Drugi krug izbora puka je formalnost. Zoran Milanović ostat će predsjednik Republike Hrvatske do 2029. godine.
Nikako drugačije nije moguće protumačiti rezultate prvog kruga predsjedničkih izbora, u kojem je za Milanovića glasalo nešto manje od 800 tisuća birača, tj. njih 49,10 posto. Njegov protukandidat Dragan Primorac u drugi krug ulazi za zalihom od 314 tisuća glasova (19,35 posto).
Čak i kad bi u drugom krugu uspio privući sve birače ostalih kandidata desnice odnosno desnog centra (dakle Marije Selak Raspudić, Tomislava Jonjića, Mire Bulja, Branke Lozo i Nike Tokića Kartela), Primorac ne bi dostigao Milanovićevu prednost. Za petero navedenih kandidata ukupno je glasalo nešto manje od 349 tisuća birača.
Jedini Primorčev put do pobjede je, dakle, da u drugom krugu na birališta privuče građane koji su u prvom krugu apstinirali od glasanja. To znači da bi se morao potruditi da kvalitetnije motivira HDZ-ovo biračko tijelo, koje je u velikom dijelu ostalo kod kuće.
Prije samo osam mjeseci, u travnju 2024. godine, za HDZ je na parlamentarnim izborima glasalo skoro 730 tisuća ljudi; oko 400 tisuća više nego za Primorca u prvom krugu predsjedničkih izbora. Da Dragan Primorac – kao nestranački kandidat kojeg je HDZ podržao zato što, prema riječima predsjednika vlade i vladajuće stranke Andreja Plenkovića, “nitko drugi iz vrha HDZ-a nije htio igrati ovu utakmicu” – HDZ-ovom biračkom tijelu nije naročito privlačan, najbolje pokazuju rezultati u njihovim tradicionalnim izbornim utvrdama.
Milanović je uvjerljivo pobijedio Primorca u sve četiri dalmatinske županije, sa skoro pa dvostruko više osvojenih glasova. Slična je priča i na istoku Hrvatske, u slavonskim županijama. Primorac nije pobijedio Milanovića ni u jednoj županiji; najbliže je bio u Ličko-senjskoj, gdje ih dijeli manje od tisuću glasova (ali kad se prevede u postotke, i ta razlika doima se uvjerljivom, 40 naspram 35 posto). U Gradu Zagrebu za Milanovića je glasalo triput više ljudi nego za Primorca. Više glasova od Milanovića je Primorac dobio jedino u dijaspori.
Primorčevu kampanju jezgrovito je opisao bivši HDZ-ovac Darko Milinović, jedan od komentatora izborne noći u stožeru Nove TV: “On je moj dobar prijatelj, ali je loš kandidat”.
Šanse da će tijekom naredna dva tjedna postati dovoljno dobar kandidat da nadoknadi zaostatak od skoro pola milijuna glasova ne doimaju se naročito velikima. Primorčeve šanse da u drugom krugu izvede veliki preokret izgledaju još lošije kad se u jednadžbu uključe i birači Ivane Kekin, njih skoro 145 tisuća. Kandidatkinja stranke Možemo odmah je pozvala svoje birače da u drugom krugu podrže Milanovića; za očekivati je da će barem dio njih prihvatiti tu sugestiju.
Podbačaj Ivane Kekin
Ivana Kekin u predsjedničkoj je utrci završila četvrta, iza Milanovića, Primorca te Marije Selak Raspudić, što joj je bilo dovoljno da, baš poput svih ostalih kandidata, izrazi zadovoljstvo postignutim rezultatom. Međutim, pomniji pogled na brojke sugerira da stranka Možemo nema baš previše razloga za slavlje. Većina njihovih birača tradicionalno je smještena u Zagrebu, gdje su skupili tek 43 tisuće glasova, dvostruko manje nego na ovogodišnjim parlamentarnim izborima.
Okolnosti su bile idealno posložene da Kekin ostvari znatno uvjerljiviji rezultat; kandidatkinja stranke Možemo je liječnica u sustavu javnog zdravstva, a upravo je stanje tog sustava bila jedna od glavnih tema javne rasprave tijekom predizborne kampanje, zahvaljujući aferi oko navodnog pogodovanja kontroverznom poduzetniku Hrvoju Petraču u nabavci skupe medicinske opreme, zbog čega je pritvoren ministar zdravstva Vili Beroš. Iako je tijekom političke karijere dosljedno upozoravala na niz problema u sustavu javnog zdravstva, pa tako i na potencijalno koruptivne radnje, Kekin nije uspjela iskoristiti predizborni fokus javnosti na stanje tog sustava za okrupnjivanje svoje biračke baze.
Rezultatski podbačaj stranke Možemo barem djelomično treba tumačiti kroz njihov odnos prema Zoranu Milanoviću. Kandidatkinja Možemo u kampanji gotovo da i nije kritizirala aktualnog predsjednika; kritike Ivane Kekin bile su primarno usmjerene prema kandidatu HDZ-a, iako joj je Milanović zapravo bio jedini protukandidat na nominalno lijevom krilu političkog spektra – pa stoga i izravni takmac u borbi za glasove birača koji naginju ljevici.
Materijala za kritiku ne bi joj nedostajalo; Zoran Milanović je tijekom predsjedničkog mandata doprinosio spuštanju razine javnog dijaloga vrijeđajući koga kod je stigao, relativizirao je genocid počinjen u Srebrenici, odlikovao ratne zločince, pandemiju bolesti koja je u svijetu ubila više od 7 milijuna ljudi uspoređivao s “karijesom”, šurovao s notorno korumpiranim autokratima poput Viktora Orbana i Milorada Dodika, branio svog prijatelja i donatora od prosvjednika koji su pokušavali zaustaviti devastaciju uvale Vruja, promovirao rasistički narativ o migrantima koji u Hrvatskoj dolaze “s računicom da uzmu socijalnu pomoć”…
Kako se nije imala potrebu od Milanovića odlučnije distancirati, Kekin je propustila privući podršku birača kojima takvo predsjednikovo ponašanje nije bilo prihvatljivo. U tom svjetlu mogu se promatrati i podaci o relativno niskoj izlaznosti. Glasalo je tek 1,6 milijuna ljudi; polovica birača zaključila je da im nitko od ponuđenih kandidata nije pružio dovoljno dobar razlog da se prošetaju do birališta.
Na desnici ništa novo
Iskrenog razloga za zadovoljstvo zato ima Marija Selak Raspudić, koja je osvojila više od 150 tisuća glasova, a da pritom nije iza sebe imala nikakvu stranačku infrastrukturu. Svojim biračima je u izbornoj noći poručila da je “ovo tek početak”, očito svjesna da je stekla politički kapital za gradnju vlastite stranke. Iduću priliku imat će već za pola godine, na lokalnim izborima; glavnina biračke baze nalazi joj se u Zagrebu, gdje je dobila skoro 40 tisuća glasova.
S posebnim zadovoljstvom Selak Raspudić može uspoređivati svoj rezultat s rezultatom stranke s kojom se rastala u svađi u vrijeme kada su se slagale liste za izbore za Europski parlament. Kandidat Mosta Miro Bulj dobio je povjerenje nešto manje od 4 posto birača, njih 62 tisuće. Ispada tako da je dobar dio Mostovog rezultata na parlamentarnim izborima 2024., kad su u koaliciji sa Suverenistima skupili skoro 170 tisuća glasova, počivao na karizmi bračnog para Raspudić.
Preostale glasove birača tradicionalno raspršenih HDZ-ovih izazivača s nacionalističke desnice pokupili su Tomislav Jonjić (82 tisuće glasova) i Branka Lozo (39 tisuća glasova). Kad bi se troje kandidata nacionalističke desnice ujedinilo, predstavljali bi respektabilnu političku snagu; s više od 180 tisuća glasova u predsjedničkoj bi utrci izbili na treće mjesto. Takvo se ujedinjenje u skoroj budućnosti, međutim, ne čini naročito izglednim. Ako nas je novija hrvatska politička povijest ičemu naučila, onda je to da nikad ne može postojati samo jedan HSP.
