Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike nema namjeru mijenjati Zakon o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata kako bi se stvorio zakonski okvir kojim bi se zajamčila reprezentativnost Hrvatskog liječničkog sindikata (HLS) za kolektivne pregovore na razini djelatnosti zdravstva.
Hrvatski liječnički sindikat, kao i liječničke udruge – Hrvatska liječnička komora, Hrvatska udruga bolničkih liječnika, Koordinacija hrvatske obiteljske medicine – ponovo su prije desetak dana na sastanku s Tomislavom Dulibićem, državnim tajnikom u Ministarstvu zdravstva zatražili da se liječničkom sindikatu hitno prizna reprezentativnost za kolektivno pregovaranje.
„Najbitnije je priznati Hrvatskom liječničkom sindikatu (HLS) pravo pregovaranja za radne uvjete i plaću u pregovorima za granski kolektivni ugovor, koji počinju 31. listopada”, izjavila je nakon tog sastanka Renata Čulinović Čaić, predsjednica HLS-a. I taj sindikat, kao i Hrvatska liječnička komora, u naknadno objavljenim priopćenjima navode kako je dogovoreno da se reprezentativnost HLS-a „riješi do početka pregovora o novom kolektivnom ugovoru u zdravstvu tj. do 31. listopada 2022. kako bi HLS mogao ravnopravno sudjelovati u pregovorima i zagovarati prava liječnika“ (1, 2, 3).
Kako su udruge priopćile, ministarstvo je na njihov zahtjev prihvatilo rok za rješenje problema reprezentativnosti liječničkog sindikata.
Međutim, ako pregovori doista krenu krajem listopada, Hrvatski liječnički sindikat teško će moći pregovarati o novom granskom kolektivnom ugovoru i staviti svoj potpis na taj dokument. I to iz dva razloga.
Sindikati protiv povlaštenog položaja za liječnike
Prije svega, Zakon o reprezentativnosti se neće mijenjati.
„Svaka izmjena i dopuna navedenog propisa može biti samo posljedica savjetovanja i aktivnoga sudjelovanja svih socijalnih partnera“, kažu nam iz Ministarstva rada.
Socijalni partneri nisu zainteresirani za izmjene tog zakona kako bi se udovoljilo samo jednoj zainteresiranoj skupini. Sindikalne centrale to su jasno pokazale prije tri godine. Naime, još su 2018. Milan Kujundžić, tadašnji ministar zdravstva i Marko Pavić, tadašnji ministar rada, liječnicima obećali da će im biti osigurana reprezentativnost zakonskim izmjenama. Godinu dana kasnije, u savjetovanje je puštena prethodna procjena za zakonodavne izmjene. Sindikalne centrale usprotivile su se planu pa izmjene i dopune Zakona o reprezentativnosti na kraju nisu niti predložene.
Ako bi se i išlo na izmjene Zakona o reprezentativnosti, novine bi teško mogle biti donesene do početka pregovora za novi granski kolektivni ugovor.
Ministarstvo zdravstva stoga problem liječničkog sindikata namjerava riješiti izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Već duže vrijeme se radi na tom zakonskom tekstu i prema najavama Vilija Beroša, ministra zdravstva, on je još krajem lipnja trebao biti na javnom savjetovanju. Naknadno je taj rok pomaknut za srpanj (1, 2, 3). Prijedlog zakonskih izmjena još nije ugledao svjetlo dana.
„Nakon više godina, predstojećim izmjenama Zakona o zdravstvenoj zaštiti planira se urediti pitanje reprezentativnosti liječnika za pregovaranje o kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja“, potvrdili su nam iz Ministarstva zdravstva.
Ideja je da se tim zakonom propiše kako se reprezentativnim sindikatom smatra liječnički sindikat čiji broj članova iznosi najmanje 20 posto od ukupnog broja liječnika zaposlenih u javnom zdravstvu. Reguliranje pitanja reprezentativnosti HLS-a kroz Zakon o zdravstvenoj zaštiti planirao je prije pet godina provesti i bivši ministar zdravstva Milan Kujundžić, ali to se nije dogodilo.
Pitanje je hoće li ta ideja i sada proći.
Tri sindikalne centrale – Nezavisni hrvatski sindikati, Matica hrvatskih sindikata, Savez samostalnih sindikata – u svom su očitovanju na prijedlog zakonodavnih izmjena jasno odbacile mogućnost da se Zakonom o zdravstvenoj zaštiti regulira pitanje reprezentativnosti Hrvatskog liječničkog sindikata.
„Mi bismo željeli zajedno s njima pregovarati jer su nositelji djelatnosti, ali pitanje njihove reprezentativnosti ne može se regulirati Zakonom o zdravstvenoj zaštiti“, ističe Stjepan Topolnjak, predsjednik Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, koji je i jedan od članova radne skupine za zakonodavne izmjene. On podsjeća kako se na sličan način pitanje reprezentativnosti liječničkog sindikata pokušalo riješiti i ranije, ali neuspješno.
„Sve se središnjice protive takvom rješenju. Imamo zakon koji regulira pitanje reprezentativnosti i ne može se drugim zakonom ulaziti u to područje“, navodi Topolnjak. Sindikat koji Topolnjak vodi i Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara-medicinskih tehničara jedini su reprezentativni sindikati u zdravstvu.
Vrijeme curi, a procedura traje
Izmjene i dopune Zakona o zdravstvenoj skrbi u javnom savjetovanju bi se trebale naći najkasnije u rujnu. Procedura nalaže da prijedlog zakona najprije treba uputiti u javno savjetovanje, koje ne bi smjelo trajati manje od 30 dana. Zatim se Ministarstvo zdravstva mora očitovati na komentare pristigle u javnom savjetovanju. Nakon toga Vlada upućuje zakonski prijedlog u Sabor, gdje zastupnici o njemu raspravljaju i glasaju u dva čitanja, uz prethodno prikupljena mišljenja relevantnih saborskih odbora.
Vladajući imaju na raspolaganju alate kojima bi mogli ubrzati taj proces. Mogu skratiti rok javnog savjetovanja ili tražiti od Sabora da zakon usvoji u hitnom postupku, tj. u samo jednom čitanju. Međutim, kako je riječ o jednom od esencijalnih zakona u sustavu zdravstva, teško je očekivati da bi se donosio preko noći, odnosno da bi mogao stupiti na snagu prije nego se u listopadu otvore pregovori za granski kolektivni ugovor.
Vjerojatnije je da će se rješenja iz tog propisa početi primjenjivati od iduće godine.
Ne bi to bio usamljen primjer zatiranja jednog zakonskog rješenja drugim. Sličan je potez, naime, svojedobno povukla SDP-ova koalicijska Vlada pod vodstvom Zorana Milanovića, današnjeg predsjednika države.
Tadašnji ministar rada Mirando Mrsić upravo je odredbama Zakona o reprezentativnosti derogirao odredbe Zakona o radu u dijelu koji se ticao produžene primjene kolektivnih ugovora. To je rješenje, unatoč zgražanju pravne struke i glasnom protivljenju sindikata, koji su o tom potezu izvijestili i Međunarodnu organizaciju rada, funkcioniralo neko vrijeme.
Iz tog iskustva ne bi čudilo da se slična situacija ponovi, samo s odmakom od desetak godina.
Pandorina kutija
Rješavanje problema HLS-a kroz Zakon o zdravstvenoj zaštiti Vladu bi moglo koštati i “otvaranja Pandorine kutije” – masovnijih zahtjeva za priznavanjem reprezentativnosti strukovnih sindikata koji nemaju dovoljan broj članova da bi mogli pregovarati na granskoj razini. Osim toga, kako liječnici traže i da se njihov radno pravni status regulira posebnim kolektivnim ugovor – strukovnim – za očekivati je da će i u drugim branšama biti takvih zahtjeva.
Liječnici su, pritom, u prošlosti uspjeli ugovoriti strukovni kolektivni ugovor. Trajao je nepunih mjesec dana.
Strukovni kolektivni ugovor za liječnike potpisan je u prosincu 2004. godine, „na prevaru“. Tadašnji HDZ-ov ministar zdravstva Andrija Hebrang pregovarao je sa sindikatima u zdravstvu (pa i HLS-om). No nakon što je potpisan granski kolektivni ugovor, Hebrang je s Ivicom Babićem, tadašnjim predsjednikom HLS-a, potpisao i strukovni ugovor, tvrdeći da je riječ samo o dodatku već potpisanom kolektivnom ugovoru.
Zdravstveni sindikati podigli su tužbu, sindikalne centrale su zamrznule socijalni dijalog, da bi na kraju Vlada pod vodstvom Ive Sanadera naložila Državnom odvjetništvu da prihvati tužbeni zahtjev sindikata i poništi strukovni ugovor za liječnike (1, 2, 3, 4). Poništen je u siječnju 2005. godine.
U to vrijeme HLS je bio reprezentativan na temelju strukovne organiziranosti. No tu je vrstu reprezentativnosti izgubio prije deset godina, kada su zakonski utvrđeni kriteriji prebrojavanja članstva udruga poslodavaca i sindikata.
Iako je to prvo zakonsko rješenje o postupku utvrđivanja reprezentativnosti sindikata i udruga poslodavaca, kako na nacionalnoj razini tako i na nižim razinama, nakon dvije godine doživjelo promjene, liječnici nisu uspjeli vratiti svoj poseban status. Krivili su za to tadašnjeg SDP-ova ministra rada i mirovinskog sustava Miranda Mrsića.
Na prozivke liječničkog sindikata, Mrsić je odgovarao kako su zakonski kriteriji trebali imati pozitivan učinak na povećanje broja članova HSL-a, jer su zakonske odredbe trebale biti stimulirajuće za liječnike da se sindikalno organiziraju kako bi i HLS ostvario reprezentativnost.
„A zbog čega se to nije dogodilo, poznato je samo Sindikatu liječnika“, poručivao je Mrsić koji je i sam liječnik. On je objašnjavao i kako nitko, pa ni HLS ne smije zakonom biti doveden u povoljniji položaj u odnosu prema drugim sindikatima i u odnosu na druge struke.
Liječničkom sindikatu pada broj članova
Međutim, zakonski kriteriji za utvrđivanje reprezentativnosti nisu doveli do okrupnjavanja sindikata, odnosno njihova udruživanja.
Primjerice, samo u zdravstvenom sustavu djeluje tridesetak sindikata od kojih su samo dva reprezentativna na granskoj razini. I kao što se sindikati nisu udruživali kako bi ojačali, tako ni HLS do danas nije uspio pridobiti dovoljan broj liječnika u svoje članstvo. No, dok HLS nije reprezentativan za pregovore o granskom kolektivnom ugovoru, reprezentativan je na nacionalnoj razini, odnosno na razini javnih službi i pregovora za Temeljni kolektivni ugovor u javnim službama (TKU).
Hrvatski liječnički sindikat već godinama ne sudjeluje u postupku utvrđivanja reprezentativnosti za kolektivni ugovor u zdravstvu, unaprijed znajući kako neće imati dovoljno članova za sudjelovanje u pregovorima. Prije desetak godina taj je sindikat prema riječima Ivice Babića, koji je tada vodio HLS, imao oko 4,5 tisuća članova. U rujnu 2017. godine Babić je govorio kako sindikat okuplja nešto manje od četiri tisuće liječnika. Prije tri godine, pak, Renata Čulinović-Čaić, aktualna predsjednica HLS-a navela je kako je u sindikat učlanjeno oko 3500 liječnika te da je zadnjih godina došlo do pada broja članova.
HLS nije sudjelovao ni u zadnjem prebrojavanju koje je pokrenuto koncem svibnja. U tom je prebrojavanju utvrđena reprezentativnost Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske i Hrvatskog strukovnog sindikata medicinskih sestara-medicinskih tehničara. Podaci o broju članova prebrojanih sindikata se ne objavljuju, ali prema našim informacijama ta dva sindikata, u kojima ima i liječnika (kao i u ostalim nestrukovnim sindikatima u zdravstvu, ali su te brojke zanemarive), okupljaju malo više od 20 tisuća članova. Istodobno, HLS je kod zadnjih pregovora za TKU prijavio 3,7 tisuća članova.
„Broj naših članova se bitnije nije mijenjao zadnjih godina – koliko ih ode u mirovinu, toliko ih se približno i učlani novih“, odgovorila je na naš upit Renata Čulinović-Čaić, predsjednica HLS-a, ne govoreći o konkretnim brojkama.
Predsjednicu HLS-a smo pitali i zbog čega taj sindikat ne radi na pridobivanju novih članova kako bi temeljem broja sindikalnom organiziranih liječnika osigurali reprezentativnost na granskoj razini.
„Ne znam zbog čega tvrdite da HLS ne radi na pridobivanju novih članova, jer smo itekako angažirani na pridobivanju novih članova. Da nije tako, broj naših članova bi se značajno i kontinuirano smanjivao iz godine u godinu, što nije slučaj“, veli Čulinović-Čaić, iako podaci koje su javno iznosili ona i njen prethodnik jasno pokazuju da broj članova liječničkog sindikata kroz godine opada.
Jesu li pred liječnike postavljeni nerealni zahtjevi?
Liječnički sindikat i udruge koje predstavljaju liječnike godinama tvrde kako bi gotovo svi liječnici zaposleni u javnom zdravstvu trebali biti članovi sindikata da bi on bio reprezentativan. Tako je Krešimir Luetić, predsjednik Hrvatske liječničke komore (HLK), svojedobno rekao da bi 80 posto liječnika trebalo biti učlanjeno u sindikat da bi on bio reprezentativan. I Čulinović-Čaić slično govori u odgovoru na naš upit o sudjelovanju u postupku utvrđivanja reprezentativnosti.
„Hrvatski liječnički sindikat nije sudjelovao u postupku utvrđivanja reprezentativnosti za kolektivni ugovor u zdravstvu, jer je kvota za reprezentativnost, određena Zakonom o reprezentativnosti, tolika da bi HLS mogao zadovoljiti tu kvotu samo kad bi skoro svi liječnici (koji zadovoljavaju uvjete za članstvo u HLS-u) bili u članstvu HLS-a“, navodi Čulinović-Čaić.
Pritom objašnjava i kako je broj liječnika koji mogu biti u članstvu HLS-a značajno reduciran zbog činjenice da poslodavci ne mogu biti članovi sindikata. Kako navodi, tu spadaju svi liječnici koji su privatnici, kao i većina obiteljskih liječnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti te veći dio specijalista u primarnoj zdravstvenoj zaštiti.
Pokušali smo provjeriti tvrdnju da bi gotovo svi liječnici u javnom zdravstvu trebali biti članovi HLS-a da bi on bio reprezentativan. Pokazalo se da nije baš precizna.
„Prema podacima koje smo dobili iz HZJZ-a, imamo u sustavu 15.500 liječnika, a od toga 9.484 u bolnicama i lječilištima“, odgovorili su na naš upit iz Ministarstva zdravstva. No, koliko je liječnika-poslodavaca, odnosno liječnika s vlastitim ordinacijama, podatak je koji ministarstvo do zaključenja ovog teksta nije uspjelo pribaviti od HZJZ-a.
Podaci HZJZ-a ne poklapaju se sasvim s onima koje prikuplja i objavljuje Hrvatska liječnička komora.
Prema podacima objavljenim u Atlasu liječništva, koji je razvila Komora i koji „sadrži sveobuhvatan pregled liječništva u Hrvatskoj te se ažurira na dnevnoj ili mjesečnoj razini“ Hrvatska ima 15 696 liječnika, a njih 90,8 posto ili 14 249 radi u javnom zdravstvu dok su ostali privatnici. U izradi Atlasa, Komora koristi svoje podatke, kao i podatke Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Državnog zavoda za statistiku i Državne geodetske uprave.
Bolnički sustav, prema Atlasu liječništva, zapošljava 9 151 liječnika. U domovima zdravlja i ustanovama za zdravstvenu skrb zaposleno ih je 991. U primarnoj zdravstvenoj zaštiti zaposleno je 2 690 liječnika i specijalista, a njih 1 229 imaju privatnu praksu ili su koncesionari (i to su oni liječnici na koje HLS ne može računati kao na potencijalne članove).
Drugim riječima, preko 10 tisuća liječnika zaposlenih u javnom zdravstvu mogu biti članovi sindikata.
Kako do reprezentativnosti
Reprezentativnost sindikata može se postići na više načina. Ako na razini za koju se pregovara postoji samo jedan sindikat, on se smatra reprezentativnim i ne utvrđuje se njegova reprezentativnost.
U slučaju da na razini za koju se pregovara postoji više sindikata, zakon im daje mogućnost da jedni drugima osiguraju reprezentativnost. Odnosno „svi sindikati koji djeluju na toj razini mogu pisanim sporazumom utvrditi koji se sindikati smatraju reprezentativnim te se reprezentativnost tih sindikata ne utvrđuje“.
To se u zdravstvu pokušalo napraviti 2017. godine. Tadašnji ministar Milan Kujundžić pokušao je okupiti 29 sindikata u zdravstvu kako bi se sklopio sporazum koji bi liječnicima dao reprezentativnost i omogućio da sudjeluju u granskim pregovorima. Na dogovor je pristalo 28 sindikata, jedan ga je odbio i priča je propala.
Treća varijanta za osiguranje reprezentativnosti je prebrojavanje članstva. U tom se postupku reprezentativnim sindikatom smatra onaj koji ima najmanje „dvadeset posto radnika članova od ukupnog broja sindikalno organiziranih radnika zaposlenih na razini na kojoj se utvrđuje reprezentativnost“.
Kako mogućnosti za dogovor među zdravstvenim sindikatima nema, prebrojavanje članstva jedina je opcija za utvrđivanje reprezentativnosti. A na to prebrojavanje javila su se samo dva sindikata.
Kako dva reprezentativna sindikata u zdravstvu imaju oko 20 tisuća članova (a i njima je članstvo kroz godine padalo), to znači da bi liječnički sindikat s pet tisuća članova prešao prag reprezentativnosti. Uz 5,5 tisuća liječnika u sindikatu, praktično bi bez straha od prebrojavanja osigurali reprezentativnost za kolektivno pregovaranje na granskoj razini. Brojka nije mala, ali daleko je od „skoro svih liječnika“.
No kada bi prošlo posebno rješenje, po kojem bi reprezentativnosti imao liječnički sindikat čiji broj članova iznosi najmanje 20 posto od ukupnog broja liječnika zaposlenih u javnom zdravstvu, brojke bi bile drugačije. Prema podacima Komore, u javnom zdravstvu radi 14 249 liječnika. To znači da bi sindikat s najmanje 2 848 članova-liječnika bio reprezentativan za kolektivno pregovaranje na granskoj razini.
U slučaju liječničkog sindikata i njegove reprezentativnosti, glavno pitanje za sindikat bi trebalo biti zbog čega se liječnici ne žele sindikalno organizirati. Komora i ostale udruge koje se sa sindikatom bore da se sindikatu posebnim propisom osigura reprezentativnost ne mogu u ime liječnika pregovarati za kolektivni ugovor. To može samo sindikat, a osobni je odabir radnika, bio on liječnik ili radio neki drugi posao, hoće li biti član sindikata.
Da članstvo u sindikatu brojnim liječnicima iz nekog razloga nije naročito bitno, vidljivo je od 2012. godine kada je donesen prvi zakon o reprezentativnosti, koji je pred liječnički sindikat postavio u iste uvjete za utvrđivanje reprezentativnosti kakve imaju i svi ostali sindikati u zemlji. U zadnjih 10 godina liječnički sindikat nije uspio dovoljno okrupniti članstvo da zadovolji uvjete iz zakona o reprezentativnosti.
