Svaki dan samo Trump – ujutro dotaknemo ekrančić da vidimo vijesti i eto ga Trump, navečer prije spavanja samo da još jednom provjerimo, kad i tamo eno ga Trump, a ako nije Trump onda je netko tko komentira Trumpa.
Nakon što je Donald Trump pobijedio, krenula su nagađanja o tome kada će se početi stvarati neka opozicija, kada će politički protivnici smisliti neku strategiju kako bi se suprotstavili trumpizmu, kada će konačno neki veći prosvjedi, no mjeseci evo prolaze, zimu mijenjaju ljepši dani, a Trumpovi protivnici, kao da im je predsjednik izrecitirao hipnotičku uspavanku, zijevaju od proljetnog umora te se sneno vuku s noge na nogu od frižidera do spavaće sobe.
Prva prigoda nakon izbora u kojoj su se Trump i opozicija našli stiješnjeni u istoj prostoriji zbila se u utorak 4. ožujka kada se predsjednik obratio Kongresu. Najavljivalo se da bi moglo biti žustro i ne baš uobičajeno, premda smo iz godine u godinu navikli na dekor s puno pljeskanja i napuhane predsjedničke govorancije krcate obećanjima i podizanjima optimizma gledateljstvu i naciji. Međutim, nije se dogodilo ništa posebno. Trumpovi republikanci bili su u transu, a opozicijski izaslanici Demokratske stranke kiselih lica uzdizali su stidljivo prosvjedne transparentiće koji podsjećaju na rekete stolnog tenisa i na kojima su pisale poruke poput poput “Elon krade“, “Laž“, “Spasite Medicaid.“ Bio je to bljedunjav protestić tijekom kojeg je zapravo najteže bilo gledati lica poraženih demokratskih političara koja su, umjesto da odišu staminom i prkosnim pogledima, zapravo odavala nevjericu, strah i nemoć.
Televizijske su kamere kao za inat hvatale krupne kadrove viđenijih, ali i isluženih demokrata, primjerice Nancy Pelosi i Elizabeth Warren, dvije dame koje u dobi od 84 i 75 godina teško da više imaju vremena ubaciti se u ligu narodnih heroja koji će se junački isprsiti pred Trumpom i poručiti mu da nema prolaza.
Fuj MAGA
Nakon što je govorancija u Kongresu završila, uslijedila je službena reakcija demokrata, uobičajeni igrokaz kada se izabere netko za suprotstaviti se predsjedniku i reći kako opozicija može bolje jer ima blistavije ideje. Kocka je ovaj put pala na Elissu Slotkin, 48-godišnju senatoricu iz Michigana koja je bez talasanja u lonac ubacila dosadni recept od starih fraza, žlicu važnosti srednje klase, deset deka demokracije, naprstak ekonomije i visokih cijena, kuhaču nacionalne sigurnosti, sve u svemu ništa posebno, osim što je zapravo posredno ponavljala puno istog što govori i Trump, a to je, primjerice, da industriju treba vratiti iz Kine. Trump brine za svoje prijatelje milijardere, a ne za običnog čovjeka, veli Slotkin koja je potom pozvala građane na veći angažman i organiziranje.
Upravo u tom organiziranju građana leži najveći problem jer je sada iz već nekoliko izbornih ciklusa očevidno da demokrati nisu u stanju pokrenuti zamašnjak, stvoriti neku vrstu pokreta i strasti koja bi motivirala običan puk.
S druge strane je Trump koji pije s kojeg god izvora poželi, pridružuju mu se i siromašni i bogataši, i bijeli i nebijeli, i religiozni i ateisti te se dosad pokazalo da je njegov masovan pokret ne samo teško uništiv, već i solidniji nego prije. Šaroliki MAGA pokret ne posustaje evo već čitavo desetljeće, što znači da su demokrati ili potpuno nesposobni u stvaranju bilo kakve protuteže ili pak istinski nezainteresirani jer im se MAGA glasači gade te će radije gubiti izbore nego s njima imati bilo kakvog posla.
Podcjenjivanje je tako jedina konstanta, još od vremena kada je Hillary Clinton svisoka nazvala Trumpove glasače “basket of deplorables,“ dakle ljudima za koje nema nikakve nade, a dodala je i da su rasisti, seksisti, homofobi, ksenofobi i islamofobi.
Nakon posljednjih, pak, izbora razočaranje nisu skrivale viđenije face, te je primjerice glazbenica Katy Perry na Twitteru obznanila – “samo pogledajte film Idiokracija, to je sve“, aludirajući valjda da su Trumpovi glasači kao i sva zaglupljena ekipa iz spomenute komedije iz 2006. godine (koju doduše nije loše pogledati). Od ostalih uvredljivih poruka izdvajamo onu zastupnice u Kongresu Alexandrie Ocasio-Cortez koja se obrušila na Instagramu na Elona Muska riječima “taj tip je vjerojatno jedan od najneinteligentnijih milijardera koje sam ikada srela ili vidjela,” a u sličnom se tonu izrazila i zastupnica Ilhan Omar objavivši opet za Muska: „mislim da je on vjerojatno jedan od najglupljih, najsretnijih ljudi koji postoje na ovoj zemlji“.
Demokrati, povrh toga što uporno guraju glavu u pijesak, postaju potpuno bezlični, bez želje da jasno odrede neke ideološke okvire u kojima bi se kretali.
Znade li uopće netko koje ideje i platforme i programe nude američki demokrati, za što su se točno zalagali Joe Biden i Kamala Harris? Ako su navodno zastupali interese radničke klase, zašto je to radništvo otišlo glasati za Trumpa? Ako su se zalagali za demokraciju, zašto su muljali sa skrivanjem Bidenovog zdravstvenog stanja i Harris isturili za kandidatkinju bez pristojne unutarstranačke rasprave?
Cijeli je izborni proces zapravo odrađen vrlo traljavo, s tragikomičnim šlagom na torti koji pokazuje da je kampanja Kamale Harris spržila milijardu i pol dolara u 15 tjedana i to raskošno na sve i svašta, na tisuće zaposlenika, galantne skupove, glazbene i druge zvijezde, koncerte, predstave dronovima i skupe političke stratege. Imala je Kamala para više nego Trump za kampanju, ali usprkos toj prednosti postala je prva predsjednička kandidatkinja Demokratske stranke u 20 godina koja je izgubila većinu glasova na nacionalnoj razini, dok ne treba brzo zaboraviti da je izgubila i sve savezne države klackalice.
Najte kaj zamerit’
U ratu riječima i vrijeđanjima, demokrati za Trumpa kažu da je fašist, diktator, krajnji desničar, Hitler i tome slično, a on im kao papagaj odgovara uvijek jedno te isto, da on zastupa ideje zdravog razuma. S druge pak strane, Trump političke protivnike uporno naziva krajnje ljevičarskim luđacima, radikalnim marksistima i opasnim komunistima. Demokrati na to nemaju odgovor niti ga se trude naći u strahu da se ne bi slučajno nekome zamjerili, a takvim ponašanjem vjerojatno će se zamjeriti svima.
Demokrati su se, naime, ideološki zapetljali još 2016. godine kada su nominaciju za predsjedničkog kandidata ganjali Hillary Clinton i Bernie Sanders te se od tada u stranci koprcaju ne znajući na koju bi stranu trebalo krenuti, a Trump to evo već višekratno fantastično koristi.
Sanders je, podsjetimo, 2016. krenuo široko populistički osnivajući masovni pokret i otvoreno zastupajući demokratski socijalizam, smatrajući da je u državi sazrela situacija za odmak od brutalnog kapitalizma, lošeg zdravstvenog osiguranja i jadne zaštite najamnih radnika. Sanders se nije libio koristiti riječi poput revolucija, transformacija, socijalna demokracija.
Svidjelo se to posebice mlađoj populaciji, no centristi u stranci jako su se usprotivili, Clintonova je prevagnula, a poslije je WikiLeaks objavio poražavajuće podatke o tome da su stranački moćnici zapravo bacali Sandersu klipove pod noge i favorizirali Hillary.
Sandersu su sada 83 godine, prilično je aktivan na terenu i održava pristojno posjećene skupove, objavljuje video uratke i pokušava mobilizirati simpatizere u borbi protiv, kako kaže, Trumpove oligarhije, no u nekom trenutku trebat će se prihvatiti da je za tu generaciju prekasno i da bi u prve redove trebali stupiti neki novi ljudi.
Radnička klasa odlazi u MAGA raj
Je li 2016. propuštena prilika transformacije Demokratske stranke kojom bi se Sandersovim pokretom radništvo odmaknulo od traženja vođe u liku Trumpa; je li demokratski socijalizam zauvijek izgubljen kao opcija za Sjedinjene Države i je li Trumpovo prozivanje demokrata za ekstremno ljevičarenje zapravo tek dizanje magle kako bi se spriječio bilo kakav pokušaj stvaranja razumnije politike za desetine milijuna građana koji zapravo žive sve lošije? Takva pitanja spadaju, naravno, u sferu nagađanja. Kao rezultat, radnici u ovom trenutku najviše vjeruju kovanicama poput kapitalizam radničke klase koju nudi potpredsjednik JD Vance. MAGA ideolog Steve Bannon svakodnevno im nudi smjesu bijesne retorike kojom zadovoljava, kako se uostalom i sam voli pohvaliti, spiritualne potrebe radništva, a koje po njemu čini okosnicu Trumpovog pokreta.
Lako bi ovdje bilo lakonski reći da su radnici glupi i neobrazovani, da glasaju protiv vlastitih interesa i da im možda uopće ne bi trebalo dozvoliti da sudjeluju na izborima jer će sve upropastiti. Ma zašto oni glasaju tako kako glasaju, lupaju se u čelo gospoda frustrirani intelektualci. Jesu li to možda mazohisti ili mentalno oštećene mase s jedva završenom osnovnom školom iz kojekakvih zabiti gdje vozaju trošne kamionete i vikendom iz razonode pucaju iz pušaka?
Svima kojima su ti građani nesimpatični suprotstavlja se američki profesor Vivek Chibber koji smatra da radništvo glasa na jedini im raspoloživ način jer pokušavaju sačuvati i to malo zaposlenja što imaju.
Kad zaprijeti mržnja
Radnici, smatra Chibber, nemaju nikakvog izbora – ako izgube posao ostat će bez stanovanja, bez hrane, zdravstvenog, bez auta i benzina. Jest, kapitalizam se u teoriji može srušiti tako da svi radnici prestanu dolaziti na posao, ali tko si to pojedinačno od radnika može priuštiti? Stoga oni glasaju tako da čuvaju radno mjesto, dakle u korist poslodavaca, kako bi tvorničari i kapitalisti imali investicijskog kapitala za širenje i zapošljavanje. Republikanci i Trump su upravo to, industrijalci i bogatuni koji regrutiraju, ali radnici njima vjeruju više nego Demokratskoj stranci koja je, primjerice, predlagala prekvalifikacije i selidbe radnika, što nije baš naišlo na oduševljenje. Bidenova administracija je, naime, najavljivala ukidanje velikih zagađivača u industrijama nafte i plina te povećanje ulaganja u zelene energije, obećavala da će radnici koji dobiju otkaz u preradi nafte moći pronaći radna mjesta u montiranju solarnih panela, no šljakeri su ih samo mjerkali ispod oka i ništa im nisu vjerovali te su sve protumačili kao unošenje nove nesigurnosti.
Spomenuti profesor Chibber, kojeg ste mogli poslušati i u Zagrebu na Subversive Festivalu prije deset godina, smatra da klasna borba i dalje i te kako postoji, da se bez masovnije podrške radništva ništa neće moći promijeniti. Smatra da su Demokratsku stranku preuzele neoliberalne strukture koje su se ugodno smjestile po sveučilištima, medijima i svakojakim institucijama gdje isprazno filozofiraju do iznemoglosti, a potom se snebivaju kada pobjedi Trump.
Chibber istupa oštro i, među ostalim, progovara protiv “profesionalne klase na sveučilištima”. Navodi da su “svi odsjeci za etničke studije radikalni, rodni studiji su radikalni, studiji rasne teorije su radikalni, queer studiji su radikalni, a svi ti radikalizmi imaju jednu zajedničku crtu, a to je da mrze obične ljude“.
„Radikalizam se sada najbolje definira kao vrsta skepticizma prema radnim ljudima jer što je po njima čovjek radničke klase? On je heteronormativan, mizoginist, on je silovatelj, sve loše stvari na svijetu, tako da on personificira sve negativno, ali problem je u tome što je upravo on, taj radnik, osnova socijalističke ljevice. Ako će se ljevica definirati mržnjom prema njima, oni će uzvratiti mržnjom. A kada radnici počnu mrziti ljevicu, više nećemo imati s kime razgovarati“, tvrdi Chibber, koji naglašava da treba brinuti kako pridobiti radne ljude. Tvrdi da se socijalisti moraju odvojiti od onoga što se obično naziva woke. „Misija treba biti da se objasni da to nije ni lijevo ni radikalno niti socijalistički, to je zapravo autoritarijanizam koji otima ljevicu i to kroz cenzuru ili uskraćivanje slobode govora ili kroz nazivanje fašistom svakog tko se s njima ne slaže“, smatra.
Rasprave poput Chibberove izazivaju kontroverze, polemike i svađe, ali u osnovi se radi o jednostavnom pitanju – kako doći na vlast?
Američki demokrati, ako ikad opet kane osvojiti vlast, moraju Trumpu odgristi što više MAGA glasača. Tim do jučer nezamislivim putem upravo je krenuo kalifornijski guverner Gavin Newsom koji na podcastu odnedavno vodi razgovore sa samom kremom trumpista, među ostalim s Charliem Kirkom i Stevom Bannonom. Newsom pritom šokira potvrdnim klimanjima glavom na brojne MAGA postavke, što je velika promjena u odnosu na njegovo prijašnje ponašanje. Pandan u Hrvatskoj bio bi otprilike kao da se Sandra Benčić razdragano raspleše u prvom redu na Thompsonovom koncertu. Ne želimo se ovdje sprdati, već podsjetiti da je borba za vlast najčešće prljav i kaotičan posao koji može nekad uspjeti, a nekad se izroditi u tragikomediju.
Sve je više nesigurnih poslova
Pitanje je naravno kojim se onda metodama uopće boriti za vlast i što s tom nesretnom radničkom klasom bez koje se izgleda opet ništa neće moći, ni u Americi ni u Europi. Radnici su zapravo svi koji ne žive od rente, kamate i dobiti, već od plaće. Neki žive bolje, neki lošije, oni uspješniji se hvale statusom srednje klase i uvjerenja su da su se odvojili od dna i da im u budućnosti može biti samo bolje. No uzmite u obzir nadolazeće velike promjene na tržištu rada koje mogu pomesti sve nas – u Hrvatskoj primjerice sada iz bogate statistike znademo da su najtraženija upravo radnička zanimanja, da će zavarivač i tesar brže do posla nego profesor indologije ili diplomirani novinar, ali isto tako mjerimo značajan porast broja radnika na zakonskom minimalcu, što znači da je više onih koji mukotrpnije spajaju kraj s krajem.
U Sjedinjenim Državama nesigurnih je poslova s niskim nadnicama sve više, ekonomisti koji su udobno zavaljeni pred računalom vide samo lijepe brojke o rastu BDP-a i ostalih pokazatelja, no na terenu situacija nije blistava, osobito s dolaskom automatizacije i umjetne inteligencije koji pomalo nagrizaju i one poslove za koje se smatralo da će biti sigurni. I u državnim službama najavljuju se brojni otkazi, u Americi sada na tome pod Trumpovim odobrenjem radi Elon Musk, a onima koji budu otpušteni poručuje se da je vrijeme posao potražiti u nemilosrdnijem privatnom sektoru. U Hrvatskoj nemamo tako razvikane tipove kao Musk, ali i tu su neki anonimni konzultanti koji su, kako su nedavno objasnili iz Hrvatskih pošta, pomogli u restrukturiranju i smanjenju velikog viška u administraciji kojemu je, pak, velikodušno ponuđeno da iz ugodno temperiranih kancelarija prijeđu na terenske poslove poštara.
Radništvo i nadničarenje su dakle, bez obzira koliko to odbijamo priznati, suđeni i nama i našoj djeci, uposlenja su nesigurna, život skup, zdravstvo sve više privilegija umjesto pravo, a nagovještaji su da će biti još samo žešće i tvrđe. Sadašnji vladajući političari se u takvoj situaciji vrlo lagodno kreću bez ikakvog otpora te je u Sjedinjenim Državama predsjednik Trump u stanju u pet minuta zastupati i interese krupnog kapitala i radništva, dok u Hrvatskoj premijer vladajuće službeno konzervativno blago desne stranke komotno provodi odluke iz čitavog spektra, od intervencionistički socijalističke zaštite socijalne države do biznisu dragih niskih poreza za tvrtke. Artikuliranog odgovora takvom šaranju nema jer se i oni drugi, bilo da se radi o demokratima u Americi, britanskim laburistima ili SDP-u u Hrvatskoj, zapravo baš nikad ne usuđuju suprotstaviti utrtim kapitalističkim navadama.
Kalifornija i New York gube stanovnike, a time i elektore
U Sjedinjenim Državama, u bogatim krajevima poput Kalifornije i New Yorka mnogi gube strpljenje i odlaze jer više ne mogu podnijeti previsoke troškove života. To su sredine u kojima Demokratska stranka premoćno i ugodno vlada, no ako se odljev obitelji s prosječnim primanjima nastavi, iste će savezne države za koju godinu nakon popisa stanovništva imati pravo na manje zastupnika. Izgubit će dio moći na federalnoj razini, a jeftinije države poput Teksasa će jačati te tako pružati šansu onima koji će naslijediti Trumpa za nastavak vladanja Amerikom. Urbane elite koje se diče progresivnošću sebično će dakle uživajući pred ogledalom zapravo rastjerati niže plaćene takozvane obične ljude što dalje od sebe, bit će im fino što su okruženi istomišljenicima, te će se, što bi se starim rječnikom reklo, potpuno odnaroditi.
Prema dostupnim podacima, buduća demografska kretanja i promjene na tržištu rada prouzročit će novu fazu u onome što staromodno zovemo klasnom borbom. Zahtjevi su jednostavni kao i uvijek, bolje nadnice, bolji uvjeti rada, društvena odgovornost, pristupačnije stanovanje, sigurnost radnih mjesta, pravedniji porezi i smanjenje ogromnih razlika između bogatih i siromašnih. Trezvena rješenja za sve te probleme nitko ne nudi te se u zrakoprazan prostor ubacio Trump, a opozicija njegovom kaotičnom MAGA populizmu nije se u stanju formirati i potom koliko toliko konsolidirati.
Republikanci su se dokopali statusa prema kojemu su, tvrde, oni pravi zastupnici radnika, ponavljaju to u svakoj prilici i držat će se tako ugodne pozicije do posljednjeg daha, izvrćući naglavačke sve tvorničke ideološke postavke. Sadašnja pak opozicija, kakvom god se pokušala predstaviti, demokratskom, liberalnom, ljevičarskom, progresivnom, već godinama – prema nekim analizama još od poraza Al Gorea 2000. godine – pokazuje da zapravo nema pojma kako se u takvim uvjetima boriti za političku moć. Trump i njegovi ih za sada sasvim uspješno drže potpuno uspavanima, a za čekanje stotinu godina da padne romantični poljubac kako bi se lijepa Trnoružica probudila nitko baš nema ni vremena ni strpljenja.
