Ocjena točnosti

Aurora Weiss tvrdi da su Bošnjaci nacija koja se formirala 90-ih

Točno je da je odluka o tome da se Muslimani nazovu Bošnjacima donesena 90-ih, ali nije istina da su do tog trenutka unutar BiH postojali samo "muslimani Srbi i muslimani Hrvati".
foto HINA/ Lana SLIVAR DOMINIĆ/ lsd

Prilikom predstavljanja javnosti svoje kandidature za hrvatsku predsjednicu, Aurora Weiss, aktualna savjetnica u kabinetu predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, odgovarajući na pitanje novinara kako bi ona riješila problem nefunkcioniranja BiH izjavila je iduće:

Ja mislim da Hrvati trebaju imati svog predstavnika u Bosni i Hercegovini. Za sada, uloga Hrvata je jako oslabjela. I Hrvati i Srbi su, ja ću sada slobodno reći, starosjedioci tog područja. Bošnjake bi prisjetila samo da su oni zapravo nacija koja se formirala 90-ih, a da su do tada bili muslimani Srbi ili muslimani Hrvati.

Tvrdnja Aurore Weiss je zavaravajuća, a dijelom i netočna. Točno je da je odluka o tome da se Muslimani nazovu Bošnjacima donesena 90-ih, kada su predstavnici muslimanskih političkih, vjerskih i kulturno-prosvjetnih ustanova na okupljanju nazvanom “Bošnjački sabor 1993.”, u vrijeme rata, usvojili odluku da se Muslimanima “vrati povijesno i narodno ime Bošnjaci” (1, 2, 3).

Nije, međutim, istina da su do tog trenutka unutar Bosne i Hercegovine postojali samo “muslimani Srbi i muslimani Hrvati”. Povijest triju naroda na tom području je ipak kompliciranija nego što Weiss ovom izjavom insinuira.

Pojam “Bošnjaci”

Vezano uz sam naziv “Bošnjaci”, Hrvatska enciklopedija navodi da je to bio naziv za podanike bosanskih vladara u predosmansko doba, potom podanike sultana u osmansko doba, dok je to danas naziv za najbrojniji od triju konstitutivnih naroda u BiH.

“Bošnjak, kao i stariji naziv Bošnjanin (u lat. vrelima Bosnensis), prvotno je ime koje označuje pripadništvo srednjovjekovnoj bosanskoj državi. U osmansko doba Bošnjak je ime za podanike kršćanske vjeroispovijesti ili zakona, dok se izraz Bosnalu odnosio na islamizirano bosansko stanovništvo. Za ustaljene osmanske vladavine riječ Bošnjak označivala je svakog pripadnika zemlje ili države Bosne (Bošnjak-milleti), pa i izraz Bošnjak-kavmi znači samo Bošnjaci ili bošnjački narod. Dapače, i najslužbeniji nazivak – kad je trebalo označiti narodnosnu posebnost – Bošnjak-taifesi, podrazumijevat će Bošnjaka kao pripadnika skupine, plemena, naroda”, navodi se.

Prijavite se na F-zin, Faktografov newsletter

Prijava

Prijavom pristajete na Uvjete korištenja i Politiku privatnosti.

“Kako su se u tijeku povijesti Hrvati i Srbi sve više vezivali za svoje moderne nacionalne središnjice (Zagreb i Beograd), islamizirano pučanstvo se (sa Sarajevom kao središtem) dobrim dijelom priklanjalo posebnosti izraženoj bošnjačkim imenom. Tomu će pogodovati i razdoblje austrougarskog zaposjednuća BiH, kad austrougarske vlasti snažno promiču bošnjaštvo naprama hrvatstvu i srpstvu. Međunacionalni sukobi u razdoblju dviju Jugoslavija još su više pogodovali upravo izdvajanju i posebnosti muslimanske etničke skupine kako prema hrvatskoj tako i prema srpskoj strani”, sažima Hrvatska enciklopedija.

Vrijeme socijalističkog jugoslavenskog perioda

Na početku socijalističkog jugoslavenskog perioda, muslimani su i dalje bili tretirani kao vjerska zajednica.

Na popisu stanovništva iz 1948. godine, Muslimani Bosne i Hercegovine imali su tri opcije u popisu: “Srbin-musliman”, “Hrvat-musliman” i “Etnički neopredijeljeni musliman”. Na popisu iz 1953. godine uvedena je opcija “Jugosloveni, etnički neopredijeljeni”, a većina onih koji su se tako izjašnjavali bili su muslimani.

U popisu 1961. godine priznati su kao etnička grupa, odnosno mogli su se izjašnjavati kao “Muslimani (etnička pripadnost)”, ali nisu još dobili status posebnog naroda.

Kao Muslimane s velikim “M”, navodi ih se u Osnovnim načelima Ustava Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine iz 1963. godine. “Povezani u svojoj prošlosti zajedničkim životom, stremljenjima i borbom za slobodu i socijalni progres, Srbi, Muslimani i Hrvati, savlađujući nastojanja tuđinskih sila i domaćih reakcionarnih snaga, našli su se prvi put slobodni, ravnopravni i zbratimljeni u svojoj Republici, koja je postala politički i društveni oblik, kako njihove čvrste povezanosti i međusobne ravnopravnosti, tako i ravnopravnosti sa ostalim narodima Jugoslavije s kojima su na osnovu prava na samoopredjeljenje, uključujući i pravo na otcjepljenje, stupili dobrovoljno u zajedničku državu – Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju i time obezbijedili punu ravnopravnost i uslove za svestrani nacionalni razvitak, za materijalni i kulturni napredak, za svestrani socijalistički preobražaj”, navodi se.

Tijekom 1968. godine, vjersko-narodnosna zajednica dobila je status nacije i prihvaćen je termin Musliman sa velikim “M”, kako bi se razlikovali pripadnici nacije od sljedbenika islama. Kao Muslimani uvršteni su i u popis stanovništva 1971. te su Muslimani konstitutivan narod u Ustavu iz 1974.

Od Jugoslavena do Bošnjaka

Ovim pitanjem detaljno se u svojoj knjizi objavljenoj 2022. godine naziva “U ime nacije – politički proces revaloriziranja Muslimana u socijalističkoj Jugoslaviji (1956-1971)” bavila i povjesničarka Iva Lučić, zaposlena na švedskom Sveučilištu Uppsala. Kako se navodi u intervjuu koji je dala tjedniku Nacional, Lučić je nakon temeljitog obrazovanja iz historiografije na nekoliko europskih sveučilišta, na Sveučilištu Uppsala 2016. godine objavila doktorsku disertaciju o proglašenju Muslimana nacijom.

Lučić ukazuje na važnost cjelokupnog jugoslavenskog političkog konteksta kao čimbenika i pogonske snage za odluku BiH rukovodstva da politički afirmira Muslimane. “Odluka koja je 1993. donesena na Kongresu bošnjačkih intelektualaca, o preimenovanju Muslimana u Bošnjake, prema mom mišljenju, nije bila nužno logična odluka koja je proistekla iz odluka SR BiH”, navodi povjesničarka i dodaje: “U knjizi nisam dala primarnu važnost aspektu nacionalnog muslimanskog samorazumijevanja, iako ga ne dovodim u pitanje. Pokušala sam najprije oslikati te analizirati unutarpartijski proces i logiku političkog djelovanja rukovodstva BiH, koje je 1968. godine donijelo političku odluku da su Muslimani Bosne i Hercegovine ravnopravan narod sa Srbima i Hrvatima u BiH.”

Povjesničarka dalje pojašnjava kako se kao prvi i osnovni aspekt nacionalne samosvijesti navodila činjenica neuspješne nacionalne asimilacije Muslimana unutar srpske ili hrvatske nacije usprkos polazištu KPJ u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata, da će Muslimani s vremenom postati dio hrvatske ili srpske nacije.

Također, navodi Lučić, jugoslavenstvo je bilo još jedan aspekt samosvijesti, u smislu ograđivanja od srpskog ili hrvatskog nacionalnog identiteta: “Od 1953. godine znatan broj Muslimana identificirao se kao Jugoslaven. Tu je bitno naglasiti da je jugoslavenski identitet tada imao znatno širu društvenu podlogu te nije bio utemeljen isključivo kod muslimanskog stanovništva. Naravno, za samosvijest stanovništva, pogotovo u ruralnim dijelovima socijalističke republike BiH, bitnu ulogu igrala je religija. U slučaju Muslimana to je Islam, iz kojeg su proizlazile i specifične socijalne prakse svakodnevnog života, poput posebne nošnje, dijalektalnih izgovora, muzike… U formalnim nacionalnim naracijama o muslimanskoj naciji šezdesetih ili sedamdesetih godina, kao bitan element naglašavala se povijesna povezanost Muslimana sa Srbima i Hrvatima unutar BiH, u smislu trojne konstelacije separatnih nacionalnih grupa koje su pak uvijek bile upućene jedna na drugu za opstanak, kao i teritorijalna povezanost s BiH. Takvi narativi, naravno, reflektirali su tadašnju politiku rukovodstva BiH, koje se zalagalo za političku afirmaciju SR BiH kao samostalne republike triju nacija.”

Kadroviranje po nacionalnom ključu

Lučić navodi i kako je politički proces afirmacije Muslimana i njihova revalorizacija kao jednog od triju naroda u SR BiH bio dio aktivne politike rukovodstva BiH koje je imalo za cilj legitimirati i osigurati politički subjektivitet SR BiH kao samostalne republike te da se taj proces odvijao od sredine pedesetih do sredine sedamdesetih godina.

“Čak i prije promjene političkog statusa, u BiH su Muslimani imali priznat politički subjektivitet, što se najviše reflektiralo u kadrovskoj politici unutar republike u kojoj su uvijek, pored Srba i Hrvata, bili zastupljeni Muslimani. To je bila praksa u svim kadrovskim postavama unutar Partije, kao i u svim institucijama. Dobivanje statusa nacije nije puno promijenilo tu praksu, ali ju je politički zacementiralo. Istovremeno, nakon te odluke, politički više nije bilo moguće dovoditi u pitanje status Muslimana kao ravnopravnog naroda unutar BiH. Na osobnom planu, za mnoge Muslimane je to možda bio i jedan psihološko-afirmacijski moment. Najzad, ta odluka zacementirala je partikularnost među nacijama unutar BiH, a nauštrb jugoslavenstva”, izjavila je tada povjesničarka Lučić za Nacional.

Što se tiče odluke koja je 1993. donesena na Kongresu bošnjačkih intelektualaca, o preimenovanju Muslimana u Bošnjake, prema njenom mišljenju, to nije bila nužno logična odluka koja je proistekla iz odluka SR BiH.

“Njezini su nosioci već pripadali novoj političkoj nomenklaturi, a odluku su donijeli u kontekstu rata, u kojemu se politički subjektivitet Muslimana negirao. Možda treba naglasiti da se i šezdesetih godina bošnjaštvo diskutiralo kao jedna od opcija za nacionalno ime Muslimana, ali je uskoro bilo odbijeno s argumentom da je to imperijalistički import. Pritom se mislilo primarno na habsburški period, kada je habsburški ministar financija i upravitelj Bosnom i Hercegovinom Benjamin von Kallay zagovarao bošnjaštvo kao nacionalni identitet kojim bi se ujedinilo Srbe, Hrvate i Muslimane BiH. U bošnjaštvu je Savez komunista BiH vidio i nositelja asimilacijske politike koja bi ugrozila nacionalnu partikularnost drugih dvaju nacija, srpske i hrvatske. Odluka iz 1993. svakako je snažnije naglasila teritorijalnu utemeljenost nacije, ali je značila distanciranje od koncepta suvereniteta BiH osnovanog na tronacionalnom sustavu koji je naglašavao posebnost, ali i uzajamnost i zajedništvo svih triju naroda, čemu su, svakako, pridonijeli ratni događaji”, zaključuje povjesničarka.

Weiss krenula utabanim stazama Dodika

U tom intervjuu Lučić je navela i kako misli da bi se samosvijest Muslimana sačuvala i bez nacionalnog priznanja, ali možda u drugačijem obliku: “Ipak, priznanje novog političkog statusa Muslimana nije uspjelo znatno obesnažiti struje koje su negirale politički subjektivitet Muslimana, što se pokazalo devedesetih godina kada je to opet dovođeno u pitanje ili čak aktivno negirano.”

Tu struju redovno propagira i poslodavac kandidatkinje Weiss, Milorad Dodik. On je tako 2021. godine izjavio iduće: “Šezdesetih godina prošlog stoljeća oni su se ovdje zvali Srbi muhamedanske vjere, pa su onda postali muslimani sa malim ‘m’ jer je to trebalo Titu jer je pravio odnose s Nesvrstanim pa da pokaže kako ima dobar odnos s muslimanima… E onda su se oni počeli nešto homogenizirati, da bi do 1993. godine kao muslimani, s malim ‘m’ na početku, sami sebe proglasili Bošnjacima sa namjerom da termin bude dovoljno intrigantan da integrira i sve Srbe i Hrvate i da se stvori bosanska nacija, bosansko pismo, bosanski jezik…”.

Zanimljivo je, nakon svega, primijetiti koliko je ranije navedena izjave predsjedničke kandidatkinje Weiss na tom tragu.

Facebook
Threads

Uočili ste objavu na društvenim mrežama i želite da provjerimo je li točna? Želite nas upozoriti na netočnu ili manipulativnu izjavu političara? Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.