Zoran Milanović će, ni na čije iznenađenje, ostati predsjednik Republike Hrvatske još pet godina.
Odluka hrvatskih birača bila je jasna već nakon prvog izbornog kruga. Postojalo je samo jedno otvoreno pitanje: koliko će brojčano uvjerljiva biti Milanovićeva pobjeda nad Draganom Primorcem, nestranačkim kandidatom koji je u utrku ušao s podrškom HDZ-a i nekolicine manjih stranaka. Pokazala se iznimno uvjerljivom; nikad u povijesti hrvatskih predsjedničkih izbora nijedan kandidat nije poražen tako uvjerljivo kao Primorac.
U analizi nakon prvog kruga istaknuli smo da Primorac može izbjeći izborni debakl samo ako uspije motivirati birače HDZ-a da mu u drugom krugu ipak daju glas.
Brojke sugeriraju da mu to nije pošlo za rukom. Rezultat iz prvog kruga Primorac je podebljao s tek 65 tisuća glasova; za njega je u drugom krugu glasalo manje od 400 tisuća birača.
Razmjeri debakla postaju jasni kad se rezultat usporedi s onim Kolinde Grabar Kitarović otprije pet godina: ona je od Zorana Milanovića izgubila s 930 tisuća glasova.
Milanović je, s druge strane, rezultat iz prvog kruga osnažio s dodatnih 300 i kusur tisuća glasova. Za novog-starog predsjednika glasalo je više od milijun i 120 tisuća birača. Dobio je skoro tri puta više glasova od Primorca.
U povijesti hrvatskih predsjedničkih izbora nije ostvarena uvjerljivija pobjeda. Dosad je najimpresivniji bio rezultat Stipe Mesića protiv Jadranke Kosor 2005. godine; za njega je glasalo skoro milijun i pol birača, za nju dvostruko manje.
Milanović je nadmašio i svoj rezultat otprije pet godina. U pobjedi protiv Grabar Kitarović oko sebe je u drugom krugu tada okupio milijun i 34 tisuće birača. Ovoga puta dobio je skoro sto tisuća glasova više.
Ipak, treba uočiti i da u historijskom kontekstu Milanovićev rezultat i nije toliko izvanredan kakvim se čini kad se promatra postotni omjer glasova među dvojicom kandidata. Svi bivši predsjednici koji su pobjeđivali u drugom krugu izbora – dakle Mesić, Ivo Josipović i Grabar Kitarović – do pobjede su došli s većim ukupnim brojem glasova nego Milanović na ovim izborima. Te brojke nisu odraz samo postupnog pada broja stanovnika Hrvatske, već i vrlo niske izlaznosti; glasalo je milijun i 557 tisuća birača, njih 44 posto. Za većinu hrvatskih birača ni Milanović niti Primorac nisu predstavljali zadovoljavajuć izbor.
Ni prije samih izbora nije postojala razumna sumnja u konačni rezultat. Anketna istraživanja raspoloženja birača dosljedno su prognozirala ulazak Milanovića i Primorca u drugi krug te uvjerljivu Milanovićevu pobjedu. Ipak, treba zabilježiti jednu neuobičajenu diskrepanciju s obzirom na uobičajene rezultate predizbornih anketa.
Takve ankete tradicionalno blago podcjenjuju HDZ pa je bilo razumno očekivati da će Primorac u prvom krugu osigurati potporu oko četvrtine birača. Pokazalo se, međutim, da su ankete precijenile Primorčev izborni rezultat; nije dobacio ni do petine. Milanovićeva je pobjeda, pak, ispala još uvjerljivija od onog što su ankete najavljivale (a prognozirale su mu prilično uvjerljivih 40-ak posto glasova u prvom krugu). Ista se stvar ponovila i u drugom izbornom krugu.
Tri su glavna razloga zbog kojih su se predsjednički izbori raspleli tako kako su se raspleli: nedostatak interesa za Primorčevu pobjedu unutar samog HDZ-a, izostanak stvarne opozicije Milanoviću na nominalno lijevoj strani političkog spektra te Milanovićevo uspješno iščitavanje i primjena globalnih političkih trendova u lokalnom političkom kontekstu.
Što želi HDZ?
Najveći Primorčev problem nedvojbeno je bio to što zapravo nije imao iskrenu podršku HDZ-a. Vladajuća stranka u predsjedničku kampanju evidentno je ušla samo da je odradi. Prema riječima šefa HDZ-a i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, Primorac je postao njihov kandidat jer se nitko iz vrha stranke nije želio natjecati s Milanovićem.
Vrlo brzo se pokazao kao prilično loš kandidat: navodni borac protiv korupcije kojeg prate afere oko porijekla imovine i razbacivanja javnim novcem u ministarskom mandatu, a koji je u izbornu utrku ušao uz podršku stranke koja je praktički postala sinonim za korupciju; navodni uspješni i utjecajni znanstvenik koji se biračkom tijelu desnice pokušava ulizati pseudoznanstvenim tezama o “rodnoj ideologiji”; vlasnik skupe privatne bolnice u razdoblju u kojem je postalo nemoguće ignorirati razinu urušenosti hrvatskog javnozdravstvenog sustava… Kad se svemu navedenom pridoda evidentna lišenost karizme i neuvjerljivosti u javnom nastupu, Primorca je do boljeg rezultata mogao dovesti samo snažan angažman HDZ-a, stranke poznate po tome da svoje birače izvodi na biralište uspješnije nego bilo koja druga. Takav angažman je evidentno izostao.
Prema zadnjem izvještaju predanom Državnom izbornom povjerenstvu, Primorac je do 3. siječnja na predizbornu kampanju potrošio nešto više od 850 tisuća eura. Skoro 390 tisuća dolazi od donacija, a ostalo su vlastita i stranačka sredstva. Koliko je ukupno koštala kampanja, doznat ćemo kad se DIP-u predaju finalni izvještaji nakon drugog kruga. Međutim, trenutno dostupne brojke sugeriraju da se HDZ za Primorčevu kampanju baš i nije isprsio.
Prije pet godina HDZ je u kampanju Kolinde Grabar Kitarović uložio 6,9 milijuna kuna, a stranački donatori dodali su oko 2,6 milijuna kuna. Primorac će, dakle, u konačnici na kampanju vjerojatno potrošiti otprilike podjednako novca kao i Grabar Kitarović. Međutim, vrijednost tog novca u zadnjih pet godina znatno je pala: kumulativna stopa inflacije u RH između siječnja 2020. i studenog 2024. iznosila je 28,3 posto.
Postoji više mogućih razloga zbog kojih HDZ zapravo nije u potpunosti stajao iza “svog” kandidata, a tiču se primarno povijesti odnosa Primorca i HDZ-a te ličnih političkih interesa HDZ-ovog stranačkog vrha.
Primorcu mnogi HDZ-ovci još pamte kako im je okrenuo leđa prije 15 godina, kada je izbačen iz stranke nakon što se na svoju ruku upustio u svoju prvu kampanju za predsjednika RH, mimo kampanje službenog HDZ-ovog kandidata Andrije Hebranga. Primorac je te 2009. ispao u prvom krugu te dodatno ogorčio HDZ-ovce sugeriravši svojim biračima da bi u drugom krugu trebali glasati za “borca protiv korupcije”, što se interpretiralo kao Primorčeva podrška SDP-ovom kandidata Josipoviću.
Da je Primorac tada pokazao više stranačke lojalnosti i suzdržao se od kandidature, značajan dio od skoro 120 tisuća glasova koje je uspio privući u prvom krugu možda bi otišlo Hebrangu. Vjerojatno bi to bilo dovoljno da ga uvede u drugi krug, u kojem bi onda HDZ-ov kandidat, a ne nezavisni bivši SDP-ovac Milan Bandić, imao šansu da pokuša pobijediti Josipovića. Andrija Hebrang mu to svakako nije ni zaboravio ni oprostio; 2024. je zbog stranačke podrške Primorčevoj kandidaturi napustio HDZ i proglasio ga mrtvom strankom.
Jednako važan faktor je i višedesetljetni dojam da nijedan HDZ-ov predsjednik stranke (a koji je praktički po defaultu češće nego ne i predsjednik Vlade RH) zapravo ne želi kreirati alternativni unutarstranački centar moći.
HDZ je poznat po unutarstranačkim previranjima. Čitava povijest te stranke je povijest unutarstranačke borbe. U devedesetima se sukobljavanje različitih HDZ-ovih frakcija etiketiralo borbom između tehnokratske i “hercegovačke” struje; danas se uglavnom govori o liberalnijem krilu stranke nasuprot “tvrdoj desnici”.
Ako predsjednik HDZ-a želi izbjeći formiranje potencijalno snažnog unutarstranačkog konkurenta, odnosno alternativnog centra moći unutar stranke, onda mu zapravo nije u interesu da HDZ ima predsjednika države. Posebno ako je predsjednik HDZ-a istovremeno i predsjednik Vlade.
Koliko god da predsjednička pozicija bila mahom protokolarna, ipak se radi o političaru koji ima najveći demokratski legitimitet u Hrvatskoj (u smislu broja birača čije je glasove potrebno prikupiti da se useli u ured na Pantovčaku). Političar s tolikim legitimitetom lako može početi razmišljati o preuzimanju kontrole nad HDZ-om, a opće je poznato kako ta stranka postupa sa svojim bivšim glavešinama: sretniji završavaju u prijevremenoj političkoj mirovini, a manje sretni u zatvorima.
Zbog toga predsjednici HDZ-a na ove izbore rijetko šalju najjače moguće kandidate: Ivo Sanader je na Stipu Mesića 2005. poslao Jadranku Kosor, koja je pak u utrku za Pantovčak 2009. uvalila već spomenutog Hebranga. U oba je slučaja bilo sasvim jasno da se radi o kandidatima koji nemaju stvarnu šansu za pobjedu. Isti manevar je sada izveo i Plenković s Primorcem.
Sličan obrazac vidi se i na izborima za gradonačelnika Zagreba, također vrlo moćne političke pozicije. Otkad se gradonačelnik bira izravno, HDZ-ovi kandidati za čelnu osobu zagrebačke vlasti bili su Margareta Mađerić, Drago Prgomet i Davor Filipović. Radio se o redom neuvjerljivim kandidatima od kojih nitko nije očekivao značajniji uspjeh.
Nešto smo slično kroz godine gledali i u SDP-u. Zoran Milanović je pred lokalne izbore 2013. iskoristio autoritet stranačkog predsjednika da poništi odluku SDP-ove zagrebačke organizacije kojom je za kandidata odabran Davor Bernardić i umjesto toga nametnuo kandidaturu Rajka Ostojića, čime je frakcionirao stranku i poklonio još jednu pobjedu Milanu Bandiću. S rasturanjem SDP-ovog zagrebačkog ogranka nastavio je kasnije i Peđa Grbin.
Imajući sve to na umu, sasvim je legitimno zapitati se koliko je Andreju Plenkoviću zapravo bilo stalo do Primorčeve pobjede? Je li mu možda ipak korisnije na Pantovčaku imati Milanovića?
Koliko god da hrvatskom premijeru predsjednik Milanović zadaje redovite političke glavobolje, istovremeno mu služi i kao gromobran. Kroz sukobe s Milanovićem se Plenković može legitimirati pred vlastitim članstvom (rezultati parlamentarnih izbora 2024. sugeriraju da se Milanovićevo uplitanje u kampanju pokazalo kao prilično snažan motivator za HDZ-ove birače), a javne svađe predsjednika i premijera mogu prigodno poslužiti i za odvraćanje pozornosti javnosti od nekih drugih, možda važnijih tema.
Postoji li lijeva alternativa?
Milanović takvih problema, pak, nije imao. Njegova bivša stranka SDP pružila mu je bezrezervnu podršku. SDP-ovi stranački lideri ne pokazuju nikakvu namjeru izlaska iz Milanovićeve sjene, jer u tome ne vide izbornu računicu. Milanović je evidentno popularniji od svoje bivše stranke; zbog nedostataka karizmatičnih, koherentnih i profiliranih političkih kadrova (što je neizbježan rezultat kad se strankom dovoljno dugo upravlja s ciljem gušenja unutarstranačke konkurencije), SDP se samostalno ne može ni približiti Milanovićevim izbornim rezultatima. U njegovom pokroviteljstvu stoga vide najbolju šansu da okrupne svoju biračku bazu.
Iz Milanovićeve sjene, međutim, teško izlaze i SDP-ovi jedini ozbiljni konkurenti na ljevici, stranka Možemo. Njihova kandidatkinja Ivana Kekin tijekom kampanje nije kritizirala Milanovića, iako je jasno da joj je u prvom krugu upravo on bio protivnik, tj. konkurent za glasove pripadnika nominalno lijevog biračkog bazena (u simplificiranoj podjeli političke sfere na dva pola). Učinak je bio da je predsjednička kandidatkinja stranke Možemo u njihovoj glavnoj utvrdi, Gradu Zagrebu, dobila oko dva i pol puta manje glasova nego što ih je stranka skupila osam mjeseci ranije, na parlamentarnim izborima.
Kekin je zatim otišla i korak dalje, odmah pozvavši svoje birače da u drugom krugu glasaju za Milanovića.
Na ovom mjestu nije naodmet podsjetiti na Mirelu Holy i njezinu stranku ORaH. Prije deset godina oni su bili jedini ozbiljni SDP-ovi konkurenti na ljevici; prema nekim anketnim istraživanjima ORaH je čak bio i popularniji od SDP-a. A onda su se uoči izbora 2014. postrojili iza SDP-ovog predsjedničkog kandidata Josipovića i nakon toga mogli samo promatrati kako im podrška kopni, a stranka tone u irelevantnost. Josipović je te izbore izgubio od Kolinde Grabar Kitarović, kandidatkinje tada oporbenog HDZ-a, a birači su prestali promatrati ORaH kao stvarnu alternativu SDP-u, kao autentičniji izraz “lijevog” svjetonazora. Mirela Holy napustila je stranačku politiku, a ORaH i dalje životari iako ni na jednim kasnijim izborima nisu ostvarili nikakav iole zapaženi rezultat.
Josipović je pritom bio znatno drugačiji političar od Milanovića. S njegovih javnih nastupa uglavnom su se odašiljali smireni, pomirljivi tonovi. Bio je više-manje onakav predsjednik kakav je Milanović obećavao da će biti u kampanji 2019. godine – “normalan”, pomirljiv političar koji okuplja ljude i smanjuje društvenu polarizaciju. Milanovićevo obećanje o “normalnosti”, međutim, bilo je kratkog vijeka. Predsjednik Milanović pokazao se kao svadljiv i vulgaran, sklon nacionalističkim ispadima, ležernom šovinizmu, historijskom revizionizmu i štetočinskom trivijaliziranju životno važnih tema (poput npr. pandemije Covida-19, bolesti koja je u svijetu ubila više od sedam milijuna ljudi).
Materijala za kritiku s ljevice stoga je bilo više nego dovoljno, posebno kad se u računicu uvrsti i Milanovićev premijerski mandat, tijekom kojeg se štedjelo na javnim uslugama, degradiralo razinu radničkih prava i neuspješno pokušavalo praktički privatizirati javnu autocestovnu infrastrukturu.
Svemu tome usprkos, stranka Možemo svejedno je čini se zaključila da im je ulazak u politički duel s Milanovićem previše riskantan (vjerojatno zbog anketa koje pokazuju visoku razinu predsjednikove popularnosti untar njihovog biračkog tijela te kako bi izbjegli da im se ponovo prišije etiketa nesuradljivih političara, kao na parlamentarnim izborima). Predstojeći lokalni izbori razotkrit će koliko je ta računica bila smislena, prvenstveno kroz prizmu rezultata stranke Možemo u Gradu Zagrebu.
Trijumf populizma
Na koncu, tu je i faktor samog Milanovića, odnosno političke strategije koju je predsjednik odlučio usvojiti kako bi maksimizirao izbornu podršku. Vrlo rano u prvom mandatu, Milanović je počeo posezati za populističkim komunikacijskim stilom.
Sve suvremene političke populiste, naime, veže ista priča: biračima se predstavljaju kao njihovi jedini zaštitnici od moćne, zloćudne elite koja ih eksploatira i tlači. U konkretnoj Milanovićevoj priči ta elita je HDZ, dok on stoji na braniku interesa “hrvatskih ljudi”, predvodeći otpor. Esencija populističke retorike su zapaljive, svadljive tvrdnje, vrijeđanje i dezinformacije; sve to lako pronalazimo u prvom mandatu Zorana Milanovića.
Postoji doduše i jedna značajna razlika između hrvatskog predsjednika i većine suvremenih populista; uglavnom se radi o ekstremnim desničarima. Zoran Milanović to po svojoj biografiji evidentno nije, iako povremeno tako zvuči – npr. kad govori o migrantima, kad vrijeđa novinare, aktiviste ili javne intelektualce, kad se osvrće na političko vodstvo srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, kad relativizira genocid u Srebrenici ili kad na sučeljavanju protiv Primorca tumači kako Franjo Tuđman iz svoje knjige “Bespuća povijesne zbiljnosti” nije trebao uklanjati revizionističke i šovinističke tvrdnje vezane za Drugi svjetski rat i ustaški logor smrti u Jasenovcu.
Možda se Milanović s godinama doista svjetonazorski pomaknuo prema desnici, a možda samo oportunistički koristi nešto što prepoznaje kao globalni politički trend. Političari poput Donalda Trumpa, Viktora Orbana, Benjamina Netanyahua, Jaira Bolsonara i drugi čiju retoriku Milanović oponaša, dugo već nižu impresivne izborne rezultate. Ako je usvajanje populističke retorike Milanoviću bilo alat da si osigura još pet godina na Pantovčaku, u udobnoj fotelji u kojoj se ne radi previše, procjena je evidentno bila sasvim ispravna. Nitko od Franje Tuđmana naovamo nije ostvario tako uvjerljivu pobjedu na predsjedničkim izborima.
Milanovića od svih nabrojenih dijeli i jedna činjenica na koju prosječan nacionalistički populist ne može računati; elita o kojoj govori je stvarna, kao i opasnost na koju upozorava. Naime, populisti najčešće pokušavaju privući birače zazivajući imaginarne opasnosti i izmaštane neprijatelje, koje najčešće pronalaze u ranjivim skupinama poput etničkih i rodnih manjina. HDZ, pak, nije nimalo imaginaran: u pitanju je stranka poznata po korupciji, kriminalu i svevlasti; stranka čiji članovi i financijeri imaju pred javnim i državnim institucijama povlašteni status; stranka koja je u tri i pol desetljeća hrvatske nezavisnosti skoro čitavo vrijeme bila na vlasti te iskoristila priliku da temeljito premreži institucije svojim kadrovima, zarobljavajući državu i stvarajući teško probojnu interesnu mrežu.
Zato je Milanovićeva priča uvjerljivija od magle koju populisti uglavnom prodaju. Milanovićev poziv na otpor HDZ-u velikom broju birača, zbog niza dobrih razloga, zvuči životno uvjerljivo. Spoj takve, dokazano uspješne retorike i okolnosti u kojima nitko od vodećih političkih aktera, vladajućih ili opozicijskih, nije u stanju ili ne želi iznijedriti naročito kvalitetnog protukandidata, predstavlja temelj na kojem je Zoran Milanović izgradio najuvjerljiviju pobjedu u svojoj političkoj karijeri.
