Eckels je podigao blatnjavu grudu zemlje i rekao drhtavim glasom, “Ne, ne može biti. Ne takva sitnica. Ne!” U toj blatnjavoj grudi zemlje, blistavo zelen, zlatan i crn, bio je leptir, vrlo lijep i vrlo mrtav. “Ne takva sitnica! Ne leptir!” povikao je Eckels … „Ubijanje jednog leptira ne može biti tako važno! Može li?“ Lice mu je bilo hladno. Usta su mu drhtala, a potom je upitao: “Tko je pobijedio na predsjedničkim izborima jučer?” Čovjek za stolom se nasmijao. “Šališ se? Znaš dobro. Deutscher, naravno! Tko drugi? Ne onaj budalasti slabić Keith. Sada imamo željeznog čovjeka, hrabrog čovjeka za predsjednika!” … Eckels je pao na koljena. Tresnuvši, zagrebao je po mrtvom zlatnom leptiru prstima. “Zar ne možemo,” preklinjao je kao da preklinje i sebi i čitavom svijetu, “zar ga ne možemo povratiti, ne možemo li leptira ponovno oživjeti? Možemo li početi ispočetka? Zar ne možemo??” Zatvorenih očiju, čekao je, drhteći. Čuo je kako Travis pomiče pušku i podiže oružje. Potom se čula grmljavina.
Tako završava kratka znanstvenofantastična priča „Zvuk grmljavine“ iz 1952. godine u kojoj autor Ray Bradbury promišlja kako neke naizgled sićušne promjene mogu u budućnosti izazvati velike, dugoročne i nepredvidive posljedice. Glavni junak vremeplovom otputuje u daleku prošlost u kojoj nenamjerno ubije leptira, a kada se vrati u sadašnjost shvati da je tako prouzročio političke turbulencije i pobjedu profašističkog kandidata za predsjednika države.
U znanosti se to naziva „efektom leptira“, što dokazuje teorije kaosa u kojima ogromne promjene započinju nekim bezazlenim događajem. U našim životima ima takvih situacija, sitnica nam sve pokvari, a nekad može završiti i tragikomičnim ishodima kao iz nekog filma, primjerice da zbog gužve u prometu kasnimo na obiteljski ručak, nervozni mijenjamo traku bez žmigavca i okrznemo vozilo u kojemu je pilot koji žuri na aerodrom gdje treba prebaciti premijera države na hitan sastanak EU u Bruxelles. Tako zbog nas premijer zakasni na EU summit što, recimo, izazove rupu u državnom budžetu i manje novca za zdravstvo i mirovine.
Mi nekako ne volimo priznati da živimo u kaosu, radije bismo da budućnost bude predvidljivija. Međutim, oni sposobniji među nama koji shvaćaju kaos kao neumitnu istinu u kojemu naš planet i svemir obitavaju, koji razumiju da u teoriji matematike i fizike lepet krila leptira na jednom kraju svijeta može izazvati strašnu oluju na drugome, oni se u tom okruženju instinktivno izvrsno snalaze i često traže povoljnu priliku za sebe, a jedan od tih sposobnijih je, priznajmo, i američki predsjednik Donald Trump koji je upravo ovih dana ubilježio novi uspjeh.
Trump na suhozidu
Kao grmljavina iz vedra neba odjeknulo je kada je u petak 27. lipnja Vrhovni američki sud objavio niz odluka koje Trumpu prilično idu u korist, no koje bi isto tako mogle izazvati dugoročne posljedice u idućim desetljećima. Trump je odmah krenuo slaviti i najavljivati nove i još oštrije poteze, dok su se kritičari podijelili između onih koji odluku visokog suda vide kao uvođenje diktature i onih koji su odmahnuli rukom i poručili da će biti načina kako predsjedniku ipak baciti klipove pod noge.
Za razumijevanje čitave zavrzlame ne morate biti jako pravno potkovani jer je dovoljno podsjetiti se kako izgledaju svađe susjeda oko međe koje često traju generacijama i u kojima jedan pomaknut kamen u suhozidu nerijetko izazove tragične posljedice. Trump, kao jedan od tih svadljivih susjeda, ne može mirno zaspati ako se u danu barem malo ne zakači sa suparnicima, a kao predsjednik smatra da ima pravo provoditi svoje namjere brzim naredbama i bez kompliciranih procedura koje su ustaljene u demokratskih sustavima. Najveće probleme su mu dosad, međutim, stvarali neki suci koji bi ga jednostavno blokirali samostalnim sudskim odlukama te je već postalo uobičajeno da u samo nekoliko dana nakon što Trump objavi neku uredbu sve padne u vodu jer sudac kaže – e pa Donalde, neće moći.
U američkom sustavu to se naziva univerzalnom nacionalnom zabranom koja omogućuje bilo kojem sucu u federalnim pravosudnim okruzima da na čitavom teritoriju SAD-a zaustavi odluke predsjednika ako se s njima pravno ne slaže.
U teoriji to može zvučati vrlo dobro jer omogućuje samo jednom istinoljubivom pravednom sucu da potezom pera zaustavi predsjednika s autoritativnim sklonostima te tako obrani pravni poredak i demokratsku proceduru, no isto tako može biti i instrument u političkoj borbi za vlast u kojemu suci postaju tek pijuni jedne ideološke opcije.
Trump je teatralno ispotpisivao čitav slijed naredbi oko imigracije, masovnih otpuštanja javnih službenika, ekonomskih politika, pravila dodjeljivanja državljanstva i uskraćivanja novca iz državne blagajne, no s učincima je nezadovoljan jer ga gotovo redovito sreže neki sudac s odlukom o univerzalnoj nacionalnoj zabrani. Tako se prvih šest mjeseci drugog Trumpovog mandata svelo na njegove gromovite naredbe nakon kojih bi sudac iz nekog okruga promrmljao „e nećeš zlotvore“ te potpisao odluku kojom se pravosudno suprotstavlja stanaru Bijele kuće.
Polarizacija u pravosuđu
Računice vele da većina odluka o blokiranju Trumpovih politika dolazi iz samo pet od ukupno 94 federalnih okruga, dok analitičari podsjećaju da su takve sudačke mjere u prošlosti bilo vrlo rijetko korištene, sve do posljednjih desetak godina u kojima postaju učestaliji kotačić u grčevitim političkim i stranačkim nadmetanjima i polarizacijama. Federalni suci su, naime, imenovani malo po stranačkim ključevima, a malo po političkim sklonostima teritorijalnog područja koje pokrivaju, nemaju ograničen mandat pa će oni koji su inaugurirani u vrijeme dok je predsjednik bio iz Demokratske stranke češće donositi odluke o blokadi republikanskog predsjednika. Kada je u Bijeloj kući Demokrat situacija je, naravno, obratna.
Toj praksi mogao bi sada doći kraj nakon što je u odluci Vrhovnog suda napomenuto da „univerzalne zabrane vjerojatno premašuju pravosudne ovlasti koje je Kongres dao federalnim sudovima“, što je Trump protumačio kao monumentalnu pobjedu, dok njegovi protivnici sve vide tek kao poziv na borbu drugim sredstvima.
S obzirom na to da se federalnim sucima sada time slabi moć, očekuje se češće posezanje za kolektivnim tužbama kojima bi pojedinci, udruge i interesne skupine tužile izvršnu vlast. Za usporedbu i shvaćanje složenosti postupaka možda može donekle pomoći domaći nam primjer koji obično zovemo „slučaj Franak“, a u kojemu je udruga, odnosno čitav savez udruga, pokrenuo kolektivnu tužbu u ime većeg broja građana te ušao u složen i dugotrajan pravni spor koji je stigao do hrvatskog Vrhovnog suda, ali i do suda EU. Slično tomu, u Sjedinjenim Državama je nedavno preko 20 udruga optužilo Trumpovu administraciju da predsjedničkim uredbama krši ustavne odredbe o državljanstvu, a o tom predmetu američki će Vrhovni sud odlučiti najranije najesen.
Vruće posljedice
Čak i ako takvih kolektivnih tužbi bude više, one proceduralno, objašnjavaju stručnjaci, ne blokiraju uredbe predsjednika na isti način kao univerzalne zabrane koje su koristili federalni suci.
Trump se, pojednostavljeno rečeno, nada da će uz pomoć Vrhovnog suda, u kojemu u ovom trenutku u većini sjede njemu naklonjeniji konzervativniji suci, brže provoditi sve što planira i tako u samo jednom mandatu u potpunosti uspjeti promijeniti Ameriku, a tako i svijet. Poručuje da je u predizbornoj kampanji najavio što će raditi, da su mu birači upravo za to podarili mandat i da mu bilo kakve prepreke samo smetaju da dođe do željenog cilja.
Sudstvo će ovdje imati presudnu ulogu u pomaganju ili odmaganju predsjedniku, a pojedini slučajevi iz nedavne prošlosti mogu nam dobro poslužiti kao primjeri koji pokazuju kakve bi možda mogle biti dugoročne i jako vruće posljedice.
U ovim sparnim ljetnim danima kada se, dok tražite hladovinu, pitate jesu li te neprestane danonoćne žege ipak posljedica klimatskih promjena koje su izazvane ljudskim djelovanjima, vjerojatno se nećete sjetiti bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame i njegovog plana o smanjenju stakleničkih plinova, plana koji je propao upravo odlukama sudaca.
Namjerio je bio Obama prebaciti Ameriku na čiste energije, sastavio veliki plan i zamišljao kako će ga svijet po tome pamtiti kao dobrog i planetu korisnog dužnosnika, no sve se izjalovilo kada su ga srezale tužbe i nepovoljne odluke sudova. Slučaj koji je započeo prije deset godina dok je Obama još bio predsjednik vukao se malo na nižim malo na višim razinama, da bi sve definitivno skončalo 2022. godine kada je Vrhovni sud prerezao da čitav taj plan nije bio pravovaljan jer mu je nedostajala pravna podloga od strane tijela koje donosi zakone, a to je Kongres.
Cmizdravci nad leptirom
Je li to bila odluka koja će doprinijeti još bržem zagrijavanju planeta, hoće li nas buduće generacije proklinjati jer smo, poštujući američku trodiobu vlasti i raspored snaga u jednom sudačkom tijelu, propustili priliku za pokušaj suzbijanja stakleničkih plinova ili će nas slaviti jer smo nastavili koristiti fosilna goriva i tako proizvodili dovoljno energije za sve rastuće potrebe? Sve te odluke su kao i čuveni lepet krila koji, iako u zadanim okolnostima, u budućnosti nepredvidivo može prouzročiti kaos. Stotinu ili dvjesta godina u mjerilima pravosuđa nije puno, a posljedice su dugotrajne, kao primjerice u slučaju savezne države Wisconsin u kojoj su se ovih dana bavili zakonom o zabrani pobačaja iz 1849. godine.
Taj zakon nitko nije zarezivao desetljećima jer su federalne uredbe imale jaču snagu, no nakon što je federalni Vrhovni sud 2022. godine ukinuo čuveni Roe protiv Wade i prebacio vrući pobačajni krumpir saveznim državama da se problemom bave svaka zasebno, odjednom su neke stare uredbe na požutjelim papirima i prekrivene slojevima prašine postale prilično dragocjene. Tužitelji koji pretežu na konzervativniju stranu tako su u Wisconsinu najavili da će upravo taj skoro 180 godina star zakon koristiti kao podlogu za sprječavanje pobačaja. Oko svega se digla prepirka, da bi sad najviši sud Wisconsina tijesnom odlukom 4-3 taj zakon poništio. Slučaj je znakovit među ostalim i zato što pokazuje kako je i na razinama saveznih država ideološki postalo jako važno tko sjedi u sudovima i kako samo jedan glas može biti jezičac na vagi za mjerenje dalekosežnih posljedica.
U Sjedinjenim Državama se dakle na brojnim razinama ovih mjeseci odvijaju vrlo važni, ali i kaotični procesi koji su rezultat dugogodišnjih previranja i manevara koji su, sitnicu po sitnicu, mic po mic, doveli do ovoga gdje smo sad. Budućnost je, naravno, nemoguće predvidjeti, ali sada već znamo da će pravosuđe donositi vrlo važne odluke, posebice Vrhovni sud koji je u sadašnjem sastavu prilično naklonjeniji Donaldu Trumpu, između ostalog i zato što je za njegovog prvog mandata, podsjetimo, imenovao troje od ukupno devet sudaca koji sjede u tom tijelu. Za usporedbu, Obama je imenovao dva, a Joe Biden jednog vrhovnog suca.
Trumpovi protivnici nerijetko se jadaju kako je sve u tom sudu moglo biti drugačije samo da je bilo pameti, samo da je Hillary Clinton dobila mrvicu glasova više (pridobila je tri milijuna više nacionalno, ali nekoliko desetaka tisuća manje u odlučujućim sredinama), ili da sutkinja Ruth Bader Ginsburg nije nanizala peh za pehom (isprva se protivila umirovljenju unatoč karcinomu da bi umrla samo nekoliko tjedana prije izbora 2020. godine). Sva ta naklapanja sada su, međutim, više nalik cmizdrenju nad ugaženim mrtvim leptirom.
Trumpove metode mogli bi u budućnosti koristiti i protivnici
Prostor koji se otvara Trumpu nije rezultat samo grešaka njegovih političkih protivnika već i njegovog umijeća stvaranja dojma neprestane grmljavine i pokretanja inicijativa na koje su drugi prisiljeni reagirati. Kao i u teoriji kaosa, ne radi se o slučajnostima ili nekakvom narcisoidnom mahnitanju već o razumijevanju sustava koji je ranjiv i osjetljiv na promjene u odnosu na početno i ne baš blistavo stanje. Zato nam se već godinama čini da je Trump kao mačka sa sedam života jer se uspijeva izvući i kada se čini da je na rubu poraza, a upravo se to dogodilo i s novim odlukama Vrhovnog suda koje su mu podarile novi vjetar u jedra.
Otvorena su međutim i brojna pitanja o budućnosti i vremenima nakon Trumpa jer veće ovlasti koje dobiva sadašnji predsjednik, a koje analitičari već nazivaju potencijalno imperijalnima i diktatorskima, moći će koristiti i budući predsjednici, dakle i oni iz suprotnog tabora. Teoretski, ako Trump uspije progurati odluke o ograničenoj dodjeli državljanstva i tako na mala vrata promijeni Ustav, odnosno njegov četrnaesti amandman, neki bi budući demokratski predsjednik istim metodama, a drugog predznaka, mogao tražiti zapljenu oružja privatnih građana i tako promijeniti drugi amandman o pravu na posjedovanje naoružanja ili pak izazvati oružane sukobe.
Svakojake su varijante moguće ako se nesmotreno naruši ravnoteža između poluga vlasti te je takvu budućnost nezahvalno predviđati. I Ray Bradbury kojeg smo spomenuli na početku je uostalom jednom izjavio da u njegovim distopijskim znanstvenofantastičnim pisanjima ne pokušava opisati budućnost. „Takvu budućnost pokušavam spriječiti,“ rekao je.
