U srijedu 6. studenog oko 2:30 iza ponoći u vremenskoj zoni američke istočne obale na pozornicu na Floridi stupio je Donald Trump i održao pomirljiv pobjednički govor nakon što su glasovi s izbora održanih prethodnog dana pokazali da je upravo on osvojio simpatije većine američkih birača i najviše elektorskih glasova.
Nije to bila neka tanka većina, ako govorimo o američkim izbornim standardima, radilo se o šokantno uvjerljivim i nepobitnim brojevima s kojima nema rasprave, brojkama koje su teške i nepomične kao ledena santa koja je uništila Titanik. I dok su Trumpovi glasači, koji čine tu čvrstu ledenu gromadu, gotovo stoički mirno pratili za njih povoljne izborne rezultate, svi ostali su, kao putnici na Titaniku, krenuli paničariti i vrišteći tražiti nepostojeće splavove za spašavanje. Oni koji Trumpa ne vole, bilo da se radilo o političarima, pojedincima, medijima, bilo gdje na planetu, krenuli su s porukama zgražanja i nevjerice, no santa leda ih je, ledena i tiha, ogromna kakve te sante već jesu, jednostavno ignorirala i nastavila plutati.
Na čuvenom Titaniku, opuštena dokoličarska atmosfera i osjećaj bezbrižnosti, barem u prvoj luksuznoj klasi na gornjim palubama, trajao je čak i kada se brod zatresao udarivši u santu leda. Dogodilo se to, tvrde dokumenti, nešto iza pola sata prije ponoći i voda je odmah počela prodirati u najniže dijelove Titanica, no među putnicima nije bilo panike jer se vjerovalo u moćno plovilo i iskusnu posadu, čaše su se nastavile ispijati i konobari su punili stolove. Ipak je to brod za koji se tvrdilo da je nepotopiv i tko je mogao tada znati da je komad leda težine od preko milijun tona zapreka s kojom nema šale i koji je puno veći nego vrh što je vidljiv iznad površine.
Nakon nekih 45 minuta brodski su časnici na Titaniku shvatili da je rupetina rastrganog metala na trupu ispod morske površine prevelika, da spasa nema, a tada skupocjeno posuđe, šampanjci i butelje više nisu značile ništa, zavladali su panika i vika, nered i kaos, brod se krenuo naginjati i tonuti sve brže, te je oko 2:30 i za ponoći krma Titanika zauvijek dotaknula hladno morsko dno.
U ovoj našoj priči Titanik možemo tumačiti kao simbol za demokraciju ili možda za Sjedinjene Države, te reći da su zbog Trumpove pobjede propali i demokracija i Amerika, no, na našu prilično veliku žalost, situacija ne bi bila puno svjetlija niti da je rezultat izbora bio drugačiji.
Demokracija nije više poput sportske discipline u kojoj pobjeđuje bolji i u kojoj poraženi čestita uspješnijem suparniku. Nekada je u Americi demokracija bila kao u pjesmi Motorheada, you win some, you lose some, it’s all the same to me, kao u vremena kada je susjed susjedu uz roštilj i pivo čestitao zato što je njegov kandidat za predsjednika dobio više glasova. To više nije slučaj, sada se radi o suprotstavljenim stranama koje već jesu u hladnom građanskom ratu, duboko utvrđene u vlastite rovove, stranama koje protivničku stranu vide kao smrtne neprijatelje koje treba poraziti do posljednjega. I jedna i druga strana želi biti ta ogromna santa leda kako bi potopila brod onih drugih i potjerala ga na dno kako više nikada ne bi mogao ploviti.
Padaj silo i nepravdo
Ovi su američki izbori nelagodni među ostalim i zato što se radi o novoj fazi krize koja traje barem već jedno desetljeće i koja, kao uostalom i Titanik, kad tad mora udariti u prepreku koja će neumitno voditi u potapanje. S jedne i druge strane političke američke borbe su ljuti protivnici te Trumpovi glasači nakon njegove pobjede objavljuju poruke na društvenim mrežama u kojima poručuju da je konačno došlo vrijeme osvete za sve što smatraju nepravdom.
Da je pobijedila Kamala Harris bilo bi slično jer bi društvene mreže plamtjele objavama koje traže konačni obračun sa svime što su Trump i njegov masovni MAGA pokret činili proteklih godina. I jedni i drugi kao da žele pjevati staru sjajnu slobodarsku pjesmu iz naših krajeva koja poručuje “padaj silo i nepravdo… svanuo je i naš dan” jer je nakupljen toliki gnjev da je mogućnost dijaloga i dogovora sve slabašnija.
Onima koji su glasali za Trumpa prekipjelo je zbog, kako vele, imigranata, woke ideologije, cenzure, kriminala i ratova, dok je glasačima Kamale Harris puna kapa prikrivenog rasizma, segregacije, neravnopravnosti spolova i rodova, zabrana pobačaja i odbijanja priznavanja podataka o klimatskim promjenama. O svemu tome uostalom najbolje svjedoči internet na kojemu se dijele nebrojene poruke koje rezolutno odbijaju dijalog i pozivaju na prekidanje bilo kakvih kontakata s bilo kime iz obitelji ili iz kruga prijatelja koji eventualno zastupaju suprotan politički stav. Time svaki Amerikanac zapravo postaje pojedinačna santa leda koja traži konačni obračun, nemilosrdno potapanje broda onih drugih te je stoga pred Trumpom ne baš jednostavan zadatak zadovoljenja mnogih zahtjeva iz gomile koja je iskezila zube željna osvete.
Trumpov MAGA pokret, naime, protivnike opisuje kao neku staljinističko-maoističko-soroševsku diktaturu, dok suprotna strana kaže da Trump i njegovi namjeravaju proglasiti ništa drugo nego nacifašističko-monarhističku diktaturu i uređenje opisano u knjizi i seriji Sluškinjina priča. Međusobno se, dakle, vide kao diktatore koji će zauvijek promijeniti SAD i uništiti naciju, a milijuni građana u sve to vjeruju i kao u nekoj psihozi svakoga dana utvrđuju mišljenje prateći samo one medije i influencere koji stalno iznova potvrđuju prethodno stečena uvjerenja.
Čistka i blitzkrieg
Ako ćemo opet slikovito o santi leda, zamislite da sve što se sada događa oko Trumpa vidimo tek kao bijeli vrh koji je vidljiv iznad površine, a zapravo niti ne obraćamo pažnju na sve ono ispod, dakle puno glomazniji i teži dio koji obično čini i 90 posto ledene gromade. Takva se santa sada približava glavnom američkom gradu Washingtonu, a ako tamo uspije skršiti sve pred sobom nastavit će dalje preko cijelog kontinenta, a potom zaplutati i svjetskim vodama.
Plan je, naime, da se blitzkrieg metodama u Washingtonu u strukturama glomazne vlade podijele tisuće otkaza u samo nekoliko tjedana, dovedu lojalni provjereni ljudi te da čistke zapravo nikada niti ne prestanu. Trumpov novi potpredsjednik JD Vance još je prije nekoliko godina nagovijestio kako bi to trebalo izgledati riječima: “Otpustite svakog pojedinog birokrata srednje razine, svakog državnog službenika u administrativnoj državi, zamijenite ih našim ljudima.” Vance je zapravo prenio ono što ideolog nove američke desnice i monarhist Curtis Yarvin zastupa već niz godina, a to je da takve čistke kadrova treba provesti brzinom munje jer u protivnom neće imati nikakvog učinka, te će se inercijom sve brzo razvodnjeti.
Kad zavlada Elon
Upravo su kadrovi ono što Trumpa najviše i muči jer, podsjetimo, više je puta i sam priznao da je pogriješio u prvom mandatu kada je na pozicijama ostavio stare uposlenike ili vjerovao preporukama i zapošljavao mnoge koji su mu potom okrenuli leđa. Da bi ovaj put bilo drugačije pomoći će nitko drugi nego Elon Musk koji je u Twitteru odradio čistku i otpustio tisuće, odnosno 80 % tvrtke. Muska će Trump navodno postaviti za svojevrsnog kontrolora efikasnosti državnog aparata čega se mnogi u javnim službama pribojavaju jer zapravo zaudara kao najava otkaza, no možda je još važnije ono što se već mjesecima odvija ispod površine, a to je da Musk kroz Twitter u realnom vremenu algoritamski može pratiti sve trendove, prisluškivati puls nacije i cijelog svijeta, te tako baratati dragocjenim informacijama kojima raspolaže vrlo mali broj ljudi, primjerice vlasnici TikToka ili Instagrama i Facebooka.
Upravo u tehnološkom sektoru krije se prilična opasnost koja bi mogla ugroziti američku demokraciju i gurnuti je u oligarhiju, vladavinu tek grupe moćnika koja bi, ako Trump na to pristane, upotrijebila sofisticirana znanja za digitalno upravljanje državom predstavljajući pred javnošću cijelu ideju kao prijeko potrebnu modernizaciju koja će donijeti velike uštede.
Ako bi Musk, primjerice, tražio da se u javnim službama postave pravila poput onih koje on provodi u brojnim tvrtkama koje vodi, to bi značilo brutalna pojednostavljivanja svih procesa, traženje visoke odgovornosti te u konačnici automatizaciju kako bi se broj radnika sveo na samo prijeko potrebni minimum.
Tu nema nekih tajni jer njegov je menedžerski stil opisan u opsežnoj biografiji objavljenoj prošle godine, radi se o iznimno sposobnoj osobi s ogromnim utjecajem i željom da sudjeluje u političkim procesima, a o tome govori i njegovo nedavno uključivanje u telefonski razgovor Trumpa i ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog.
Dok Musk zacijelo već podastire ideje o reformi upravljanja u državi, ne trebamo zaboraviti niti Projekt 2025 koji je na skoro 900 stranica te u brojnim internim video instrukcijama u detalje obrazložio kako izvrnuti Washington naglavačke i otvoriti novu stranicu u konzervativnom smjeru. Iako se Trump ogradio od Projekta 2025, uskoro ćemo saznati koliko će tvorac tog priručnika, a to je iskusna Heritage Foundation, imati utjecaja u novoj vlasti koja bi brojnim smjenama i otkazima koji slijede zapravo željela donijeti veću ravnotežu u Trumpu nenaklonjenom Washingtonu u kojemu je čak preko devedeset posto glasača zaokružilo Kamalu Harris.
Kalifornija se nakrivila
Republikanci glavni američki grad vide kao neprijateljsko grotlo i zasjedu, te se nadaju da će ga pobjednička santa leda dobro prodrmati, možda uspjeti neke institucije i izmjestiti ili potpuno ugasiti, a važna je i većina u Zastupničkom domu i Senatu jer se tamo mogu donositi odluke koje direktno utječu na grad koji u federaciji ima poseban status, ali i ograničenu autonomiju. Washington je, kako sada stvari stoje, prva protivnička utvrda koju Trumpov blitzkrieg priželjkuje zauzdati, a ako mu to uspije onda slijede pokušaji da se u iduće dvije godine, dakle do međuizbora 2026., Demokratsku stranku pokuša potopiti u mnogim saveznim državama, pa čak i u Kaliforniji koja se zaljuljala i pokazala da se ništa više ne može uzeti zdravo za gotovo.
U Kaliforniji Kamala Harris jest osvojila očekivanu većinu, ali pale su i brojne odluke koje su u Demokratskoj stranci izazvale zabrinutost za njihovu budućnost. Tu se prije svega radi o zakonu koji propisuje da se kriminalci oštrije progone i kažnjavaju, a za koji je glasalo čak 70 % birača.
Na taj je način poništena uredba donesena prije deset godina koja je tada olabavila progon za sitniji kriminal i posjedovanje droge te prouzročila višegodišnje mučne rasprave o tome treba li biti popustljiviji i uopće se ne obazirati na, primjerice, krađe u trgovinama. Volja birača da se krene oštrije dat će veće ovlasti policiji, povećati troškove za zatvore i sudove, a prilična je pljuska i guverneru Gavinu Newsomu kojeg se sada optužuje da se elitistički odnarodio, što pak dobro dođe Trumpu da ga u svakoj prilici napadne za nesposobnost. Progresivnije struje pak negoduju jer smatraju da će kalifornijska policija nakon ovoga postati brutalnija, osobito prema Afroamerikancima koje će opet trpati u zatvore te tako razbuktavati prikriveni rasizam.
Europa pod ledom
Kalifornijski je primjer dobar pokazatelj da čak i građani u sredinama koje se smatraju tolerantnima najednom zahtijevaju vladanje čvršćom rukom, a koliko je trend moćan govori i podatak da se baš svih pedeset saveznih država, negdje manje negdje više, pomaknulo u konzervativnijem smjeru. Radi se, dakle, o jedinstvenoj prilici za novu administraciju jer uz tako dobru podršku građana, uz osvojenu većinu u Senatu te uz podršku konzervativnih sudaca u Vrhovnom sudu ima odriješene ruke na početku mandata, no pitanje je, naravno, na koji će način on to ili iskoristiti ili upropastiti.
U prvom mandatu državni ga je aparat, ili ono što konzervativci uobičajeno zovu duboka država, uspio usporiti i na neki način bojkotirati, a dolazi li sada opasniji i spremniji ovisi o mnogo faktora – među ostalim njegovoj poznijoj dobi, odanosti ljudi iz uskog kruga i njihovim ambicijama koje, manje ili više prikriveno, sežu sve do velikih promjena koje bi od SAD-a stvorile konzervativnu utvrdu, promijenile demokratske standarde i tako stvorile neki noviji svjetski poredak.
Prva stanica na putu Trumpove moćne sante leda potom bi bila Europa u kojoj bi, ohrabrene Trumpovim uspjehom, mogle hitro ojačati konzervativne stranke, otvarajući tako prostor za transatlantsku osovinu oslonjenu na ono što obično trpamo u kovanicu tradicionalnih vrijednosti, a tu, znate već, prije svega spadaju religija i obitelj. Tada to više ne bi bila demokracija kakvu danas poznajemo, već neki križanac kapitalizma potpomognutog političkim elitama koje vladaju čvrstom rukom, bez želje za kompromisom s ideološkim protivnicima.
Mogu li oni koji se ne slažu s najavama takvih opasnosti smoći snage i organizirati se, suprotstaviti se dobrim izborom političkih poruka koje će biti probitačnije od onih koje Trump uspješno koristi u komunikaciji s biračima, ili će tek udariti brigu na veselje i nastaviti pjevušiti zagrebačke Jinxe “easy, easy, baby i sutra je dan.” U netom završenim američkim izborima pokazalo se, naime, da su uljuljkani Trumpovi protivnici nastradali kao Titanik, a za pravljenje otpornijeg i boljeg broda trebat će im vremena kojeg baš i nema na pretek.
Koliko god se zgražali nad Trumpovom pobjedom, histerizirali i vrištali na društvenim mrežama željni pažnje ili pak kao ugledni televizijski voditelji i holivudske zvijezde nastavili nabrajati sve Trumpove mane, ne možemo osporavati da je osvojio simpatije tolikih milijuna Amerikanaca koji su zajednički stvorili pokret koji sada želi osvetu i namjerava udariti jako iznad i ispod površine. Možda Trumpovim protivnicima, kada se malo odmore i saberu, netko treba pročitati rečenicu vještog američkog spisatelja Cormaca McCarthyja koja veli – Ljudi su često otuđeni od realnosti života. Svi se trebamo pripremiti za tragedije koje će prije ili kasnije doći u naše živote, no takvo što malo ljudi želi prakticirati.
