Ako ste gledali popularnu laganu pitku komediju „Plavuša s Harvarda“ vjerojatno se sjećate da je glavna junakinja, slučajna studentica prava za koju njezine kolege misle da nije trebala niti primirisati čuvenom sveučilištu, neočekivano pobijedila u kompliciranom suđenju te se tako u sretnom završetku iskazala kao dobra pravnica. Što mislite bi li pobijedila i jednog Donalda Trumpa da se sukobe na sudu? Komediju na stranu, uskoro bismo naime, kako se sada stvari razvijaju, mogli svjedočiti ozbiljnoj pravnoj bitci u kojoj će se na jednoj strani naći Trumpova administracija, a na drugoj upravo Harvard, sveučilište koje se na top listama najboljih na svijetu uvijek drži u vrhu, a k tome je i prilično bogato.
O sporu u kojemu se sada nadmeću Trump i Harvard mogla bi ovisiti budućnost ne samo američkog već i svjetskog visokog obrazovanja.
Trump i njegova administracija svakodnevno odašilju poruke tipa – pišem ti pismo da skupa više nismo, oštro prijete državama, pojedincima, institucijama, a sada su na red stigla i ugledna američka sveučilišta poput Harvarda i Columbije kojima najavljuju oduzimanje milijardi dolara državnih dotacija ako ne ispune liste zahtjeva.
Harvardu je tako stiglo pismo potpisano od tri vladina dužnosnika u kojemu je to sveučilište optuženo za neispunjavanje općih uvjeta u područjima intelektualnih i građanskih prava što bi, smatraju u novoj administraciji u Washingtonu, bio dovoljan razlog za ukidanje slanja novca. Federalna vlast traži od Harvarda zabrane maski za lice, zatvaranje svih programa za raznolikost, jednakost i inkluziju (DEI), uvođenje strože discipline i prijavljivanje svake diskriminacije židovskih i izraelskih studenata. Harvard treba, traži se nadalje, surađivati sa saveznim imigracijskim vlastima, reformirati upise za međunarodne studente kako bi se unaprijed provjerilo ima li tu i studenata koji podržavaju terorizam i antisemitizam te prijaviti međunarodne studente ako prekrše politiku ponašanja sveučilišta.
Lista zahtjeva je duga i prijeteća, a moćni Harvard se odlučio usprotiviti jer smatra da se radi o, kako kaže rektor Alan Garber, namjeri vlade da uvede neviđenu kontrolu koja bi imala teške i dugotrajne posljedice.
Nervoza na fakultetima
Trumpova želja da utječe na školstvo nije ništa novo, zalaže se već godinama za brojne i velike zaokrete, a sada mu se kao predsjedniku pruža prilika uskraćivanja milijardi iz federalne blagajne. No, ako se sveučilišta krenu suprotstavljati poput Harvarda, rezultat bi mogli biti iscrpljujući sudski postupci koji će potrajati.
U međuvremenu američka znanost je sve nervoznija pod pritiscima jer postaju upitni novci za stare projekte i natječaji za nove, međunarodni studenti će dvaput razmisliti je li pametno ići studirati u Sjedinjene Države, a sveučilišta diljem svijeta pokušat će iskoristiti priliku i k sebi pokušati namamiti kvalitetne profesore i znanstvenike čija je sadašnja adresa u SAD-u.
Visoka učilišta nisu samo središta znanja, već i ogroman posao u kojem se vrte veliki novci te se računa da strani studenti, kojih je u Americi preko milijun, godišnje donesu ekonomiji preko 40 milijardi dolara te omogućuju posao za preko 350 tisuća ljudi. Zvuči prilično ovako kad se kažu brojke, ali za usporedbu, premda metodologija izračuna nije uvijek ista, i Velika Britanija se može pohvaliti da joj preko 750 tisuća stranih studenata ubacuje u ekonomiju preko 40 milijardi funti.
Konkurencija Americi dakle postoji pa će svjetski bogataši koji ne pitaju kolika je školarina možda sada duže razmišljati hoće li njihov daroviti mezimac ili mezimica poslati prijavu na američke Harvard ili Yale ili možda recimo na britanske Oxford ili Cambridge.
Prebogati Harvard
Na Harvardu, konkretno, više od četvrtine studenata su stranci. Njihov se postotak iz godine u godinu povećavao, što pomaže i blagajni jer oni koji pristignu iz inozemstva često plaćaju punu školarinu, a to se, ako uvrstimo smještaj, hranu i još neke troškove, penje na preko osamdeset tisuća dolara godišnje po studentu. Harvard je, inače, najbogatije svjetsko sveučilište, vrti oko 50 milijardi dolara koje su se skupile što od izdašnih donacija što od pametnih ulaganja, a takvo bogatstvo im omogućuje da mogu pristojno izdvajati za istraživačke projekte, plaće te za financijsku podršku dobrim studentima. Kreditni rejting Harvarda je visok, AAA, što omogućuje razne financijske operacije, uključujući i izdavanje obveznica. O svemu tome se brinu tvrtke u okviru sveučilišta, a znanja, iskustva i pameti im ne nedostaje.
Iako je Trumpova administracija zaprijetila uskratiti Harvardu tek nešto više od dvije milijarde dolara i povlašten porezni status, složena financijska konstrukcija bi se mogla poljuljati. Ako Harvard zapadne u financijsko-pravne probleme kao najjači sveučilišni igrač, sustav visokog obrazovanja bi se mogao urušiti kao kula od karata pod pritiskom iz Washingtona jer je i kreditna agencija Mody upozorila da čitav sektor dobrim dijelom ovisi o novcu iz federalne blagajne, bilo izravno ili kroz druge protoke novca. Za čitav sektor američkog visokog obrazovanja snižavamo rejting iz stabilnog u negativni jer bi nove federalne mjere mogle izazvati probleme, ocjenjuju iz agencije Mody te kao primjere navode najavljena ukidanja financiranja zbog kojih su već zaustavljeni neki projekti i zapošljavanja novih kadrova.
Trumpova Američka akademija
Prijetnje se već ostvaruju. Vladina agencija NIH, najveći izvor za medicinska istraživanja na svijetu, objavila je da zabranjuje sva nova financiranja bilo kojih institucija koja imaju DEI programe ili bojkotiraju izraelske tvrtke. Taj se potez smatra priličnom eskalacijom u sukobu Trumpa i visokog školstva te jasnim signalom da će Bijela kuća kontinuirano pritiskati ne bi li financijskim iscrpljivanjem i drugim aktima utjerala strah u kosti. Riječ je, naime, o pokušaju brzog ostvarenja ideja koje su objavljene u oba predizborna programa koji se sada u dijelovima i ostvaruju, „Agendi 47“ i „Projektu 2025,“ koji sveučilišta optužuju kao rasadnike ljevičarskih ideja u kojima su utočišta našli „marksistički manijaci i luđaci“ koji „konvertiraju studente u komuniste i teroriste.“
Trump zapravo želi skršiti ili barem umanjiti utjecaj postojećih sveučilišta tako što će novac koji im je namijenjen iz državne blagajne preusmjeriti u osnivanje novog obrazovnog sustava koji naziva Američkom akademijom, a koji bi besplatno i uglavnom putem interneta ponudio ekvivalent fakultetske diplome.
I u „Projektu 2025“ koji je pedantno sastavila konzervativna Heritage Foundation najavljena je slična ideja o stvaranju paralelnih institucija, te je preporučeno da nova administracija „promovira obrazovne mogućnosti izvan sustava javnog školstva u kojemu je dominantna woke ideologija“ kao i da pronalazi alternativna rješenja koja bi financirala „snove studenata, a ne marksističke akademike.“
Što hoće te bijele žene s diplomom
Ne treba se čuditi tome što Trump ne voli postojeća sveučilišta jer mu visokoškolovani nisu baš naklonjeni, a o tome govore i mnoge brojke koje pokazuju šokantne razlike između onih s diplomama i onih bez te između žena i muškaraca. U ožujku je primjerice, prema istraživanju koje je objavio NBC, Trump među bijelim glasačima prošao manje više dobro kod svih osim kod obrazovanih žena.
To što obrazovane ne vole Trumpa nije bezazlena brojka jer među studentima na američkim sveučilištima sada je oko 60 % žena. Već preko četrdeset godina je broj studentica u većini, žene češće svrše fakultet nego muškarci, a ta se razvalina između spolova sve više povećava iz godine u godinu. Većina profesora na fakultetima je sklonija demokratima nego republikancima, u administrativnim je službama na ustanovama visokog obrazovanja, tvrdi jedno istraživanje, dvanaest puta više ljevičara nego konzervativaca, što sve skupa znači da Trump sveučilišta jednostavno vidi kao gnijezda političkih mu i ideoloških protivnika.
Nije to ništa neobično, svaka vlast, pa i hrvatska, pokušava u visokom školstvu imati svoje ljude, no u Americi sve dobiva posebnu težinu jer su tamošnja sveučilišta desetljećima privlačila najbolje svjetske talente, prije svega zahvaljujući velikim izdvajanjima za znanstvena istraživanja.
Sjedinjene Države su na istraživanje i razvoj novih ideja trošile 3,6 % bruto društvenog proizvoda, dakle skoro duplo više od europskih 2 %; uvijek su imale bolje institucije i povezanost s privatnim tvrtkama i investitorima; isticale su se u inovacijama i novim tehnologijama, nudile su se bolje plaće i uvjete života za znanstvenike koju su se slijevali sa svih strana svijeta, no sve to bi se sada moglo promijeniti.
U Europskoj uniji skupilo se tako 13 ministara znanosti (među njima slovenski, ali ne i hrvatski) koji su odaslali pismo Europskoj komisiji u kojemu traže hitnu akciju kako bi Europa postala atraktivnija za briljantne talente koji trpe „uplitanja u istraživanja i loše motivirana te brutalna smanjenja financiranja.“ S tako očitom namjerom da privuku nezadovoljne znanstvenike preko Atlantika, ministri se nadaju brzo ojačati europski istraživački razvoj, a neka su sveučilišta već krenula u akciju, objavila su natječaje i pohvalila se kako im stižu prijave iz Amerike.
Jača imena, poput Max Plancka koji okuplja njemačke istraživačke institute, kažu da im se već javljaju znanstvenici iz SAD-a, a i Karolinska Institutet, švedsko medicinsko sveučilište, osnovalo je radnu grupu za prekoatlantsko pecanje darovitih.
Europa u prekoatlantskom pecanju
Europa se, naime, nada da će joj Trumpovo svađanje s Harvardom i drugim sveučilištima doći kao olakšanje jer joj je voda već do grla. Ovisnost o digitalnim servisima iz Silicijske doline više se ne čini kao dobra dugoročna opcija, trebaju joj i stručnjaci kako bi ojačali vojne tehnologije zbog ruskih prijetnji, dok su u područjima kvantnog računalstva i internetske sigurnosti poprilično odmakli Kinezi.
U sustizanju svjetske konkurencije dolazak razočaranih stručnjaka preko bare bi mogao pomoći, no neće to sve ići lako jer treba puno novca i dobre organizacije, a u tome EU ipak birokratski zaostaje jer nije kao u Americi lako razviti projekt i onda ga odvojiti od sveučilišta u posebnu tvrtku, naći investitore i brzo narasti te stvoriti nove servise ili proizvode.
Također, u Americi su manje nego u Europi osjetljivi na nejednaku raspodjelu novca. „Inovacije obično stižu od najboljih laboratorija i sveučilišta,“ kaže primjerice Monika Schnitzer s minhenskog sveučilišta Ludwig Maximilian, dajući nam tako do znanja da predlaže puno više novca za elitne institucije, dok bi fakulteti po manjim regijama u takvoj raspodjeli dobivali manje. U socijalno osjetljivoj Europi takve će ideje, barem zasad, teško moći proći.
Možda bi najveći problem za Europu mogle biti granice jer sveučilišna znanstvena istraživanja u sadašnjoj bi kompliciranoj globalnoj situaciji neke države mogle tretirati kao strateške resurse, a takvo ponašanje zapravo segregira znanost po nacionalnim linijama. Britanski tjednik The Economist podsjeća da se tako nešto dogodilo u vrijeme Prvog svjetskog rata, što je zapravo dugotrajno unazadilo kontinent. I Sjedinjene Države i Europska unija u potrazi za najboljim sveučilišnim profesorima i znanstvenim istraživačima ne mogu zaobići Kinu koja je već godinama važan izvor talenata, no škakljivo je pitanje koja će država, kada i kako, ovisno o geostrateškim svjetskim silnicama, tretirati kineske stručnjake kao moguće špijune ili neprijatelje.
Kinez se vraća kući
Kinezi se već sada osjećaju nelagodno u Sjedinjenim Državama te se sve više vraćaju u domovinu koja prilično ulaže u inženjerska, računalna, matematička i prirodoslovna istraživanja. Sveučilišta u Kini napreduju na svjetskim top listama i povećavaju broj studenata pa se sve češće pojavljuju kao konkurencija elitnim zapadnim školama. Slanje djece na školovanje u SAD moglo bi se prorijediti, naročito nakon objava poput nedavnog upozorenja kineskog ministarstva obrazovanja u kojem se poručuje kako Kinezi možda nisu u svim saveznim državama dobrodošli kao studenti.
Uskomešalo se, dakle, zbog Trumpovih ideoloških kulturnoratovskih i geopolitičkih poteza na međunarodnoj znanstvenoj i sveučilišnoj sceni, a rezultati se za sada još ne razaznaju. Sveučilišnim kadrovima to je nova glavobolja jer i tako već neko vrijeme strepe od umjetne inteligencije. Primjer za to je i projekt AlphaFold kojim je AI prilično dobro predvidio strukture preko 200 milijuna proteina, čime je zapravo učinio nepotrebnim mnoge znanstvene eksperimente kojima su se puno sporije od računala bavili brojni stručnjaci širom svijeta.
Ostaje nam stoga pričekati rezultate pravnih sporenja Trumpa i američkih sveučilišta, a u tom procesu će možda već sada umjesto neke pravno potkovane plavuše s Harvarda, ili umjesto Trumpove glavne državne odvjetnice Pamele Bondi, koju su zbog boje kose uspoređivali s junakinjom iz rečenog filma, svu papirologiju za sud pripremiti neki strojevi umjetne inteligencije.
