Dezinformatori i klimatski skeptici koriste nedavno objavljenu australsku studiju kako bi javnost naveli na netočan zaključak da Australija poricanje klimatskih promjena počinje tretirati kao mentalni poremećaj.
Informacija je to iz naslova članka koji je objavljen na Epohi, portalu koji učestalo širi činjenično netočne tvrdnje (1, 2, 3).
Autor teksta svoje netočne zaključke donosi na temelju istraživanja koje su proveli Rachael Sharman i Patrick D. Nunn s australskog Sveučilišta Sunshine Coast u Queenslandu, a čiji su nalazi krajem kolovoza objavljeni u časopisu SAGE Journal.
Autori su zaključke studije prenijeli i u tekstu koji je objavljen na portalu The Conversation.
Istraživanje se usredotočilo na ljude koji stvaraju alternativna objašnjenja zbog nepovjerenja u klimatsku znanost i nekritičke vjere u pseudoznanost te na sam proces razmišljanja ljudi koji odbijaju poruke znanstvenika o klimatskoj krizi.
Valja na početku naglasiti kako je sam autor s Epohe pri kraju članka demantirao tvrdnju iznesenu u naslovu. Australija, naime, ne počinje tretirati klimatski skepticizam kao mentalni poremećaj.
Neutemeljeni je to zaključak voditelja Andrew Bolta iz australskog Sky Newsa koji je, navodi Epoha, rekao da je studija pokušaj klasificiranja skepticizma prema klimatskim promjenama kao mentalnog stanja.
Bolt je od ranije poznat po širenju dezinformacija o pandemiji koronavirusa, baš kao i Sky News Australia koji učestalo širi dezinformacije o klimi (1, 2).
Što doista kaže istraživanje?
Australski istraživači anketirali su 390 australskih klimatskih skeptika koji su regrutirani putem društvenih medija i portala.
Rezultati ankete pokazali su kako su stariji ljudi vjerojatnije bili skeptični prema stvarnosti klimatskih promjena, baš kao i konzervativci koji su se također pokazali skeptičnima po pitanju uzroka i utjecaja klimatskih promjena.
Isto tako, niže “ekološke vrijednosti” bile su povezane sa svim vrstama skepticizma. Istraživanje je također otkrilo da vjerska uvjerenja imaju mali utjecaj na skeptike klimatskih promjena u uglavnom sekularnoj australskoj populaciji. Umjesto toga, vjerovali su u “alternativna” ili pseudo-znanstvena objašnjenja.
Kako navode sami autori u članku za The Conversation, oni koji su bili skloniji objašnjenjima koja se temelje na slučajnosti, vjerujući da sreća određuje ishode, vjerojatnije su smatrali da nema potrebe djelovati u vezi klimatskih promjena. To pak navodi na zaključak da će oni koji vjeruju da su životni ishodi izvan njihove kontrole vjerojatnije misliti da je pojedinačno djelovanje u borbi protiv klimatskih promjena od male koristi, pišu autori.
Ispitanici s jačim individualističkim svjetonazorom, kojima je prioritet individualna autonomija za razliku od kolektivističkog svjetonazora, bili su skeptičniji prema činjenici da ljudi uzrokuju klimatske promjene.
Suprotno predviđanjima istraživača, ljudi s visokim analitičkim sposobnostima još su vjerojatnije bili skeptični u vezi klimatske krize.
Što tvrdi autor na Epohi?
Autor članka na Epohi iskoristio je rezultate ankete kako bi ponudio svoje interpretacije.
Tako je, na zaključak istraživanja da su osobe s jasnim individualističkim svjetonazorom skeptičniji prema činjenici da ljudi uzrokuju klimatske promjene, napisao da je manje vjerojatno da će ljudi koji su manje skloni komunizmu i globalizmu progutati priču o hitnoj klimi.
“Stariji ljudi, koji su na svom putu i ne mogu se predomisliti, veliki su dio razloga zašto je tako dugo potrebno za početak takozvane klimatske akcije. Konzervativci, prema mišljenju istraživača, jednostavno nisu u stanju vidjeti “stvarnost” klimatskih promjena. Dakle, stariji i konzervativci jednostavno manje brinu o okolišu, prema studiji. Drugim riječima, prema istraživačima, određena doza naivnosti među građanima korisna je kada se prodaje priča o klimatskoj krizi”, navodi Epoha.
Takvi se zaključci ne navode u istraživanju, baš kao ni ovaj:
“Istraživači primjećuju da su skeptici svjesni “predviđanja koja se ne ostvaruju [i daju] objašnjenja kao što je ‘vidite da su predviđanja alarmanta klimatskih promjena potpuno lažna’.”, navodi u nastavku Epoha.
Naime, istraživači nisu primijetili da su skeptici svjesni predviđanja koja se ne ostvaraju. Ono što su napravili jest sljedeće – zamolili su sudionike da objasne svoj skepticizam, a iz njihovih odgovora identificirali su pet tema/argumenta na kojima se najčešće zasniva klimatski skepticizam.
Prva se odnosi na vjeru u “alternativnu znanost”, druga na uvjerenje da se klima mijenja prirodno i ciklički te da ljudi po tom pitanju ne mogu ništa učiniti, a treća se odnosi na nepovjerenje u znanost o klimi.
Četvrtu temu istraživači su nazvali “predviđanja ne postaju stvarnost”. Riječ je o argumentu koji klimatski skeptici učestalo koriste, a koji je, navode istraživači, rezultat osnovnog nerazumijevanja klimatskih projekcija temeljenih na modeliranju.
Četvrti argument koji koriste poricatelji klimatske krize jest taj da postoje prikriveni motivi zainteresiranih strana. U tu kategoriju, navode istraživači, spadaju tvrdnje da su klimatske promjene koje je potaknuo čovjek podvala koju “gura” UN kako bi se bogatstvo prenijelo na siromašnije nacije i tako osiromašilo one bogatije.
“Deklaracija”
U tekstu za The Conversation autori navode kako klimatske skeptike nije “dirnuo” univerzalni konsenzus među znanstvenicima o stvarnosti i utjecaju klimatskih promjena. Autor članka na Epohi to komentira ovako:
“Gotovo univerzalnim? Stvarno? Što je s 1100 znanstvenika — uključujući dobitnika Nobelove nagrade — koji su nedavno potpisali deklaraciju kojom proglašavaju da “ne postoji hitna klimatska situacija?” Među tim znanstvenicima bilo je 134 potpisnika iz Australije, iste zemlje iz koje su bili i sudionici ankete”
“Deklaracija” kojom se lažno tvrdi da nema klimatske krize pojavila se još 2019. godine, a među ljudima koji su je potpisali najmanje je znanstvenika, a još manje klimatologa.
Naime, najzastupljenije skupine potpisnika bili su geolozi i inženjeri od kojih su mnogi bili implicitno ili eksplicitno povezani s fosilnom industrijom. Dio potpisnika nisu bili znanstvenici, već poslovni rukovoditelji, pisci, aktivisti i lobisti. O tome je Faktograf prvi put pisao još 2019. godine (1, 2), a zatim opet nedavno u ovom tekstu.
