Marc Andreesen nije najbogatiji čovjek u Silicijskoj dolini, ali je jedan od najutjecajnijih.
Ovaj pionir digitalnog poduzetništva iz prvog je reda promatrao razvoj big tech industrije; krenuo je razvijajući vlastite tvrtke, a završio investirajući novac i vrijeme u monetiziranje tuđih ideja.
Ranih 1990-ih je svijetu otvorio prozor u internet, dizajniravši prvi web browser koji je mogao prikazivati ne samo tekst, već i slike – Mosaic, kasnije poznatiji kao Netscape Navigator. Bez obzira čitate li ovaj članak kroz Chrome, Firefox, Edge, Vivaldi ili neki drugi browser, uživate plodove Andreesenovog rada.
Na Prvoj međunarodnoj konferenciji o Word-Wide Webu, održanoj 1994. u CERN-u u Ženevi, Andreesen je uvršten u “WWW Kuću slavnih”, kao jedan od šestero web pionira. U tom je društvu bio i “otac interneta” Tim Berners-Lee, najcjenjeniji vizionar digitalnog doba, jedan od rijetkih koji tehnologiju nije razvijao da se obogati, već da čovječanstvu olakša pristup informacijama i znanju.
Nakon što je stvorio i popularizirao proizvod koji je ljudima bez tehničkog predznanja omogućio korištenje interneta, istu je stvar Andreesen odlučio napraviti s tvrtkama. Njegova druga kompanija, Opsware, bila je među prvima koja je poslovnim korisnicima pružala tzv. cloud based usluge te pogurala razvoj današnjeg dominantnog poslovnog modela Silicijske doline: proizvodnje softvera koji se ne kupuje, već iznajmljuje.
Za korištenje se plaća redovita pretplata koja uključuje i usluge održavanja; ako naiđe na tehničke probleme, korisnik nije prepušten sam sebi, već će ih otkloniti tvrtka koja mu iznajmljuje softver. Pretplate na softverske pakete danas su standardni dio troškova poslovanja većine tvrtki. Štoviše, pretplatnički model poslovanja zadominirao je i tržištem aplikacija za masovno korištenje; neke pretplatu naplaćuju u novcu (npr. Netflix ili Spotify), a neke uskratom privatnosti, tj. prikupljanjem ogromnih količina osobnih podataka koji služe da bi se korisnike učinkovitije targetiralo oglasima (npr. Facebook ili Google).
Oba su Andreesenova poslovna poduhvata bila izuzetno uspješna. Netscape je 1999. prodao AOL-u za 4,3 milijarde dolara, a Opsware je za 1,6 milijardi 2007. kupio Hewlett-Packard (HP). Zaradu je iskoristio da se iz poduzetnika transformira u ulagača; zadnjih dvadesetak godina primarno se bavi ulaganjem u start-upove i savjetodavnim usmjeravanjem njihova razvoja.
U toj mu je transformaciji značajno pomogla reputacija koju je stekao razvijajući svoju prvu tvrtku tijekom 1990-ih. Iako će Netscape Navigator u “ratovima browsera” do kraja desetljeća biti teško poražen od Microsoftovog Internet Explorera, to nitko nije doživio kao Andreesenov poraz. Svima je bilo jasno da Microsoft nije zadominirao tržištem jer je imao bolji proizvod, nego zato što je varao; Explorer je bio samo kopija Andreesenovog browsera, a njegovo integriranje u Windowse bio je evidentan primjer monopolističkog ponašanja.
No prije nego što ih je Microsoft izgurao s tržišta, Netscape je uspio pokrenuti tzv. dot-com boom, pomamu američkih ulagača za internetskim tvrtkama. Na ljeto 1995. godine, Andreesen je izveo Netscape na burzu. Navigator je u to vrijeme bio najpopularniji svjetski browser. Dionice su puštene u prodaju po cijeni od 28 dolara. Do kraja dana im se vrijednost udvostručila, na 58 dolara. U jednom trenutku tijekom tog prvog dana su se dionice kupljene za 28 dolara mogle prodati za skoro triput veću cijenu.
Mnogi ljudi su se preko noći obogatili. Mnogi drugi su se odlučili povesti za njihovim primjerom. Internetske tvrtke u narednim će godinama privući ogromna ulaganja, znatno veća od njihove (stvarne i potencijalne) vrijednosti. Kad je američki dot-com balon početkom 21. stoljeća puknuo, učinak se osjetio na financijskim tržištima diljem svijeta. Mnoge tvrtke su propale, ljudi su ostajali bez posla, a investitori bez uloženog novca. Neki analitičari smatraju da isti takav balon danas kreiraju investicije u tehnologiju baziranu na strojom učenju, tzv. umjetnu inteligenciju (AI).
Iz čitavog tog urušavanja Andreesen se izvukao neokrznut. Netscape je prodao na vrijeme, prije nego što je balon pukao. Prepoznao je da je internetsko tržište potrošačkih proizvoda postalo prenapučeno pa je stečeni kapital usmjerio prema širenju na poslovne korisnike. U taj, tada još uvijek relativno zanemareni segment tržišta internetskih proizvoda, ušao je dovoljno rano da po istoj formuli ponovi uspjeh kakav je imao s Netscapeom. U Silicijskoj dolini to mu je priskrbilo status mitskog junaka, tehnološkog vizionara s istančanim osjećajem za biznis.
Andreesen se obogatio (vrijednost njegove imovine se procijenjuje na skoro dvije milijarde dolara) iako nijedna od njegovih ideja zapravo nije bila sasvim originalna; primitivne inačice browsera postojale su i prije Netscapea, kao što su postojale i firme koje su konkurirale Opswareu na tržištu cloud usluga za poslovne korisnike. Međutim, Andreesen je svoje poslovne ideje znao učiniti tržišno atraktivnima, tj. dizajnirati proizvode koji su dovoljno korisni i jednostavni da ih pojedinci i tvrtke žele koristiti.
Ova vještina dobro će mu doći u potrazi za perspektivnim investicijama. Među tvrtkama u koje je Andreesen uložio novac u relativno ranim fazama njihova razvoja su Twitter, Facebook, Foursquare, GitHub, Pinterest, Skype, Zynga, LinkedIn… Danas je veliki investitor u AI i kripto start-upove.
Nikad daleko od politike
Čitavo to vrijeme se Marc Andreesen trudio biti blizak sa samim vrhom američke politike. Iz vlastitog je iskustva znao koliko je važna uloga države u njegovoj industriji. Andreesen ne bi imao priliku da razvije svoj internetski browser (Mosaic) i pretvori ga u komercijalni proizvod (Netscape) da nije bio zaposlenik Nacionalnog centra za primjenu superračunala pri Sveučilištu u Illinoisu. Njegov rad i oprema koja mu je bila nužna plaćeni su javnim novcem.
Kroz godine je Andreesen postao jedan od najvećih i najutjecajnijih donatora Demokratske stranke. Podržavao je Billa Clintona, Ala Gorea, Johna Kerryja, Baracka Obamu i Hillary Clinton. A onda je naglo promijenio stranu. Od ljeta 2024. spada među najentuzijastičnije glasnogovornike Donalda Trumpa, čijoj je kampanji za reizbor donirao milijune dolara.
Trumpu se približio i osobno, kao neformalni savjetnik i čest gost u Mar-a-Lagu, Trumpovom resortu na Floridi, gdje američki predsjednik provodi gotovo sve svoje vikende, a i mnoge radne dane. Kao savjetnik je uključen i u rad Ureda za učinkovitost vlade (DOGE), koji pod vodstvom Elona Muska drastično smanjuje proračunsku potrošnju američke države, što se manifestira kroz masovne otkaze i nefunkcionalnost sustava za pružanje javnih usluga.
Što se promijenio? Kako je čovjek koji je čitavog života podržavao liberalne političare postao simpatizer ekstremne desnice? Marc Andreesen tvrdi da je on ostao isti kakav je bio. Promijenile su se okolnosti.
Veliki preokret
Demokratska je stranka, pričao je Andreesen u nedavnom razgovoru za NYT-ev podcast “Matter of Opinion”, bila vrlo dobra za Silicijsku dolinu. Al Gore i Barack Obama podržavali su razvoj digitalnih tehnologija i bili veliki zagovornici njihovih proizvoda. Gore je kao zastupnik u Senatu osigurao financiranje za državne projekte iz kojih će se razviti moderni internet. Obama je popularizirao korištenje digitalnih proizvoda ne samo u političkim kampanjama, nego i u kulturnom prostoru.
Andreesenovim riječima, “Dolina je bila zacementirana kao konvencionalno demokratsko uporište za idućih sto godina”. A onda je Donald Trump pobijedio na predsjedničkim izborima 2016. godine.
“Demokrati su odlučili da je to naša krivnja”, kaže Andreesen, podsjećajući da je Trumpova pobjeda bila uvelike potpomognuta digitalnom propagandom, omogućenom krađom osobnih podataka američkih birača kako bi ih se što učinkovitije targetiralo oglasima na Facebooku. Afera je ostala upamćena po nazivu tvrtke koja je za Trumpa odradila prljavi posao – Cambridge Analytica. Istovremeno se pokazalo da je i Rusija pronašla način kako koristiti američku digitalnu infrastrukturu za miješanje u ishod izbora; režim Vladimira Putina također je nagovarao američke birače da za predsjednika izaberu Trumpa, profitirajući od polarizacije koju Trump potiče unutar SAD-a.
Kad je predsjednik 2020. postao Joe Biden, poduzetnici iz Silicijske doline više nisu mogli računati na naklonost Bijele kuće. Demokratska stranka je zaključila kako je vrijeme da zauzda big tech industriju. Internet je izgubio pozlatu koju je nekad imao; tehnologija od koje se očekivalo da će demokratizirati svijet i otvoriti vrata napretku postala je crna rupa ispunjena dezinformacijama i mržnjom, prepuna mračnih likova koji vas žele prevariti, izmanipulirati ili opljačkati.
Javna percepcija digitalnih poduzetnika iz Silicijske doline se promijenila. Nekad su u imali status heroja čiji proizvodi čine svijet boljim mjestom: povezuju ljude, izlažu ih novim idejama, promoviraju demokraciju i inkluzivnost. A onda je tehnologija koju su stvorili pokazala svoje naličje. Demokratski političari u SAD-u osvijestili su moć mračne strane interneta te zaključili da to tako više ne može.
“Bidenova vlada pokazala se daleko radikalnijom nego što smo mislili da će biti. […] Došli su po tech industriju i po biznis u vrlo širokom smislu. […] Problem je sirovo korištenje moći administrativne države, sirovo nametanje regulacije i sirovo arbitrarno, ne samo provođenje, nego i proglašenje regulacija”, kaže Andreesen.
Tijekom Bidenovog mandata, Demokratska stranka pokušala je staviti nove tehnologije, prvenstveno kripto valute poput Bitcoina te razvoj AI alata, u okvire nekih zakona i pravila. Društvene mreže žestoko su kritizirane zbog neadekvatne moderacije toksičnog sadržaja, poput govora mržnje ili laži o cjepivima. Pokretani su antimonopolski postupci protiv tehnoloških divova i istrage protiv kripto firmi, zbog čega su mnogi kripto poduzetnici ostali bez pristupa bankovnim uslugama. Silicijska je dolina to shvatila kao pokušaj da im se vežu ruke; da ih se ograniči u razvoju i da im se smanje profiti.
Internetski poduzetnici to Demokratima nisu mogli oprostiti. Kako se 2024. približavala, postajalo im je sve bitnije da se promijeni vlast u Bijeloj kući. Andreesen se u podcastu NYT-a prisjetio trenutka koji je za njega predstavljao kap koja je prelila čašu. U svibnju 2024. posjetio je Washington sa svojim partnerom Benom Horowitzom, suosnivačem investicijske tvrtke Andreesen-Horowitz.
“Nismo se mogli sastati s Bidenom jer se u to vrijeme nitko nije mogao sastati s Bidenom. Ali uspjeli smo se sastati s nekim visokim dužnosnicima u Bijeloj kući i prenijeli smo svoju zabrinutost oko AI-ja. Njihov odgovor je bio da će nacionalna agenda po pitanju AI-ja, koja će se provoditi u drugom Bidenovom mandatu, biti da će se osigurati da AI razvijaju samo dvije ili tri velike tvrtke, koje će država izravno regulirati i kontrolirati. Neće biti start-upova. Čitava ta priča gdje mislite da možete samo pokretati tvrtke, pisati kod i puštati to na internet, ti dani su završeni. […] Bili smo šokirani jer je bilo čak i gore nego što smo mislili. […] Ubit će nas, ubit će naše tvrtke. […] Više nemamo posla s racionalnim ljudima. Izašli smo van, stajali na parkiralištu kod Zapadnog krila, pogledali se i rekli ‘u redu, sad smo za Trumpa'”.
Tijekom Bidenovog mandata, Andreesen-Horowitz su uložili novac u tridesetak start-upova koji razvijaju AI tehnologiju. Mogućnost da bi sve te investicije mogle propasti naprosto im nije bila prihvatljiva.
Djeca elite protiv kapitalizma
Promjeni političkog stava i odnosa prema digitalnim poduzetnicima prethodila je promjena u kulturi. Marc Andreesen početke te promjene datira u razdoblje između 2012. i 2014. godine. Pobunu protiv big techa, tvrdi Andreesen, predvodila su djeca američke elite.
“Najprivilegiraniji članovi društva, najuspješniji, šalju svoju djecu u politički najradikalnije [obrazovne] institucije u kojima ih uče da postanu komunisti koji mrze Ameriku. Zatim se raštrkaju u različite profesije. Naše tvrtke, naravno, zapošljavaju puno klinaca s najboljih sveučilišta. Mnogi od njih završe i radeći za vladu. […] I tako smo odjednom imali taj priljev, tu novu kohortu. Moj zaključak je da je ono što se promijenilo to da su djeca privilegiranih, koja su pohađala najbolja sveučilišta između 2008. i 2012. godine, snažno radikalizirana na tim sveučilištima. Mislim da je to primarno bila posljedica globalne financijske krize i vjerojatno rata u Iraku. […] Klinci su se okrenuli protiv kapitalizma, postali su neka vrsta radikalnih marksista. […] Nekad su klinci s Harvarda bili opsjednuti napretkom u karijeri. Razgovor s njima se vrtio oko toga koliko će biti plaćeni i kad će napredovati do toga da upravljaju tvrtkom. Do 2013. je prosječni klinac s Harvarda počeo dolaziti na posao sa stavom ‘tko ih jebe, zapalit ćemo čitav sustav. Svi su zli. Bijeli ljudi su zli. Muškarci su zli. Kapitalizam je zlo. Tehnologija je zlo'”, kazao je Andreesen u razgovoru za podcast NYT-a.
Vlasnici tvrtki su se, kako priča Andreesen, uplašili za vlastitu egzistenciju. Prenio je razgovor za koji kaže da ga je vodio s neimenovanim tech poduzetnikom 2014. godine. Opisuje ga kao trenutak u kojem se u njemu “počela buditi strava”.
“Rekao mi je, ‘mislim da neki od ovih klinaca koji se priključuju tvrtki ne žele raditi za nas, nego nas žele uništiti’. Prikazao je to kao da su oni u svojim glavama prije svega profesionalni aktivisti, a način na koji se taj aktivizam sada najučinkovitije ispoljava je uništavanje tvrtki iznutra”, kaže Andreesen.
Zaposlenici digitalnih tvrtki, kako onih već etabliranih tako i start-upova, počeli su vršiti sve veći pritisak na vlasnike da pokažu društvenu odgovornost: da zapošljavaju više žena i pripadnika manjina, da zbog klimatskih promjena paze na svoj ugljični otisak, da pokušaju prevenirati moguće štetne društvene posljedice tehnologije koju razvijaju… Andreesenovim riječima, “zastupali su sve pomodne radikalno lijeve stavove tog doba i trošili ogromnu količinu svog vremena u tvrtki da se oko toga organiziraju”.
Andreesen tvrdi da ga je to zateklo. Iznenađenje je dijelila skoro čitava Silicijska dolina, uljuljkana u obostrano korisni odnos s Demokratskom strankom. Samo je jedan čovjek osjetio što se sprema: “Mislim da je Peter Thiel bio jedini koji nije bio iznenađen. Kao i kod mnogih drugih stvari, on je vidio što dolazi ranije nego ja.”
Ideja da bi obični radnici trebali imati presudan utjecaj na smjer razvoja internetskih tvrtki prenerazila je Andreesena. Na identitetskoj razini mu je to bilo sasvim neprihvatljivo. Marc Andreesen je, naime, cjeloživotni pobornik jednog vrlo specifičnog svjetonazora, fuzije tehnološkog determinizma uzgojenog u Silicijskoj dolini dok su je, sredinom 20. stoljeća, još nastanjivali inženjeri koji su razvijali tehnologiju za američku vojsku i radikalnog individualizma naslijeđenog od hipijevskog kontrakulturnog pokreta 1960-ih. Ovaj je svjetonazor bio toliko geografski specifičan da je dobio ime “kalifornijska ideologija”.
“Kalifornijska ideologija” i njene mutacije
Otprilike u isto vrijeme dok je Marc Andreesen izvodio Netscape na burzu i tako pokrenuo maniju ulaganja u internetske tvrtke, dvoje britanskih teoretičara medija sa Sveučilišta u Westministeru objavilo je zapažen esej naslovljen “Kalifornijska ideologija”.
Richard Barbrook i Andy Cameron nisu dijelili u to vrijeme rašireni entuzijazam oko digitalnog poduzetništva i prosvjetiteljskih mogućnosti interneta. Na oprez ih je potaknulo prepoznavanje specifičnog ideološkog sklopa ljudi koji su razvijali ovu novu tehnologiju, a iz kojeg su iščitali upozorenje za budućnost. U svom su eseju Barbrook i Cameron opisali “kalifornijsku ideologiju” i njene temeljne utjecaje.
Na početku svog eseja, Barbrook i Cameron konstatiraju da je svijet doista na prekretnici: “Kad se sposobnost proizvodnje i primanja neograničenih količina informacija u bilo kojem obliku spoji s dosegom globalnih telefonskih mreža, postojeći oblici rada i odmora bit će iz temelja promijenjeni”. Međutim, upozorili su i da utopijska vizija “kalifornijske ideologije” ne bi mogla postojati bez namjernog ignoriranja nekih drugih, izrazito važnih aspekata američkog života: rasizma, siromaštva i devastacije okoliša.
“Kalifornijska ideologija istovremeno reflektira disciplinu tržišne ekonomije i slobodu hipijevskih zanatlija. Ovaj bizarni hibrid moguć je isključivo zbog skoro univerzalne vjere u tehnološki determinizam”, pišu autori u svom eseju, opisujući “kalifornijsku ideologiju” kao “hibridnu vjeru” nastalu spajanjem slobodarskih uvjerenja američke “Nove ljevice” i ekonomskog libertarijanizma “Nove desnice”.
Most između ovih, naizgled ideološki suprotnih stavova, autori “Kalifornijske ideologije” pronaze u tehnološkom determinizmu, uvjerenju da tehnologija ima presudnu ulogu u oblikovanju razvoja i smjera kretanja civilizacije.
Izvor kalifornijskog tehno-determinizma Barbrook i Cameron vide u idejama Marshalla McLuhana, poznatog kanadskog filozofa i teoretičara medija. McLuhan je bio enfant terrible američke intelektualne scene 1950-ih i šezdesetih, nekonvencionalan i provokativan javni intelektualac čiji su radovi prštali od originalnosti. Iako su bile predmet mnogih kritika (prvenstveno jer svoje pretpostavke nije ni pokušavao dokazati nečim što bi naličilo znanstvenoj metodi), McLuhanove knjige izvrsno su se prodavale, a njegove ideje bile su sveprisutne.
McLuhan je bio uvjeren da su mediji masovne komunikacije produžeci ljudskih osjetila, svojevrsni eksterni organi koji u potpunosti mijenjaju naš doživljaj svijeta. Ovo uvjerenje sadržano je u McLuhanovoj poznatoj maksimi – “medij je poruka”.
“Pod utjecajem teorija Marshalla McLuhana, tehnofili su mislili da će konvergencija medija, računarstva i telekomunikacija neizbježno stvoriti elektronsku agoru – virtualni trg u kojem će svatko moći izraziti svoje mišljenje bez straha od cenzure. Iako je bio sredovječni profesor engleskog jezika, McLuhan je propovijedao radikalnu poruku da će moć velikog biznisa i velike vlade neizbježno biti svrgnuta intrinzično osnažujućim utjecajem nove tehnologije na pojedinca”, pišu autori “Kalifornijske ideologije”.
McLuhan je izvršio snažan utjecaj na kontrakulturni pokret šezdesetih. Družio se s psihologom Timothyjem Learyjem, hipijevskim guruom izbačenim s Harvarda zbog eksperimenata koji su uključivali korištenje psilocibina i LSD-a. Leary tvrdi da je upravo McLuhan skovao frazu koja se koristila za populariziranje konzumacije halucinogenika – turn on, tune in, drop out. Predsjednik Richard Nixon nazivao je Learyja “najopasnijim čovjekom u Americi”. Liberalniji umovi smatrali su ga herojem koji se hrabro suprotstavljao društvenim konvencijama pokušavajući proširiti svijest mladih Amerikanaca.
“Unatoč centralnoj ulozi koju su javna ulaganja odigrala u razvijanju hipermedija (definiranih kao spoj medija, informatike i telokomunikacija, op.a.), kalifornijski ideolozi propovijedaju protudržavno evanđelje cyber libertarijanizma: bizaran čušpajz hipijevskog anarhizma i ekonomskog liberalizma začinjenih s mnogo tehnološkog determinizma. […] Iako uživaju kulturne slobode hipija, većinom više nisu aktivno uključeni u borbu za izgradnju ‘ekotopije’ (utopijske zajednice slobodnih, jednakih i solidarnih ljudi čija je ekonomija u harmoniji s ekologijom, op.a.). Umjesto da se otvoreno bune protiv sistema, digitalni zanatlije sada prihvaćaju da se osobna sloboda može ostvariti radeći unutar ograničenja tehnološkog napretka i ‘slobodnog tržišta'”, pišu Barbrook i Cameron u svojoj kritici “kalifornijske ideologije”.
Ljudima koji su sanjali “digitalni trg” kao alternativa je podvaljeno “digitalno tržište”. Umjesto osnaživanja slobodnog pojedinca, osnažene su digitalne kompanije i njihovi vlasnici. Marc Andreesen upisao se među pobjednike društvene transformacije koju su najavili Barbrook i Cameron.
Autori “Kalifornijske ideologije” osvrću se i na njenu estetiku, formiranu pod utjecajem znanstveno-fantastične književnosti, posebno kanonskih autora poput Isaaca Asimova i Roberta Heinleina “i sličnih mačo SF romanopisaca čiji su budući svjetovi uvijek napučeni svemirskim trgovcima, iznimno sposobnim prodavačima, genijalnim znanstvenicima, piratskim kapetanima i drugim muževnim pojedincima”. Iz njihove će književnosti proizaći arhetipski lik usamljenog hakera s kojim su se tech entuzijasti na prijelazu stoljeća lako mogli identificirati.
Takve pojedince, koje Barbrook i Cameron opisuju kao utjelovljenje “asocijalnog libertarijanizma”, lako pronalazimo u popularnim romanima poput “Neuromancera” Williama Gibsona (koji je svijetu podario termin cyberspace) i “Potpunog raspada” Neala Stephensona (od kojeg je Mark Zuckerberg posudio naziv metaverzum odnosno Metaverse) te filmovima kao što su “Hakeri”, “Johnny Mnemonic” (oba iz 1995., pri čemu je potonji ekranizacija Gibsonove istoimene kratke priče) ili “Matrix” (1999.).
“Usamljeni pojedinac koji se bori za preživljavanje u virtualnom svijetu informacija”, kako mistificiranog hakera opisuju Barbrook i Cameron, točno je onakav heroj kakav je pobornicima “kalifornijske ideologije” bio potreban: u materijalnom svijetu otpadnik s ruba društva, a u virtualnom pripadnik malobrojne elite koja zahvaljujući svojim sposobnostima navigiranja digitalnim prostorom kreira vlastitu stvarnost. U njihovim digitalnim svjetovima moć ne proizlazi iz bogatstva ili političkog utjecaja, već iz pojedinačnog znanja i (virtualnog) iskustva.
Marc Andreesen s takvim se herojem nesumnjivo mogao identificirati. Bio je netipičan dječak iz ruralnog Wisconsina; dok su se njegovi vršnjaci uglavnom interesirali za sport, Andreesena je puno više privlačio kompjuter u školskoj knjižnici, na kojem je naučio osnove programiranja. Ljubav prema kompjuterima usmjerit će ga prema studiju informatike na Sveučilištu u Illinoisu i odrediti daljnji smjer njegovog života.
Tri desetljeća nakon Barbrookovog i Cameronovog eseja, “kalifornijska ideologija” je nedvojbeno živa i zdrava. Prošla je, doduše, kroz proces semantičke mutacije; vrlo sličan set uvjerenja danas se označava terminom “učinkovito ubrzavateljstvo” (effective accelerationism). Termin “ubrzavateljstvo” preuzet je iz SF romana “Gospodar svjetlosti” kultnog autora Rogera Zelazneyja.
Pobornici ovog pokreta, među koje se ubraja i Andreesen, vjeruju da će tehnološki napredak, prvenstveno onaj koji dolazi s umjetnom inteligencijom, riješiti sve probleme čovječanstva i uvesti nas u eru blagostanja. Najvažniji intelektualni utjecaj “učinkovitog ubrzavateljstva” su ideje britanskog filozofa Nicka Landa, suradnika američkog blogera Curtisa Yarvina, gurua Silicijske doline, s kojim Land dijeli uvjerenje da se željeni napredak kroz “ubrzavanje” kapitalizma može ostvariti samo ako se Sjedinjene Američke Države transformiraju u monarhiju kojom će se upravljati kao korporacijom. Digitalnim je poduzetnicima u njegovoj viziji namijenjena uloga suvremene aristokracije, pod čijim mudrim vodstvom će visokotehnološka utopija postati stvarnost. Yarvin, Land i njihovi sljedbenici nazivaju se neoreakcionarima ili “mračnim prosvjetiteljima”.
Nick Land je ideju da se napredak može ubrzati fuzijom kapitalizma i diktatorske vlasti usvojio dok je živio u Kini, državi čija je ekonomija ustrojena na relativno sličnom principu; neograničene ovlasti nisu povjerene kralju i njegovoj aristokraciji, već generalnom sekretaru i vrhuški Komunističke partije. Ovaj se sustav često opisuje kao “državni kapitalizam”.
Među glavnim pokroviteljima neoreakcionarnog pokreta je već spomenuti Peter Thiel, vlasnik Palantira i prvi među digitalnim poduzetnicima koji je stao uz Donalda Trumpa, još 2016. godine. Thielov esej “Obrazovanje jednog libertarijanca” iz 2009. također ima važnu ulogu u kolektivnom imaginariju “učinkovitog ubrzavateljstva”; u tom je eseju Thiel konstatirao da demokracija predstavlja prepreku napretku.
Vlastiti intelektualni doprinos dao je i Andreesen; 2023. objavio je esej “Manifest tehno-optimista”. Nije to bio Andreesenov prvi izlet u esejistički tehno-evangelizam. Gostujući u podcastu Joea Rogana, pred čiji mikrofon američki milijarderi rado sjedaju znajući da uvijek mogu očekivati prijateljski tretman, otkrio je da su mu poslovni partneri zabranili korištenje društvenih mreža – jer u kratkim formama ne može odoljeti zapaljivoj retorici. Andreesenovim suradnicima njegova je zapaljiva narav dobro poznata; u raspravama je sklon psovkama i povišenim tonovima. Kad se želi javno izraziti, Andreesen stoga mora napisati duži tekst, vođen rezonom da njegove misli postaju lakše probavljive kad su detaljno elaborirane.
Rast ili smrt. To je dilema pred koju Andreesen stavlja čovječanstvo u “Manifestu tehno-optimista”. Misli se naravno na gospodarski rast, čiji “jedini stalni izvor” je tehnološki napredak. Sve što je dobro, tumačio je Andreesen, “nizvodno je od rasta” i svaki problem se može riješiti tehnologijom. “Spojite tehnologiju s tržištem i dobit ćete ono što je Nick Land nazvao tehno-kapitalističkim strojem – pogonom neprekidnog materijalnog stvaranja, rasta i obilja”, pisao je Andreesen.
Andreesenov tehno-optimizam mnogima se pokazao neprobavljivim, bez obzira na opširnost elaboracije. Popularni tech portal Gizmodo ponukao je da objavi članak s naslovom “Marc Andreesen je manijak”. Povjesničar i novinar Rick Perlstein osjetio je potrebu da podijeli sjećanje na svoju večeru s Andreesenom; dok su sjedili u njegovoj 34 milijuna dolara vrijednoj vili, Andreesen je, među ostalim, izgovorio i sljedeću rečenicu: “Drago mi je što postoje OxyContin i video igre da ušutkaju [obične] ljude”.
Slobodni teritoriji
Iz takve mješavine libertarijanstva i tehnološkog determinizma, koju neki kritičari smatraju naslijeđem eugenike, a drugi je uspoređuju s fašizmom, lako mogu proizaći prilično bizarne ideje. Najbolji primjer je želja za slobodnim teritorijima, gradovima koji će biti smješteni izvan postojećih država i njihove regulative. Tech poduzetnici, među kojima i Andreesen, uvjereni su da je to put prema otključavanju stvarnog inovacijskog potencijala moderne tehnologije.
Ideja je proklijala u umu Patrija Friedmana, unuka poznatog američkog ekonomista Miltona Friedmana, savjetnika američkog predsjednika Ronalda Reagana i glavnog ideologa politike za koju se uvriježio naziv “neoliberalizam”, iako se sam Friedman izjašnjavao kao libertarijanac. S današnjim Trumpovim pristašama u Silicijskoj dolini je Milton Friedman dijelio mišljenje da bi državni aparat trebao biti malen, a njegova moć ograničena. Vjerovao je da su državi potrebni samo policija, vojska i pravosuđe. Sve ostalo, od obrazovnog, zdravstvenog i mirovinskog sustava, preko zaštite okoliša i prava potrošača do programa socijalne skrbi, zapravo je višak.
Patri Friedman je 2008. osnovao Institut za osnivanje stalnih naselja na moru (Seasteading Institute) i vrlo brzo privukao pažnju Petera Thiela, koji je u njegovu ideju uložio nekoliko milijuna dolara. Cilj je bio izgraditi plutajući grad uz obalu Kalifornije, čiji će žitelji moći živjeti, raditi i razvijati inovativnu tehnologiju van dosega američkih zakona. Pokazalo se da je to bilo previše ambiciozno; sam Thiel će kasnije priznati da projekt koji je Friedman zamislio iz inženjerske perspektive nije izvediv.
Patri Friedman, međutim, nije želio odustati. Izvorna ideja evoluirala je u “autonomne gradove” (charter cities), tj. slobodne teritorije smještene na kopnu. Godine 2019. s ciljem ostvarivanja te ideje osnovan je Pronomos Capital, “prvi investicijski fond posvećen autonomnim gradovima”. Thiel je opet bio među investitorima, a pridružili su se i drugi tehno-milijarderi, među kojima i Marc Andreesen.
Na stranicama Promonos Capitala može se doznati da “autonomni gradovi” niču diljem nerazvijenog svijeta; u Latinskoj Americi, Africi i Aziji, zbog čega se ovi projekti često opisuju kao kolonijalistički. Najdalje se odmaknulo u Hondurasu, gdje je Promonos Capital od države dobio pravo raspolaganja privatnim otokom na kojem su podigli grad nazvan Próspera.
Balaji Srinivasan, bivši partner u investicijskoj tvrtki Andreesen-Horowitz, oko libertarijanske opsesije bijegom od dosega državnih regulacija stvorio je i sektu, okupljenu oko koncepta koji je nazvao “mrežna država” (Network State). U istoimenoj je samizdatoj knjizi iz 2022. tumačio kako bi žitelji digitalnih zajednica trebali crowdfundingom skupiti kapital za izgradnju autonomnih gradova i država, u kojima će sami postavljati pravila ponašanja i poslovanja.
Jedan takav grad skupina američkih milijardera pokušava osnovati i u SAD-u, u okolici San Francisca. Tamo je firma California Forever, anonimno putem posrednika, uspjela okrupniti 20 tisuća hektara zemlje otkupljene od lokalnih poljoprivrednika. Među investitorima su tvrtka Andreesen-Horowitz, Marc Andreesen osobno te još niz bogatih stanovnika Silicijske doline.
No, u Sjedinjenim je Državama ideju o “autonomnim gradovima” malo tko shvaćao ozbiljno, sve do Trumpove kampanje za reizbor. Novi/stari američki predsjednik preuzeo je priču i dao joj vlastiti brending; tijekom predizborne kampanje je obećao da će, ako ponovo dođe na vlast, osnovati deset novih američkih gradova, “gradova slobode”.
“Opet ćemo u svojoj zemlji graditi nove gradove. Ovi gradovi slobode ponovno će otvoriti granice mogućnosti, ponovno potaknuti američku maštu i pružiti stotinama tisuća mladih ljudi i drugima, svim marljivim obiteljima, novu priliku za vlasništvo nad domom – i zapravo za ostvarenje američkog sna”, govorio je Trump.
Osim bijega od dosega državnih regulacija, ideja gradova kojima će upravljati tech milijarderi ima i dodatnu svrhu. Takve bi izolirane enklave trebale najbogatijim članovima američkog društva služiti kao zaklon u slučaju društvenog kolapsa. Ideja da je moderna civilizacija izložena riziku od urušavanja prilično je raširena među američkim milijarderima, dovoljno da je spisatelj i teoretičar Douglas Rushkoff, kojeg mediji vole titulirati i kao “futurista”, o tome napisao knjigu.
Nazvao ju je “Preživljavanje najbogatijih: Fantazije o bijegu tech milijardera”. U njoj piše kako je na knjizi počeo raditi potaknut sastankom sa skupinom neimenovanih bogataša, koji su ga angažirali da održi predavanje o budućnosti na zatvorenom druženju. Rushkoff se, kako piše, pripremio da govori o nizu tema, ali njih je zanimala samo jedna stvar; kako se pripremiti za ono što su nazivali “Događaj” (The Event).
“Događaj. To je bio njihov eufemizam za okolišni kolaps, društvene nemire, nuklearnu eksploziju, solarnu oluju, nezaustavljivi virus ili maliciozne kompjuterske hakere koji će dovesti do općeg urušavanja”.
Posebno ih je, piše Rushkoff, zanimala jedna stvar, kojoj je u razgovoru posvećeno najviše vremena. Pitanje koje mu je postavljeno glasilo je ovako: “Kako da održim autoritet nad svojim sigurnosnim snagama nakon Događaja?”. Kako osigurati da privatna vojska, koja bi trebala čuvati utvrde tech milijardera, silom oružja ne preuzme svu moć u svoje ruke.
Povratak u “Pozlaćeno doba”
Trenutačno se čini kako se do odgovora na egzistencijalna pitanja koja muče tech milijardere dolazi preko temeljite transformacije Sjedinjenih Američkih Država, na kojoj se intenzivno radi od prvog dana Trumpovog drugog mandata. Andreesen i njegovi istomišljenici proces rezanja državnih troškova – što uključuje tisuće otkaza, eliminiranje javnih usluga, odustajanje od ulaganja u zelenu tranziciju i znanstvena istraživanja – doduše vjerojatno vide kao resetiranje na tvorničke postavke.
Evo citata Andreesenove izjave iz nedavnog gostovanja u podcastu Instituta Hoover.
“Moj prijatelj Curtis Yarvin ima tu sjajnu rečenicu. Kaže da živimo pod 80-godišnjom evolucijom osobne monarhije FDR-a, ali bez samog FDR-a. Jer FDR je, naravno, tip s Novim dogovorom (New Deal), koji je saveznu vladu pretvorio iz nečeg što je bio jedan tanki sloj u golemi, razgranati birokratski aparat, koji je potom nastavio rasti i mutirati vlastitom inercijom”, rekao je Andreesen. Kontekst u kojem je ovo izrečeno je očekivan: razgovor se vodio oko nužnosti drastičnog rezanja američkih proračunskih izdataka.
Rečeni FDR je, naravno, Franklin Delano Roosevelt, američki predsjednik od 1933. do 1945. godine, pod čijom se vlašću zemlja oporavila od bijede izazvane Velikom depresijom, najvećom gospodarskom krizom u povijesti te značajno doprinijela savezničkoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Najpoznatiji je po rečenom New Dealu, krovnom nazivu za niz javnih politika, inspiriranih teorijama slavnog ekonomista Johna Maynarda Keynesa koji je vjerovao da država treba napraviti sve što može napraviti kako bi svojim žiteljima osigurala život u blagostanju.
Zbog New Deala se državni aparat SAD-a doista znatno povećao, ali su i američki građani dobili niz prava i povlastica koje ranije nisu imali, uključujući neke inačice sustava mirovinskog i zdravstvenog osiguranja te socijalne skrbi. Kako bi se sve to platilo, bilo je nužno povećati poreze. Temelj porezne reforme bila je ideja solidarnosti; imućniji trebaju plaćati više, siromašniji manje. Najbogatiji članovi društva su nakon Rooseveltovih reformi plaćali porez po stopama koje su išle do 94 posto.
Nešto vrlo slično Andreesenovoj tvrdnji o FDR-u ovih je dana rekao i Donald Trump: “Naša je zemlja bila najjača od 1870. do 1913. Znate zašto? Sve se temeljilo na carinama. Nismo imali porez na dohodak.”
Američki povjesničari imaju naziv za okvirno razdoblje o kojem Trump govori. Naizvaju ga “Pozlaćeno doba” (The Gilded Age). Naziv dolazi od naslova romana Marka Twaina i Charlesa Dudleyja Warnera, “Pozlaćeno doba: Priča o današnjici”. Današnjica koju autori oslikavaju dominantno je obilježena pohlepom i korupcijom koje nagrizaju američko društvo i odražavaju ogromnu ekonomsku nejednakost među ljudima.
Najbolje to doba utjelovljuje John D. Rockefeller, najbogatiji tajkun koji je ikad živio. Slučajno ili ne, baš godine koje Trump spominje omeđuju najvažnije razdoblje Rockefellerove biografije.
Godine 1870. je John D. Rockefeller u Ohiju osnovao Standard Oil, naftnu kompaniju koja će ga učiniti neizrecivo bogatim. Moć i utjecaj Standard Oila i njegovog vlasnika toliko će nabujati da je država odlučila kako se tome mora stati na kraj. Sudskom odlukom iz 1911. je Standard Oil razbijen na 43 manje firme. Neke postoje još i danas: ExxonMobil i Chevron, dvije najveće američke naftne kompanije, nekad su bile objedinjene u Rockefellerovom carstvu.
Rockefeller i drugi tajkuni “Pozlaćenog doba” bili su moćniji, a često i bogatiji od države. Dok se većina stanovništva gušila u siromaštvu, šačica ljudi uživala je u neobuzdanom luksuzu. Jasno je da se takvo društvo moralo urušiti – ako ne reformacijom, onda revolucijom. FDR-ova vladavina omogućila je manje krvavu opciju.
Međutim, Donald Trump i njegovi financijeri iz Silicijske doline evidentno smatraju da su SAD-u sada potrebni dekonstrukcija New Deala i povratak u “pozlaćeno doba”, iako taj plan prije izbora nije prezentiran američkoj javnosti niti je za tako nešto itko glasao, osim možda šačice milijardera.
Takav bi pristup bio preradikalan čak i za Miltona Friedmana. Kad je u davnom intervjuu upitan što bi napravio, tj. kako bi promijenio SAD da može biti diktator na jedan dan, Friedman je odgovorio da ne bi napravio ništa: “Ako ne možemo uvjeriti javnost da je poželjno učiniti te stvari, nemamo pravo nametnuti ih – čak i kad bismo imali moć to učiniti.”
Silicijska dolina + Pentagon, v2.0
Marca Andreesena takve moralne dvojbe evidentno ne muče. Dok je prosječni Amerikanac “ušutkan OxyContinom i video igrama”, moćnici mogu prekrajati svijet po vlastitim željama.
Računica iza Andreesenovog zbližavanja s Trumpom stoga je sasvim jasna: taj odnos otvara priliku za ostvarenje libertarijanskih fantazija i ubiranje financijske koristi koja iz toga proizlazi. Nije ga pokolebalo ni Trumpovo predomišljanje oko uvođenja visokih carina na uvoz robe u SAD, koje je zaprijetilo urušavanjem burze i pokretanjem nove financijske krize.
Trumpove su carine poput mačke iz poznatog misaonog eksperimenta fizičara Erwina Schrödingera – istovremeno žive i mrtve, postojeće i nepostojeće. Malo ih ima, malo ih nema, a nitko ne zna kada će se, ako ikad, doista utjeloviti ni kako će izgledati. Zbog nemara prema stabilnosti financijskih tržišta, neki su se američki bogataši počeli distancirati od Trumpa. Ali ne i Andreesen; njegov posao ionako nije špekuliranje na burzi, već prepoznavanje start-upova koji će inicijalnu investiciju umnožiti za deset, sto ili čak tisuću puta.
Dok su neki drugi bogataši paničarili predosjećajući kolaps burze, Andreesen je najavio najveće dosadašnje ulaganje u AI tehnologiju. Njegova je tvrtka objavila da osnivaju najveći investicijski fond u svojoj povijesti, koji će raspolagati s ukupno 20 milijardi dolara namijenjenih ulaganju u AI start-upove.
Posebno ih privlače kompanije koje razmišljaju o vojnoj uporabi AI-ja. Na svojim službenim stranicama tvrtka Andreesen-Horowitz ima posebnu sekciju posvećenu “Američkoj dinamičnosti”, okupljanju privatnog kapitala oko investicija u nacionalnu sigurnost. Razvijanje tehnologija za vojsku također predstavlja svojevrsno resetiranje Silicijske doline na njene tvorničke postavke, tj. ponovo uspostavljanje bliskog odnosa s Pentagonom, kakav je u prošlom stoljeću i učinio taj komadić Kalifornije svjetski poznatim toponimom.
Ovu inicijativu promoviraju i putem redovite godišnje konferencije, “Summita američke dinamičnosti”. Prije nekoliko tjedana ovogodišnje izdanje održano je u Washingtonu, gdje ih je došao podržati i Trumpov potpredsjednik JD Vance, njihov čovjek na terenu, štićenik i bivši zaposlenik Petera Thiela. Glavna tema konferencije bila je priprema za rat protiv Kine. Tech milijarderi, naime, strahuju da Kina ugrožava američki položaj globalnog hegemona, što namjeravaju prevenirati ubrzavanjem tehnološkog razvoja.
Među glavnim je zvijezdama konferencije bila tvrtka Anduril Industrije, koju je osnovao kontroverzni pionir virtualne stvarnosti (VR) Palmer Luckey. Nazvao ju je po motivu iz fantasy serijala “Gospodar prstenova”; Anduril je mač glavnog junaka Aragorna.
Andreesen-Horowitz i Thielov Osnivački fond u Anduril su uložili više stotina milijuna dolara. Svoju prethodnu kompaniju, Oculus VR, Luckey je također razvijao uz Andreesenovu pomoć; osim novca, Andreesen je u Oculus VR investirao i svoje vrijeme, kao član uprave tvrtke. Sve mu se isplatilo kad je Luckey 2014. prodao Oculus VR Marku Zuckerbergu za dvije milijarde dolara.
Luckey je nakon akvizicije izvorno ostao zaposlenik Mete, Zuckerbergove tvrtke u čijem su vlasništvu Facebook, Instagram i WhatsApp, ali to nije dugo trajalo. Iz tvrtke je izguran zbog kontroverznih političkih stavova; Luckey je bio među ranim pristašama Donalda Trumpa, što u Silicijskoj dolini tad još nije bilo popularno.
Zbog kontroverzi oko Luckyja je Andreesen, prema vlastitim riječima, oklijevao oko ulaganja u Anduril kad mu je Luckey prvi put pristupio s idejom. Kasnije se ipak predomislio i pomogao Luckeyjevoj tvrtki, u čijem je osnivanju sudjelovalo i troje bivših zaposlenika Thielovog Palantira, da osigura unosne ugovore s američkom vojskom.
“Dopustite da vam ispričam priču o tvrtki koja se zove Anduril, u koju smo uložili novac. Osnivač Andurila je taj supergenijalac, stvarni Tony Stark, Iron Man iz stvarnog života, Howard Hughes našeg vremena, po imenu Palmer Luckey. […]
Kad je situacija s Trumpom 2016. doživljavala vrhunac i svi su potpuno ludjeli, Palmer se pojavljuje i kaže, ‘ja znam kako riješiti problem sa zaštitom granice. Postavit ćemo senzore, mesh mreže sa senzorima na granici i nadzor ćemo vršiti uz pomoć dronova.’ […] Pomislili smo ‘bože, ovo je genijalno, moramo uložiti u ovu tvrtku’. Njegov poslovni plan je bio koristiti tehnologiju za lov na Meksikance na južnoj granici, 2016. godine. […] Ne služi nam na čast, ali prepali smo se i tad nismo uložili. I zapravo je zanimljivo da Anduril nije bio jako uspješan za vrijeme Trumpovog prvog mandata, jer Trump je građevinski poduzetnik i baš jako, jako, jako želi izgraditi zid. […] Palmer je zato odustao od te ideje, uzeo tu tehnologiju i počeo graditi obrambene sustave za vojsku. […] I tad se dogodila jedna od najzanimljivijih stvari koje sam vidio.
Palmer je u Dolini bio poput parije, bio je izopćen. Stalno su ga okaljavali i klevetali kao fašističkog nacista, kao da je najgora osoba na svijetu. Nisu ga pozivali na industrijske konferencije i ljudi su govorili o njemu grozne stvari. Ali na dan kad je Vladimir Putin napao Ukrajinu, politika se okrenula za 180 stupnjeva u samo jednom danu i Palmer je postao heroj svakog liberala u Silicijskoj dolini, jer postoje dvije stvari koje svaki dobar američki liberal zna: da nikako ne smijemo braniti svoju južnu granicu i da apsolutno moramo braniti ukrajinsku granicu. I Anduril je postao uspješna tvrtka, sve više radeći na obrambenim vojnim sustavima, a zatim i na napadačkim vojnim sustavima, uključujući naoružanje”, kazao je Andreesen u podcastu Instituta Hoover.
Krug je tako zatvoren. Informatička industrija Silicijske doline u 80-im je godinama prošlog stoljeća razvrgla svoje veze s vojskom da bi se posvetila razvijanju proizvoda za potrošače i tvrtke. Sada vide priliku da obnove taj odnos, da prestanu ovisiti o novcu koji mogu skupiti na tržištu i nakaleme se na javna sredstva tako što će postati informatički vojno-industrijski kompleks za 21. stoljeće.
Kad se podjele svi ti otkazi u državnim i javnim službama, kad se ukinu javne usluge, bit će više nego dovoljno novca za sve vrste skupog oružja: za potpuno autonomne dronove, robote ubojice, čitave divizije kibernetičkih vojnika kojima upravlja umjetna inteligencija i sve druge destruktivne potencijale AI tehnologije. Jedino što im zasad nedostaje je pouzdani pristup rijetkim zemnim metalima koji su potrebni za masovnu proizvodnju takvog naoružanja, ali Trumpov režim i na tome predano radi.
Samo još treba resetirati Ameriku na tvorničke postavke pa čitav svijet može postati njihovo igralište, na kojem tech oligarsi pravila igre postavljaju sasvim sami.
