Na nekoliko lokacija u Zagrebu odjekivalo je lupanje loncima “u znak prosvjeda protiv prisilnog izgladnjivanja Palestinki i Palestinaca u Gazi”. Radi se o globalnoj akciji poznatoj kao “Pot Banging for Gaza” (Lupanje loncima za Gazu). Toj su se akciji pridružili brojni gradovi – London, New York, Montréal, Varšava, Pariz – s manjim ili većim masama.
“Pot Banging for Gaza” oblik je prosvjeda u kojem ljudi udaraju loncima, tavama ili drugim kuhinjskim priborom kako bi stvorili buku i skrenuli pozornost na stanje u Pojasu Gaze, gdje ljudi zaista nemaju hrane kojom bi ih napunili lonce zbog masovnog izgladnjivanja i blokade humanitarne pomoći koju provodi Izrael.
Zagrebačka grupa lupala je u srijedu i na Zrinjevcu, ispred zgrade Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Tu su instituciju aktivisti koji se zalažu za prava Palestinaca u više navrata podsjećali na njenu odgovornost i opominjali zbog nereagiranja na genocid u Gazi (1, 2, 3).
Organizacije i inicijative civilnog društva iz Hrvatske u četvrtak su ponovno poručile da im je dosta šutnje. U otvorenom pismu predsjedniku vlade Andreju Plenkoviću i ministru vanjskih i europskih poslova Gordanu Grliću-Radmanu najoštrije se “osuđuje genocid koji se provodi nad palestinskim narodom u Gazi, a Vladu Republike Hrvatske poziva se na hitno i konkretno djelovanje: prekid svake suradnje s državom Izrael, pružanje neometane humanitarne i medicinske pomoći stanovništvu Gaze te poštivanje međunarodnog prava i odluka međunarodnih sudova”.
U ovom trenutku, nakon više od 600 dana genocidnog rata i preko 60 tisuća ubijenih Palestinaca, malo koji državnik može si priuštiti zatvaranje očiju i potpunu tišinu.
Tako su kraj srpnja obilježile najave dvije “velike” europske zemlje da se ozbiljno bliže službenom priznanju Palestine. U nastavku teksta pogledat ćemo kako se prema tom pitanju pozicioniraju međunarodni akteri, Europska unija i Hrvatska.
Hrvatska “pozorno prati”
Kako je nedavno najavljeno, Francuska će službeno priznati palestinsku državu u rujnu. Rekao je to predsjednik Emmanuel Macron, a time će Francuska postati prva zemlja G7 koja će to učiniti. Macronu se ubrzo pridružio britanski premijer Keir Starmer koji je najavio da će Velika Britanija priznati Palestinu kao državu, “ako Izrael ne okonča strašnu situaciju u Gazi”.
U četvrtak je stigla i najava Malte i Kanade, kao i oprezna najava Portugala da razmatra tu opciju.
Hrvatska je vlada nakon Macronove najave priopćila kako je jedino održivo rješenje izraelsko-palestinskog sukoba uspostava dviju država, zauzimajući oprezan stav, izbjegavajući izravno reći hoće li priznati Palestinu. Umjesto konkretne pozicije, naglasak je stavljen na potrebu za usuglašenim pristupom unutar Europske unije i šire međunarodne zajednice.
“Hrvatska pozorno prati sve relevantne međunarodne inicijative, uključujući i najavu predsjednika Francuske Emmanuela Macrona o mogućem priznanju Palestine. Ta najava, kao i slični potezi pojedinih europskih država, potvrđuju da je potreba za rješenjem izraelsko-palestinskog sukoba sve hitnija i sveprisutnija tema međunarodnih odnosa”, stoji u priopćenju.
Predsjednik Zoran Milanović bio je jasniji. Sredinom lipnja izjavio je kako “Hrvatska treba priznati Palestinu” dok “Izrael nasilnički želi izazvati svjetski konflikt”.
“Izrael može raditi što god hoće, tako već desetljećima, to je potpuno jasno. Mislim da s takvom državom i s takvim državnim vodstvom ne treba imati posla. To je naprosto zločinačka politika koja ne vodi nikamo i koja, nažalost, ima podršku Washingtona”, govorio je Milanović.
Na Milanovićevoj su liniji SDP i Možemo!, a i na desnom spektru se također može čuti kako priznanje Palestine mora postati realnost, kao što su to rekli iz DP-a, uz obavezno ali: “Pitanje priznanja nužno sa sobom povlači pitanje granica oko čega ne postoji konsenzus u međunarodnoj zajednici, tako da ovakva unilateralna priznanja mogu biti i štetna i gurnuti Bliski istok u još veću nestabilnost”.
A usred “pozornog praćenja” situacije Hrvatska je, nakon više od 600 dana genocida, postala spremna otvoriti svoja vrata djeci iz Pojasa Gaze, “na isti način na koji je otvorila i djeci iz Ukrajine, a usmjereno na psihosocijalnu pomoć i edukacije o opasnosti od eksplozivnih naprava”.
Slovenija prva u Europi uvela embargo na oružje Izraelu
Većina zemalja u Ujedinjenim narodima (147 od 193) već priznaje palestinsku državu, koja trenutno ima status promatrača pri UN-u. U svibnju prošle godine dvije su EU članice, Španjolska i Irska, priznale Palestinu, a ove je godine to učinila i Slovenija.
Inače, naša susjeda je i prva u Europi zabranila uvoz, izvoz i tranzit oružja u i iz Izraela. Tu je odluku usvojila u četvrtak, a ranije je njen premijer Robert Golob najavio da će Slovenija, ako Europska unija do sredine srpnja ne bude sposobna prihvatiti konkretne mjere, djelovati samostalno.
U jednoj od “najžešćih” kritika izraelske vlade dosad, Europska komisija optužila je Izrael za ozbiljna kršenja ljudskih prava i upozorila da je gotovo cijela populacija Gaze suočena s prijetnjom gladi. Komisija je predložila djelomičnu suspenziju Sporazuma o pridruživanju između EU-a i Izraela, što uključuje i ograničenje izraelskog sudjelovanja u programu istraživanja i razvoja, Horizon Europe.
Glavna prepreka dolazi iz Berlina koji njeguje tradiciju čvrste podrške židovskoj državi. Njemački kancelar Friedrich Merz, kako piše Politico, a prenoseći izvore iz Komisije, oklijeva poduzeti povijesni zaokret u odnosima s Izraelom, iako je Njemačka počela pokazivati spremnost na razmatranje ozbiljnijih koraka.
Merz je najavio mogućnost zajedničkog posjeta ministara vanjskih poslova Njemačke, Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva Izraelu, uz napomenu da se “izraelska vlada mora suočiti s činjenicom da se nešto mora učiniti”.
Izraelska je vlada, kao i u ranijim slučajevima priznavanja Palestine, oštro kritizirala francusku i britansku najavu. U kratkoj izjavi izdanoj nedugo nakon Starmerove najave, izraelsko ministarstvo vanjskih poslova reklo je kako “promjena stava britanske vlade u ovom trenutku, nakon francuskog poteza i unutarnjih političkih pritisaka, predstavlja nagradu za Hamas i šteti naporima da se postigne prekid vatre u Gazi i okvir za oslobađanje talaca”.
Rješenje o dvije države
Napori da se stvori palestinska država na zapadnoj obali rijeke Jordan i Gaze na obali Sredozemnog mora osujećeni su kontinuiranim sukobom s Izraelom. Država Izrael proglašena je 1948. godine, nakon čega ju je napalo pet arapskih država. Rat je završio tako što je Izrael kontrolirao 77 posto teritorija. Preko 700 000 Palestinaca pobjeglo je ili je protjerano iz svojih domova, završivši u Jordanu, Libanonu i Siriji, kao i u pojasu Gaze, Zapadnoj obali i istočnom Jeruzalemu.
Izrael je okupirao Zapadnu obalu u ratu 1967. godine i protjerao još 300 000 Palestinaca iz svojih domova. Nastavlja ih protjerivati i danas, a njihovu zemlju često preuzimaju izraelski doseljenici. Palestinci strahuju da im to umanjuje šanse za uspostavu države, a Ujedinjeni narodi (UN) nedvosmisleno smatraju osnivanje i održavanje izraelskih naselja na području istočnog Jeruzalema i Zapadne obale protuzakonitim i nelegitimnim prema međunarodnom pravu.
Osim što su palestinski teritoriji fizički odvojeni, razlikuje ih i politička situacija. Na Zapadnoj obali vlada stranka Fatah koja priznaje pravo Izraela na postojanje i koju većina zapadnih zemalja vidi kao političkog predstavnika Palestinaca. Pojasom Gaze od 2007. godine vlada Hamas koji je 7. listopada 2023. godine pokrenuo višestruki napad na Izrael.
Također, davno protjerane palastinske izbjeglice u tom bi slučaju trebale ostvariti pravo na povratak, a njihova zemlja i imovina već je u rukama Izraela.
Rješenje o dvije države postalo je široko prihvaćena ideja na međunarodnoj razini (zagovara je i UN), iako je Izraelci i Palestinci sve više vide kao nemoguću. Zagovornici dvodržavnog rješenja predvidjeli su državu Palestinu u Pojasu Gaze i Zapadnoj obali povezani koridorom kroz Izrael.
Prepreka za ostvarenje takve ideje ima napretek.
Neke od njih istaknuo je prije godinu dana ministar Grlić Radman, kada je naglasio da je “apsolutno za priznanje palestinske države, ali treba definirati teritorij, sve one atribute koje zapravo određuju jednu državu, to je vlast, to su simboli, zastava, valuta, sve ono što zapravo jednu državu predstavlja kao državu”.
Međutim, kako ističe The Guardian, priznavanje Palestine zapravo je “formalno, političko priznanje palestinskog samoodređenja, bez potrebe za rješavanjem trnovitih praktičnih pitanja poput lokacije granica ili glavnog grada”.
Riječ na “g” koja se teško izgovara
Val priznavanja palestinske države odvija se zbog sve nepodnošljivije i katastrofalnije situacije na terenu. Na teroristički upad Hamasa u listopadu 2023. godine, Izrael je odgovorio žestokom odmazdom, zbog čega se suočava s tužbom za genocid pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ). Sve više država (1, 2) i javnih ličnosti zagovara prekid rata i osuđuje izraelsku okupatorsku politiku.
Međunarodni sud pravde je još u siječnju 2024. godine naredio Izraelu da poduzme mjere kako bi spriječio genocid u Gazi, dozvolio humanitarnu pomoć Palestincima i kaznio poticanje na genocid.
I upravo u tome jest “caka”: genocid ne treba samo “prepoznati” nego i spriječiti. Sve države potpisnice Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine, među kojima je i Hrvatska, obvezne su spriječiti i kazniti genocid – ne samo unutar vlastitih granica.
Ipak, naglasimo i da nazivanje onoga što se u Gazi događa genocidom nije bilo ishitreno. Prvo su zapadne zemlje prvenstveno naglašavale izraelsko pravo na samoobranu, da bi se vremenom počele govoriti o “ratu” ili “sukobu” pa tek onda o “tragičnim gubicima” i “humanitarnoj krizi” da bi do točke na kojoj smo sada sve jasnije čuli riječ “genocid”. S rastućim dokazima, izvještajima i javnim pritiskom, međunarodni akteri sve više usvajaju taj termin.
Početkom listopada 2023. godine, Lemkin Institut (međunarodna organizacija za prevenciju genocida nazvana po tvorcu pojma “genocid”) počeo je upozoravati na moguću genocidnu nasilnu kampanju koju bi Izrael mogao provesti nakon početka rata u Gazi, izdavši izjavu u kojoj su identificirani i osuđeni zločini i Hamasa i Izraela. U prosincu iste godine izašli su s “Izjavom o tome zašto izraelski napad na Gazu nazivamo genocidom“.
Vodeće organizacije koje se zalažu za poštivanje i zaštitu ljudskih prava (Amnesty International, Human Rights Watch, Genocide Watch, Defence for Children International) utvrdile su da Izrael provodi genocid u Gazi. U srpnju ove godine dvije su značajne izraelske organizacije, B’Tselem i Physicians for Human Rights‑Israel, javno optužile vlastitu državu za genocid u Gazi.
Dodajmo k tome i glasove UN-ovih izvjestitelja (primjerice Michael Fakhri i Francesca Albanese) koji su javno označili situaciju u Gazi kao genocid ili upozorili da bi se on mogao odvijati, na temelju pravnih standarda i sustavne dokumentacije.
Albanese je u svom novom izvješću istražila kako privatne kompanije i subjekti “profitiraju od izraelske ekonomije ilegalne okupacije, apartheida, a sada i genocida”. Predstavljajući svoj izvještaj izjavila je: “Da je Palestina mjesto zločina, nosila bi sve naše otiske prstiju”.
Aktivisti uz Gazu od početka genocida
Od početka genocida u Gazi, glasove Palestinki i Palestinaca u Hrvatskoj najglasnije zastupaju aktivisti i prosvjednici.
Aktivnosti za Palestinu – prosvjedi, marševi, performansi, sit-in akcije, benefit-koncerti, izložbe ili “štrajkovi za Gazu” – bile su izražavanje podrške tom narodu, pozivi na prekid vatre i prekid genocida, a organizirale su ih neformalne inicijative i kolektivi poput Inicijative za slobodnu Palestinu, Nepokorene Palestine, Inicijative za akademiju solidarnosti i epistemičke pravde te Studentica za Palestinu.
Što se tiče političara i političkih stranaka, Palestina jako dugo nije bila tema. Iako je Možemo! u posljednje vrijeme intenzivnije govorio o situaciji u Palestini, a krenuo je s tim za vrijeme predizbornih kampanja gdje se priznanje Palestine stavljalo u okvir budućih vanjskopolitičkih poteza predsjednika, ranije su bili kritizirani (1, 2) zbog spore reakcije i nedovoljno konkretnih akcija.
Kako su pisale Novosti u ožujku prošle godine, dok su trajali kopneni napadi na jug Gaze, “nitko iz vrha te i ostalih lijevih parlamentarnih stranaka nije ukazao na prosvjedu u Zagrebu na kojem se tražilo zaustavljanje kopnenog napada na grad Rafu”.
Za vrijeme kampanje predsjedničkih izbora, posebno je odjeknula izjava Marije Selak Raspudić na sučeljavanju koje se odigralo u prosincu na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Selak Raspudić je, komentirajući ovu tu temu rekla kako ne misli “da postoji ikakav empirijski dokaz da bi hrvatsko priznanje Palestine doista pomoglo Palestini na međunarodnoj razini i da bi dovelo do konkretnog priznanja”.
Nakon ove izjave dobila je pitanje jednog studenta: “Kažete da hrvatsko priznanje ne bi značilo tako puno, znači li onda to da hrvatski glas u međunarodnoj zajednici ne znači puno? Nas je među prvima Island priznao, oni isto tako nisu morali i znači li to da: ‘Ako mi ne glasamo za vas, to vama neće ništa značiti pošto: što jedan glas znači?'”.
Kasnije je za RTL televiziju pojasnila da svoj stav, da joj je Palestina među “sporednim” temama, a da nije za ideju dvije države jer “nju ne podržavaju niti Hamas, niti Izrael”. Dodala je, kako, “s obzirom na vanjskopolitički interes Republike Hrvatske, treba nastaviti motriti situaciju”.
I upravo tako kako je zamislila, situacija se dugo nastavila “motriti”, dok prazni lonci Palestinaca buče jače, glasnije i brže od međunarodne diplomacije.
