Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković održao je u srijedu 31. kolovoza press konferenciju na kojoj je govorio o najnovijoj aferi u INA-i, zbog koje je uhićena skupina koju je organizirao Damir Škugor. Uskok tereti Škugora i njegove pomagače da su kupovali INA-in plin ispod tržišne cijene te ga preprodavali u inozemstvo, pri čemu su zaradili više od milijardu kuna.
Provjerili smo točnost i utemeljenost tvrdnji koje je premijer iznio pred novinarima. Pokazalo se da Plenković prešućuje neke izrazito bitne činjenice.
Zasluge i propusti
“Institucije hrvatske države, dapače institucije hrvatske vlade, su otkrile ovaj slučaj zloupotrebe. Njega u svojoj biti nisu u startu otkrili niti policija, niti pravosudna tijela. Naprotiv, otkrio ga je Ured za sprječavanje pranja novca koji djeluje kao samostalni odjel unutar Ministarstva financija.”
Citiranoj premijerovoj izjavi nedostaje važan dio konteksta: Ured za sprječavanje pranja novca reagirao je tek nakon što ih je banka upozorila na sumnjive transakcije u kojima je pola milijarde kuna završilo na računu Škugorovog oca umirovljenika. Potvrdio je to Ante Biluš, ravnatelj Ureda za sprječavanje pranja novca (HRT). Odgovarajući na novinarska pitanja, i sam Plenković je kazao da je istraga Ureda za sprječavanje pranja novca pokrenuta nakon prijave iz banke, ali i dalje inzistira da je to zasluga njegove vlade.
“Zakonski okvir koji je predlagala Vlada, a Sabor usvojio, koji se odnosi na sprječavanje pranja novca, je takav da oni koji se bave transakcijama, a to su u najvećoj mjeri banke – nisu jedini, ali su najveći – kada uoče na računima svojih klijenata, bilo da je riječ o fizičkim ili pravnim osobama, neke vrste transakcija koje djeluju neuobičajeno, kod njih, u njihovim službama – svaka banka ima ustrojstvenu jedinicu koje se bave sprečavanjem pranja novca – njihova je zakonska obaveza, a zakone donosimo mi, Vlada i Sabor, da djeluju, da obavještavaju Ured za sprečavanje pranja novca”, rekao je Plenković.
Točno je da je Zakon o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma donijela Plenkovićeva vlada i da se tim zakonom propisuje obveza banke da prijavi sve transakcije veće od 200 tisuća kuna, ali i sve ostale transakcije koje se banci učine sumnjivima.
Međutim, Ured za sprječavanje pranja novca je o suspektnoj transakciji obaviješten tek ove, 2022. godine. Prije toga su Škugor i njegovi partneri u pljački godinu dana neometano preprodavali INA-in plin.
Tvrtka OMS upravljanje d.o.o. je, kao što smo već pisali, u lipnju 2020. od Hrvatske energetske regulatorne agencije (HERA) dobila dozvolu za trgovinu plinom, a u 2021. imali su više od 223 milijuna kuna prihoda, uz više od 117 milijuna kuna dobiti.
Porezna uprava čitavo to vrijeme imala je uvid u sve transakcije OMS upravljanja, ali i u privatne račune Škugora i njegovih suradnika. Upravo je Plenkovićeva vlada 2017. promijenila Opći porezni zakon tako da je Poreznoj upravi omogućen konstantan uvid u sve račune građana. Ranije je Porezna uprava imala samo uvid u žiro račune građana.
Drugim riječima, Porezna uprava mogla je i trebala već tijekom 2021. vidjeti da novoosnovana firma OMS upravljanje stvara ogromne profite i da direktor i vlasnik te firme Goran Husić naveliko kupuje nekretnine po Hrvatskoj (Index.hr). Nikome u Poreznoj upravi to nije bilo sumnjivo.
Pljačka plina iz INA-e nije dakle osujećena zahvaljujući efikasnom radu državnih institucija, već diletantizmu Škugora i njegove ekipe. Da ogromni novac nije završio na računu Škugorovog umirovljenog oca, pljačka bi i dalje bila u tijeku. Potvrdio je to i sam premijer, kada je odgovarajući na novinarska pitanja izustio i sljedeću rečenicu: “Bez transakcije [na račun Škugorovog oca] se ne bi ništa dogodilo.”
Zamrzavanje imovine
“Od prvog signala da se događa nešto neobično, a taj signal je bio prije pet mjeseci, niti u jednom trenutku institucije države nisu dopustile da se praktički ijedna kuna koju su registrirali dovede u pitanje. Sve je bilo pod nadzorom, sve je bilo kontrolirano”, rekao je Plenković, dodavši da je 450 milijuna kuna s računa jednog od osumnjičenih već prebačeno u državni proračun.
Plenkovićeva tvrdnja navodi na zaključak da je država već zaplijenila velik dio ilegalno stečenog novca. Međutim, to nije točno. Kao što je već objašnjeno u medijima (Index, Telegram), predmetnih 450 milijuna kuna nije oduzeto, već zamrznuto.
Taj novac će ostati na posebnom računu Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i državne imovine. Država će tim novcem moći raspolagati tek ako se pravomoćnom sudskom presudom utvrdi da su počinjena kaznena djela koja se Škugoru i njegovoj skupini stavljaju na teret. Ako sud ne utvrdi njihovu krivnju, stečeni novac će im biti vraćen. Postupak zamrzavanja i oduzimanja imovine stečene kaznenim djelom opisan je u člancima 556. do 563. Zakona o kaznenom postupku.
Protuzakonito upravljanje
“Mi smo izrazito nezadovoljni da uprava INA-e nije vidjela da se ovo događa. Znate i sami da je Hrvatska drugi najveći suvlasnik u INA-i. Većinski vlasnik je MOL, 47 posto, Hrvatska ima 44 posto. […] Ovaj slučaj pokazuje da je model upravljanja INA-om loš, iz nekoliko razloga. Prvo, što ta lista ovlasti za dopuštena odobrenja ili taj čuveni LODO na određeni način izbjegava u pojedinim situacijama nadležnosti koje bi u nekom trgovačkom društvu, bilo ono državno ili privatno, imali članove uprave toga društva. Neovisno o tome, to ne oslobađa odgovornosti one koji su članovi uprave da im se u njihovoj hijerarhiji ispod dogodi ovakav slučaj. Razmjera u kojem četvrta razina upravljanja ima ovlast za potpisivanje ovakvih ugovora, na ovaj način, štetnih za INA-u, štetnih za državu, čije političke posljedice gledamo posljednjih nekoliko dana. Mi ćemo zbog toga zatražiti odgovornost svih članova uprave INA-e. I predsjednika uprave, i hrvatskih, i mađarskih članova uprave INA-e. I tražit ćemo da u razgovorima s drugim većinskim dioničarem, a to je MOL, krenemo u razgovor o promjeni načina upravljanja INA-om”.
Citirana premijerova izjava uglavnom je činjenično točna (uz iznimku da MOL nije većinski, nego najveći pojedinačni vlasnik INA-e), ali premijer prikladno prešućuje činjenicu da je nešto po tom pitanju mogao i trebao napraviti i ranije.
Naime, odavno je već poznato da je sustav korporativnog upravljanja kakav je MOL uspostavio u INA-i protuzakonit. Konkretno, njime su zaobiđene odredbe hrvatskog Zakona o trgovačkim društvima.
Naime, lista ovlaštenja za donošenja odluka (LODO) interni je INA-in dokument, nametnut od strane mađarskih suvlasnika. Tim dokumentom ustrojena je paralelna, protuzakonita linija upravljanja unutar INA-e. Odavno je već poznato da INA-om uopće ne upravlja njena uprava, već INA-in odbor operativnih direktora koji odgovaraju izravno predsjedniku uprave, a kojeg postavlja MOL. Takav način upravljanja kompanijom u Hrvatskoj je protuzakonit, ali MOL-u je svejedno dopušteno da ga prakticira već godinama.
Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (Hanfa) je još 2011. ustanovila da MOL zahvaljujući odredbama tog dokumenta iz INA-e protuzakonito dobiva povlaštene informacije.
Bivši članovi uprave INA-e Ivan Krešić i Davor Mayer su još 2012. na suđenju Ivi Sanaderu svjedočili da je sustav upravljanja inauguriran LODO-om protuzakonit (1, 2). Istu stvar je javno tvrdio Ivan Vrdoljak u doba dok je bio ministar gospodarstva.
Godine 2014. su hrvatski članovi uprave INA-e na sastanku uprave podnijeli službeni zahtjev za promjenom protuzakonitog modela upravljanja INA-om, ali mađarski članovi uprave su to odbili. Mali dioničari zbog toga su najavljivali i tužbe (Večernji list).
Podsjećamo, u vrijeme dok je predsjednik vlade bio Ivo Sanader, hrvatska je vlada u potpunosti prepustila MOL-u upravljanje INA-om, iako za to nisu zadovoljene zakonske pretpostavke. Sanader je zbog toga pravomoćno osuđen na šest godina zatvora; krivim je proglašen ne jednom, nego dvaput. Presuda je 2021. potvrđena u ponovljenom postupku, nakon što ju je prvi put srušio Ustavni sud. Sud je ustanovio da je Sanader INA-u prepustio MOL-u u zamjenu za 10 milijuna eura mita.
Drugim riječima, već dulje od desetljeća se zna da je MOL u INA-i uspostavio protuzakonit sustav upravljanja, tj. da mađarska strana ignorira hrvatske zakone i hrvatsku državu koja posjeduje skoro pa istu količinu INA-inih dionica kao i MOL. Plenkoviću je to moralo biti poznato još kad je postao premijer 2016. godine pa je svejedno sve dosad ignorirao MOL-ovu ilegalnu samovolju u INA-i.
Dozvola bez uvjeta
“Jesam, naravno da sam [pitao HERA-u kako se dogodilo da su dali dozvolu]. Dogodilo se sukladno zakonu. Propisi su takvi da oni koji se žele baviti trgovinom plinom, moraju ispuniti određene administrativne kriterije. Kad se netko tek prijavljuje, registrira, dobiva odobrenje, onaj koji to analizira, gleda da li su ispunili formalne uvjete. Oni ne vide što se zbiva kasnije. […] Trgovina plinom u ovom kontekstu, to je laptop posao jedne osobe koja zna što radi. Vi da bi bili trgovac plinom, ne morate imati firmu od tisuću ljudi.”
Premijer je u pravu kada tvrdi da je trgovina plinom “laptop posao” za koji nije potreban velik broj ljudi. Najveći hrvatski trgovac plinom, Prvo plinarsko društvo (PPD), prema podacima servisa Poslovna Hrvatska zapošljava tek 35 ljudi, iako se radi o poduzeću koje je 2021. godine uprihodovalo čak 21 milijardu kuna. Prije pet godina, u vrijeme kad su im godišnji prihodi iznosili oko 7,5 milijardi kuna, zapošljavali su 15 ljudi.
Međutim, ostaje nejasno kako je to točno HERA postupila po zakonu kada je OMS upravljanju izdala dozvolu za trgovinu plinom. U Zakonu o energiji vrlo jasno stoji da osobe kojima se izdaje dozvola za trgovinu energentima moraju zadovoljavati određene uvjete. Moraju biti tehnički kvalificirani, zapošljavati dovoljan broj stručno osposobljenih radnika i raspolagati dovoljnim financijskim sredstvima. Kao što smo već pisali, tvrtka OMS upravljanje te uvjete nije mogla zadovoljiti.
Također, netočna je i premijerova tvrdnja da HERA gleda samo da li netko ispunjava administrativne uvjete za trgovinu energentima, bez ikakvog uvida u to što se kasnije zbiva. Zakon o regulaciji energetskih djelatnosti navodi listu osnovnih poslova HERA-e. Druga od ukupno 37 točaka glasi ovako: “nadzor energetskih subjekata u obavljanju energetskih djelatnosti”. U članku 5. istog zakona navode se temeljni ciljevi regulacije energetske djelatnosti, među kojima je “zaštita kupaca energije i energetskih subjekata”. Sasvim je, dakle, jasno da je HERA u ovom slučaju propustila raditi svoj posao, a ostaje nepoznato tek radi li se o nemaru ili namjernom previdu.
Nacionalizacija INA-e
Premijeru je na press konferenciji postavljeno i pitanje je li opcija razlaz s MOL-om, podjela imovine i izgradnja INA-e kao državne kompanije. Evo što je kazao:
“To su sad pitanja koja su pomalo naivna. INA je jedna kompanija, ima svoje dioničare, ima svoj zakonski okvir. Da je taj razlaz tako jednostavan i lagan, davno bi se to napravilo. Pa nije to rastava braka. Kompanije su nešto drugo, zato imaju suvlasničku strukturu.”
Kasnije je upitan i razmišlja li se o mogućnosti razvlaštenja nekih od držatelja INA-inih dionica. Evo što je kazao:
“Mi ćemo prije svega rješavati ovu krizu onim putem koji je zakonit i koji je dugoročno održiv. Mislim da smo imali već previše pravnih sporova oko INA-e, od kojih su neki završavali loše za Hrvatsku. Ne nekom odgovornošću naše Vlade, nego različitim odlukama pravosudnih tijela ili pak međunarodnih arbitraža. Prema tome, moramo vući jako pametne i obazrive poteze u ovoj krizi, koji moraju voditi računa u konačnici oko jednog bitnog detalja o kojem ovi koji to tako lakonski zagovaraju, ne razmišljaju. Postoji i nekakav aspekt nekakvog kredibiliteta koji se zove pouzdanost pravnog sustava, zaštita stranog ulagača i poslovni okvir koji ovdje postoji. Morate razumjeti da slati poruke koje će reći, ‘ok, vi ste danas vlasnik, dali ste nekakav novac, imate nekakva prava, klauzula rebus ex stantibus, što je bilo više ne vrijedi. Pa ne ide to baš tako. To ima svoje konzekvence. Moramo se ponašati kao pravna država, odgovoran vlasnik u ovoj situaciji, poduzimati korake koji su u okviru propisa.”
Suprotno premijerovim tvrdnjama, država ne samo da ima pravo razvlastiti dioničare INA-e, nego joj je to pravo toliko važno da ga je upisala u Ustav. Citiramo u cijelosti članak 50. Ustava RH:
“Zakonom je moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti. Poduzetnička se sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi zaštite i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi”.
Ranije smo već spomenuli mogućnosti oduzimanja imovine stečene kaznenim djelom, a upravo je na taj način MOL stekao “pravo” da upravlja INA-om kao apsolutni vlasnik. Uz Sanadera, pravomoćno je pred hrvatskim sudovima osuđen i predsjednik uprave MOL-a Zsolt Hernádi.
Tome treba dodati još i odredbe članka 26. Zakona o energiji, iz kojih je sasvim jasno da energetika za državu nije ekvivalentna ostalim tržišnim djelatnostima. Tim zakonom je propisano da Vlada RH u slučaju bilo kakve krizne situacije koja prijeti da će dovesti do manjka energije može uvesti posebne mjere poput ograničenja cijena, ograničenja trgovine, ograničenja izvoza, obavezu isporuke energije samo određenim kupcima, posebne uvjete za obavljanje poslovanja…
Drugim riječima, kad bi htjela, Plenkovićeva vlada imala bi svako pravo nacionalizirati INA-u. Ne samo da je dokazano da je MOL ključne upravljačke poluge u INA-i stekao koruptivnim sredstvima, već je poznato i da je mađarska naftna kompanija u potpunosti ignorirala obveze o ulaganjima u INA-u koje je preuzela još u prvoj privatizacijskoj rundi 2003. godine. Nekad je INA bila najveća naftna kompanija u jugoistočnoj Europi, ali u međuvremenu je devastirana političkom korupcijom i lošim upravljanjem. Od istraživanja i razvoja se gotovo sasvim odustalo, rafinerija u Sisku je zatvorena, modernizacija rafinerije u Rijeci godinama je zakašnjela, a unapređivao se tek maloprodajni aspekt INA-inog poslovanja.
