Ovaj članak izvorno je objavljen kao 44. broj F-zina, Faktografovog newslettera 28. 2. 2025.
Inicijativa “Halo, inspektore” još jednom je pozvala na bojkot; ovaj petak na bojkot trgovina, pekara, benzinskih postaja, restorana i kafića, banaka i telekomunikacijskih kompanija, kockarnica.
O bojkotu se raspravlja otkako smo ušli u 2025. godinu – analiziraju se podaci Porezne uprave, razglaba se o odazivu najbližih susjeda, kao i u susjednih zemalja.
“Bojkot! Bojkot! A gdje smo mi u svemu tome”, pitanje je iz pjesme “Bojkot!” šibenskog pank benda Nula. Gdje smo, dakle, mi u svemu tome; što je bojkot? Što je uspješan bojkot? Kako o bojkotu razgovarati i kako ga analizirati? Neka od ovih pitanja postavili smo profesorici Jasminki Lažnjak s Odsjeka za sociologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta.
Od petka do petka
Bojkot je organizirani prekid gospodarskih ili svih odnosa s osobom, kompanijom, organizacijom ili državom radi stvaranja gospodarskog, političkog, moralnog ili drugog pritiska te ostvarenja zahtjeva.
U petak, 24. siječnja, hrvatski građani pozvani su na opći bojkot trgovina. Poziv se danima ranije proširio s Facebook stranice “Halo, inspektore”, a pokrenula ju je udruga Europski centar izvrsnosti potrošača – ECIP. Kako objašnjavaju iz udruge, “Halo, inspektore” je platforma na kojoj građani i građanke mogu objaviti svoj problem ili “zapažanja na tržištu” te, ako postoji sumnja na kršenje Zakona o zaštiti potrošača ili drugih propisa, posredstvom ECIP-a zatražiti postupanje nadležnih tijela javne vlasti. O predsjedniku udruge ECIP i istaknutom licu platforme “Halo, inspektore” Josipu Kelemenu posljednjih tjedana puno se pisalo (1, 2, 3) jer je i sam pisao, i to za huškački Slobodni tjednik te Glas Slavonije devedesetih godina. Kelemen je na medijske napise odgovorio putem Facebook stranice “Halo inspektore”, gdje je izvještaje o njemu nazvao “pokušajem kompromitacije” čitavog bojkota.
Prema podacima Porezne uprave, tog petka broj računa bio je manji za 29 posto, a iznos računa manji za 36 posto u odnosu na 17. siječnja, petak ranije. Građani su se, dakle, odazvali, a bojkota se drže iz tjedna u tjedan, s više ili manje entuzijazma.
U međuvremenu se bojkot trgovina iz Hrvatske prelio na čitavu regiju. Razloge dijelimo – životni troškovi rastu, a plaće taj rast ne prate. Početkom mjeseca o tome je objavljen članak na Wikipediji, prema kojem se bojkot proširio na Srbiju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, Sjevernu Makedoniju, Sloveniju, Albaniju, Rumunjsku, Bugarsku, Kosovo, Mađarsku i Grčku, a na bojkot se poziva i u Slovačkoj te Češkoj.
Ovaj petak na bojkot su pozvani i građani SAD-a. Kako navodi inicijativa “The People’s Union USA”, “28. veljače je simbolični početak ekonomskog otpora, dan kada korporacijama i političarima pokazujemo da ekonomiju kontroliramo mi”.
Kako znamo da je bojkot uspješan?
Početkom veljače inicijativa “Halo, inspektore” objavila je da je bojkot uspio.
“Bojkot hrvatskih potrošača postigao je dva cilja: (1) dokazali smo da potrošači imaju kolektivnu snagu, mogu se solidarizirati, mobilizirati, zauzeti za sebe; (2) problem enormnog rasta cijena i općeg grabeža nabili smo na nos svima koji su stvorili taj problem i koji su ga trebali spriječiti i izazvali smo reakciju. Treći cilj još nije ostvaren – zaustavljanje rasta cijena i stabilizacija. To će morati ostvariti oni koji su na izborima dobili (naše?) povjerenje.”
Profesoricu Jasminku Lažnjak u mirovini sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta pitali smo što se smatra uspješnim bojkotom.
“Nema univerzalnog kriterija za procjenu uspješnosti bojkota. Uspješnost ovisi o opsegu participacije, kontinuiranom pritisku kroz dulje razdoblje, jasnoći ciljevi, prisutnosti u medijima i na društvenim mrežama, korporativnoj ranjivosti te podršci vlade ili industrije.”
Za bilo kakvu ocjenu uspješnosti, smatra Lažnjak, izuzetno važan faktor je tip bojkota, a “jasno definiran cilj, fokus na jednom proizvodu, brendu ili korporaciji recepti su za uspješniji bojkot”.
Kad je riječ o političkoj podršci, ovaj bojkot je ima – od ministra gospodarstva Ante Šušnjara iz redova Domovinskog pokreta, preko HDZ-ove ministrica zaštite okoliša i zelene tranzicije Marije Vučković, do predsjednika SDP-a Siniše Hajdaša Dončića (1, 2). Podršku su izrazile i druge stranke oporbe, poput Ante Kujundžića ispred Mosta i Sandre Benčić ispred stranke Možemo!, koja je činjenicu da resorni ministar podržava bojkot nazvala “vrhuncem cinizma”.
Platforma “Halo, inspektore” odgovorila je da “bojkot rade potpuno neovisno, bez ičije financijske, materijalne ili političke potpore” te da odbijaju povezivanje s bilo kojom političkom opcijom.
“Od ministra očekujemo konkretne mjere za suzbijanje enormnih poskupljenja i visoke inflacije, a ne poziv na bojkot.”
Dobitna kombinacija
Kada razgovaramo o bojkotu ili ocjenjujemo njegovu uspješnost, ne smijemo zaboraviti da se svaki bojkot događa u jedinstvenom društvenom, ekonomskom i političkom kontekstu te da niz faktora utječe na krajnji rezultat takve društvene akcije, naglašava profesorica Lažnjak.
“Bojkoti koji pozivaju na suzdržavanje od potrošnje – bilo da se radi o jednom danu ili određenom danu u tjednu – mogu polučiti uspjeh, ali uglavnom je kratkoročan i ne dovodi do značajnijih promjena preko noći. Kombinacija financijskog pritiska, aktivizma i javne osviještenosti može prisiliti kompanije ili vlade na promjenu njihovih politika”, zaključuje.
Pa da zaključimo i mi: nema idealnog recepta za uspjeh bojkota, ali najbliže tome je stalni pritisak.
