Korisnik Facebooka podijelio je 13. svibnja (arhivirano ovdje) crno-bijelu fotografiju radnika, napisavši uz nju sjećanje na Aliju Sirotanovića, rudara koji je u vrijeme Jugoslavije nosio titulu heroja socijalističkog rada, jer je 1949. godine srušio rekord svog kolege iz tadašnjeg Sovjetskog saveza Alexeia Stakhanova u količini iskopanog uglja za osam sati rada.
Međutim, na fotografiji koju je korisnik podijelio ne nalazi se Alija Sirotanović, nego Arif Heralić, radnik zeničke željezare, čija je fotografija 1955. godine završila na jugoslavenskoj novčanici od tisuću dinara. Zabuna s rudarom Alijom Sirotanovićem i metalurškim radnikom Arifom Heralićem vrlo je česta. Veliki broj ljudi do danas vjeruje da se na jugoslavenskoj novčanici od tisuću dinara, odnosno deset dinara od denominacije dinara iz 1966. godine, nalazila fotografija Alije Sirotanovića (arhivirano 1, 2, 3, 4), dok je – kako rekosmo – u pitanju bila fotografija drugog radnika, Zeničanina Arifa Heralića.
Heralića je snimio foto-reporter Borbe Nikola Bibić
Radnika Arifa Heralića u pogonu zeničke željezare snimio je foto-reporter Borbe Nikola Bibić, koji je o svojoj slavnoj fotografiji govorio za list Praktična žena 1978. godine.
“Dobro se sjećam kako sam napravio tu fotografiju. Putovao sam po Bosni pa sam svratio u Zenicu, u to vrijeme novi centar čelika, da napravim nekoliko fotografija kraj visokih peći. Pored jednog Siemens-Martinovog džina ugledao sam čovjeka s izuzetno zanimljivim licem. Slikao sam ga kako stavlja ugalj u peć, ali nisam bio zadovoljan. Onda sam ga zamolio da stavi zaštitne naočari, ali ni to nije bilo to. Najzad, rekao sam mu da digne veliku lopatu i nasmije se. Znao sam da je to fotografija koju sam želio. Nisam imao pojma da je ta fotografija izabrana za novčanicu, sve dok jednog dana nisam primio plaću”, govorio je fotograf Borbe Bibić.
Heralić nije znao da će se naći na novčanici
Da će se njegov lik naći na novčanici nije znao niti željezarski radnik Heralić. O tome je 1967. godine govorio za film “Devalvacija jednog osmijeha”, koju je za Televiziju Zagreb snimio redatelj Vojdrag Berčić.
“Kad su me snimili, onda su mi rekli, eto, da ću izać na neku važeću stvar, šta ja znam. O tome ništa mi nisu rekli da ću izać na novac ili šta, govorio je Heralić. Zbog svoje fotografije na novčanici tužio je Narodnu banku, ali spor je izgubio. Naime, Narodna banka je predočila valjani ugovor koji je radnik potpisao, po svemu sudeći ne znajući što potpisuje. Taj dokument dali su mu da potpiše u Zavodu za izradu novčanica, kad ih je posjetio tražeći obeštećenje. Prije nego su mu ponudili dokument na potpis, rekli su mu da uopće nema pravo na obeštećenje, jer na novčanici nije fotografija, nego crtež. Svjedočeći o svom slučaju filmskom redatelju Televizije Zagreb, radnik je rezignirano zaključio: ‘Moje lice je ukradeno, moj obraz je ukraden, nitko nema veće pravo nego ja'”. Nakon što je njegov lik izišao na novčanici, Heralić je obolio od alkoholizma, ocijenjen je psihički nestabilnim čovjekom te je poslan u invalidsku mirovinu.
Protesti zbog filma
O sudbini Arifa Heralića pisao je bosanskohercegovački pisac Selvedin Avdić, u monografiji zeničke željezare pod naslovom “Moja fabrika”.
“Arif Heralić radio je na mjestu ulagač u Sidemens-Martinove peći u pogonu Čeličane. Imao je jedanaestoro djece, sedmoro je preživjelo. On je umro 16. juna 1971. godine kao invalid rada. Dan poslije, beogradske Večernje novosti objavile su vijest: ‘U Zenici je juče, posle duže bolesti, umro Arif Heralić, radnik zeničke železare i višestruki udarnik, čiji je lik bio na novčanici od 1000 starih dinara. On je u železari radio na teškim poslovima i pre nekoliko godina je oboleo. Zbog toga je penzionisan’. Ipak, 1967. godine Arifov mit je nakratko oživljen. Te godine zagrebački režiser Vojdrag Berčić snimio je dokumentarni film ‘Devalvacija jednog osmijeha’. U tom filmu, Arif se s flašom rakije na stolu kamerama požalio kako je zaboravljen i prepušten bolesti. Devetog januara 1968. godine film je emitiran na Zagrebačkoj televiziji. Izazvao je pravu pometnju u fabrici. Svaka Arifova riječ, čini se, doživljena je kao uvreda. Sedmicu dana nakon emitiranja održana je proširena sjednica Izvršnog odbora Opštinske konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda na kojoj se raspravljalo samo o filmu. Prema sačuvanom zapisniku, rasprava o filmu održana je u atmosferi opšte nervoze, ogorčenja i protesta. Učesnici diskusije najčešće su postavljali pitanja: ‘Kakva je bila namjera filma?’ i ‘Da li film kao falš-dokument o najvećem radničkom gradu ima svoju svrsishodnost?’. Na sjednici je sročeno i protestno pismo koje je upućeno svim institucijama povezanim s Berčićevim filmom: Televiziji Zagreb, Zagreb filmu, udruženjima filmskih radnika Jugoslavije i Hrvatske kao i nadležnoj republičkoj komisiji koja je dozvolila prikazivanje. Sem protesta zatražene su i konkretne mjere. Od Okružnog tužilaštva u Zagrebu tražili su da se zabrani prikazivanje filma, a od Gradske konferencije Saveza komunista Zagreba da na odgovornost pozove autore filma, predstavnike proizvođača i Televizije Zagreb”, zabilježio je Avdić u monografiji o zeničkoj željezari. Zbog emitiranja filma Televizija Zagreb se ispričala, a nadležni programski urednik je smijenjen.
U današnje vrijeme Heralića se malo tko sjeća, a njegov lik na novčanici mnogi pogrešno smatraju likom Alije Sirotanovića. Pisac Selvedin Avdić, Zeničanin koji je Heralića ovjekovječio u svojoj monografiji, daje na znanje da Zenica još uvijek pamti svog metalurga sa jugoslavenske “hiljadarke”: “Mit o Arifu Heraliću do danas je ostao prilično stabilan. Čuo sam priču kako je stajao ispred kafane, zaustavljao prolaznike i pitao ih imaju li njegovu sliku – za hiljadarku je mogao popiti dvije lozovače”.
Zaključno, na fotografijama u statusima o Aliji Sirotanoviću korisnici Facebooka objavljuju fotografije Arifa Heralića, koji se nalazio i na staroj jugoslavenskoj novčanici dinara. Takve statuse, zbog fotografija koje ne prikazuju Sirotanovića, ocjenjujemo djelomično netočnima.
