Jesmo li već odustali od toga da smijemo javno izreći naše mišljenje, premda možda toga još nismo svjesni te čeka li nas uskoro neka „sretna“ distopija? Proteklih se dana zakuhalo oko slobode govora, a pod udarom sve žešćih kritika se našao i američki predsjednik Donald Trump jer je bilo samo pitanje vremena kada će se rasplinuti njegove priče o „ukidanju svake cenzure“. Hvalili su se Trump i njegovi da su spasitelji slobode govora, izražavanja i mišljenja, da su zaustavili političke oponente u uvođenju jednoumlja, no cijela im priča pomalo pada u vodu nakon nekoliko poteza koji ukazuju na njihove sasvim pristrane kriterije.
Trumpova administracija je, primjerice, u New Yorku uhitila Mahmouda Khalila koji je prosvjedovao protiv izraelskih vojnih akcija u Gazi, prebacila ga u zatvor u Louisiani, a potom ga planira deportirati jer, kako je objašnjeno, ugrožava američku borbu protiv antisemitizma. Khalil je alžirski državljanin rođen u Siriji, palestinskih je korijena, u SAD-u posjeduje uredne papire i zelenu kartu, a supruga mu je američka državljanka i čekaju prvo dijete. Krivica mu je to što je aktivno sudjelovao u propalestinskim i antiizraelskim prosvjedima prošle godine, osobito na sveučilištu Columbia. Nije nosio masku kao mnogi drugi prosvjednici i bilo ga je lako raspoznati sa snimaka, a njegovo uhićenje izaziva rasprave što to točno štiti ili ne štiti slavni Prvi amandman američkog ustava o slobodi govora.
Da provjerimo što sve krije vaš telefon
Američke federalne vlasti deportirale su i libanonsku liječnicu Rashu Alawieh koja je usavršila specijalizaciju presađivanja bubrega te je, među ostalim, i profesorica na sveučilištu Brown. Njezina je krivica što su joj na telefonu u datoteci obrisanih fotografija pronašli lica nekih vodećih ljudi Hezbolaha, organizacije koju SAD i mnoge druge države godinama drže na listi terorističkih organizacija. Alawieh, koja je u SAD-u živjela od 2018. godine i tvrdi da je apolitična, bila je tijekom posjeta Libanonu na pogrebu šeika Hasana Nasrallaha kojeg su napadom vojnim zrakoplovima u rujnu prošle godine eliminirali Izraelci.
„Ja sam šiitski musliman, Nasrallah je bio respektiran kao religiozni vođa u šiitskoj zajednici i njegova su učenja govorila o spiritualnosti i moralu,“ pravdala se Libanonka Alawieh na detaljnom ispitivanju pred američkim istražiteljima, no ništa joj nije pomoglo, ubacili su je u zrakoplov za Pariz, zabranili povratak u SAD, a i njezin slučaj sada propituje što jest, a što nije sloboda govora i vjerskog izražavanja. Ponukalo je to vjerojatno mnoge da bolje provjere što sve drže u telefonu, kakve poruke i fotografije, te jesu li zauvijek obrisali nešto što bi ih moglo dovesti u nepriliku.
Slučaj koji se već tjednima razvlači jest i odluka Bijele kuće o zabrani pristupa novinskoj agenciji Associated Press na sve tiskovne konferencije do daljnjega jer odbijaju u svojim izvještajima promijeniti naziv “Meksički zaljev” u “Američki zaljev”. Trump je, podsjetimo, uredbom naredio da se zaljev od sada ima zvati američkim, a reakcije su bile od smijanja do čuđenja. Google je, recimo, odlučio da ono što gledate na ekranu ovisi o tome gdje otvarate njihovu mapu te ćete tako Trumpov novi naziv vidjeti ako je IP broj vašeg računala u SAD-u, a stari naziv vidite ako otvarate Google Maps u Meksiku, dok će drugi vidjeti oba naziva kombinirano.
Associated Press, jedna od najpoznatijih i najstarijih agencija u svijetu, i američki predsjednik sada se prepiru pravno, agencija kaže da se krše njihova ustavom zajamčena prava prema amandmanima jedan i pet, dakle sloboda govora, dok predsjednikovi odvjetnici uzvraćaju da AP nema zagarantirano pravo na poseban medijski pristup u Bijelu kuću.
Utišan Glas Amerike
Trump je u jednu od uredbi velikih rezanja institucija koje koriste novac iz državnog proračuna ubacio i Američku agenciju za globalne medije (USAGM), krovnu organizaciju u kojoj su medijske kuće Glas Amerike, Radio Slobodna Evropa i Radio Slobodna Azija, a koje su emitirale desetljećima na različitim jezicima. Tako je odrađena još jedna osvetnička akcija koja Trumpu donosi zadovoljštinu jer je u mnogim navratima proteklih godina napadao Glas Amerike, najavljujući da će, ako mu se ukaže prilika, skresati tu poznatu i njemu omraženu medijsku kuću.
Da neće imati milosti, predsjednik je pokazao i brojnim tužbama, među ostalim protiv informativnih odjela televizijskih mreža ABC i CBS, istragom protiv državnog radija i televizije (NPR i PBS) – koje se plaše mogućeg ukidanja ili smanjenja budžeta.
CNN je analizom pokazao da Trump u brojnim govorima zapravo napada baš sve mreže te im daje do znanja kako njegova administracija možda neće uvijek produžiti koncesije za emitiranje na određenim teritorijima.
Napad na akademske slobode
Burno je i na sveučilištima, osobito privatnima, koja pokušavaju obraniti pravo na samostalno i neovisno odlučivanje o kurikulumu, naročito u segmentima koji se dotiču raznolikosti, jednakosti i uključenosti (poznatih pod skraćenicom DEI), a koji se nalaze pod udarom Trumpove administracije. Pravni fakultet pri Georgetown sveučilištu je, primjerice, primio pismo u kojemu stoji prijetnja da studenti neće imati pravo zapošljavanja u državnim pravnim službama ako taj fakultet ne prestane podržavati DEI, na što je dekan odgovorio kako se očito radi o pokušaju državnog aparata da kontrolira sveučilište i tako ugrozi slobodu govora.
Studente pri istoj obrazovnoj ustanovi koja se nalazi u Washingtonu, inače jednoj od prestižnijih privatnih škola za buduće pravnike, čitava je prepiska prilično uznemirila jer se plaše da će teže do zaposlenja nakon diplome, a nije im svejedno ni to što se po državnim službama, u kojima je uvijek puno pravnika, sada nemilice dijele otkazi kako bi se skresala administracija.
Dođi Elone, usliši nas, ozdravi duše naše
Istovremeno, Trumpovi se najviđeniji pobočnici jako trse u isticanju kako su žestoki borci za slobodu govora. Potpredsjednik JD Vance u šokantnom obraćanju u veljači u Münchenu optužio je Europu za cenzuru, rekavši da EU komesari potiskuju slobode vlastitih građana.
Elon Musk voli ponavljati kako je po pitanju slobode govora apsolutist i kako je upravo zaštita sloboda razlog zbog kojeg je kupio Twitter (kojeg je poslije preimenovao u X), a njegove aktivnosti jako se sviđaju i europskoj tvrdoj desnici okupljenoj u grupaciji Patrioti za Europu (PfE) u Europskom parlamentu koja ga je predlagala za nagradu Saharov koju Europski parlament dodjeljuje za dostignuća u poljima ljudskih prava i slobode izražavanja. Musk nagradu nije dobio, ali ga je PfE, grupacija u kojoj su, među ostalim, mađarski Fidesz Viktora Orbana, austrijski FPÖ, talijanska Lega i francusko Nacionalno okupljanje, pozvao da doputuje i vrhnju europske desnice održi predavanje o slobodi govora i usprotivi se „cenzuri diljem Europe i unutar samog Europskog parlamenta“.
Brojna istraživanja pokazuju, međutim, da je Musk znatno pridonio ne samo vidljivosti krajnje desnice, već i da preko svog profila na X-u igra glavnu ulogu u širenju dezinformacijskih narativa i govora mržnje prema raznim ranjivim skupinama, a sve upravo u ime „slobode govora“.
Razlike između Europe i Sjedinjenih Država u tumačenju sloboda javnog izražavanja mišljenja sve su veće od dolaska Trumpa na vlast, a dužnosnici upućuju otrovne strelice s jedne na drugu stranu Atlantika.
U SAD-u se smatra kako sav govor potpada pod slobode garantirane Prvim amandmanom, iako vidimo da ih Trump rado krši kad je riječ o onima koji ne podržavaju njegove politike. Europa zagovara slobodu medija, ali su govor mržnje i pozivi na nasilje najčešće kažnjivi. U Americi je tako pozornost izazvala tjedna emisija CBS televizije o postupanjima njemačke policije koja racijama u zoru kuca na vrata onih koji su na internetu ostavljali rasističke objave. Njemački su zakoni striktni, dozvoljavaju slobodu mišljenja, ali ne i govor mržnje i prijetnje. S druge strane, MAGA pokret se još više ukopao u stavu da ih jedino Trump može zaštititi od takvih, kako smatraju, cenzora i progonitelja.
U umreženom svijetu postaje sve teže definirati kada je prijeđena granica koja se, uostalom, različito tumači ovisno o tome tko je na vlasti.
No ako preberemo što se događalo u proteklih tridesetak godina moglo bi nam biti ponešto jasnije zašto će se zbog mnogih iskušenja mijenjati i definicije sloboda.
Dok su još postojale socijalističke države poput Jugoslavije ili Sovjetskog Saveza njihovim je građanima istinska sloboda govora bila san koji su željeli doživjeti, u kojemu ih ne bi proganjale i prisluškivale neke tajne službe, milicije, UDBE i KGB-ovi samo zato što su pročitali neko zabranjeno štivo. Željeli su imati iste slobode kao oni na Zapadu, da mogu reći što god hoće, a da ih zbog toga nitko neće strpati u tamnicu. Ubrzo nakon pada Berlinskog zida i socijalizma stigao je internet i činilo se kao da su svakojake slobode odjednom još dostupnije, kao da je svijet sve manji i povezaniji i kao da je dozvoljeno više toga nego ikad ranije.
No potom su se, nakon američkog 9/11, zaredali i gadni teroristički napadi u Europi zbog kojih su vlastodršci uveli niz mjera kojima je bilo moguće ograničiti građanske slobode.
U međuvremenu smo se svi umrežili pametnim telefonima i društvenim mrežama, što je vladinim sigurnosnim agencijama omogućilo sve više legalnih i ilegalnih nadzora nad građanima u mjeri o kojoj su tajne službe nekadašnjih socijalističkih utvrda mogle samo sanjati. Zviždači poput Edwarda Snowdena otkrili su nam tako da država s pomoću modernih tehnologija tajno nadzire velik broj običnih građana. Nakon početnog šoka svi su pomalo zaboravili na te izvještaje o narušavanju privatnosti koja se tako sve češće pokazuje kao mrtvo slovo na zakonskom papiru.
Distopija na stražnji ulaz
Neke države reagiraju uvođenjem strogih zakonskih mjera te je primjerice Velika Britanija 2016. godine naredila internet tvrtkama da moraju čuvati datoteke dvanaest mjeseci i učiniti ih raspoloživima istražnim organima kada oni to zatraže. Kritičari su sve protumačili kao novo masovno nadziranje građana i dozvolu da država hakira koga poželi, a reakcije izaziva i nedavan zahtjev britanske vlade upućen tvrtki Apple kojim se traži pristup podacima u oblaku na takozvana stražnja vrata. U tom slučaju britanski bi istražitelji mogli njuškati i špijunirati po podacima koji su zaštićeni originalnom Appleovom enkripcijom, a odluku pravdaju željom da drže korak s rastućim opasnostima od terorista, organiziranog kriminala i zlostavljača djece.
Internet je u međuvremenu nastavio biti poput Divljeg zapada na kojemu je dozvoljeno lagati što god se poželi, širiti dezinformacije i uvrede, a društvene mreže su činile zanemarivo malo u zaustavljanju tih trendova. Konačno je stigla i umjetna inteligencija koja sve podiže na još višu razinu, bit će lakše nadzirati još više građana, ali i vrijeđati sve i svakoga, primjerice AI alatima generiranim fotografijama i videima.
Da više ne znamo što bismo s famoznom slobodom govora jasno je i iz istupa viđenijih članova američke Demokratske stranke koji predlažu radikalne promjene jer, kažu, ovako više stvarno ne ide. Prvi amandman američkog ustava, kazao je prije nekoliko mjeseci John Kerry, predstavlja prepreku koja ne dozvoljava postizanje konsenzusa oko bilo kojeg problema. Kerry, koji je bio neuspješni predsjednički kandidat 2004. godine te državni tajnik u kabinetu predsjednika Baracka Obame podsjetio je kako ljudi sami biraju gdje će pratiti vijesti, a ako prate samo jedan izvor „a taj je izvor morbidan i ima agendu te emitira dezinformacije, naš Prvi amandman stoji kao velika prepreka da se prekine njegovo postojanje (…) Dakle, ono što trebamo je osvojiti mogućnost, pravo da vladamo osvajanjem dovoljnog broja glasova da bi se mogla provesti promjena“.
Članak 230.
I njegova stranačka kolegica Hillary Clinton, koja je također bila državna tajnica kod Obame i neuspješna kandidatkinja za predsjednicu nakon Obame, predlagala je rezanje članka 230. Zakona o normama komuniciranja jer dozvoljava, objašnjavala je, internetskim platformama da uopće ne nadziru sadržaj koji nude korisnicima. Ako platforme ne moderiraju sadržaj mi, kaže Hillary Clinton, „totalno gubimo kontrolu“. Članak 230. je, podsjećamo, proglašen 1996. godine i namjera mu je bila štititi internetske platforme od odgovornosti za sadržaj koji generiraju korisnici, te tako promicati slobodu govora na internetu. U vrijeme kada je zakon proglašen, velike društvene mreže poput Facebooka nisu još ni postojale, kao što još nije bilo ni pametnih telefona.
Zanimljivo je da je i sam predsjednik Trump u svom prvom mandatu 2020., nakon što je tadašnji Twitter dvije njegove objave prvi put označio kao „obmanjujuće“ prijetio da će ukinuti taj članak zakona – i to iz sasvim suprotnih pobuda. „Imaju nekontroliranu moć da cenzuriraju, uređuju, skrivaju i mijenjaju sve oblike komunikacije između pojedinaca i široke publike”, ocijenio je tada Trump, govoreći o moći velikih tvrtki u Silicijskoj dolini. U svom novom dolasku na vlast, Trump sada uživa bezgraničnu potporu X-a, odnosno bivšeg Twittera kojeg je u međuvremenu preuzeo Elon Musk, a i Mark Zuckerberg se prilagodio pa krenuo u gašenje programa provjere činjenica na Facebooku i Instagramu te omekšao pravila o tome što se smatra kršenjem Standarda zajednice kada je riječ o govoru mržnje.
Trumpov tabor i njemu protivnički tim imaju selektivno mišljenje o tome koliko se i kako građanima, institucijama i tvrtkama može i dalje dopuštati slobodno izreći što im padne na pamet. Pitanje je, međutim, koliko će demokracije biti trajno nagrizene svim tim napadima na slobodu govora, odnosno različitim tumačenjima što ona zapravo predstavlja.
