Molekularni biolog Gordan Lauc, vlasnik tvrtke Genos, periodički od 2021. godine ponavlja tvrdnju da je odbio raditi PCR testiranja, usprkos kapacitetima Genosa, jer su propisane previsoke cijene. Ovo je samo jedan od brojnih [1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8] primjera njegovih izjava na temu cijene PCR testova:
“Mi smo na proljeće 2020. proveli validaciju i bili smo spremni uključiti se, no kad su mi objasnili da testove za koje smo izračunali da nas koštaju 100 kn moramo prodavati po 1500 kn (jer bi sve ispod te cijene bilo sankcionirano kao damping) odbio sam sudjelovati u toj pandemijskoj pljački.”
Lauc, među ostalim, tvrdi da je visoka profitna marža na testovima – veća od 90 posto – razlog skupoće testova. Zato je, nastavlja, “Hrvatska plaćala drugu najvišu cijenu za PCR testove u EU (samo je Luksemburg plaćao više)”. Tvrdnju je na svoj način ponovio i poduzetnik Nenad Bakić, okrivljujući Hrvatski zavod za javno zdravstvo za profitiranje na građanima:
“Važno: Genos Gordana Lauca je početkom pandemije imao kapacitet testiranja veći od ostatka države zajedno, ali je odbio testiranja jer su mu rekli da mora povisiti cijenu 5-10 puta u odnosu na onu koju je ponudio, iako mu je ta cijena pokrivala troškove. Gordan je odbio postati mega-milijuner, neki su enormno profitirali. Pitanje: zašto bi HZJZ profitirao na građanima?“
Hrvatska je doista imala visoke troškove testiranja, no tu prestaju potkrijepljene informacije iz Laucove objave.
Što se sve nije odigralo kako Lauc tvrdi?
Za početak, spomenuti iznos od 1506,08 kuna koji je pokrivao Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje odnosio se na dva PCR testa. Nadalje, cijena koju je formirao HZZO – dakle, ne Zavod za javno zdravstvo (HZJZ) kojeg proziva Bakić – nije isto što i cijena testiranja u privatnim ustanovama. HZZO je anketom među javnim ustanovama koje su nabavljale testove i različito naplaćivale laboratorijski rad utvrdio srednju cijenu testiranja na Covid, koju je pokrivao zdravstvenim osiguranicima s indikacijom na bolest.
Genos nije imao svoje testove i validacija se nije događala u proljeće, kako tvrdi Lauc, već u ljeto 2020. godine. Samo desetak dana nakon uspješne provjere tih testova, cijene testova padaju do mjere kada se više ne može tvrditi da bi 100 ili 150 kuna bilo desetina ili petnaestina “dopuštene” cijene.
Iz komunikacije s Laucom uspjeli smo doznati da su oni koji bi ga navodno spriječili da jeftinije prodaje testove zapravo Komora medicinskih biokemičara (HKMB). Međutim, ta komora opovrgava da je sudjelovala u formiranju cijena, što potvrđuju cjenici na njihovim stranicama. Naša sugovornica iz privatne poliklinike Breyer rekla nam je da se ni u kojem momentu nije morala voditi napucima Komore kod formiranja cijena.
Nastojali smo utvrditi i bi li Genos doista bio sankcioniran da je pružio jeftiniju uslugu testiranja, kao što Lauc tvrdi. Ni tu nismo došli do potvrde. Ono što Komora medicinskih biokemičara može napraviti jest ne dati suglasnost na cjenik privatnog subjekta koji namjerava vršiti biokemijske dijagnostičke postupke. Međutim, PCR test na Covid nije biokemijska, već mikrobiološka pretraga. Naime, u biokemijske pretrage ubrajaju se brojne analize i testovi urina, krvi, hormona, prisustva vitamina, kokaina i heroina, čak i analiza bubrežnih kamenaca i zglobne tekućine, ali ne prisustvo mikroorganizama poput virusa, bakterija i gljivica.
Pritom, klasične antidampinške mjere unutar Zakona o trgovini i same europske definicije dampinga usmjerene su zaštiti domaće proizvodnje. Kako Hrvatska nije imala vlastitu proizvodnju testova postavlja se pitanje je li Laucova upotreba termina damping prikladna.
Ipak, osnovni problem Laucove teze je ignoriranje činjenice da je tada na snazi bila zdravstvena kriza, kao i to što on nije ni pokušao u Hrvatskoj ponuditi jeftino masovno testiranje.
Kontinuirano smo komunicirali s profesorom Laucom od 11. svibnja do dana objave ovog teksta. U ta skoro dva mjeseca nismo od njega dobili niti jedan konkretan pisani trag iz toga doba koji bi govorio u prilog njegove teze da mu je zabranjeno ponuditi građanima PCR testiranje po znatno nižoj cijeni od konkurencije. Lauc nam je rekao da u svojim email prepiskama ima dokaze za svoje tvrdnje, ali nije nam ih htio ustupiti.
Validacija u ljeto 2020.
Najprije ćemo se pozabaviti testovima koje je Genos 2020. poslao na validaciju.
“Klinika za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević je za Genos d. o. o. , vršila provjeru postupka detekcije RNA SARS-CoV-2 s komercijalnim kitovima proizvođača Atila BioSystems u razdoblju (tjednu) od 06.-10.07.2020 godine. Provjera je bila uspješna i svi uzorci su bili ispravno identificirani”, odgovorili su nam iz bolnice.
Atila Biosciences je, inače, za svoje testove u SAD-u dobila hitno odobrenje (EUA) u travnju 2020. Američka tvrtka nam nije odgovorila na pitanja vezana za cijenu testova u to vrijeme. No, upitno je i koliko bi ti podaci bili relevantni za samu suštinu ove priče. Naime, materijali, odnosno pribor kojega je u proljeće 2020. godine zasigurno manjkalo, nisu jedini trošak testiranja.
Ako uzmemo u obzir da je srpanj 2020. već bio vrijeme kada su cijene testova pale, a i odustalo se od dvostrukog testiranja koje je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje pokrivao isplatama u iznosu od dvjestotinjak eura za dva testa, onda ni teza da je Laucov Genos nudio testove po 10 ili 15 puta nižoj cijeni nije utemeljena.
Komora biokemičara
Lauc odgovornom smatra Komoru medicinskih biokemičara, koja po članku 22. Zakona o medicinsko-biokemijskoj djelatnosti “određuje najnižu cijenu rada medicinskih biokemičara koji obavljaju privatnu praksu” te “odobrava pojedinačne cijene medicinsko-biokemijskih usluga medicinskih biokemičara koji obavljaju privatnu praksu”.
“Radi se o propisima Komore medicinskih biokemičara koji zabranjuju prodaju analiza ispod cijene koju oni (ili HZZO, nisam sada siguran) utvrde. Cijena koja je tada bila na snazi je bila 1500 kn. Ako utvrđujete tu činjenicu, dovoljno je proučiti relevantne propise”, najprije nam je rekao Lauc.
Međutim, usprkos zakonu i opisu djelatnosti koji Hrvatska komora medicinskih biokemičara ima izlistan na svojim stranicama, u cjenicima laboratorijskih pretraga Komore nema testova na Covid. Štoviše, Komora u odgovoru Faktografu navodi da “nije sudjelovala u izračunavanju troškova i formiranju cijena PCR testiranja na Covid-19”. Lauc, pak, odbacuje njihove tvrdnje.
“Svi tvrde da nisu sudjelovali. Isto tako sada svi tvrde sa nisu podržavali ‘stroge mjere’, zatvaranje škola i prisilu na cijepljenje. Ovo je stvar zakona. Minimalne cijene medicinsko-biokemijskih laboratorija propisuje komora”, inzistirao je.
Zatražili smo od Komore objašnjenje po čemu se PCR testovi za Covid razlikuju od drugih dijagnostičkih postupaka pa se nisu našli na njihovom cjeniku, kao i postoje li antidampinške mjere koje su eventualno mogle dovesti do kažnjavanja Genosa zbog prejeftinih testova. Odgovaraju nam na sljedeći način:
“Popis dijagnostičko terapijskih postupaka (DTP) je sadržan u Odluci o osnovama za sklapanje ugovora o provođenju zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.
RT-PCR test na SARS-CoV2, prema šifrarniku dijagnostičko terapijskih postupaka Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, spada u skupinu mikrobioloških DTP-ova, a ne u skupinu medicinsko-biokemijskih DTP-ova. Stoga Hrvatska komora medicinskih biokemičara nije sudjelovala u izračunavanju troškova i formiranju cijena PCR testiranja na Covid 19 u sklopu zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja koja se u mreži javne zdravstvene službe ugovara s HZZO-om.
RT-PCR test na SARS-CoV2 u mreži javne zdravstven službe, u pravilu, su radili mikrobiološki laboratoriji u kojima rade doktori medicine sa specijalizacijom iz mikrobiologije. Dio bolničkih medicinsko-biokemijskih laboratorija u kojima rade specijalisti medicinske biokemije i laboratorijske medicine i koji su imali odgovarajuću opremu radili su RT-PCR test na SARS-CoV2 i time dali svoj doprinos u izvanrednim pandemijskim uvjetima.
U sklopu zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja Hrvatska komora medicinskih biokemičara daje prethodna mišljenja HZZO-u na ugovaranje medicinsko-biokemijskih dijagnostičkih postupaka te sudjeluje u izračunavanju cijena novih medicinsko-biokemijskih pretraga na zahtjev stručnih društava za njihovim uvođenjem na listu DTP-ova.
Uz to Komora, na osnovu Zakonu o medicinsko-biokemijskoj djelatnosti, određuje najnižu cijenu rada medicinskih biokemičara koji obavljaju privatnu praksu. Sukladno tome, Komora odobrava pojedinačne cijene medicinsko-biokemijskih usluga medicinskih biokemičara koji obavljaju privatnu praksu tako što prilikom ovjeravanja cjenika privatnih medicinsko-biokemijskih laboratorija provjerava jesu li cijene niže od onih u cjeniku kojim Komora propisuje najnižu cijenu medicinsko-biokemijskih dijagnostičkih postupaka u privatnoj praksi.”
Racionalna podloga za utvrđivanje minimalnih cijena raznih dijagnostičkih postupaka je evidentna. Ni zakonodavac ni pacijenti ne žele da analizu krvi ili urina koja bi trebala otkriti upalu ili neku tešku bolest obavlja nestručna osoba, u neadekvatnom prostoru, na opremi koja ne funkcionira. A ti uvjeti, kadrovi, oprema i materijali, koštaju.
Zato i Zakon o medicinskoj biokemiji sadrži kaznene odredbe, kojima propisuje novčane i zatvorske kazne. No, one su prvenstveno usmjerene na kršenje pravila o tome tko i kako smije raditi pretrage. Što se samih cijena tiče, Komora kaže:
“Do sada Komora nije zaprimila ni jednu pritužbu na kršenje propisanih najnižih cijena medicinsko-biokemijskih dijagnostičkih postupaka u privatnoj praksi.”
U hrvatskom zdravstvu djeluje ukupno devet komora i ne postoji HKMB-u istovjetna komora za mikrobiologe, koja bi putem javnih ovlasti propisivala cijene postupaka. Postoje tek strukovna društva, poput Hrvatskog društva za kliničku mikrobiologiju Hrvatskog liječničkog zbora i Hrvatskog mikrobiološkog društva.
Kako je to funkcioniralo u privatnim poliklinikama
Helena Breyer Priselac, ravnateljica privatne poliklinike koja je pružala uslugu PCR testiranja, kaže nam kako Komora biokemičara nije igrala ulogu u formiranju cijena u Breyeru. Cijena testa, koja u poliklinici i trenutno prelazi 50 eura, te 2020. godine određena je internom procjenom.
“Sjeli smo svi skupa i raspravljali koliko je realno da odredimo cijenu. Komora biokemičara nije u tome igrala nikakvu ulogu”, kazala nam je. Isto vrijedi i za strukovna udruženja mikrobiologa; oni su tek komunicirali kako nalaze ne bi trebali izdavati kadrovi koji nisu školovani mikrobiolozi. Breyer Priselec nadalje odbacuje teze o maržama iznad 90 posto u proljeće 2020.
“Možda je netko mogao raditi testove za 150 kuna, ali mi nismo”, dopušta ravnateljica poliklinike Breyer. “Tada se nije se moglo nabaviti puno toga, od rukavica do štapića za uzorke i reagensa, a cijene su bile apsurdne. Nedostajalo mi je ljudi, morali smo voditi računa da se smjene ne susreću, kako bi smanjili mogućnost da se zaraze. Nitko nam nije naredio, ali mi smo dodatno uložili u izolaciju laboratorija u kojem smo radili s uzorcima Covida. Možda sam i ja bila previše oprezna, ali nitko nije ništa znao. Nije bilo autoriteta, niti smjernica i to je za mene bio problem”, kazala je.
Nije znala odgovor na pitanje postoje li sankcije ako bi privatna tvrtka išla ispod određene razine cijena, unatoč očuvanju razine kvalitete u smislu korištenih materijala, kvalificiranosti kadra i laboratorijskih resursa. Ipak, smatra da je “Hrvatskoj 2020. godine nedostajalo kapaciteta za testiranje do te mjere da to ne mogu zamisliti”.
Kako se formirala cijena po HZZO-u i HZJZ-u
HZJZ spominje pribavljanje mišljenja nadležnih komora u kontekstu formiranja cijena, iako taj zavod “nema ovlasti niti mogućnosti određivanja cijena provođenja dijagnostičkih postupaka na nacionalnoj razini”, a poslovanje temelje na Zakonu o zdravstvenoj zaštiti (čl. 129 – 133). Te ovlasti ima HZZO, po Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju čl. 3 i 33.
Konkretno, Upravno vijeće Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, uz suglasnost ministra nadležnog za zdravlje, po prethodno pribavljenom mišljenju nadležnih komora odlučuje o standardima zdravstvene zaštite, među kojima je i popis vrsta i broj terapijskih i dijagnostičkih postupaka po osiguranoj osobi na godišnjoj razini, kao i iznos potrebnih sredstava.
“HZZO uobičajeno provodi anketu kroz koju prikuplja informacije o troškovima pojedinog laboratorija za izvođenje određene dijagnostike, a kako bi se odredila odgovarajuća cijena. U slučaju Covid-19 dijagnostike, prema saznanjima HZJZ, anketa je upućena prema svim ugovorenim subjektima HZZO koji su provodili testiranje na COVID-19. Na osnovi provedene ankete HZZO određivao je cijenu”, navodi Zavod za javno zdravstvo, dodajući da je tu cijenu HZJZ u konačnici i prihvatio.
HZZO to potvrđuje, također se pozivajući na stručna društva:
“Cijene dijagnostičko-terapijskih postupaka formiraju se u suradnji s nadležnim stručnim društvima, te ustanovama koje provode testiranje i kupuju testove od dobavljača putem sustava javne nabave. Kako se smanjivala cijena reagensa na tržištu, tako su cijene testova postignute javnom nabavom smanjivane, te je HZZO usklađivao cijene koje plaća zdravstvenim ustanovama.”
No, iz odgovora HZZO-a proizlazi da je ključna ipak bila anketa među ustanovama koje su provodile javnu nabavu, a cijene su veoma varirale. HZZO bi tada utvrdio srednju cijenu i korigirao iznos kojim su pokrivali testiranje. Nisu mogli utjecati na cijene po kojima su bolnice testove kupovale od dobavljača:
“U formiranje cijene bile su uključene sve zdravstvene ustanove koje su provodile testiranje, s obzirom da je bilo potrebno utvrditi prosječnu cijenu po kojoj se nabavlja test od dobavljača, budući da svaka ustanova samostalno nabavlja testove i uređaj na kojem se uzorci obrađuju. Pri tome je konzultirana Klinika za infektivne bolesti.”
Objašnjenje HZZO-a vezano za objavu u Liječničkim novinama
HZZO i čelnicu Hrvatskog društva za kliničku mikrobiologiju HLZ-a, dr. Jasminu Vranješ upitali smo i zašto je u Liječničkim novinama iz 12. srpnja 2020. napisala da niže cijene PCR testiranja od onih koje propisuje HZZO nisu dopuštene.
Doktorica Vranješ ignorirala je naše pozive i emailove, no HZZO navodi:
“HZZO je odredio cijenu koju plaća ugovornim zdravstvenim ustanovama za osigurane osobe koje imaju uputnicu svog liječnika. S cijenama za ljude koji dolaze i sami plaćaju, HZZO nema ništa. To su cijene na tržištu. HZZO ne može utjecati na te cijene, niti ih može određivati. Tko je zdravstvenim ustanovama rekao, naredio, sugerirao da cijene za pacijente koji plaćaju sami ne smiju biti manje od HZZO cijena, ne znamo.”
Desetak dana kasnije, ukinuta su dva testa i cijena testiranja na Covid pala je s 1500 kuna na 500, odnosno 700 kuna.
Dva testa
Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje pokrivao je, dakle, troškove testiranja koji su u proljeće 2020. iznosili tisuću i pol kuna za osobe s indikacijom da su oboljele od Covida. Međutim, radilo se o troškovima materijala i laboratorijskog rada za dva testa, o čemu se pisalo i u ožujku 2020.
HZZO u odgovoru Faktografu odbija komentirati konkretne Laucove navode, ali pojašnjava:
“Cijena PCR testiranja koju je plaćao HZZO na početku epidemije ugovornim ustanovama koje su radile testiranje na koronavirus za osigurane osobe kojima je ono indicirano iznosila je 1.506,08 kuna ukupno za obje metode.
Međutim, u srpnju 2020. godine utvrđena je nova cijena za provođenje dijagnostičko – terapijskog postupka (DTP) testiranja na bolest COVID-19. Naime, od početka epidemije koronavirusa došlo je do znatnih promjena u opskrbi potrebnim reagensima te do smanjenja cijene reagensa na tržištu. S obzirom na nove okolnosti na tržištu, došlo i do veće dostupnosti i povoljnije cijena reagensa, što je posljedično omogućilo smanjenje cijena testiranja. Nova cijena testiranja na koronavirus s dvije sekvence genoma iznosila je tada 501 kunu, dok je cijena testiranja na koronavirus s tri sekvence genoma bila 698 kuna.”
Dvije različite metode su bile testiranje na dvije sekvence ili testiranje na tri sekvence, što je ovisilo o nabavljenom testu. 2020. godine, prije uvođenja jedinstvene cijene, bila su utvrđena u 2 različita postupka – LM390 SARS-CoV2 RT-PCR – 2 ciljne sekvence, te LM391 SARS-CoV2 RT-PCR – 3 ciljne sekvence. Udio testiranja dvije sekvence u ukupnom broju testiranja bio je 17% , dok je udio testiranja na 3 sekvence bio 83%.
“Budući da je iz navedenog proizašlo da većina ustanova provodi testiranje na 3 sekvence, ukinuta su navedena 2 postupka, te je uveden jedinstveni postupak LM393 SARS-CoV2 RT-PCR – 2 ili 3 ciljne sekvence”, kaže HZZO.
Zašto dva testa?
Svjetska zdravstvena organizacija i Europski centar za kontrolu bolesti – navodi HZZO – “zahtijevali su da se svaki uzorak testira s dvije nezavisne metode”. SZO u svojim preporukama iz ožujka 2020. doista spominje dva testa kod laboratorijske potvrde slučajeva u “područjima u kojima nije uočena cirkulacija virusa COVID-19”.
Pozivajući se na te smjernice SZO, ECDC navodi da se radi o zemljama gdje zaraza još nije uzela maha, a ne o zemljama koje nemaju ni jedan slučaj:
U zemljama u kojima epidemija još nije raširena, svi pozitivni rezultati bi stoga trebali biti potvrđeni drugim ciljanim genom. U zemljama s raširenom epidemijom, jedan ciljani gen smatra se dovoljnim.
Covid-19 u Hrvatskoj je, podsjetimo, primijećen još sredinom veljače. No, značajan porast slučajeva bilježi se tek na jesen 2020.
Cijene testova u to vrijeme
PCR dijagnostika u Hrvatskoj doista je bila relativno skupa i HZZO je analizu putem dva testa u proljeće 2020. pokrivao iznosom do tisuću i pol kuna. U svibnju 2020. se test mogao pronaći po cijeni manjoj od 700 kuna. To nije odskakalo puno od, recimo, srednjih američkih cijena. U to vrijeme, naime, u SAD-u je cijena testa varirala od 59 do 229 dolara.
Istovremeno, u Norveškoj je jedan PCR – ukoliko ne dobivate rezultate odmah – koštao 750 kruna, što je oko 460 kuna. U Bugarskoj, kako nam kažu u njihovom ministarstvu zdravstva, testovi su u samom početku pandemije koštali 100 leva (51 euro iliti 390 kuna), a kasnije te godine sniženi su na 80 leva.
U klinikama u Britaniji mogao se pronaći PCR test po cijenama od 99 do 219 funti (839 do 1.857 kn), ovisno o tome koliko brzo želite vidjeti rezultate.
S druge strane, u Kini su PCR testovi doista koštali puno manje. China Daily u travnju 2020. objašnjava goleme razlike u cijeni testiranja u Kini i ostatku svijeta “od 22 do 37 dolara u Kini pa sve do 500 i čak 3000 dolara u mnogim drugim zemljama“. Ispred sinkroniziranog rada kompanija u Kini nauštrb ostvarenja profita te propisivanja državnih cijena u okviru tržišnih vrijednosti, China Daily navodi sljedeću okolnost koja je omogućila Kini da jeftino testira građane:
“Prvo, Kina ima odgovarajući proizvodni kapacitet i opskrbu testnim reagensima. Kina je razvila cijeli industrijski lanac testnih reagensa. Nakon izbijanja zaraze, kineska vlada brzo je organizirala istraživače i proizvođače da se posvete istraživanju i razvoju, kao i proizvodnji testnih reagensa. Do kraja siječnja [2020.] više od 20 kompanija uspjelo je proizvesti komplete za testiranje na COVID-19. Istodobno, Kina je ubrzala postupak odobravanja relevantnih testnih reagensa koji su hitno potrebni. Od 31. ožujka, Nacionalna uprava za medicinske proizvode (NMPA) odobrila je 25 novih testnih reagensa, a proizvodni kapacitet NAT reagensa dosegao je 3,06 milijuna dnevno, a dnevni proizvodni kapacitet testnih reagensa za antitijela dosegao je 1,2 milijuna dnevno. Ukupni proizvodni kapacitet dosegnuo je 4,26 milijuna dnevno. Čvrsti industrijski temelji i dovoljne zalihe pomogli su u smanjenju troškova testova”.
Zakon o medicinskim proizvodima
Svaka kriza pa i ona zdravstvena obično je vrijeme kada se pravila prilagođavaju i prekrajaju u hodu. U redovnim uvjetima, za pitanja troška dijagnostičkih postupaka nadležan Zakon o medicinskim proizvodima koji propisuje da mjerila za određivanje cijena proizvoda pravilnikom utvrđuje ministar.
Kada govorimo o visini cijena, tada aktualni pravilnik uglavnom se bavi cijenama koje su više od odobrenih proizvoda u datom trenutku. Ako se predlaže uvrštavanje novog, a istovrsnog proizvoda nekome od onih na listi HZZO-a, on ne smije biti skuplji, tj. mora biti bar 5 posto jeftiniji.
Članak 18. tog pravilnika doslovno piše da podnositelj prijedloga za uvrštenje novog proizvoda “može predložiti i nižu cijenu od cijene koja se utvrđuje ovim Pravilnikom”.
U članku 15. se samo ponavlja da se niže cijene ne usklađuju. Prema tome, da je Lauc prišao HZZO-u i kazao im da ima jeftine, validirane testove te da istovremeno može ponuditi testiranje osiguranika po nižim cijenama rada u laboratoriju, ne bi naišao na problem kao u scenariju da želi osiguranicima prodavati skuplje testove.
Članak 12, pak, propisuje da vrijednost veleprodajne i maloprodajne marže zajedno ne može biti veća od 50 posto, što bi značilo da bi cijena s maržom od 90 % bila protuzakonita.
Lauc: Konkretne ponude nije bilo
Kako smo doznali od samog Lauca, konkretne Genosove ponude, pa čak ni službenog prijedloga zapravo nije bilo. Pitali smo na kojim se adresama raspravljao o “Genosovim” jeftinim testovima te s kim je razgovarao o spomenutoj validaciji (koja se očigledno događala u ljeto).
Zanimalo nas je i je li se raspravljalo s HZJZ-om ili se o tome govorilo unutar Znanstvenog savjeta Vlade RH; u koliko navrata su pričali o tome i u kakvim okolnostima. Zamolili smo ga i da nam ustupi bilo kakvu pisanu procjenu ili ponudu za koju bi se moglo bez sumnje utvrditi da je načinjena u proljeće 2020. godine, a koja bi potvrdila ove njegove navode.
“Ako vas konkretno zanima moja ponuda prema Vladi, mogu pokušati pronaći neku dokumentaciju, iako se sigurno ne radi o formalnoj ponudi, već komunikaciji unutar Znanstvenog savjeta, ili Vlade. Formalna ponuda s cijenom koju smo mi smatrali fer cijenom (150 kn) ne bi bila zakonita, stoga je nismo niti poslali. Moja komunikacija iz tog perioda je jako opsežna i to mi neće biti lako pronaći tako da ćete me morati uvjeriti u iskrenost vaših namjera kako bi ju krenuo pretraživati”, naveo je Lauc.
Kao što smo naveli, komunikaciju smo nastavili, ali profesor nam u gotovo dva mjeseca nije dostavio ni jedan email, niti jedno svjedočanstvo koje bi govorilo u prilog njegovim tvrdnjama. Kontaktirali smo više članova Znanstvenog savjeta i oni se ne sjećaju takve rasprave. Potvrdili su nam tek da se cijenama testova bavio Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, kao i da su reagensi u početku pandemije bili skupi.
“G. Lauc da je radio testiranje na COVID-19 u privatnoj ustanovi potencijalno bi bio u sukobu interesa, a ne mogu spekulirati koji su njegovi motivi za postupanja”, kazao nam je, među ostalim, nekadašnji član Znanstvenog savjeta Branko Kolarić, aktualni ravnatelj Nastavnog zavoda za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar”.
Opetovane tvrdnje Gordana Lauca da bi bio kažnjen za previše jeftine testove – usprkos validaciji, opremi i educiranim kadrovima – nismo uspjeli potvrditi na relevantnim i prozvanim adresama. Štoviše, prikupili smo podatke iz kojih proizlazi zaključak da njegove tvrdnje nemaju nikakvo činjenično utemeljenje. Brkanjem biokemijskih i mikrobioloških pretraga namjerno je ili neznanjem stvorio dojam u javnosti da bi njegova plemenita poslovna praksa bila ugušena kaznama, što nije točno.
