„A ako treba da se tučemo, bogami ćemo da se tučemo. Nadam se da neće biti toliko ludi da se sa nama tuku. Jer ako ne umemo dobro da radimo i privređujemo, bar ćemo znati dobro da se tučemo!“ – izvalio je Slobodan Milošević u ožujku 1991. godine, pun samopouzdanja jer je vjerovao da mu se u tadašnjoj Jugoslaviji nitko neće usuditi suprotstaviti, jer su svi Srbi i sva vojna sila, JNA, na njegovoj strani. Bankar koji je postao političar, koji je znao kako vrtjeti i financijskim brojkama i manipulirati masama, narcisoidni Sloba, visoko je letio, ali se na kraju, kao što znamo, srozao jako nisko.
Američki predsjednik Donald Trump i osebujni mu tim koji je okupio za vladanje SAD-om iduće četiri godine pomalo podsjećaju na Miloševića jer čitavom svijetu kao da žele poručiti da su spremni na tuču, dok od svih suparnika zapravo očekuju da se u strahu ipak odmah povuku podvijenog repa te zaključe kako nisu baš toliko ludi da se mlate s Amerikom. Prijeteći tonovi gotovo na razini birtijaške ili ulične borbe stisnutim šakama upućuju se Panami, Kanadi, Meksiku, Kini, Europskoj uniji i drugima, jer Trump želi pokazati tko je gazda u kući.
Američka je vojska najjača i nema joj premca, američka je ekonomija najveća i nema joj ravne, a američki je dolar pouzdan bez konkurencije, stoga se s Amerikom nije za igrati, poručuje svijetu Trump u prvih nekoliko tjedana vladavine, a u tome donekle ima pravo jer, istina je, puno je načina na koji američka administracija može prignječiti većinu država i organizacija po svijetu. Iznutra je, međutim, sve puno pukotina i razvalina koje mogu ugroziti cijeli sustav, a zbog toga je predsjednik kockarski i odabrao tim kojim se okružio, ekipu spremnu na zauzimanje garda i upućivanje udaraca.
Mudre hijene vrebaju
Amerika, naime, sada ne zna baš, što bi rekao Sloba, dobro raditi i privređivati. Jest, ekonomija je grandiozna i Sjedinjene Države su u stanju, a Europska unija recimo nije, biti samodostatne u svemu – u hrani, energiji, sirovinama, proizvodnji i zaštiti vanjskih granica. Ali isto tako Sjedinjene Države, ako se nastave zaduživati i neumjereno trošiti, mogu u nekom katastrofičnom scenariju skliznuti u stanje poput Argentine koja je sada nepouzdani dužnik s vječno visokim stopama inflacije i siromaštva, iako je prije stotinjak godina bila jedna od najbogatijih država.
Američka je ekonomija, naime, vrlo potrošačka, bazirana na uslugama i osobnoj potrošnji, relativno malo proizvodi na vlastitom teritoriju i prilično ovisi o uvozu. Salda s Kinom i EU su joj loša, deficiti se gomilaju, američki dug jako raste, a situacija u svijetu se preslaguje i podsjeća na tuču lava s hijenama, na sraz u kojemu lav jednim udarcem šape može dokrajčiti hijenu, no nastradat će ako se skupi pet ili deset lukavih hijena koje onda koordinirano napadnu kralja životinja sa svih strana. Trump, kojeg zbog boje kose i stilizirane frizure nekad zovu i narančasti čovjek, želi pred svijetom ostaviti dojam nepobjedivog lava s velikom grivom koji grleno riče, no zacijelo je i te kako uplašen da se hijene ne bi oprezno prišuljale i iskoristile priliku.
Ako ne znaš što je bilo
O tome da bi hijene mogle doći glave lavu progovorio je uostalom brutalno iskreno i novi državni sekretar Marco Rubio kada je nagovijestio da bi uskoro druge valute mogle skršiti dolar.
„Brazil, najveća država u našoj hemisferi, u zapadnoj hemisferi južnije od nas, potpisala je trgovinski ugovor s Kinom u kojem piše da će trgovati samo u vlastitim valutama kako bi zaobišle dolar, oni stvaraju drugotnu ekonomiju potpuno neovisnu od Sjedinjenih Država. Nećemo više moći govoriti o sankcijama za pet godina zato što će biti puno država koje će plaćati jedne drugima u valuti koja nije dolar te ih tada niti nećemo moći sankcionirati“, rekao je bez zadrške Rubio koji je uostalom i u nastupnom govoru pred Senatom objavio da je vrijeme za podvlačenje crte.
On je tako, upravo u 2025., u kojoj obilježavamo okruglih 80 godina od kraja Drugog svjetskog rata, ustvrdio da što je bilo bilo je, i to sljedećim riječima: „Poslijeratni globalni poredak nije samo zastario; to je sada oružje koje se koristi protiv nas. I sve nas to je dovelo do trenutka u kojemu se moramo suočiti s najvećim rizikom geopolitičke nestabilnosti i generacijske globalne krize u životu bilo koga tko danas živi ovdje. Osam desetljeća kasnije, pozvani smo ponovno stvoriti slobodan svijet iz kaosa. Sve to neće biti lako.“
Tko god čuje te riječi novog američkog državnog tajnika bilo gdje na svijetu, na nekom pacifičkom otočiću ili u nekom hrvatskom gradiću, vjerojatno će se zapitati što li je onda sljedeće, kakav će biti taj neki novi poredak i gdje sam tu ja i gdje je tu država u kojoj živim? Hrvatska, kao uostalom i čitava Europa, također se nalazi na začudnom raskrižju jer treba odabrati čije će interese zastupati, vlastite sebično hrvatske ili ipak europske. Treba li držati figu u džepu i paziti da ne bude nasamarena od nekih, možda i susjednih država, koji se priželjkuju priviti Trumpu uz skute ne bi li za sebe izvukle što više?
Zavadi pa vladaj
Iako bi se isprva pomislilo da SAD nemaju boljeg saveznika na planeti od Europske unije, nervoza brzo raste jer, kako piše Politico, Marco Rubio možda upravo u Europi provodi politiku tipa „zavadi pa vladaj“ ne bi li razmrvio članice EU-a, posvađao ih međusobno te tako ili prisilio EU na zajedništvo ili razotkrio da svaka članica Unije i tako gura vlastite interese, što bi u konačnici značilo da Unija, osim trgovanja, zapravo i nema nekog jačeg strateškog smisla. Rubio, uličnim rječnikom rečeno, zasad ne šljivi Europu, nevoljko se druži s EU dužnosnicima te tako daje do znanja da će slijediti Trumpovo ponašanje iz njegovog prvog predsjedničkog mandata kada je ponajviše zamjerao NATO članicama da nedovoljno troše na izdvajanja za obranu, odnosno ispod zadanih dva posto državnih budžeta.
Predah između dvije Trumpove vladavine, kada je u Bijeloj kući stolovao Joe Biden, tako se zapravo pokazao kao namještanje lopte Trumpu za udarac u mrežu jer je u međuvremenu Rusija napala Ukrajinu i prepala Europu, što nas dovodi do toga da Trump bezobzirno zahtjeva od NATO članica izdvajanje ne više dva, nego golemih pet posto u vojne svrhe. Iako se takve pozamašne brojke, ako ne dođe do većeg rata, vjerojatno neće ostvariti, već i podatak da se Trump lakonski usudi pecati takve sume i postotke znači da se ponaša kao da ima asa u rukavu, odnosno kao da može ucjenjivati Europu kako mu se hoće.
DJT versus FDR
Upiranjem prstom na sve strane svijeta i ponavljanjem da svi iskorištavaju SAD pridobio je Trump i priličnu podršku domaćih glasača koju će i ubuduće rado koristiti kad god poželi biti prijeteći drzak ili mijenjati mišljenje iz dana u dan – kako više nitko ne bi bio niti u stanju razaznati što stanar Bijele kuće zapravo stvarno pokušava postići. Ako u obzir uzmemo sva iskustva s Trumpom iz prijašnjeg mandata, njegovu taštinu i ovisnost o tome da uvijek bude u centru pažnje, ako uračunamo i da je navršio već 78 godina, mogli bismo zaključiti da zapravo trči posljednju trku i da nema više što izgubiti te stoga želi u samo nekoliko godina preurediti čitav svijet sukladno vlastitim vizijama i ući u povijest zapisan kao velikan.
Kritičari ga naravno vide kao veliku opasnost i za Ameriku i za svijet, kao patološkog narcisoida koji sve radi samo kako bi uvećao vlastito bogatstvo, no naravno ima i onih koji ga već sada kuju u zvijezde. U takve se smjestio i komentator portala Politico koji je ispod naslova „Vrijeme je priznati – Trump je veliki predsjednik“ usporedio današnjicu s turbulentnim vremenima u kojima je predsjednikovao Franklin D. Roosevelt. Veliki predsjednici podijele naciju prije nego što je ponovno ujedine na razini nacionalnog razumijevanja, spominje komentator Politica, koji podsjeća da je Roosevelt govorio kako traži da mu se sudi po neprijateljima koje je stekao. Ostaje da se vidi hoće li takav biti i psihološki čvrst i borben Trump.
Oblak prašine u oči
Roosevelt je također vladao čvrsto i uporno, no on je ideološki, iz današnje perspektive gledano, vukao prema lijevoj strani političkog spektra, dok bi se za Trumpa zasad moglo reći da skreće vrlo naglo udesno, zastupajući tradicionalne i konzervativne vrijednosti koje njegovi protivnici smatraju strahovito nazadnima i potpuno neprimjerenima 21. stoljeću. Dok smo svi mi dosadašnji život proveli u svijetu koji je zapravo dobio konture upravo u vrijeme Roosevelta, sada se suočavamo s vladarom koji grandiozno i revolucionarno želi zacrtati neku novu budućnost, stvoriti okvire koji će biti nova realnost u idućim desetljećima. Ovdje možemo mašti dati na volju u promišljanju kakav će to svijet biti, katastrofično prognozirati tehno-feudalizam, kao što to čini grčki ekonomist Yanis Varoufakis, ili čak totalitarizam nalik na fikcijski Gilead iz Sluškinjine priče, no, što nas zaista očekuje teško je zasad prognozirati.
Trump i njegova administracija, naime, pokušavaju intenzitetom aktivnosti i donošenjem odluka uzvitlati jako puno prašine u kojoj se ne vidi ni prst pred nosom i u kojoj se zvjerajući naokolo nitko ne stigne snaći i doći do daha. U takvom kovitlacu zasad se slabo snalaze i mediji koji ne stižu razviti neku temu ili aferu kako bi privukli pozornost javnosti jer svaka je priča zastarjela već za nekoliko sati, bilo da se radi o masovnom otpuštanju javnih službenika, ukidanju čitavih ministarstava, uvođenju carina nekoj državi, prijetnjama zauzimanjem nekog teritorija negdje u svijetu, sudskim tužbama ili susretima sa svjetskim državnicima tijekom kojih padaju izjave koje izazivaju međunarodne skandale i zgražanja.
Krava daje mlijeko
Američki građani su, međutim, prema jednom svježe objavljenom istraživanju uglavnom zadovoljni Trumpovim djelovanjem. Promjene na bolje ne očekuju odmah, ali su optimistični jer ih impresionira energija kojom predsjednik zrači te od njega očekuju veći fokus na standard običnih građana, prije svega na visoke cijene u trgovinama. Podrška domaće javnosti od velike je važnosti jer mu daje prostora za širenje krila i udaranje u kojem god smjeru poželi, a progledat će mu se kroz prste čak i ako u kaosu koji stvara učini brojne greške. Ono što može zabrinuti svijet je da više anketiranih Amerikanaca, dok podržavaju predsjednika, očekuje dodatne međunarodne nestabilnosti i manje mira, što Trump može protumačiti kao dozvolu za agresivnije djelovanje na međunarodnoj sceni.
Amerikanci, dakle, Trumpa zasad vide kao nekog tko bi mogao postići neke rezultate, bez obzira na začudne metode i ljude kojima se okružio, odnosno, kao što stara izreka kaže – nije važno koje je boje krava, važno je da daje mlijeko. Politički protivnici mu zamjeraju povezivanje s Elonom Maskom kojemu je dozvolio rovarenje po državnim institucijama kako bi pronašao gdje se razbacuju novci poreznih obveznika, no Amerikanci se sjećaju da su slično činili i demokratski predsjednici Bill Clinton i Barack Obama kada su najavljivali rezanja državnog aparata uz brojna otpuštanja. Trumpu se spočitava i povezivanje s milijarderima iz Silicijske doline i svjetskim svemoćnim bankarima, no i tu Amerikanci sliježu ramenima podsjećajući na veze Demokratske stranke s milijarderom Georgeom Sorosom i moćnicima s Wall Streeta. U ovom je trenutku, dakle, bjelodano da su Trumpovi politički protivnici, prije svega Demokratska stranka, Joe Biden kao prijašnji predsjednik i Kamala Harris kao protukandidatkinja, počinili gotovo fatalne greške nakon kojih je sve manje vremena za stvaranje političke protuteže koja bi se ili kroz institucije ili kroz javne prosvjede i djelovanja suprotstavila novostvorenoj premoći Republikanske stranke u Bijeloj kući i u Kongresu.
Što se kuha u loncu
Kada neka politička struja naglo ojača, a druga oslabi može doći do neravnoteže kojoj smo uostalom, da povučemo malo povijesnih paralela, svjedočili i u državama bivše Jugoslavije u kojima su spomenuti Sloba Milošević na srbijanskoj strani i Franjo Tuđman na hrvatskoj bili toliko neprikosnoveno jaki da zapravo i nisu imali bilo kakvu stvarnu opoziciju. Posljedice njihovih vladavina i pripadajućih im stranaka i političkih garnitura osjećaju se i danas, a tako bi se moglo dogoditi i s Trumpom, ako se na američkoj sceni u skoroj budućnosti ne stvori stanovita protuteža.
Donald Trump u Bijelu je kuću i u vrh američke vlasti u drugom mandatu dovukao šaroliko društvo u kojemu su, zasad, kao u nekom velikom loncu pomiješani tehnološki bogataši iz Silicijske doline i politički prevrtljivci koji su ranije ili boravili u Demokratskoj stranci ili kritizirali Trumpa (spomenuti Marco Rubio jedan je od prijašnjih žestokih kritičara dok su Tulsi Gabbard i RFK Jr prebjezi iz demokratskog tabora), a ne treba zaboraviti niti na lepezu onih koji su povezani s moćnim religijskim udrugama.
Istetovirani ministar obrane Pete Hegseth uzdanica je jedne od evangeličkih zajednica koja se smatra nacionalistički desničarskom, Paula White, šefica novoosnovanog Trumpovog vjerskog ureda je uvezana s Apostolskim reformatorima koji su ponosni kršćanski nacionalisti, u istom je taboru i Mike Johnson koji drži važno mjesto šefa Zastupničkog doma, potpredsjednik JD Vance koji se prebacio na katoličanstvo prije nekoliko godina objavljuje vjerske postove na internetu, a žustra glasnogovornica Bijele kuće Karoline Leavitt rado ističe katoličku konzervativnu smjernost koju je stekla kroz vjerske obrazovne institucije. I šef fundacije Heritage koja već desetljećima kadrovski i ideološki snažno utječe na politike konzervativnih kandidata, Kevin Roberts, uvezan je s Katoličkim informativnim centrom u Washingtonu, institucijom koja se zapravo smatra ispostavom organizacije Opus Dei, prelaturom katoličke crkve koja se za današnje pojmove smatra izrazito rigidno konzervativnom.
Nekako s proljeća, bit će ludila
Riječ je, dakle, o kontroverznom društvu sposobnih pojedinaca koje neće biti jednostavno kontrolirati i držati na okupu, no Trump, s ne baš ugodnim iskustvima iz prvog mandata u kojemu se mnogih suradnika morao odricati, zacijelo vjeruje da sada bolje može držati konce u rukama, istovremeno zadovoljavajući različite interesne skupine. Trumpu se zapravo jako žuri jer u njemu nenaklonjeni Washington, u kojemu je Kamala Harris osvojila preko 90 % glasova, želi dovesti što više lojalnih administrativnih kadrova bez kojih zapravo neće biti u stanju upravljati institucijama. Za sada se čini kako bi to najradije učinio na isti način na koji je Elon Musk razbucao Twitter, otpustivši na početku većinu zaposlenih kako bi potom zapošljavao nove kadrove. Za takvu operaciju, kada je riječ o glomaznom državnom aparatu, nema puno vremena, radi se zapravo o tjednima te ćemo već u rano proljeće biti u prilici procjenjivati je li uspio u drastičnim namjerama ili mu nema druge nego popustiti i pristajati na kompromise.
Ako Trump izdrži u prvim mjesecima i prevlada sve zapreke na domaćem terenu mogao bi krenuti još žešće u podržavanju simpatizera širom svijeta, među kojima su primjerice argentinski Javier Milei, talijanska Giorgia Meloni ili mađarski Viktor Orban. Na raspolaganju su mu i psi koje po potrebi može puštati s lanca da laju i odmjeravaju bilo javnosti, a u te spadaju Elon Musk koji se upliće u političke sukobe u Velikoj Britaniji i u Njemačkoj, ili Steve Bannon koji traži šokantne uštede u vojnom budžetu te upozorava da je Trumpova najava preuzimanja pojasa Gaze tek sitnica u odnosu što nas čeka u gromovitim danima koje će nam priuštiti predsjednik.
Pred Amerikom su, bez obzira na silovitost kojom Trump i njegovi pobočnici nastupaju, brojna iskušenja koja bi mogla kao jak vjetar u trenutku rastjerati njegovo dizanje velike prašine. Bilo kakvo pokleknuće ekonomske stabilnosti u zemlji, pogoršanje ratnog stanja u Ukrajini ili na Bliskom istoku, jače trzavice s Kinom te naročito bilo kakvo zaostajanje na tehnološkom planu i u razvoju umjetne inteligencije mogli bi izmaknuti tlo pod nogama Americi vrlo brzo, a to bi donijelo novi val neizvjesnosti. Ako pak Trumpu sve pođe po planu, uslijedit će tsunami konzervatizma koji bi se relativno brzo raširio svim meridijanima. Treća opcija je stvaranje političke, ideološke i društvene oporbe trumpizmu, no takva se zasad niti ne pojavljuje na obzoru.
