrebi kazetnih bombi u naseljenim područjima, a prigovorili su i gađanje mostova, toplana i Radiotelevizije Srbije. NATO je kritiziran i zbog korištenja osiromašenog urana tokom intervencije.

Kosovo

Putin je, nadalje, u svom govoru 2014. godine govorio i o neovisnosti Kosova, kojemu se Rusija također protivila. Usporedio je proglašenje nezavisnosti Kosova s tek održanim referendumom na Krimu i u Sevastopolju, što je dovelo do reakcija i 2014.

Štoviše, krimske vlasti pozvale su se na poznati kosovski presedan – presedan koji su naše zapadne kolege stvorile vlastitim rukama u vrlo sličnoj situaciji, kada su se složile da je jednostrano odvajanje Kosova od Srbije, upravo ono što Krim sada radi, legitimno i ne zahtijeva nikakvo dopuštenje središnjih vlasti zemlje. U skladu s člankom 2., Poglavlje 1. Povelje Ujedinjenih naroda, Međunarodni sud UN-a složio se s ovim pristupom i dao sljedeći komentar u svojoj presudi od 22. srpnja 2010., a citiram: „Iz prakse Vijeća sigurnosti ne može se izvesti nikakva opća zabrana vezano za deklaracije o neovisnosti” i “Opće međunarodno pravo ne sadrži zabranu deklaracija o neovisnosti.” Kristalno čisto, kako kažu.

Ne volim pribjegavati citatima, ali u ovom slučaju ne mogu pomoći. Evo citata iz još jednog službenog dokumenta: Pismena izjava Sjedinjenih Američkih Država od 17. travnja 2009., predana istom Međunarodnom sudu UN-a u vezi sa raspravama o Kosovu. Opet, citiram: “Deklaracije neovisnosti mogu kršiti, i često krše, domaće zakonodavstvo. Međutim, to ih ne čini kršenjima međunarodnog prava.” Kraj citata. Ovo su napisali, razglasili po cijelom svijetu, svi su se složili i sada su ogorčeni. Zbog čega? Postupci Krimljana se takoreći potpuno uklapaju u te upute. Iz nekog razloga, stvari koje su kosovskim Albancima (i mi imamo puno poštovanje prema njima) bile dopuštene, Rusima, Ukrajincima i Krimskim Tatarima na Krimu nisu dopuštene. Opet se pitamo zašto.

Iz Sjedinjenih Država i zapadne Europe stalno slušamo da je Kosovo neki poseban slučaj. Što ga čini tako posebnim u očima naših kolega? Ispada da je razlog tome činjenica da je sukob na Kosovu rezultirao tolikim ljudskim žrtvama. Je li to pravni argument? Presuda Međunarodnog suda o tome ne govori ništa.

Istina je da se ICJ nije bavio ratnim zločinima u razmatranjima proglašenja nezavisnosti Kosova; time se bavio Međunarodni kazneni sud za Jugoslaviju u Haagu (MKSJ ili ICTY). Vjeruje se da je u ratu na Kosovu poginulo više od 13 tisuća ljudi, većinom etničkih Albanaca. U godinama nakon rata na teritoriju Srbije pronađene su brojne masovne grobnice s posmrtnim ostacima stotina kosovskih Albanaca, uglavnom nedaleko od Beograda. Za stotinama nestalih se još traga.

Srpski dužnosnici jesu osuđeni zbog ratnih zločina na Kosovu pred Međunarodnim sudom u Haagu i radi se o zločinima počinjenim za vrijeme trajanja intervencije NATO-a. Jedan od zločina koji su poslužili za zaoštravanje retorike NATO-a prema Miloševiću bila su ubojstva u Račku sredinom siječnja 1999. godine. Međutim, od procesuiranja tog zločina pri međunarodnom sudu se odustalo, uz zaključak da taj zločin ne predstavlja dio kampanje protjerivanja albanskog stanovništva. Za 45 ubijenih etničkih Albanaca u Račku odgovarao je samo Zoran Stajović, policajac osuđen zbog ubojstva i dva pokušaja ubojstva. Sud u Prištini osudio ga je na minimalnih 15 godina zatvora.

Sličnosti i razlike Kosova i Krima

Kada govorimo o Krimu, najvažnija je razlika u odnosu na Kosovo što pripojenju tog poluotoka Rusiji nije prethodio rat i uništavanje civila. Početkom 2014., sukobi između Kijeva i tzv. proruskih separatista, odnosno protivnika svrgavanja Viktora Janukovića i rezultata Majdana, zaoštravali su se i prerastali u rat.

Ne začuđuje što se povlačenje paralela između Kosova i dijelova Ukrajine ponovilo i ovoga proljeća. Putin se pozvao na Kosovo govoreći o Donbasu, odnosno Donjeckoj i Luganskoj narodnoj republici, koje je Rusija priznala uoči invazije na Ukrajinu. Do veljače 2022. u tom je ratu poginulo oko 14 tisuća ljudi. Prema podacima Ureda visokog povjerenika UN-a za ljudska prava (OHCHR) iz 2020. godine, na istoku Ukrajine ubijeno je 4.100 pripadnika ukrajinskih snaga, 5.650 pripadnika “naoružanih skupina” te oko 3.350 civila.

Putin je tom paralelom između Kosova i DNR te LNR izazvao paniku u političkom vrhu Srbije, kandidatkinje za članstvo u Europskoj uniji. Predsjednik Aleksandar Vučić nagovijestio je da će Srbija biti pod pritiskom zapadnih zemalja da prizna Kosovo i izbije argument Putinu iz ruku.

Možda najčešće isticana razlika između Krima i Kosova je to što Kosovo nakon osamostaljenja nije pripojeno Albaniji. No, Kosovo nije bilo u zajedničkoj državi s Albanijom. Krim je nekad bio u zajedničkoj državi s Rusijom, za vrijeme Sovjetskoga saveza pa je nakon referenduma i putem aneksije “vraćen” Rusiji.

Nadalje, Kosovo neposredno prije proglašenja neovisnosti nije imalo referendum, već ga je održalo još 1991. godine, kao i neke druge članice bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Unutar SFRJ Kosovo je imalo autonoman status, što je bio korak ispod punopravne federalne jedinice. Čak 17 godina prije proglašenja nezavisnosti većina albanskog stanovništva opredijelila za nezavisnost, no referendum nije priznao nitko osim Albanije.

Krimski referendum također nije međunarodno priznat te je osporavan i zbog makinacija na dan referenduma. Međutim, istraživanja javnog mnijenja provedena neposredno nakon referenduma, koje su provodile ugledne zapadne organizacije poput Gallupa, Pew Researcha ili GfK iz Njemačke, išla su protiv tih osporavanja. Velika je većina ispitanika na Krimu odgovorila kako smatra da su rezultati referenduma odražavali stvarno stanje. Osim što su smatrali referendum slobodnim i poštenim, većina koja se kretala između 80 i 91 posto smatrala je da bi Kijev trebao priznati rezultate referenduma.

Samostalno Kosovo je član brojnih relevantnih međunarodnih organizacija od Svjetske banke do CEFTA-e. Izlazak Rusije iz Vijeća Europe iskoristili su za apliciranje za ulazak tu organizaciju. No, usprkos tome, pa i ocjeni Međunarodnog suda koju spominje Putin, Kosovo još uvijek nema status članice Ujedinjenih naroda, iako ga je priznalo više od 90 članica UN-a. Na putu punopravnom članstvu stoji veto Rusije, koja često podržava srpsku stranu u sukobima na polju Kosova [1, 2].

Facebook
Twitter
Live blog
Dezinformacije o koronavirusu

Uočili ste objavu na društvenim mrežama i želite da provjerimo je li točna? Želite nas upozoriti na netočnu ili manipulativnu izjavu političara? Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.