Rad aktualnog Ustavnog suda i njegove odluke, poput okupljanja na Markovom trgu ili pobačaja, dominirali su pitanjima koje su zastupnici postavljali kandidatima za budući Ustavni sud koji su prošli ispitivanje na saborskom Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav. Kandidati za izbor novih 10 ustavnih sudaca dali su svoje odgovore, među ostalim, i o diobi vlasti, pravima nacionalnih manjina i odnosu države i Crkve.
Javno saslušanje trajalo je šest dana, ukupno gotovo 30 sati, a na razgovor su se odazvala 62 kandidata. Kandidate su ispitivali svi članovi Odbora, osim Mosta koji je već ranije najavio da će bojkotirati izbor ustavnih sudaca tvrdeći da su „sve već dogovorili HDZ, SDP i Možemo!“.
Iako su na ispitivanju mogli postavljati pitanja i drugi saborski zastupnici, od klubova koji nemaju predstavnika u Odboru to je učinila samo Dalija Orešković (Klub HSS-GLAS- DOSIP).
Domovinski pokret, najveći koalicijski partner HDZ-a, ignorirao je intervjue. Nitko od njihovih devet zastupnika nije došao.
Iako je za svakog kandidata predviđeno pola sata, bilo je i onih koje se ispitivalo znatno duže, ali i “brzopoteznih” intervjua. Među najdužim razgovorima, oko sat vremena, bilo je saslušanje Ante Galića, suca Visokog upravnog suda i Branka Brkića, suca Ustavnog suda koji želi novi osmogodišnji mandat. Jedan od najkraćih, od samo 12-ak minuta, bio je intervju s Draženom Bošnjakovićem, donedavnim saborskim zastupnikom HDZ-a i bivšim ministrom pravosuđa.
S obzirom da se u medijima nije iscrpno izvještavalo o saslušanjima koja su završila prošli tjedan, u ovom tekstu pokušali smo prikazati glavne teme i upečatljive odgovore kandidata iz kojih se mogu vidjeti razlike u stavovima i znanju.
(Ne)javne sjednice Ustavnog suda
Set pitanja o reformi Ustavnog suda postavljan je gotovo svim kandidatima.
SDP-ove zastupnike zanimalo je bi li otvaranje sjednica Ustavnog suda doprinijelo povjerenju građana u pravosuđe. Javnost rada Ustavnog suda propisana je Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu i Poslovnikom Ustavnog suda. Sjednice su, unatoč tome, zatvorene za javnost, bez novinara i građana.
Dio kandidata smatra da „zbog važnosti odluka Ustavnog suda javnost ima pravo biti na sjednicama“ te da „javnost isključuje svaku sumnju“. Građani bi mogli vidjeti koji sudac što zastupa, s kojim argumentima i koja je odluka donesena.
Đuro Sessa, sudac Vrhovnog suda, suprotnog je stava. Vijećanje ne može biti javno. To bi ili kočilo suce da budu potpuno otvoreni ili bi bili „pretjerano eksplicitni“ da bi se svidjeli nekom drugom.
Ni aktualni suci Ustavnog suda, koji su se javili za novi mandat, nemaju jedinstven stav.
Branko Brkić smatra da na javnim sjednicama ne bi bilo slobode iznošenja mišljenja zbog prisutnih novinara.
„Vijećanje sudaca iza zatvorenih vrata nužni je mehanizam zaštite slobode sudaca. Tako je sa svim sudskim vijećima u demokratskim zemljama“, rekao je Miroslav Šumanović.
Andrej Abramović, pak, upozorio je da je jasno propisano da novinari i građani mogu biti na raspravama, ali da se to u praksi “izobičajilo”.
„Ljudi moraju moći ući u sudnicu, pa makar se grijali tamo. I makar se samo pravili da slušaju. Pravosuđe mora održati javnu funkciju. Zato se i presude objavljuju. Svatko mora čuti što je sud zaključio, jasno i glasno“, rekao je Abramović.
U aktualnom sazivu uspjeli su održati samo jednu javnu raspravu.
O dodijeli sudskih predmeta
Zastupnike SDP-a zanimao je i stav kandidata o dodjeli sudskih predmeta, treba li ih dodjeljivati nasumično abecednim redom ili po specijalizaciji sudaca. Dodali su da je ustavni sudac Rajko Mlinarić dobivao sve Covid predmete koji su dolazili kroz jednu ili dvije godine.
„Pitanje dodijele predmeta je iznimno važno, jer je to jedan od načina ostvarivanja nezavisnosti suda, ali i njegovog ugrožavanja. Nisam sasvim zadovoljna s praksom na Ustavnom sudu, jer ako sudjelujem u odlučivanju, o tom predmetu znam isto koliko i sudac izvjestitelj“, rekla je Lovorka Kušan, ustavna sutkinja koja se nada reizboru.
Njezin kolega Abramović isto smatra da je standard prava čovjeka da ima nasumičnog suca i da „nema razumnog razloga da se grupiraju predmeti“.
I za odvjetnika Davorina Ivanjeka nasumična dodjela je imperativ, a i odvjetnik Robert Travaš smatra da je ona dobra, jer „svaki sudac Ustavnog suda mora biti sposoban odlučiti o bilo kojem predmetu“.
S druge strane, ustavni suci Brkić i Šumanović ne vide problem u usmjeravanju predmeta određenom sucu-izvjestitelju, ako se on uhodao u nekoj problematici. To nije nešto što bi moglo utjecati na kvalitetu rada, jer svi suci odlučuju i imaju uvid u spis kao i sudac-izvjestitelj.
Alan Uzelac s Katedre za međunarodno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta, dopušta mogućnost specijalizacije ustavnih sudaca u nekim predmetima, ali to treba dobro obrazložiti i koherentno primjenjivati.
Ustavni sudac Rajko Mlinarić objasnio je da je propisano da predsjednik Ustavnog suda može pri dodijeli preskočiti abecedni red ako neki predmeti traže posebna znanja. Dobivao je zdravstvene predmete i prije i poslije Covida, iako „nije specijalist više nego drugi koji bi se u to udubili“. „Time što sam sudac-izvjestitelj ne ostvaruje se nikakva prednost, nego samo veća obaveza. Moj glas vrijedi jednako“, ustvrdio je Mlinarić.
HDZ-u nisu dobro sjela izdvojena mišljenja
Zastupnici HDZ-a uporno su, iz sata u sat, pitali kandidate trebaju li uopće postojati izdvojena mišljenja sudaca i trebaju li ona biti javna. Očito HDZ-u nisu dobro sjela izdvojena mišljenja koja su u aktualnom sazivu imali ustavni suci Andrej Abramović, Lovorka Kušan i Goran Selanec. Njihova su mišljenja često odjeknula u javnosti (1, 2, 3, 4, 5, 6 ) i više od odluka Ustavnog suda.
„Izdvojena mišljenja su dragocjena. Nerijetko se granice nekih sloboda šire upravo izdvojenim mišljenjima koja često s vremenom postanu mišljenje većine. To je odlična praksa našeg Ustavnog suda i što je zakonodavac to predvidio“, odgovorila je odvjetnica Vesna Alaburić.
Da izdvojena mišljenja imaju edukativnu svrhu slažu se i Branko Brkić, odvjetnik Neven Crikveni i Alen Rajko, sudac Upravnog suda u Rijeci.
Dio kandidata bio je suzdržaniji.
Frane Staničić, s Katedre za upravno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, smatra da ih treba iznimno koristiti, jer se u protivnom stvara dojam blokova unutar suda što rađa nepovjerenje u Ustavni sud.
Na tom tragu je i Aleksandar Maršavelski, s Katedre za kazneno pravo.
„Kada sam bio u Povjerenstvu za pritužbe u MUP-u rijetko sam pisao izdvojeno mišljenje, jer sam nastojao da nađemo kompromisno rješenje. Poanta je da damo odluku makar i malo kvalitetniju, nego da se netko posvadi s većinom“, odgovorio je Maršavelski.
Tunjica Petrašević, dekan osječkog Pravnog fakulteta, iznio je argumente za i protiv, ali na kraju nije izrekao svoj stav.
HDZ o predsjedniku, opozicija o premijeru
Posebno je zanimljiva bila grupa pitanja koja se ticala diobe vlasti. Iako su se članovi Odbora trudili unositi što manje dnevne politike i postavljati načelna pitanja, ipak je HDZ-ova većina pokušala od kandidata dobiti mišljenje o ulozi Ustavnog suda vezano za predsjednika države, a opozicija o ustavnosti postupaka predsjednika Vlade.
Zbog stalnih napetosti između Pantovčaka i Banskih dvora, opoziciju je zanimalo i kako kandidati za ustavne suce tumače to što Ustavni sud nije reagirao na nesuradnju predsjednika i premijera u oblikovanju vanjske politike, imenovanju veleposlanika i usmjeravanju rada tajnih službi.
Biljana Kostadinov, s Katedre za ustavno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta, bila je jasna – Ustavni sud nije ispunio svoju funkciju i u nekim slučajevima odstupio je od načela ravnoteže i trodiobe vlasti naginjući vladajućima. Primjer je odluka Ustavnog suda oko imenovanja predsjednika Vrhovnog suda.
„Odmah sam znala da će kohabitacija biti konfliktna i da će biti ‘hladni rat’. Prvi put je došlo do jakog sraza kod imenovanja predsjednika Vrhovnog suda. Trebao se primijeniti Ustav i ništa osim Ustava. Ustavni sud je tada vagao između općeg interesa građana da osiguramo kontinuitet sudbene vlasti i ponavljanja javnog poziva, iako u zakonu piše samo jedan poziv, a u Ustavu da ga nema. Sustav je bio zakočen, trebalo je pola godine dok nije izabran sadašnji predsjednik Vrhovnog suda. Ustavni sud se u tom slučaju jako požurio da stavi na stranu načela i da možda ipak ide u koristi i malo preferira vladajuće“, rekla je Kostadinov. Upozorila je da je zakočenost sustava i oko EU, obrane i sigurnosnih službi.
I Zlatko Ćesić s Veleučilišta Nikola Tesla u Gospiću, smatra da je Ustavni sud morao reagirati vezano za trodiobu vlasti, a odvjetnik Šime Savić rekao je da je Ustavni sud trebao iskoristiti ustavnu ovlast i sazvati sjednicu, pa i upozoriti.
„Nitko, ni jedno brdo ne može sebi uzimati prava, nego su oni tu da rade u interesu građana. Ako budem izabran sigurno ću davati inicijative u tom pravcu“, rekao je Savić.
Neven Cirkveni je odgovorio da mu „nedostaje činjeničnog supstrata“ da bi mogao reći da je predsjednik države izostavljen iz kreiranja vanjske politike.
Uključenje Milanovića u prošle parlamentarne izbore
Zastupnike HDZ-a zanimao je stav kandidata o upozorenjima (1, 2) Ustavnog suda zbog uključivanja predsjednika Zorana Milanovića u prošle parlamentarne izbore.
„Odluka Ustavnog suda koja je rekla da on ne može istovremeno biti predsjednik države i kandidat na izborima je bila dobra, ali druga odluka da ne može stupiti na funkciju premijera nakon što da ostavku na mjesto predsjednika države, o njoj bi se moglo više polemizirati“, odgovorio je Davorin Ivanjek.
Da je Ustavni sud drugom odlukom izašao izvan svojih okvira, smatra i Jadranka Osrečak, zamjenica općinskog državnog odvjetnika angažirana u DORH-u na međunarodnim arbitražama.
Mato Palić, s Katedre za ustavno i europsko pravo osječkog Pravnog fakulteta, rekao je da je Ustavni sud morao reagirati.
Kandidat Mario Vukelić, inače sudac Visokog trgovačkog suda, nije želio odgovoriti, nazivajući to političkim pitanjem, a da se on kao sudac mora suzdržavati od izjava koje bi mogle stvoriti dojam pristranosti.
Smjena ministara
Sandra Benčić i Urša Raukar-Gamulin iz Možemo! pitale su kandidate može li premijer samostalno, bez Sabora, mijenjati ministre budući da se oni biraju u parlamentu i da su odgovorni Saboru. To su radili i Zoran Milanović kada je bio premijer i sada Andrej Plenković.
Odgovori kandidata su bili šaroliki.
Za Ivanu Milas Klarić, bivšu pravobraniteljicu za djecu, stvar je jasna – ako su takve ustavne odredbe, logično je da ministre i razrješava Sabor.
I za Luku Mađerića nema dvojbe, ali na drugi način. „Ne vidim problem, jer je premijer vođa tima, on sam odlučuje tko će biti u njegovom timu“, rekao je Mađerić, odvjetnik i bivši predstojnik vladinog Ureda za ljudska prava u vrijeme vlasti HDZ-a.
Ante Galić bi prvo trebao vidjeti detalje procedure, a Jadranka Osrečak rekla je da bi možda trebalo dopisati u Ustav ili u zakon da ministre razrješava Sabor, ali da nije sigurna.
Najzanimljivije viđenje bilo je ono Aleksandra Maršavelskog. Iako smatra da razrješenje ministara na sjednici Vlade nije u skladu s Ustavom, Ustavni sud ne bi trebao reagirati. „Kako nema nekih ozbiljnih posljedica, postoji načelo da se oko stvari malog značaja ne angažira sud, osim ako se razriješeni ministar obrati Ustavnom sudu. Tada bi Ustavni sud trebao odlučiti u njegovu korist“, objasnio je Maršavelski.
I za Đuru Sessu to bi bilo pitanje za Ustavni sud samo ako bi mu se obratio razriješeni ministar, ali da se „imenovanjem novog ministra to ionako rješava samo po sebi“.
Vrijeđanje ustavnih sudaca
Zastupnici HDZ-a nisu propustili pitati kandidate kako komentiraju razne istupe u javnosti, pa i predsjednika države, koji su uvredljivo govorili o ustavnim sucima do zazivanja ukidanja Ustavnog suda.
Svi su, očekivano, odgovarali da su protiv ukidanja Ustavnog suda, jer je on važan za zaštitu ljudskih prava i za uspostavu ravnoteže između državnih tijela.
Što se tiče uvreda, prozvani ustavni suci nisu imali o tome isti stav.
Dok je Branka Brkića posebno pogodila etiketa da su stajske muhe, Mario Jelušić, koji se javio za treći mandat u Ustavnom sudu, rekao je da bi „preko toga trebalo prijeći uzvišenom gospodskom superiornošću i ne osvrtati se na to“.
Rajko Mlinarić je to doživio kao nepravdu, ali smatra da je važnije to da je u javnoj percepciji razgradnja institucije.
Lovorku Kušan ne zanima previše vokabular, nego je li osigurana dioba vlasti koja može biti ugrožena i s vrlo pristojnim rječnikom.
Vesna Alaburić ne misli da je takav rječnik utuživ, ali da „raznorazna životinjska carstva i druge uvrede ne doprinose kulturi dijaloga“.
Mario Vukelić se ponovno pozvao na to da se mora suzdržati od odgovora na politička pitanja.
O Markovom trgu
Opozicija je u postavljanju nekih pitanja igrala timski. Tako su Sandra Benčić (Možemo!), Peđa Grbin (SDP) i Dalija Orešković naizmjenično ispitivali kandidate što misle o odluci Ustavnog suda koji je odbacio prijedlog za ocjenu ustavnosti vladine uredbe o zatvaranju za javnost Markovog trga. Je li Ustavni sud ipak trebao raspravljati o uredbi zato što njezina primjena ograničava ljudska prava na slobodu kretanja i okupljanja?
Luka Mađerić smatra da je Ustavni sud mogao ići u meritum pogotovo što, po njegovom mišljenju, nema elemenata kršenja ljudskih prava: ljudi se na Markovom trgu mogu okupljati i nakon donošenja uredbe, a i svi zainteresirani se mogu slobodno kretati.
Ostao je usamljen u svom stavu.
Niz drugih kandidata odgovorio je da Ustavni sud nije donio pravednu odluku, da je trebao ići u meritum i procijeniti poštuje li uredba načelo razmjernosti, odnosno je li ograničenje kretanja i okupljanja razmjerno cilju koji se želi postići, a to je osiguranje Vlade i Sabora.
Robert Travaš smatra da je Ustavni sud nadležan ako uredba ima izravni utjecaj na ograničenje ustavnih prava.
Vesna Alaburić je ocijenila da se radi o uredbi koja predstavlja propis i da ona podliježe kontroli ustavnosti i zakonitosti. Ustavni sud je trebao razmotriti ustavnost i zakonitost uredbe i procijeniti je li zaštita cijelog prostora između zgrade Vlade i Sabora zaista neophodna.
I Alen Rajko je odgovorio da se Ustavni sud trebao proglasiti nadležnim i ići u meritum. Isto kao i Frane Staničić.
Ivana Milas Klarić podsjetila je na članak 16. Ustava da se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom, što znači samo odlukom Sabora. Postoje i vladine uredbe sa zakonskom snagom, ali se ni one ne mogu odnositi na ljudska prava
„Ustavni sud je pogriješio, trebao je donijeti odluku da se uredbama ne može odlučivati o ograničavanju ljudskih prava. Ulice i trgovi su javno dobro, a ne vlasništvo Vlade“, rekla je Milas Klarić.
„Ustavni sud je morao naći načina da dade svoj stav i trebao je razmotriti koliko je razmjerno ograničavati pristup 24 sata 7 dana u tjednu i je li doista nemoguće osigurati sigurnost manje invazivnim mjerama koju nesporno treba osigurati“, rekao je Alan Uzelac.
Bilo je i pitanje je li odluka Ustavnog suda linija manjeg otpora da se suci ne zamjere strukturama na vlasti.
„Kod predmeta koji su politički osjetljivi Ustavni sud mora ostaviti dojam da je oslobođen političkog utjecaja, a odbacivanjem slučaja i neulaženjem u meritum upravo stvara percepciju da Ustavni sud nije neovisan, što se može tumačiti i u slučaju Markovog trga“, odgovorio je Vedran Đulabić s Katedre za upravnu znanost zagrebačkog Pravnog fakulteta.
O pobačaju
Jedna od važnih tema u razgovoru s kandidatima bila je i pobačaj, ali prije svega to što Sabor nije donio novi zakon iako mu je Ustavni sud dao instruktivni rok od dvije godine – koji je davno istekao. Zastupnici opozicije pitali su treba li se Ustavni sud oko toga dodatno uključiti, na primjer upozorenjem, kao što je to činio u nekim drugim slučajevima.
Kandidati su se uglavnom složili da nije normalno da Sabor ignorira Ustavni sud, ali kada bi Ustavni sud i uputio upozorenje to ne bi imalo velikog efekta. Na potezu je Sabor, na što je slikovito upozorio Alan Uzelac.
„To ignoriranje odluka Ustavnog suda je vrlo ozbiljno pitanje koje vodi ka disfunkcionalnosti pravnog poretka. To bi pitanje vi, kao saborski zastupnici, trebali postaviti sami sebi, jer Ustavni sud ne donosi zakone nego tijelo čiji ste vi članovi. Vi ste kao zastupnici trebali djelovati ka tome da se ne dogode takve situacije. Ustavni sud nema ni mač ni novčanik, nego može samo simbolički izdavati određena upozorenja“, rekao je Uzelac.
Biljana Kostadinov je ironično primijetila da je normalno da nisu išli s tim uoči parlamentarnih izbora.
Šime Savić rekao je da Ustavni sud mora biti proaktivan, ali i „da je to vrlo kompleksan predmet – s jedne strane pravo na život a s druge pravo žene na izbor“.
Mato Palić smatra da bi odluka Ustavnog suda imala efekta da je Ustavni sud ukinuo taj zakon s odgođenim učinkom kao što je bilo sa Zakonom o izbornim jedinicama. Tada Sabor to ne bi mogao ignorirati i morao bi donijeti novi zakon.
Neki kandidati, poput Ante Galića, više su se bavili pitanjem pobačaja, nego (ne)postupanjem Ustavnog suda i Sabora. Ustvrdio je da je pobačaj jedno vrlo kompleksno pitanje koje treba riješiti zakonom, da je tu sukob dva prava, a da bi za odgovor trebalo okupiti multidisciplinarni tim stručnjaka. „Bilo bi preuzetno da nudim nekakva rješenja. Ja sam jedan običan sudac koji treba primijeniti zakon kojeg će donijeti Sabor“, odgovorio je Galić.
Zastupnice je zanimalo krši li se ženino pravo na slobodu odlučivanja i pristup zdravstvenoj zaštiti kada se u mnogim bolnicama liječnici pozivaju na prigovor savjesti. Isti je problem i u ljekarnama kada ne žele prodavati kontracepcijska sredstva.
Za Sanju Bezbradicu Jelavić nema dvojbe: priziv savjesti jest pravo, ali postoji i pravo građana na dostupnu medicinsku uslugu, a ovakve uskrate mogu dovesti do povrede čanka 23. Ustava u smislu nečovječnog postupanja prema ženama. Podsjetila je na slučaj Čavajda. „To je kompleksno pitanje koje već duže postoji kao loša praksa, ali i kao jedan od pokazatelja disbalansa u funkcioniranju države. Pojedinci koji su pozvani primijeniti zakon, njega ne primjenjuju i ne snose za to nikakve posljedice. U mnogim bolnicama sjede sanacijske uprave koje je imenovala Vlada pa dolazimo do paradoksa da imamo Vladu koja predlaže propise, a ljudi koje je ona imenovala toga se ne pridržavaju“, rekla je Bezbradica Jelavić.
Dražen Bošnjaković ispričao je svoje iskustvo.
„I mene osobno je pogodila situacija kada je žena imala pravo na prekid trudnoće i morala je to pravo realizirati u Sloveniji. Nije to mogla obaviti kod nas, jer svi u principu imaju prigovor savjesti. Osjećao sam se jadno kao građanin da to nitko ovdje nije mogao obaviti“, ispričao je Bošnjaković. Unatoč tome što smatra da nije normalno da toliki broj liječnika ima prigovor savjesti, Bošnjaković kaže da priziv savjesti u zdravstvu nije ustavnopravno pitanje, nego da je to pitanje prakse. Ravnatelji bolnica imaju pravo pozvati nekog sa strane da to radi i to bi tako trebalo regulirati.
Pitanje je bilo i mogu li se u budućnosti revidirati odluke Ustavnog suda o pobačaju i o istospolnim parovima vezano za usvajanje djece?
Andrej Abramović kaže da je to moguće, jer nitko ne kaže da se nivo prava ne može sniziti i da on to vidi kao moguću opasnost.
Tunjica Petrašević je tumačio da bi Ustavni sud mogao revidirati mišljenje, jer i za Europsku konvenciju o ljudskim pravima postoji stav da je to živući instrument koji se mijenja sukladno društvenim okolnostima pa se tako i Ustav može tumačiti sukladno promjenama u društvu.
Za odvjetnicu Nicole Kwiatkowski moguće je da promjene idu samo ka još boljem, a nikako unatrag, jer je pravo žene da sama odlučuje o rađanju civilizacijski doseg.
Isto smatra i Maša Marochini Zrinski s Katedre za teoriju prava i države, filozofiju prava, ljudska prava i javnu politiku Pravnog fakulteta u Rijeci. „Nije moguće promijeniti odredbe o pobačaju ako slijedimo tekovine vrijednosti koje postoje u Vijeću Europe, a da ne govorimo o Europskoj uniji koja je postavila tu ljestvicu puno više. Države mogu u tome urediti niz provedbenih pitanja, ali pitanje prava na izbor ne bi smjelo više biti predmet nikakve rasprave“, rekla je Marochini Zrinski.
Što se tiče prava istospolnih parova na posvajanje djece, ako država omogućava heteroseksualnim parovima u izvanbračnim zajednicama pravo na posvajanje djece, onda takvo pravo mora biti omogućeno i istospolnim parovima.
O pravima nacionalnih manjina
Armin Hodžić, zastupnik bošnjačke, albanske, crnogorske i slovenske nacionalne manjine, pokušao je od nekih kandidata dobiti odgovore na pitanja koji se tiču ustavnih prava manjina. Pitanja je postavljao samo četvorici kandidata – Davorinu Ivanjeku, Robertu Travašu, Mati Paliću i Vedranu Đulabiću.
Najzanimljivije je bilo pitanje o tome bi li bilo dobro da na parlamentarnim izborima i kandidacijske liste za XII izbornu jedinicu na kojima su kandidati nacionalnih manjina budu na objedinjenom glasačkom listiću koji se daje svima, pa da se pripadnici manjina sami opredijele hoće li glasati za manjinskog predstavnika ili za neku drugu listu političke stranke. Sada, naime, pripadnici manjina na biračkom mjestu moraju članu biračkog odbora reći žele li poseban tzv. roza listić za manjine ili žele glasati po mjestu prebivališta za liste političkih stranaka, što otvara pitanje tajnosti glasanja.
Robert Travaš je, bez puno razmišljanja, odgovorio da mu se čini logičnije da sve bude na jednom listiću, jer „kad netko traži nešto odmah se sazna o njemu nešto što možda nije za svekoliku javnost“.
I Mato Palić nema ništa protiv objedinjenog glasačkog listića. Kazao je da je moguće takvo tehničko rješenje, samo je pitanje koliko bi se birači u tome snašli, jer bi možda u početku mogao biti određeni broj nevažećih listića.
„To bi s tehničke strane usporilo brojanje glasova, ali u suštini sporije brojanje je slabiji argument od tajnosti glasanja, s time da se tu ne radi o povredi tajnosti glasanja nego članovi biračkog odbora i osobe koje se nađu u blizini mogu doznati nacionalnu pripadnost birača“, objasnio je Palić svoje viđenje prava nacionalnih manjina.
Davorin Ivanjek je rekao da ne bi glasao za ukidanje manjinskih zastupnika ako bi to pitanje došlo na Ustavni sud, a on bio u prilici da o tome odlučuje. „Ustav jamči da pripadnici nacionalnih manjina imaju prava i interese koji se mogu i moraju štititi. Sigurno da ne bih bio za ukidanje kvota. Dapače, mislim da je to značajan iskorak i da se treba čuti i taj glas, a i da pripadnici manjina daju veliki doprinos općem razvoju demokracije u Hrvatskoj“, odgovorio je Ivanjek.
Vedran Đulabić je imao i poseban savjet za manjinske zastupnike.
Zastupnik Hodžić ga je pitao kako gleda na to da on predstavlja čak pet nacionalnih manjina s oko 40 do 50 tisuća ljudi, a da ima nacionalnih manjina koje imaju četiri do pet puta manju zajednicu, a da sami imaju jednog zastupnika.
Đulabić je odgovorio da bi se u kreiranju izbornog sustava za manjine ipak trebalo grupirati i druge manjine, „da nam se ne dogodi da zastupnici budu birani s nekoliko stotina glasova, a neki drugi s nekoliko tisuća ili desetke tisuća, što otvara pitanje njihovog legitimiteta“.
Nakon toga počeo je objašnjavati što bi zastupnici manjina trebali raditi da ne bi bili jezičac na vagi, a što im razni predbacuju.
„Vi se, kao nacionalne manjine, u političkom procesu trebate suzdržavati da vi ne budete taj jezičac na vagi kada se glasa o većini, jer legitimitet nekih zastupnika nije opći legitimitet svih. To jeste zakonito, ali bi vi trebali unutar sebe imati ‘samoograničenje’, postaviti standard i reći: ‘Ok, prvo se vi među sobom dogovorite, pa ćemo se mi i tako prikloniti većini, jer nam većina jamči održavanje našeg statusa i prava’“, savjetovao je Đulabić.
O odnosu Crkve i države
Tonči Restović (SDP) pitao je Franu Staničića što se od njega može očekivati ako postane sudac Ustavnog suda, s obzirom na to da je iz nekih njegovih radova zaključio da ima problema s idejom sekularne države.
Frane Staničić mu je odgovorio da nema problema sa sekularnošću i da je u nizu svojih radova napisao da je Hrvatska sekularna država. „Pravim razliku između sekularnosti, odnosno odvojenosti države i religije, i sekularizma koji je ideologija koja se u strožoj varijanti zalaže za progon religije iz javnog života, i s tim se ne slažem. Ne smatram da bilo koja religija nema pravo, pa čak i obavezu, komentirati društvena zbivanja, jer svatko u Hrvatskoj ima pravo na izražavanje mišljenja. Smatram da Crkva i država moraju biti odvojeni. Praktični sam vjernik katolik, ali meni kao pravniku je uvijek na prvom mjestu država“, odgovorio je Staničić.
Zamoljen je i da komentira nedavno rješenje Ustavnog suda koje se tiče Sporazuma Vlade i Hrvatske biskupske konferencije o pravnom sljedništvu Katoličke crkve u kojem stoji da taj sporazum ima učinak općeg akta i da se ocjena mjesnog ordinarijata je li nešto crkveno ili nije stavlja kao neupitna, o čemu je pisao Faktograf (1, 2).
„Radi se o potencijalno štetnom aktu koji može imati ozbiljne posljedice vezano za povrat imovine Katoličkoj crkvi“, ustvrdio je Staničić. Prema njegovom tumačenju, Ustavni sud je ipak u obrazloženju odbačaja meritorno odlučio da se to ne odnosi na sudove i da sporazum nije iznad hrvatskih zakona.
U svjetlu odnosa države i Crkve, može se tumačiti i pitanje Peđe Grbina (SDP) o tome da se Ustavni sud uporno proglašava nenadležnim za ocjenu ustavnosti međunarodnih ugovora. Ustavni sud je više puta odbio ocijeniti ustavnost tzv. Vatikanskih ugovora (1, 2, 3, 4).
Branko Brkić je rekao da u Ustavnom sudu nisu bili jedinstveni oko tog pitanja, ali da ne bi htio govoriti o svom stavu.
„Načelno mogu reći da mislim da je Ustav RH iznad svih drugih akata. Ustav nije ni ispod Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava, jer sve što sadrži Konvencija u suštini sadrži i Ustav, pa čak i više od Konvencije“, rekao je Brkić.
Andrej Abramović rekao je da je nekoliko njih na Ustavnom sudu pokušalo promijeniti tu praksu da međunarodni ugovori ne podliježu ocijeni ustavnosti.
„Mi smo smatrali da se to može i da je Ustavni sud nadležan preispitati ustavnost tzv. Vatikanskih ugovora, jer se međunarodnim ugovorom preuzimaju pravne obaveze što mora biti podložno preispitivanju Ustavnog suda, ali nismo uspjeli“, objasnio je Abramović
Aleksandar Maršavelski smatra da Ustavni sud ipak može indirektno kontrolirati međunarodne ugovore.
„Ako građani imaju neke posljedice temeljem tih međunarodnih ugovora oni se mogu, kad iscrpe sva pravna sredstva, ustavnom tužbom obratiti Ustavnom sudu. Na taj način Ustavni sud indirektno može kontrolirati i međunarodne ugovore. Moj stav je da, kada bi Hrvatska potpisala neki ekstremni ugovor kojim se, na primjer, uvodi rasna segregacija, tada bi Ustavni sud morao reagirati, pa čak i tijekom potpisivanja izdati upozorenje da se takav ugovor ne smije potpisati“, tumači Maršavelski.
„Repovi“ kandidata
Opozicija je nekoliko kandidata tražila objašnjenje o stvarima koje bi mogle problematične kod njihovog izbora u Ustavni sud.
Dalija Orešković pitala je Antu Galića smatra li da je njegov integritet narušen jer mu je Josipa Rimac slala sms poruke u trenutku kada se njezin predmet iz Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa nalazio na Visokom upravnom sudu, kojem je on u to vrijeme predsjedao.
Galić je odgovorio da je komunicirao s Rimac u vrijeme kada je ona bila državna tajnica u Ministarstvu uprave i to isključivo oko edukacije službenika. Galić je kazao je da ne može reći ništa loše o njoj, da je bila kulturna i ljubazna, da nikada ništa nije tražila, nikakvu intervenciju i da nikada nije bilo riječi o njezinom predmetu o kojem se odlučivalo na tri razine.
Sandra Benčić (Možemo!) pitala je Tina Matića o napisima u medijima 2023. godine tijekom afere Mreža da je bio odvjetnik Jurice Lovrinčevića, posebnog savjetnika bivšeg ministra gospodarstva Davora Filipovića. Postavilo se pitanje je li Lovrinčević utjecao na njegovo sklapanje ugovora s agencijama iz sektora energetike i gospodarstva.
Matić je odgovorio da je poslove za Ministarstvo gospodarstva počeo raditi još 2000. godine, radio je i za Ministarstvo poljoprivrede, a surađivao je i s USAID-om. Rekao je da je dobio na javnom natječaju zastupanje Fonda za zaštitu okoliša i da ima poslove i nakon Lovrinčevića. „Ne vidim nikakvu vezu između tih ljudi i elemenata, zastupam ljude profesionalno tko to može platiti“, odgovorio je Matić.
Benčić je pitala i Branka Brkića kako će na njegov reizbor utjecati to što je Europski sud za ljudska prava presudio protiv Hrvatske zato što se on u jednom slučaju nije izuzeo iz odlučivanja na Ustavnom sudu iako je prethodno bio sudac u istom predmetu na Vrhovnom sudu, o čemu je pisao Faktograf. Brkić je odgovorio da to „neće imati 0,000 posto utjecaja“ i prozvao gore potpisanu novinarku da je “nekim čarolijama” saznala za presudu i da je o njemu riječ.
Tonči Restović (SDP) pitao je Tunjicu Petraševića je li načisto s time što želi raditi u životu kada se istovremeno bavi i politikom i znanošću, a sada još želi i na Ustavni sud. Petrašević je član HDZ-a i vijećnik u osječkom Gradskom vijeću.
„Smatrao sam da je licemjerno da izlazim iz stranke neposredno prije kandidature. Prije svega sam znanstvenik i profesor. Nikada ni u jednom trenutku članstvo ni u jednoj stranci nije utjecalo na obavljanje moje dužnosti dekana. Strogo to odvajam. Politiku više shvaćam kao hobi u slobodno vrijeme. Znam što želim u životu. Nemam se namjeru baviti politikom“, odgovorio je Petrašević.
Peđa Grbin (SDP) i Urša Raukar-Gamulin (Možemo!) pitali su Matu Palića kako to da ima malo znanstvenih radova i da mu je prijava za ustavnog suca tako tanka. Palić je odgovorio da je ispunio potreban uvjet za reizbor u docenta, a da nije znao da je trebao sve radove navesti u prijavi za ustavnog suca.
Peđa Grbin (SDP) tražio je Đuru Sessu da komentira izjave Zdravka Mamića koji ga je optužio za korupciju i primanje mita.
„Hvala vam na pitanju da to jednom raščistimo. Ja sam tog čovjeka vidio dva puta. Jednom je došao službeno u ured predsjednika Općinskog suda kada je trebao požurnicu za nekakav zemljišno-knjižni predmet. Drugi put sam ga sreo na cesti. To je cijeli moj kontakt s Mamićem. Zašto je on mene optužio, zašto je to učinio iz Bosne i Hercegovine, a ne u Hrvatskoj i zašto vi to opet pitate, ja zaista ne znam, ali to je cijela priča između mene i Mamića“, odgovorio je Sessa.
Ovoga tjedna trebali bi početi razgovori unutar HDZ-ove koalicije o mogućim kandidatima za ustavne suce, a u narednih tjedan-dva, prema najavama Ivana Malenice (HDZ), i usuglašavanje s opozicijom. Za izbor ustavnih sudaca potrebna je dvotrećinska većina svih zastupnika. Rok za izbor je 7. prosinca, kada istječe osmogodišnji mandat za 10 od 13 ustavnih sudaca.
