Razotkriveno

“Milankovićevi ciklusi” nisu dokaz da ljudi nemaju utjecaj na zagrijavanje Zemlje

Klimatski skeptici zloupotrebljavaju rad znanstvenika Milutina Milankovića pokušavajući dokazati da klimatske promjene nisu rezultat ljudskih aktivnosti.
Ilustracija:Faktograf

Među korisnicima Facebooka kruži neutemeljena tvrdnja da je znanstvenik Milutin Milanković “još prije 100 godina pobio tezu o ljudskom utjecaju na globalno zagrijavanje”.

“Znanstvenik Milutin Milanković prije sto godina objasnio zemljine cikluse te sa tim dokazao kako ljudske aktivnosti ne utječu na globalno zagrijavanje”.

Zaključak je to objave koja se širi s Facebook stranice Antifactograf i kojoj je priložena fotografija znanstvenika Milutina Milankovića, srpskog geofizičara i astronoma poznatog po otkriću da su periodične promjene ekscentriciteta Zemljine putanje i nagiba Zemljine osi uzrok dugoročnih klimatskih promjena, tj. nastanka i nestanka ledenih doba. Ti ciklusi utječu na količinu sunčeve svjetlosti, a time i na energiju koju Zemlja apsorbira od Sunca te su bitni za razumijevanje promjena u Zemljinoj klimi.

Milankovićevu teoriju, za koju se često koristi naziv “Milankovićevi ciklusi”, klimatski skeptici zloupotrebljavaju kako bi “dokazali” da ljudsko djelovanje nema utjecaja na klimu. Takve su se tvrdnje širile i među engleskim korisnicima društvenih mreža, pa su se ovom dezinformacijom tako već bavili Reuters, AP i USA Today, a na svojim službenim stranicama demantirala ih je i NASA.

Ciklusi

Obratili smo se klimatologu Kreši Pandžiću, docentu sa zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta i pročelniku sekcije za klimu Znanstvenog vijeća za zaštitu prirode pri Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (HAZU), kako bi nam objasnio zašto Milankovićeva teorija ne isključuje ljudski utjecaj na klimatske promjene.

Pandžić je inače i prevoditelj Milankovićeve knjige Astronomska teorija klimatskih promjena i njena primjena u geofizici koja je u izdanju Prosvjete izašla 2008. godine, a za koju je napisao i predgovor.

Kako nam objašnjava Pandžić, vrlo dugoročne oscilacije elemenata gibanja Zemlje, s periodima od 19 do 400 tisuća godina, utječu na vrlo dugoročne oscilacije Sunčeva ozračenja na Zemlji. Te oscilacije Sunčeva ozračenja u dobroj mjeri prati smjena ledenih i međuledenih doba odnosno stupnja glacijacije na Zemlji.

“Na to je prvi ukazao poznati znanstvenik Milutin Milanković pa se vrlo dugoročne promjene elemenata gibanja Zemlje katkad nazivaju ‘Milankovićevi ciklusi’, što je donekle pogrešno, budući da su ti ciklusi bili i ranije poznati dok je Milanković već poznatu teoriju promjene elemenata gibanja Zemlje uspješno primijenio na izračun Sunčeva ozračenja za sjevernu Zemljinu hemisferu i ustanovio znakovitu povezanost tog Sunčeva ozračenja na Zemlji sa stupnjem glacijacije na njoj. Te oscilacije Sunčeva ozračenja na Zemlju, koje su prilagođene za potrebe praćenja stupnja glacijacije na Zemlji, u literaturi se nazivaju Milankovićevim ciklusima ili ‘Milankovićevim forsiranjem’ (eng. Milanković forcing)”, priča Pandžić.

Ciklusi

Dodaje kako se precesija rotacije Zemlje mijenja u ciklusima od 19, 22 i 24 tisuće godina, nagib osi rotacije u ciklusima od 41 tisuću godina te ekscentritet Zemljine putanje oko Sunca u ciklusima od 95, 125 i 400 tisuća godina. Kako se navedeni ciklusi isprepliću, rezultat njihova djelovanja na glacijaciju nije jednoznačan.

Ljudski  i prirodni utjecaj

Pitali smo Pandžića bi li planet, kada bi iz računice isključili ljudsko djelovanje, i dalje čekao scenarij globalnog zatopljenja te koliko je čovjek ubrzao proces globalnog porasta temperature.

“S obzirom na navedenu teoriju, koja se naziva astronomska teorija klimatskih promjena, u idućih dvadesetak tisuća godina može se očekivati približavanje ledenom dobu kada bi se izuzelo djelovanje čovjeka. Za razliku od vrlo dugoročnih promjena glacijacije u geološkoj prošlosti (ciklusi od 10 do 100 tisuća godina) svjedoci smo recentnog globalnog zatopljenja koje se događa na vremenskoj ljestvici od 10 do 100 godina, koje je vrlo vjerojatno posljedica djelovanja čovjeka sagorijevanjem fosilnih goriva i drugim aktivnostima. Zbog navedenog, ovisno o scenariju emisije stakleničkih plinova u atmosferu, kratkoročno se može očekivati daljnji porast prizemne globalne temperature na Zemlji do nekoliko stupnjeva Celzijevih”, kaže nam.

Pandžić ističe da astronomska teorija klimatskih promjena i recentno globalno zatopljenje, koje je vrlo vjerojatno pod utjecajem čovjeka, ne isključuju jedno od drugog – riječ je samo o različitim vremenskim ljestvicama i uzrocima koji utječu na promjenu bilance elektromagnetskog zračenja na vrhu atmosfere, uz različitu raspodjelu tih promjena.

“Treba napomenuti da se Milanković nije u svojim istraživanjima bavio recentnim globalnim zatopljenjem pa nije prihvatljiva isključivost jedne teorije u odnosu na drugu. Naprotiv”, kaže Pandžić te dodaje da su vrlo dugoročno mogući utjecaji čovjekom izazvanog globalnog zatopljenja na “prirodne” cikluse astronomske teorije, što se već i istražuje.

U klimatskom sustavu, kaže Pandžić, postoje mehanizmi povratnog djelovanja koji reagiraju na poticaje, kao što su promjene bilance zračenja na vrhu atmosfere. Smatra se da su mehanizmi povratnog djelovanja odlučujući u pojačavanju nekog procesa (npr. efekta staklenika) ili smanjenja učinka nekog procesa.

“Na primjer, pojačavajući mehanizam efekta staklenika (globalnog zatopljenja) vezano je za smanjenje površine Zemlje pod snijegom i ledom na način da Zemljina površina bez ledenog pokrova upija više Sunčeve topline nego ona pokrivena ledom. Sličan učinak može imati povećanje vodene pare u zraku zbog povećanja globalne temperature jer je vodena para također staklenički plin. Nasuprot tome povećanje vlage može uzrokovati povećanje naoblake koja nadalje može smanjiti ozračenje Sunca i tako utjecati na sniženje globalne temperature. Jedna od nepoznanica aktivnost je vulkana koji mogu utjecati na globalne klimatske procese što je za sada dugoročno nemoguće predvidjeti”, zaključuje Pandžić.

Objašnjenje NASA-e

Kako na svojim stranicama navodi NASA, Milankovićevi ciklusi ne mogu objasniti sve klimatske promjene koje su se dogodile u zadnjih 2,5 milijuna godina, kao ni trenutno razdoblje brzog zagrijavanja kroz koje je Zemlja prošla od predindustrijskog razdoblja (razdoblje između 1850. i 1900. godine), a posebno od sredine 20. stoljeća.

Znanstvenici su složni da je nedavno zagrijavanje Zemlje prvenstveno posljedica ljudskih aktivnosti; preciznije, izravnog unosa ugljičnog dioksida u Zemljinu atmosferu izgaranjem fosilnih goriva”.

“Tijekom prošlih glacijalnih ciklusa, koncentracija ugljičnog dioksida u našoj atmosferi varirala je od oko 180 dijelova na milijun (ppm) do 280 ppm kao dio promjena Zemljine klime izazvanih Milankovićevim ciklusom. Ove fluktuacije dale su važnu povratnu informaciju o ukupnoj promjeni klime na Zemlji koja se dogodila tijekom tih ciklusa. Međutim, za promjenu sastava Zemljine atmosfere tijekom prošlog stoljeća odgovoran je izravan unos ugljičnog dioksida u atmosferu izgaranjem fosilnih goriva, a ne Milankovićevi ciklusi”, navodi NASA.

Od početka industrijskog doba, koncentracija ugljičnog dioksida u Zemljinoj atmosferi povećala se za 47 posto, s oko 280 ppm na 412 ppm. Takav porast koncentracije ugljičnog dioksida ne može se objasniti “Milankovićevim ciklusima”.

Milankovićev doprinos

Milutin Milanković je rođen u Dalju 1879. godine, srednju školu završio je u Osijeku, a studij građevinarstva u Beču, gdje je i doktorirao.

Nakon školovanja proveo je još deset godina u Beču radeći kao konstruktor mostova te vodovodne infrastrukture kao što su distributivni tornjevi za vodovodne mreže u ravničarskim krajevima, da bi kasnije bio pozvan u Beograd da predaje matematiku na fakultetu.

“Milanković je jedan od najcitiranijih znanstvenika iz područja geofizike, a dobio je niz međunarodnih priznanja kao što su imena kratera na Marsu i Mjesecu ili nagrada za znanstveni rad ‘Milutin Milanković’ Europske geofizičke unije. Suvremenik je i suradnik najpoznatijeg hrvatskog geofizičara Andrije Mohorovičića“, kaže nam Pandžić.

Kako navodi enciklopedija Britannica, Milanković je nastojao primijeniti svoje matematičke vještine na područja koja još nisu bila opsežno istražena te pronaći polje koje bi mogao “obrađivati ​​svojim matematičkim alatima”. To je polje pronašao u meteorologiji.

Iako je njegova teorija o oscilacijskom utjecaju Sunčevog zračenja na naš planet tijekom 1950-ih bila osporavana, ona je tijekom 1970-ih potvrđena pomoću geoloških tragova u oceanima.

Facebook
Twitter

Uočili ste objavu na društvenim mrežama i želite da provjerimo je li točna? Želite nas upozoriti na netočnu ili manipulativnu izjavu političara? Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.