Slušajte F-zin na SoundCloudu:
Ovaj članak izvorno je objavljen kao 26. broj F-zina, Faktografovog newslettera od 31. srpnja 2023.
U općini Tkon na otoku Pašmanu iz mora je izronio zid. Betonsko-kameno zdanje visoko oko tri i dugo oko deset metara krši članak Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama koji kaže: šest metara od crte mora gradnja je zabranjena.
Županijski vijećnik zadarskog SDP-a Jure Zubčić smatra da je riječ o propustu Građevinske inspekcije, Lučke kapetanije i zadarskog župana iz redova HDZ-a Božidara Longina te upozorava da na području Tkona “uopće nije određena linija pomorskog dobra”. Zadarska županija je, navodi Zubčić, još u prosincu 2021. godine Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture pod vodstvom HDZ-ovog Olega Butkovića dostavila prijedlog za određivanje granice pomorskog dobra za katastarsku općinu Tkon. Resorno ministarstvo, međutim, na prijedlog nije odgovorilo.
Tkonski zid izronio je iz mora i uronio u medijski prostor svega nekoliko dana nakon što je u Hrvatskom saboru izglasan konačni prijedlog novog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. Prvi nacrt prijedloga novog zakona Sabor je usvojio u veljači ove godine, uz burne reakcije oporbe i javnosti. Kako je Butković pojasnio, do drugog čitanja u Saboru detaljnije su razrađene odredbe vezane za morske plaže, odredbe koje se odnose na “definiranje i upravljanje pomorskim dobrom, kao i status te predlaganje granice pomorskog dobra”.
Može li novi zakon riješiti temeljni problem – nesrazmjer između zakonskih odredbi i stvarnog stanja na obali? Zašto je novi zakon donesen prije nego je određena granica pomorskog dobra na čitavoj obali? Zašto Hrvatska i dalje nema Nacionalni morski prostorni plan, koji je obaveza svake europske obalne države? Što je pomorsko dobro, kome pripada, kako se njime raspolaže i kako je određen pojas od šest metara? Zašto je, u konačnici, toliko teško pravno odrediti kopnenu granicu pomorskog dobra?
Pomorsko dobro – koje čine unutarnje morske i teritorijalne vode, morska obala, luke, nasipi, sprudovi i hridi – Hrvatska je kao opće dobro definirala Pomorskim zakonikom iz 1994. godine. To znači da pomorsko dobro pripada svima, odnosno ne može biti ničije vlasništvo.
Tri su komponente pomorskog dobra: vodena, podmorska i kopnena. Vodena i podmorska definirane su međunarodnim pravom, a kriteriji za određivanje granice precizni su i jasni. Problem nastaje na kopnu. Kako se navodi u znanstvenom radu ‘Određivanje granica pomorskog dobra u hrvatskom pravu’, granica kopnene komponente sporno je pitanje, kako u pravnoj teoriji, tako i u praksi.
Naime, dva su načina određivanja kopnene granica pomorskog dobra. Pojednostavljeno rečeno, jedan način je da se odredi crta do koje za nevremena dopiru najveći valovi; tu crtu definira Državni hidrometeorološki zavod. Drugi način vodi se načelom funkcionalnosti i kaže da je pomorsko dobro onaj dio kopna koji prema prirodi ili namjeni služi za pomorski promet, morski ribolov i druge slične svrhe, a koji je širok najmanje šest metara.
Dva su načina, ali ni jedan nije precizan. Kako u praksi precizno definirati val ili nevrijeme? Za kojeg vjetra? Ništa preciznije nije ni načelo funkcionalnosti; namjena, naime, ovisi o prostornim planovima koji se stalno mijenjaju. Na koncu, budući da je pomorsko dobro opće dobro, zakonski propisi ne nalažu obvezu upisa u zemljišne knjige. Posljedica svega svega navedenog su nezakoniti upisi na pojasu na kojem vlasništvo uopće nije moguće. Drugim riječima, posljedica toga je činjenica da je na otoku Pašmanu u moru izgrađen zid.
Valoviti propisi
Odakle uopće val u definiciji? Kako se navodi u spomenutom znanstvenom radu, objavljenom na splitskom Pravnom fakultetu, rimsko pravo obalu definira kao “javno mjesto do kojeg najdalje dopire val”. Valovi šume i u prvom pravnom propisu koji regulira pomorsko dobro na ovom području, Uredbi sa zakonskom snagom o pomorskom javnom dobru iz 1939. godine. Uredba morsku obalu definira kao “pojas državnog teritorija uzduž mora koji je izložen morskim valovima”, a na kojem nije moguće steći vlasništvo.
Godine 1974. donesen je Zakon o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima. Morska obala definira se kao “pojas kopna koji je ograničen crtom do koje dopiru najveći valovi za vrijeme najjačeg nevremena”, a pomorsko dobro promatra se kao društveno vlasništvo u općoj upotrebi. Ovaj zakon u kontekstu korištenja pomorskog dobra prvi put navodi i minimalnu udaljenost od crte mora – obalu definira kao dio kopna “koji je širok najmanje šest metara računajući od crte koja je vodoravno udaljena od crte najviše plime”. Drugim riječima, šest metara postaje nesporno pomorsko dobro.
Pomorski zakonik donesen je 1994. godine. Navodi da morska obala “obuhvaća pojas kopna koji je ograničen crtom do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena”, a kad je riječ o korištenju pomorskog dobra, ponavlja odredbu o najmanje šest metara. Isto se navodi i u prvom Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama, koji je donesen 2003. godine. U srpnju je, dvadeset godina kasnije, donesen novi, istoimeni zakon.
Kako izgleda postupak određivanja granice pomorskog dobra?
Svaka obalna županija zasebno određuje granicu pomorskog dobra. Zakon o pomorskom dobru propisuje da granicu određuje Povjerenstvo za granice resornog ministarstva, a na prijedlog Županijskog povjerenstva za granice pomorskog dobra. Postupak, kriterije i sastav Županijskog povjerenstva definira Uredba o postupku utvrđivanja granice pomorskog dobra koja je stupila na snagu 2004. godine.
Prema toj uredbi, Županijsko poglavarstvo dužno je donijeti godišnji plan upravljanja pomorskim dobrom i dostaviti ga resornom ministarstvu. Županijsko Povjerenstvo temeljem godišnjeg plana izrađuje prijedlog granice pomorskog dobra. Iznimno, granica se može utvrditi i temeljem zahtjeva. Podnositelj zahtjeva može biti Vlada putem Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, tijela državne uprave, tijela jedinice lokalne samouprave, kao i fizičke te pravne osobe.
Praksa pokazuje da dostavljanje prijedloga za određivanje granice pomorskog dobra nije i garancija da će se granica odrediti. Tkon na Pašmanu opet je dobar primjer: prijedlog je dostavljen resornom Ministarstvu, ali rješenje se čeka već godinu i pol dana – tijekom kojih je izgrađen sporni morski zid.
Odgoda umjesto rješenja
Kada nedostatak rješenja treba predstaviti kao rješenje, politička tradicija nalaže da je najlakše osnovati povjerenstvo. Na tom tragu predstavljeno je i navodno rješenje za brojne probleme na pomorskom dobru. Novi zakon, naime, predviđa osnivanje “ustanove za upravljanje pomorskim dobrom”, čiju nadležnost i organizaciju uređuje Vlada posebnim zakonom koji će donijeti u roku od dvije godine od donošenja ovog zakona. Vlada će osnovati i Stručni savjet za planiranje i gradnju na pomorskom dobru, koji će jedinicama lokalne samouprave izdavati suglasnosti na planove uređenja prostora. Savjet će činiti stručnjaci iz raznih područja koja se tiču pomorskog dobra, od arhitekture i urbanizma, do zaštite okoliša.
Međutim, čak i kad bismo osnivanje ustanova i savjeta protumačili kao rješenje, ostaje pitanje zašto Hrvatska i dalje nema Nacionalni morski prostorni plan. Tim planom definira se korištenje obalnog i morskog prostora te je jedan od preduvjeta za donošenje zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. Prema Direktivi o morskom prostornom planiranju Europskog parlamenta i vijeća iz 2014. godine, donošenje Nacionalnog morskog prostornog plana obveza je svake europske obalne države. Hrvatska je morski prostorni plan trebala donijeti do ožujka 2021. godine, ali nije – Hrvatska je i dalje obalna država bez obalnog plana.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
