Sjećate li se filma Terminator u kojemu je Arnold Schwarzenegger uprizorio zastrašujućeg kiborga koji se bori na strani umjetne inteligencije pokušavajući uništiti ljudsku vrstu? U godini 2029. u apokaliptičnom razrušenom svijetu nemilosrdna umjetna inteligencija istrebljuje ljude kojima su male šanse u borbi s nadmoćnim neprijateljem, a sve se događa nakon što su računala postala samostalna i odlučila nuklearnim ratom pobiti čovječanstvo.
Ne znamo je li američki predsjednik Donald Trump ljubitelj filmskog serijala Terminator, ali on će, ako ga junačko zdravlje posluži, napustiti Bijelu kuću na početku upravo 2029. godine, dakle one koju je zloslutni film prikazao kao ne baš poželjnu budućnost za nas homo sapiense. Sve do tada Trump će u ovom našem stvarnom svijetu imati velik utjecaj na smjer u kojemu će se umjetna inteligencija razvijati i tako će na digitalni svijet vrlo vjerojatno ostaviti dubok trag koji bi se mogao rastegnuti znatno dulje od njegovog četverogodišnjeg mandata u Bijeloj kući. Ostaje nam za nadati se da u tom procesu Trump neće postati Terminator, premda je internet prepun takvih njegovih prikaza.
The winner takes it all, the loser has to fall
Umjetna inteligencija i mali krug ljudi koji će nad njom upravljati imat će, ako se sve nastavi na isti način kao i do sada, svu moć i nitko se neće moći oduprijeti, bilo da se radi o pojedincu, instituciji, državi ili čitavom našem digitaliziranom planetarnom okruženju.
Neće se sve to možda dogoditi baš za Trumpova mandata ali on se, očito svjestan o čemu se tu radi i što nam se sprema, prisno zbližio s tehnološkim moćnicima, ponajviše onima iz Silicijske doline koji upravo zbog toga ovih dana i tjedana ubrzano preuzimaju sve više političke, društvene i vojne moći. Nitko se, međutim, u tom društvu američkih političko-tehnoloških silnika ne može baš opustiti jer se zapravo i te kako plaše da neka druga država, prije svega Kina, ne bude bolja i pametnija u utrci do što boljih super računala i moćnih servera koji požuruju umjetnu inteligenciju da postane još pametnija. Onaj koji prvi stigne do cilja odnijet će, naime, potpunu pobjedu jer se u ovom pripetavanju neće dijeliti srebrne i brončane medalje.
Mi obični smrtnici nagrabusit ćemo manje ili više, ali ne treba nam biti potpuno svejedno tko će se uspeti na zlatni tehnološki tron, hoće li to možda biti razmetljivi južnoafrički Amerikanac Elon Musk, prizemni kineski Liang Wenfeng, mlađahni Francuz Arthur Mensch, šarmer iz Njemačke Jonas Andrulis, samozatajni Izraelac Omri Geller ili veteran iz Indije Salil Parekh, da spomenemo tek neke od razvikanih tehnoloških moćnika koji su danonoćno u utrci. Upravo nabrojani su zapravo nekolicina od onih koji se, s milijunima i milijardama na računima, nadaju da će u nekom trenutku prestići sve ostale zahvaljujući nekoj inovaciji koje se nitko drugi prije nije dosjetio.
AI domoljublje
Da su velika iznenađenja moguća nedavno je pokazao kineski DeepSeek koji je naglavačke izokrenuo očekivanja i preko noći razbudio svijet jer je brz kao američki alati poput ChatGPT, a pritom jeftiniji i do pedeset puta. Radi se o modelu umjetne inteligencije iz firme gore spomenutog Wenfenga zbog kojeg su pale američke burze jer su se svjetski ulagači uplašili da Amerikanci i nisu baš tako nadmoćni u čitavoj tehnološkoj utrci. Mnogo toga se odmah krenulo spočitavati tom kineskom DeepSeeku, te da nešto skrivaju, da su nešto ukrali, da im je sigurnosna zaštita nikakva, ali se istovremeno posvuda krenulo glasnije raspravljati i o još jednom ne baš zanemarivom faktoru u stvaranju superinteligencije, a taj je – domoljublje.
U Kini, naime, u tehnološkom sektoru rade, naravno, Kinezi, domaći sigurnosno provjeren kadar koji pred čitavim kineskim društvom ima za zadatak postići tehnološku premoć i tako obraniti suverenitet vlastite države, dakle biti nešto kao super vojnici na ljutom hladnoratovskom tehno-frontu.
Za Kinu je ovo biti ili ne biti, nešto kao domovinski rat, bitka koju ne smiju izgubiti jer se osjećaju ugroženi sa svih strana, geostrateški i tehnološki te se stoga puno očekuje od njihovih preko sedam milijuna softverskih inženjera, što je brojčano najviše na svijetu. Indija broji skoro pet, SAD preko četiri milijuna, a Njemačka i Japan se vrte na oko milijun. Glavni je suparnik, za sada, Amerika u kojoj se zaista obilno ulaže u umjetnu inteligenciju i u kojoj rade sjajni inženjeri, ali se u dobrom dijelu radi o „plaćenicima“, o ljudima koji su tu više zbog dobrih isplata nego zbog nekih etičkih, nacionalnih ili nacionalističkih pobuda.
Tko da više
Čak tri četvrtine računalnih stručnjaka u Silicijskoj dolini, prema nekim istraživanjima, nisu rođeni u SAD-u, riječ je o uvezenoj radnoj snazi jer domaće nedostaje zbog nesklonosti mladih Amerikanaca prema studiranju teške matematike i programiranja te zbog tromosti obrazovnog sustava. Takva situacija ide na ruku inženjerima iz Indije i Europe koji rado dolaze zbog visokih plaća, no američkom sustavu nacionalne sigurnosti sve to zadaje glavobolju jer na škakljivim projektima od kojih ovisi prednost u tehnološkoj utrci rade mnogi koji bi mogli promijeniti dres momčadi ako im se negdje ponude bolji uvjeti ili razbude nacionalni osjećaji. S druge pak strane, novac je još uvijek jak motivator, možda i najjači, a u ovo vrijeme bespoštedne AI utrke transferi za najbolje talente u Silicijskoj dolini važu se u milijunima. Novca bi sada moglo biti još i više jer je tehnološka industrija dobila jaču podršku od novog političkog vrha.
Pobjedom Donalda Trumpa na izborima dogodio se, naime, i veliki transfer teškaša iz Silicijske doline koji su munjevito prodrli u najvišu političku orbitu te tako zapravo donijeli preokret u upravljanju državnim aparatom i proglasili svojevrsnu pobjedu efikasnog tehnološkog sektora nad tromim i ostarjelim Washingtonom. Dok Trump smatra da je upumpao svježu krv kako bi se razmrdao okorjeli sustav, njegovi protivnici upozoravaju na veliku opasnost od stvaranja oligarhije koja će istim nemilosrdnim idejama kojima je osvojila digitalni svijet sada preuzeti svu moć nad politikom, financijama, industrijom i zakonima, dakle gotovo svim polugama vlasti. Najčešće spominjano ime koje čujete ovih tjedana je sveprisutni Elon Musk kojemu je Trump povjerio rezanje državne birokracije, no tu su i drugi vrlo sposobni pojedinci koji već desetljećima glasno izražavaju želju ka ostvarivanju ogromnih ambicija, a sada im se želje napokon i ostvaruju.
Tehno tehno samo tehno
Elon Musk, koji je rođen u Južnoafričkoj Republici, ulupao je u Trumpovu kampanju više od 250 milijuna dolara. Izražava mišljenje o svemu, počevši od rata u Ukrajini i izbora u Njemačkoj do klimatskih promjena i modnih trendova, a u Washington je doveo agilne timove i dobio privolu za pretresanje zastarjelih birokratskih baza podataka brojnih državnih institucija, što ga dovodi u situaciju da sve češće biva optuživan za sukob interesa i za pokušaj da još više pojača debeli mu bankovni saldo i utjecaj.
Nije ga sram dijeliti dezinformacije jer je u Washington odlučio donijeti gruba razbijačka pravila iz tehnološkog sektora, odbijajući bilo kakvu prilagodbu postojećem sustavu političkog aparata.
Još jedan Južnoafrikanac koji drma Silicijskom dolinom, tehnološki investitor David Sacks već se smatra Trumpovom desnom rukom oko pitanja umjetne inteligencije i kripto valuta, a poznat je i po tome što se, kao uostalom i Musk, u proteklih nekoliko godina snažno okrenuo prema konzervativnim idejama i širio ih u poslovnim krugovima ili na internet podcastima.
Tu je i Marc Andreessen koji kao jedan od tehnoloških pionira, ali i ljubitelj povijesti i ekonomije, pomaže Trumpu u sastavljanju administracije, među ostalim sudjelujući u intervjuiranju kandidata za brojne pozicije.
Ne treba smetnuti s uma da svi tehnološki uglednici koje ovdje spominjemo imaju izuzetna iskustva u regrutiranju najboljih svjetskih talenata na svim pozicijama u brojnim tvrtkama koje su osnivali ili financirali, kao što imaju i mrežu suradnika ili partnera s kojima efikasno razmjenjuju ideje i reagiraju brzo kada god se pojavi bilo kakav problem. Silicijska dolina s ogromnim brojem projekata koji ili brzo propadaju ili se uspiju probiti na svjetsko tržište zapravo je jedinstvena lokacija jer se kadrovi strelovito mijenjaju te menedžeri moraju posjedovati istančan njuh za intervjuiranje i zapošljavanje. Sve te metode sada se pokušavaju preliti u institucije američke vlade.
Mafije i kumovi
Predsjednik Trump svim tim ljudima vjeruje i ne smeta mu kada, primjerice, Muskov suradnik Jared Birchall intervjuira ljude za pozicije u Državnom tajništvu, premda nema nikakva iskustva u međunarodnim odnosima, ili kada ga Shaun Maguire, Muskov prijatelj, savjetuje o zapošljavanju u sigurnosnim službama i u ministarstvu obrane, iako se do sada nije s time bavio.
U Trumpov krug uletjeli su i Sriram Krishnan, rodom iz Indije, koji je upravljao velikim timovima u Microsoftu, Twitteru i Facebooku, Europljanin Jacob Helberg čija karijera bilježi Google, Palantir i savjetničke uloge za odnose s Kinom, Muskovi prijatelji Jared Isaacman i John Hering, a tu je i Michael Kratsios koji već godinama malo radi za Trumpa, a malo na visokim pozicijama u tehnološkim tvrtkama u Kaliforniji.
Povrh svih njih, kao svojevrsni kum tehnološke mafije, kako se često naziva povelika skupina najviđenijih iz te industrije, stoji pokroviteljsko mudri Peter Thiel, rođen u Njemačkoj i odgojen, među ostalim, i u Južnoafričkoj Republici. On nema nikakvu funkciju u Trumpovoj vladi, ali na ovaj ili onaj način povezuje gotovo sve nabrojane, uključivši i potpredsjednika JD Vancea kojeg je upornom i strpljivom potporom izgurao na visoku političku scenu. S koje god strane da zapravo zagrebete u sadašnje odnose Trumpove administracije i tehnoloških magova, naletjet ćete na poveznice u kojima su dva najvažnija imena – Elona Muska i Petera Thiela, dvojice koji su od kada su se upoznali prije 25 godina, zahvaljujući Trumpu sada stigli do većeg utjecaja nego što su ga ikada imali.
Oproštajni Joe
Važno je u ovom trenutku razumjeti kako se i u kojem smjeru razvija svojevrsna simbioza američkog političkog aparata i visokotehnoloških utjecaja jer upravo o tome može ovisiti kako će izgledati život svih nas u idućim desetljećima. U grozničavim razmišljanjima o nesigurnoj budućnosti te pokušajima da zamislimo koja bi opcija bila najbolja možda će nam se učiniti kako bi bilo bolje da u tehnološkoj utrci pobijedi Kina, ili da se Europa naglo probudi i postane tehnološka velesila, ili pak da se u Americi promijeni vlast kako bi sve bilo manje skandalozno i dramatično. No, moć tehnologije i njezinog utjecaja na sada skoro pa svaku minutu našeg bivanja ne možemo negirati, a tehnologijama, zapravo, upravlja sićušan broj sposobnih pojedinaca koji jedini razumiju kako funkcionira čitav taj sustav super-računala, servera, baza podataka, programskih jezika i aplikacija.
Na opasnosti koje zbog toga vrebaju pokušao je upozoriti i bivši američki predsjednik Joe Biden koji je u oproštajnom obraćanju naciji i svijetu među ostalim kazao: „Umjetna inteligencija najvažnija je tehnologija našeg vremena — možda svih vremena. Ništa ne nudi dublje mogućnosti i rizike za gospodarstvo, sigurnost i društvo, za čitavo čovječanstvo…. Želim upozoriti na opasnu koncentraciju moći u rukama vrlo malog broja ultrabogatih ljudi i opasne posljedice ako se njihova zlouporaba moći ne kontrolira. U Americi se oblikuje oligarhija ekstremnog bogatstva, moći i utjecaja koja doslovno prijeti cijeloj našoj demokraciji, našim osnovnim pravima i slobodama i poštenim prilikama za sve da napreduju.“
Srozavanje politike
Lijepo je od Bidena što nas je upozorio na sve te opasnosti ali, ruku na srce, pitanje je koliko bi situacija bila različita u slučaju drugačijeg ishoda američkih izbora. Tehnologija je nezaustavljiva, tako je već tisućama godina, a što uostalom znade svatko od nas ponaosob jer u našoj generaciji koristi digitalne naprave i uređaje ne razmišljajući o tome da svi kolektivno, pa i ovim tekstom, punimo baze podataka umjetne inteligencije koje onaj koji njima upravlja može uporabiti za vlastitu dobit, odnosno za moć i vladanje. Donald Trump se tako zapravo slaže s Bidenom da je umjetna inteligencija možda najvažnija tehnologija svih vremena, ali je odlučio te sustave iskoristiti za ostvarivanje vlastitih političkih, vojnih, možda i imperijalnih ciljeva, a za sve to su mu potrebni spomenuti tehnološki moćnici. Ono što zabrinjava cijeli svijet je pitanje je li Trump uopće u mogućnosti kontrolirati izuzetno sposobne tehnološke lobije ili se upravljačka snaga zapravo već prelijeva u nekom drugom smjeru.
Mi obični građani od političara očekujemo odgovornost i pravedne odluke, no utjecaj političkih institucija slabi već desetljećima pod kontinuiranim pritiskom banaka i međunarodnih financijskih centara, a sada će, čemu svjedočimo u tekućim procesima u Washingtonu, dodatno onemoćati zbog odluka da prednost svi trebamo dati trkačima sprinterima koji grade umjetnu inteligenciju. O svemoćnim tehnološkim algoritmima odlučivat će tako vladajuća kineska komunistička partija, Republikanska ili Demokratska stranka u Sjedinjenim Državama, administracija Europske unije ili možda neki kandidat koji iznenadi napretkom, a krajnji je rezultat da smo prisiljeni pasivno promatrati natjecanje i eventualno iz prikrajka pokušati birati vlastite favorite.
Upozorenje Draghija
O tome koliko je u toj situaciji i Europa u nebranom grožđu nedavno je progovorio bivši talijanski premijer Mario Draghi kada je u EU parlamentu naveo brojne prepreke koje usporavaju kontinent te zapravo posredno preporučio da se treba ugledati na Ameriku. Preskupi smo, najveći smo neprijatelj sami sebi, nemamo novca za ulaganje, birokratizirani smo i međusobno si nabijamo tarife između EU članica, ustvrdio je Draghi te naveo da, na primjer, GDPR za 20 % poskupljuje troškove tvrtkama. GDPR je, podsjetimo, regulacija kojom se štiti digitalna privatnost građana, zakon na koji je EU do sada bila ponosna, ističući da će skrbiti o dobrobiti Europljana na internetu bolje nego drugi, no došao je očito trenutak da, zbog utrke prema boljoj umjetnoj inteligenciji, možda i od takvih regula odustanemo.
Dok Mario Draghi gotovo da zaziva metode rezanja troškova i brzih odluka koje trenutačno u SAD-u provode Elon Musk i njegovi tehnološki moćnici, Donald Trump je nekad prije spavanja prisiljen razmišljati i o tome kako zadovoljiti sve strane, a to znači uzeti u obzir primjedbe sljedbenika koji nisu pretjerano oduševljeni nadirućom ekipom iz Silicijske doline. Jedan od velikih kritičara sadašnjeg razvoja washingtonskih pripetavanja je Steve Bannon, Trumpov suradnik iz njegovog prvog mandata, a sada konzervativni influencer kojeg rado prate obični MAGA glasači. Elon Musk je, veli Bannon, parazitski ilegalni imigrant i zla osoba koja se igra boga, zapravo malo radi i nije iskreni Trumpov sljedbenik.
Dok tvrdi populist i MAGA ideolog Bannon smatra da sve te tehnološke elitističke milijardere, Muska, Marka Zuckerberga i druge, treba razbiti jer ne pripadaju istinski masovnom Trumpovom pokretu i ne poštuju izvorne američke tradicije, Trump i Musk za sada na sve te optužbe znakovito ne reagiraju.
Trumpu strateški zapravo odgovaraju unutarnje razmirice konzervativnih struja jer s pomoću njih može osluškivati bilo simpatizera, a šuška se i da će se predsjednik u nekom trenutku jednostavno otarasiti Muska kojeg, kažu, sada koristi kao isturenog ratnika i oklopni štit. Takvi manevri neće, međutim, biti jednostavni jer se radi o upornim prepredenjacima koji su dosad pokazali da nikad ne odustaju. Bilo da se radi o Trumpu, Bannonu, Musku ili nekom od gore nabrojanih silnika, sve su to ljudi koji će bez obzira na okolnosti, poraze i pobjede, uvijek kao Terminator dati do znanja da će se vratiti, reći će – „I’ll be back.“
