Ovaj članak izvorno je objavljen kao 41. broj F-zina, Faktografovog newslettera 26. 11. 2024.
Razgovori o privilegijama uglavnom su neprijatni. Privilegirani nerado priznaju svoju poziciju i teško je se odriču.
Kako to izgleda kad je tema razgovora odgovornost za klimatsku krizu, svjedoče klimatske konferencije Ujedinjenih naroda. Najrecentnija, COP29, zaključena je ovaj vikend u Azerbajdžanu, 33 sata nakon službenog kraja konferencije. Jednu od bitki za očuvanje privilegija koja je prolongirala zatvaranje konferencije vodio je i Vatikan, doduše neuspješno.
U ovom broju F-zina bavimo se klimatskom pravdom i klimatskim pregovorima, ali i Vatikanom – zašto su mu i otkad “na piku” UN-ove konferencije, kojim se sredstvima služi da bi zadržao privilegije?
Trebale su godine klimatskih razgovora i pregovora da se u službenim dokumentima UN-ovih klimatskih konferencija imenuje privilegirana strana – zemlje koje su kroz povijest najviše profitirale od eksploatacije, prodaje i potrošnje fosilnih goriva. Najviše štete od posljedica upumpavanja stakleničkih plinova u atmosferu trpe, pak, siromašne zemlje takozvanog Globalnog Juga, čiji je doprinos emisijama stakleničkih plinova zanemariv.
COP27, održan prije dvije godine u Egiptu, zaključen je dogovorom o osnivanju novog fonda za ublažavanje posljedica klimatske štete. Još 2009. odlučeno je da će bogatije države financirati klimatsku prilagodbu u siromašnijem dijelu svijeta sa sto milijardi dolara godišnje (ali taj su iznos prvi put uplatile tek 2022. godine). Drugim riječima, bogatim zemljama trebalo je neko vrijeme, ali su prihvatile barem dio odgovornosti.
COP28, održan lani u Dubaiju, zapamćen je po tome što je u tekstu dogovora prvi put zabilježeno napuštanje fosilnih goriva. Ipak, početna formulacija o “postepenom ukidanju fosilnih goriva” ublažena je nakon što je Organizacija zemalja izvoznica nafte (OPEC) svojim članicama sugerirala odbijanje svakog teksta dogovora koji spominje “ukidanje”. Dogovorena formulacija na kraju je glasila “smanjenje fosilnih goriva”.
COP29 pokazao je, pak, koliko je teško doista isposlovati odricanje od privilegija. Centralna tema ovogodišnjih pregovora bila je “punjenje” spomenutog Fonda za gubitke i štete; zbog toga je ovaj COP “zaradio” naziv “financijski COP”. Prema stručnim procjenama (1, 2), najugroženijim zemljama treba 1,3 bilijuna dolara godišnje za saniranje šteta od klimatskih promjena i energetsku tranziciju. Odlučeno je, međutim, da će se godišnje izdvajati 300 milijardi dolara u obliku bespovratnih sredstava i zajmova, i tako do 2035. godine, a “poduzet će se napori” da se financiranje poveća do iznosa o kojem govore stručnjaci.
Neki pomaci svakako su ostvareni: 25 zemalja i Europska unija pokrenule su poziv na akciju “No new coal” i najavile da neće graditi nove elektrane na ugljen, usvojena je Deklaracija o smanjenju metana iz organskog otpada i brojne druge deklaracije. Neki su ipak propušteni, pa tako prošlogodišnji zaključak o “postupnom smanjenju fosilnih goriva” nije dodatno razrađen, zbog pritiska naftaških država i lobista fosilne industrije – a bilo ih je na konferenciji više od 1700.
Klimatska pravda – poziv na preuzimanje odgovornosti
Koncept klimatske pravde sugerira da klimatska kriza ne pogađa sve na jednak način i da rješenja moraju uvažavati razlike – od razlika u ekonomskoj moći do razlika u odgovornosti za zagrijavanje planeta.
Prema definiciji Razvojnog programa UN-a, zemlje, industrije, firme i pojedinci koji su se obogatili na emisijama stakleničkih plinova odgovorni su prema “onima koji su pogođeni klimatskim promjenama, posebno najranjivijim zemljama i zajednicama, koje su često one koje su najmanje doprinijele klimatskoj krizi”.
Drugim riječima, koncept klimatske pravde podrazumijeva da zemlje koje su emitirale većinu stakleničkih plinova novac za sanaciju štete od klimatskih promjena izdvajaju zato što su šteti doprinijeli. O odštetama ne bi trebalo govoriti kao o pomoći siromašnijim i klimatski izloženijim zemljama, niti bi sredstva trebala dolaziti u obliku zajmova. U tom kontekstu, COP29 je pokazao da su bogate zemlje danas možda spremne priznati vlastite privilegije, ali nisu spremne preuzeti punu odgovornost.
Kad smo kod uvažavanja razlika, na konferenciji COP20, koja se održala u Peruu 2014. godine, donesen je akcijski plan čiji je cilj unošenje rodne perspektive u sve faze provedbe Okvirne konvencije UN-a o promjeni klime i Pariškog sporazuma. COP29 dobio je zadatak da taj akcijski plan proširi, a Vatikan se, u društvu Egipta, Irana, Rusije i Saudijske Arabije, pobrinuo da taj zadatak ne bude lagan. Unatoč otporu spomenutih zemalja, delegati su se uspjeli složiti pa će prošireni akcijski plan biti usvojen do sljedeće klimatske konferencije UN-a.
Planet Vatikan
Kako je izvijestio BBC, Vatikan, Egipat, Iran, Rusija i Saudijska Arabija protivile su se spomenu roda u akcijskom planu. Jedan od pregovarača za Politico je kazao da Vatikan poziciju brani argumentom o “zaštiti tradicionalne obitelji”.
Nema tu ništa nova, riječ je o diskursu koji konzervativne i klerikalne grupacije dugo koriste. Lakše se “izvlačiti” na afirmativni ton nego otvoreno umanjivati reproduktivna prava žena, prava seksualnih i nacionalnih manjina (1, 2).
Prema belgijskom sociologu Davidu Paternotteu, upravo su dvije konferencije Ujedinjenih naroda – Međunarodna konferencija o stanovništvu i razvoju, održana 1994. u Kairu, i Četvrta međunarodna konferencija o ženama, održana 1995. godine u Pekingu – trigerirale Vatikan.
UN je tada nedvosmisleno pozvao na unapređenje seksualnih i reproduktivnih prava, a Vatikan je strah od od međunarodnog priznanja prava na pobačaj, LGBTIQ prava i udaljavanja od tradicionalnog koncepta obitelji uokvirio u borbu protiv takozvane rodne ideologije. Katolička crkva pod vodstvom pape Ivana Pavla II procijenila je, objašnjava Paternotte, da bi izjednačavanje društvenog položaja muškaraca i žena moglo dovesti do odumiranja “prirodne” obitelji – na kojoj počivaju i njihove privilegije.
“Rodnu ideologiju” stoga bi se najbolje moglo opisati kao teoriju zavjere (1, 2). Riječ je o praznom označitelju u koji konzervativne i klerikalne udruge, stranke i pojedinci upisuju ono što im u određenom političkom i društvenom trenutku odgovara.
Spomenuti akteri u Hrvatskoj, primjerice, “rodnu ideologiju” pronalaze u svemu što se ne uklapa u njihovu viziju društva: od Konvencije Vijeća Europe koja cilja na zaštitu od rodno uvjetovanog nasilja, do pokretanja Rodnih studija na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Prigodno, u skladu s privilegijama koje je teško osvijestiti, a još teže napustiti.
