Ovaj članak izvorno je objavljen kao 43. broj F-zina, Faktografovog newslettera 28. 1. 2025.
Međunarodni je dan smanjenja emisija CO2. Međutim, međunarodna klimatska akcija još jednom je ugrožena zbog pohlepe zagađivača. Deset godina napora međunarodne zajednice da klimatske promjene održi u koliko-toliko održivim i predvidljivim granicama, propalo je u jedan dan – ponovo.
Što je Pariški sporazum koji su Sjedinjene Američke Države upravo napustile? Koja je uloga SAD-a u klimatskim promjenama i borbi protiv klimatskih promjena? Kako je svijet reagirao na nove-stare poteze novog-starog američkog predsjednika?
Iran, Jemen, Libija i SAD trenutačno su jedine zemlje svijeta koje nisu potpisnice Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama. Američki predsjednik Donald Trump za to se pobrinuo odmah po preuzimanju vlasti. Već prvog dana drugog mandata “poklonio” se fosilnoj industriji i objavio direktivu o napuštanju Pariškog sporazuma; potez koji je povukao i u prvom mandatu na čelu SAD-a.
“SAD neće sabotirati vlastitu industriju dok Kina nekažnjeno zagađuje”, kazao je Trump tijekom inauguracijskog govora. Iako Kina u ovom trenutku jest najveći emiter stakleničkih plinova, to ne znači da je i najveći krivac za klimatske promjene. Povijesno gledano, najodgovornije su upravo Sjedinjene Američke države – “krive” su za oko 20 posto ukupnih svjetskih emisija.
Što je uopće Pariški sporazum?
Znanstvenici su još početkom 19. stoljeća shvatili što je efekt staklenika, a sredinom istog stoljeća da ga izgaranje fosilnih goriva pojačava. Ipak, više od stoljeća prošlo je do prvog pokušaja međunarodne zajednice da obuzda štetan utjecaj čovjeka na planet.
Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC) pokrenut je 1988. godine. Šest godina kasnije, 1994. godine, na snagu je stupila Okvirna konvencija UN-a o promjeni klime. Uslijedio je Protokol iz Kyota, potpisan na UN-ovoj konferenciji COP3 1997. godine, koji je pred industrijalizirane zemlje postavio cilj smanjenja emisija za 5 posto u razdoblju od 2008. do 2012. godine, a u odnosu na baznu 1990. godinu.
Rezultati i ciljevi više desetljeća klimatskih pregovora objedinjeni su u Pariškom sporazumu, prvom pravno obvezujućem međunarodnom ugovoru o borbi protiv klimatskih promjena. Potpisan je na konferenciji COP21 2015. godine, a na snagu je stupio sljedeće godine kada je postignut uvjet da ga ratificira najmanje 55 zemalja odgovornih za najmanje 55 posto globalnih emisija stakleničkih plinova, uključujući SAD.
Glavni cilj ovog sporazuma je održati porast prosječne temperature ispod 2 °C do kraja stoljeća, s obzirom na predindustrijsko doba, te poduzeti mjere kojima će se pokušati ograničiti porast globalne prosječne temperature iznad 1,5 °C s obzirom na isto razdoblje. Naime, prema izvještajima IPCC-ja, ako globalna temperatura poraste za više od 1,5 °C u odnosu na predindustrijske razine, rizik od ekstremnih klimatskih događaja značajno raste, a mogućnost predviđanja klimatskih promjena značajno opada. Pa ipak, prema procjenama Ujedinjenih naroda, svijet je na putu prema porastu temperature od 2,5 do 2,9 °C do kraja stoljeća, u odnosu na predindustrijske razine.
Drugim riječima, Pariški sporazum predstavlja pokušaj da se izbjegne najgori scenarij. Ciljevi Pariškog sporazuma prvi put su ozbiljno ugroženi dolaskom Donalda Trumpa na vlast.
(Ne)naučene lekcije
Odredbe o napuštanju Pariškog sporazuma pisane su upravo sa SAD-om na umu. George W. Bush je po dolasku na vlast 2001. godine odbacio Protokol iz Kyota, koji je 1997. potpisao tadašnji potpredsjednik Al Gore. Naime, odredbe o smanjenju emisija stakleničkih plinova nisu obvezivale zemlje u razvoju, a Bushova administracija tvrdila je da će to negativno utjecati na američko gospodarstvo te da bi druge zemlje s velikim emisijama, poput Kine i Indije, trebale snositi jednak teret smanjenja emisija. Američki Kongres usvojio je potom Rezoluciju Byrd–Hagel, koja svaku buduću uključenost SAD-a u klimatske sporazume uvjetuje i obvezama za zemlje u razvoju.
Sjedinjene Američke Države, povijesno najveći svjetski zagađivač, tako već skoro četvrt stoljeća potkopavaju međunarodne napore u borbi protiv klimatskih promjena. I nakon toliko godina, argumentacija je ostala nepromijenjena – Donald Trump danas ponavlja gotovo isto što je govorio George W. Bush.
Bivši američki predsjednik Barack Obama i kineski predsjednik Xi Jinping su u rujnu 2016. godine zajednički pristupili Pariškom sporazumu o klimi. Međutim, u slučaju SAD-a, ne zadugo.
Kako, dakle, izgleda povlačenje iz Pariškog sporazuma? Članak 28 Sporazuma navodi da se bilo koja strana može povući iz ovog Sporazuma tri godine od datuma kada je stupio na snagu, a “svako takvo povlačenje stupa na snagu nakon isteka jedne godine od datuma primitka obavijesti o povlačenju”.
Prvo povlačenje SAD-a iz Pariškog sporazuma stupilo je na snagu krajem 2020. godine, pred sam kraj Trumpovog prvog mandata. Joe Biden preuzeo je predsjedničku dužnost u siječnju 2021. godine i odmah potpisao direktivu kojom SAD vraća u okvire Pariškog sporazuma i globalne borbe protiv klimatskih promjena. Bidenova administracija donijela je i Zakon o smanjenju inflacije koji je usmjerio milijarde dolara u zelene tehnologije, poticala razvoj i proizvodnju obnovljivih izvora energije te postrožila regulacije vezane za zaštitu klime, zdravlja i okoliša.
Donald Trump sve je to poništio prvog dana preuzimanja predsjedničke dužnosti. Njegov drugi mandat mogao bi povećati ugljični otisak SAD-a za 4 milijarde tona CO2e do 2030. godine, objavio je portal Carbon Brief prošle godine uoči predsjedničkih izbora. Iznijeli su i procjenu klimatske štete koju bi mogao izazvati njegov drugi mandat; riječ je o 900 milijardi dolara.
Reakcija i akcija
Kada je Trump prvi put najavio napuštanje Pariškog sporazuma, naumio je pregovarati o uvjetima – i “dobio košaricu”.
“Čvrsto vjerujemo da se o Pariškom sporazumu ne može ponovno pregovarati, budući da je riječ o ključnom instrumentu za očuvanje našeg planeta, naših društava i gospodarstava“, glasio je te 2017. godine odgovor tadašnje njemačke kancelarke Angele Merkel, francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i talijanskog premijera Paola Gentilonija.
Ovoga puta Trump je napustio Pariški sporazum bez govora o pregovorima. Čelnica Europske komisije Ursula von der Leyen potvrdila je da Europska unija ostaje vjerna ciljevima Pariškog sporazuma, a na istom tragu reagirale su Kina, Kanada, kao i brojne druge potpisnice.
I mada je u Europskom parlamentu tijekom prošlotjedne rasprave o nužnosti žurne klimatske akcije više puta istaknuto da EU mora biti predvodnica globalne borbe protiv klimatskih promjena, raspravu su sabotirali zastupnici i zastupnice ekstremne desnice, poslušno ponavljajući propagandu fosilne industrije.
Ništa bolje u Hrvatskom saboru nije prošla prošlotjedna rasprava o prijedlogu Zakona o klimatskim promjenama i zaštiti ozonskog sloja. Najčešće spomenuta sintagma bila je “zelena ideologija” – prazni označitelj, kovanica bez značenja u koju ekstremna desnica pakira propagandu koju fosilne industrija financira i ponavlja desetljećima.
Europska i domaća desnica zdušno su pozdravile Trumpov povratak. Izvjesno je da će odluke Donalda Trumpa unazaditi globalne napore u obuzdavanju klimatske krize, ali ostaje nada da će njegove opasne namjere i politike potaknuti snažniji otpor i čvršću organizaciju u borbi za zdrav okoliš i pravednije društvo.
