Kad je vodostaj rijeke Zrmanje u svibnju ove godine dosegnuo povijesna 302 centimetra, grad Obrovac koji na njoj leži stao je na nekoliko dana. Rijeka koja se izlila iz korita nanijela je veliku štetu koja se počela zbrajati kada se voda krenula povlačiti. Među brojnim objektima na udaru bile su i dvije obrovačke škole, osnovna i srednja.
Ravnatelj osnovne škole Željko Modrić priča nam kako je ustanova izbjegla veliku štetu, iako je u blizini rijeke.
“Naime, ta je zgrada građena 60-ih. Projektanti su uzeli u obzir močvarno zemljište tako da je škola malo podignuta iznad razine livada. Poplava se dogodila u nedjelju, a kada smo domar i ja ušli u školu narednih dana, pokazalo se da je stradala dvorana. Parket nije bio pod vodom, ali jesu letve koje su bile ispod njega pa tako ipak nije prošao neoštećen”, kaže nam.
Modrić priča kako je trebalo proći nekoliko dana da se situacija vrati u “normalu”. Nakon obavljene dezinfekcije i čišćenja, otklonjeni su manji kvarovi pa su se tako djeca nakon pet dana vratila u školu.
“Svi koji su tada mogli, pomagali su. Počevši od domara, učitelja i učenika, onih sadašnjih, ali i bivših. Srednja škola je puno više nastradala tako da su aktivnosti bile usmjerene na uklanjanje štete kod njih. Djeca kao djeca; prvi dan im je bilo drago što nema škole, ali već drugi, treći dan krenuli su zivkati i raspitivati se kad će početi nastava”, kaže.
Osnovna i srednja škola u Obrovcu već su nakon tjedan dana bile u funkciji pa se tako svakodnevica u tom gradu brzo vratila u normalu, što često nije slučaj u situacijama težih oštećenja na objektu.
Damir Jelenski, ravnatelj zagrebačke Gimnazije Tituša Brezovačkog čija je zgrada stradala u potresu, tek se ovih dana, gotovo četiri godine nakon potresa, s učenicima vratio na Gornji Grad.
“Može se reći da proces obnove škole još na neki način traje, prvih nekoliko dana tražili smo gdje je koja prostorija. Gotovo 437 učenika škole nikad nije bio u svojoj školi, i sada su došli na svoje. Uvijek sam govorio da Tituš ne čini zgrada, nego ljudi”, kaže Jelenski za Faktograf.
Gimnazija Tituša Brezovačkog sedma je cjelovito obnovljena škola oštećena u potresu, dok je njih ukupno 15 prošlo kroz izgradnju i rekonstrukciju.
Jelenski naglašava kako škola ne smije biti mjesto politiziranja te da mu je drago što je škola obnovljena u koordinaciji gradske i državne vlasti.
Pitali smo ga kako je u međuvremenu izgledao suživot s kolegama u I. gimnaziji.
“Nama ništa nije nedostajalo tamo, međutim, mislim da je učenicima sada važno što će imati slobodno popodne za svoje izvannastavne aktivnosti. Za vrijeme boravka u I. gimnaziji, učenici su nastavu pohađali popodne. To je inače vrijeme koje je rezervirano za neke druge aktivnosti koje pak utječu na kvalitetu života. Osim toga, zgrada I. gimnazije nalazi se na drugom kraju grada tako da će učenici trošiti manje vremena na putovanje” kaže.
Ranjivost škola
Prirodne katastrofe nerijetko živote ljudi izbace iz njihovog uobičajenog kolosijeka. Škole kao odgojno-obrazovne ustanove te mjesta susreta i okupljanja djece i roditelja pritom nisu imune, budući da ovise o komunalnim službama koje pružaju vodu, struju i telekomunikacijske usluge, što pak može biti oštećeno prilikom katastrofe.
To koliko su otporne u budućnosti će igrati još važniju ulogu; studije o trendovima prirodnih katastrofa i posljedicama klimatskih promjena pokazuju da će svake godine 175 milijuna djece vjerojatno biti pod negativnim utjecajem vremenskih neprilika. Brojke koje se mogu naći na stranici UNESCO-a govore da je između 2000. i 2019. godine najmanje 60 velikih prirodnih katastrofa prekinulo obrazovanje za više od 11 milijuna djece; unutar tog vremenskog okvira gotovo 35 000 djece izgubilo je živote u školama, a više od 30 000 škola je uništeno.
Oporavak škole kao zajednice pritom može biti dug proces. Na primjer, potres koji je 1995. godine pogodio japanski grad Kobe oštetio je više od 4 500 škola, a za njihovo vraćanje u funkciju i potpuni oporavak trebalo je preko deset godina.
Kako katastrofe utječu na škole?
Klimatski ekstremi sve više ostavljaju traga i na školskoj infrastrukturi u Hrvatskoj.
Za vrijeme snažnih oluja koje su u srpnju ove godine pogodile kontinentalni dio Hrvatske, u Zagrebu je oštećeno 66 škola, u Vukovarsko-srijemskoj županiji 14, a u Osječko-baranjskoj 11 (Srednja.hr). Nešto ranije, u svibnju ove godine, veliko nevrijeme u Brodsko-posavskoj županiji uzrokovalo je štetu u školi u mjestu Adžamovci. U susjednom mjestu Rešetari štete na školi nije bilo, no nastava je svejedno otkazana kako bi djeca pomogla svojim obiteljima u saniranju posljedica poplave.
Okolnosti su to koje nemaju samo posljedice na djecu koja pohađaju školu, već na širu zajednicu.
“Škole su važne jer su na neki način sidra zajednice i njeno čvorište. One igraju i važnu ulogu u izgradnji zajednice, a imaju i značajnu ulogu u katastrofama, posebno kada služe kao mjesto distribucije pomoći, ili kao izvanredni smještaj. Može se reći da je ponovno otvaranje škole, ponajprije u manjim mjestima, simbol oporavka zajednice i vraćanja stvari u normalu”, kaže nam Karin Doolan, sociologinja s Odjela za sociologiju zadarskog sveučilišta.
Doolan je voditeljica projekta “Ranjivost i otpornost škola ususret i uslijed prirodnih katastrofa” čiji su rezultati ovaj tjedan predstavljeni u sklopu Dana sociologije, a koji se provodio od 2021. godine do rujna ove godine.
Cilj je projekta bio istražiti kako poplave i potresi djeluju na škole te što jača, a što slabi njihovu otpornost. Prilikom polustrukturiranih intervjua s ravnateljima, nastavnicima, domarima i čistačicama iz tri u studiji neimenovane hrvatske škole koje su imale iskustvo prirodne katastrofe te nekoliko održanih radionica s nastavnicima, sociologinja je uočila nekoliko ključnih tema i iskustava koje povezuju sve ustanove.
“Tema koju sam nazvala ‘Domaćini i gosti’ odnosi se na iskustvo relociranja škole zbog potresa, što je za jedan dio ljudi s kojima sam razgovarala bilo negativno iskustvo, prije svega zbog organizacijske zahtjevnosti, nedovoljno prostora i nekakvog generalnog mijenjanja rutine. Možemo reći da se dogodio i nekakav sraz institucijskih kultura. Recimo, u jednoj situaciji se nastavnica žalila na ponašanje djece iz druge škole, a što je pripisivala drugačijoj školskoj kulturi”, priča Doolan.
U slučaju sve tri škole nastavno je i tehničko osoblje na svojim leđima nosilo dio fizičkog rada potrebnog da se škola vrati u normalu. Doolan kaže kako je došlo do proširenih uloga i naglašenih praznina. Nastavnici su tako više brinuli za psihičku dobrobit djece te se intenzivnije bavili prikupljanjem i raspodjelom humanitarne pomoći. Kada kaže praznine, pritom misli na uočeni nedostatak psihologa.
“Primijetila sam kako su djelatnici sve tri škole istaknuli da je u tim danima neposredno nakon katastrofe došlo do zbližavanja ljudi i stvaranja hiperveza, no nakon inicijalnog zbližavanja, u nekim situacijama je dolazilo i do osjećaja nepravde zbog nepravedne raspodjele uloga. Došlo je i do svojevrsnog otuđenja; nastavnici su tako istaknuli nepostojanje zbornica kao centra druženja. Kao tema koja se istaknula u razgovorima vezano uz ravnateljstvo jesu odlučnost i osjećajnost kao poželjne karakteristike ravnatelja. Odlučnost u smislu da su djelatnici istaknuli da im u takvim situacijama odgovara centralizirano vođenje i da se zna tko donosi odluke, a suosjećanje u smislu povećanog razumijevanja za privatne okolnosti kolega”, kaže Doolan.
Što se tiče podrške koju su škole imale nakon pretrpljenih katastrofa, jedna je škola koja je imala iskustvo poplave imala veliku podršku od šire zajednice, dok su djelatnici druge dvije škole s iskustvom potresa imale osjećaj da su prepuštene same sebi.
Kako povećati otpornost škola?
Kako kaže Doolan, njen je rad doprinos literaturi o ranjivosti, odnosno otpornosti škola uslijed katastrofa kao što su poplave i potresi, području koje je još nedovoljno istraženo. Postoje, kaže, radovi o tome kako su požari u Australiji utjecali na škole i koji je utjecaj uragan Katrina ostavio u New Orleansu te nekoliko radova s područja jugoistočne Azije. Međutim, u Europi ih je još relativno malo.
Upitali smo koje bi bile preporuke za škole proizašle iz njenog istraživanja.
“Prije svega, treba krenuti od tehnologije, infrastrukture i opreme. Važno je da škola ima sigurne prostore, siguran pristup zgradi te planove i smjernice za dislokaciju škole. Važno je i da se prilikom obnove škole obavi savjetovanje sa zaposlenicima, da se pita i njihovo mišljenje o tome kako poboljšati prostor za rad. Preporuke su da se ide u smjeru pravedne raspodjele rada, da postoji međusektorski krizni tim s jasnim zaduženjima te da je dostupan školski psiholog. Bitno je i da se nastavnici usavrše za socio-emocionalne kompetencije te da postoji dovoljan broj tehničkog osoblja. Osim toga, važno je raditi i na međusobnim odnosima te u slučaju boravka u drugoj školi bolje upoznati osoblje iz škole s kojom se dijeli prostor”, kaže Doolan.
Edukacija
U Hrvatskoj ne postoji sustavna edukacija djece i osoblja škole o prilagodbi na ovakve izazove koja bi bila dio dio nastave.
Ministarstvo znanosti i obrazovanja u suradnji s Ministarstvom unutarnjih poslova izradilo je Smjernice o postupanju školskih ustanova u slučajevima ugroze s neželjenim posljedicama koje su dostavljene svim školskim ustanovama.
Međutim, posebne protokole o postupanju u slučaju prirodnih katastrofa školske ustanove donose kao svoj interni dokument. Tim se dokumentom propisuje način postupanja u slučajevima prirodnih katastrofa, plan evakuacije, a sve se provodi u suradnji s policijom i vatrogascima s područja gdje se nalaze.
Dodatnim se programima želi osnažiti kapacitet škola da se nose s izvanrednim situacijama.
Ravnateljstvo civilne zaštite tako je ovaj tjedan održalo završnu konferenciju projekta „Na putu do smanjenja rizika od katastrofa“ u sklopu kojeg se u 54 škole provodila kampanja “Usvoji znanja da šteta bude manja”. Preko 2 800 učenika iz 21 grada prošlo je edukaciju na temu smanjenja rizika od katastrofa.
Govoreći o projektu, ravnatelj Ravnateljstva civilne zaštite Damir Trut rekao je da je bitno da se stečeno znanje implementira u školsku nastavu te da postane redovna aktivnost kroz nekoliko predmeta (HRT).
Na edukaciji mladih radi i Crveni križ koji godinama provodi program “Sigurniji vrtići i škole” u kojem je dosad sudjelovalo 30 000 djece i 2 000 odgojno-obrazovnih djelatnika iz 289 dječjih vrtića i 114 osnovnih škola iz cijele Hrvatske. U sklopu programa, djeca uče sigurnosne postupke u izvanrednim situacijama poput potresa te davanje prve pomoći.
Osim toga, mlade se također uči kako se zdravo nositi sa stresom, ali i s različitim izazovima koje nosi doba klimatskih promjena.
