Predsjednik Vlade i HDZ-a Andrej Plenković cijeli je tjedan branio svoju ideju vezane trgovine u kojoj HDZ neće dati svoju podršku za izbor predsjednika, odnosno predsjednice Vrhovnog suda ako od oporbe ne dobije pristanak da se tri preostala suca Ustavnog suda biraju po načelu: dva biraju vladajući, a jednog oporba.
Dobio je za tu ideju i potporu partnera u koaliciji, a u objašnjavanje motiva upregao se i Damir Habijan, ministar pravosuđa, uprave i digitalne transformacije.
Govoreći na Hrvatskom radiju o procesu izbora sudaca Ustavnog suda, Habijan je „otkrio“ kako nije specifičnost Hrvatske da je u temelju izbora sudaca politički proces te da je tako i u drugim zemljama zapadne demokracije.
„Takav sustav imate i u Njemačkoj, gdje CDU kao vladajuća i SPD kao oporbena, pregovaraju i predlažu parlamentu izbor sudaca Ustavnog suda. Imate zemlje poput Danske i Norveške gdje vlada samostalno bira ustavne suce, sustave poput Francuske i Austrije gdje to čine vlada i parlament zajedno, ili pak Njemačku i Portugal gdje izbor provodi isključivo parlament“, rekao je.
Većina europskih zemalja poznaje institut Ustavnog suda kao tijela koje je zaduženo za nadzor ustavnosti rada drugih tijela vlasti, kao i za zaštitu ustavnih prava građana.
Neke ipak nemaju poseban Ustavni sud, a među njima su upravo Danska i Norveška, a koje je ministar izabrao za primjer te ustvrdio kako im ustavne suce bira direktno vlada.
Danska niti Norveška nemaju Ustavni sud
U Danskoj (1, 2) se ustavnim pitanjima bave svi redovni sudovi, a glavni arbitar ustavnosti tamo je Vrhovni sud. U njemu sjedi 18 sudaca, a biraju se na jednaki način kao i suci drugih sudova u zemlji – imenuje ih ministar pravosuđa na prijedlog vijeća sudaca (ekvivalent našeg Državnog sudbenog vijeća). Predsjednika Vrhovnog suda biraju sami suci tog suda.
Dakle, čak i ako bismo zanemarili da je ministar za usporedbu uzeo zemlju koja nema Ustavni sud pa tako i ne bira suce tog tijela, u biranju tamošnjih sudaca Vrhovnog suda glavnu ulogu imaju sami suci, a ne dogovor političkih stranaka po nekom „načelu proporcionalnosti“ o kojem zadnjih dana pričaju premijer Plenković i njegov ministar Habijan.
Danska ima i poseban specijaliziran sud Rigsretten kojem je uloga impeachment ministara koji se zateknu u nepodopštinama. Saziva ga, po potrebi, danski parlament, a sastoji se od 15 sudaca Vrhovnog suda i 15 predstavnika stranaka koji ne sjede u parlamentu. Prema danskom ustavu, i kralj može zahtijevati smjenu nekog ministra, ali se to u pravilu ne događa, već su ministri ipak u odgovornosti vlade. Taj je sud uspostavljen 1849. godine, a do sada se bavio samo sa šestero ministara, od kojih je troje proglašeno krivima. Zadnji slučaj bio je 2022. godine kada je bivša ministrica za imigraciju i integraciju Inger Beinov Støjberg osuđena na 60 dana zatvora zbog nelegalne separacije parova u izbjegličkim centrima.
Kao što vidimo, ni taj sud nema previše veze s biranjem hrvatskih ustavnih sudaca, ali možda bi nam u Hrvatskoj – s preko 30 ministara koji su iz Plenkovićevih vlada otišli u čudnim okolnostima – bio dobrodošao.
Ni Norveška koja navodno, po Habijanu, direktno iz vlade imenuje ustavne suce – nema Ustavni sud. Ustavna pitanja, kao i u Danskoj, razmatraju se na redovitim sudovima, od kojih je najviši Vrhovni sud.
Norveški ustav propisuje kako suce Vrhovnog suda imenuje kralj. Međutim, to se u moderna doba interpretira kao delegiranje ovlasti s kralja na vladu. Vlada ih imenuje na prijedlog vijeća koje je ekvivalentno našem Državnom sudbenom vijeću, dakle i tu glavnu ulogu u izboru imaju suci. Doduše, to sudačko vijeće imenuje vlada, ali u uvjetima norveške demokracije iz toga se ne može automatski zaključiti da suci slušaju vladu.
Smatrajući da sudstvo ne smije biti pod utjecajem drugih grana vlasti, naime, čak je i administrativna kontrola sudova izmaknuta iz tamošnjeg ministarstva pravosuđa pa sudove nadzire za to posebno kreirano tijelo.
Uloge europskih predsjednika države, vlada i parlamenata
Ostale zemlje koje je Habijan spominjao imaju Ustavne sudove i točno je da je „u svim državama u temelju izbora sudaca politički proces“, a različite države imaju različite kombinacije izbora ustavnih sudaca.
Ustavni sud Austrije, kojeg se ministar dotakao, sastoji se od predsjednika, potpredsjednika i 12 sudaca te šest zamjenika. Suce imenuje predsjednik države koji bira s liste kandidata. Na tu listu donji, zastupnički dom parlamenta predlaže tri suca i dva njihova zamjenika, a gornji, federalni dom, tri suca i jednog zamjenika. Preostale predlaže Vlada, ali uz ograničenje da oni moraju biti iz redova sudaca, javne službe ili profesora prava sa sveučilišta.
I u Francuskoj su kombinirane ovlasti pri predlaganju sudaca, ali ne između parlamenta i vlade, kako je to rekao Habijan, već između predsjednika države i parlamenta, što ne čudi s obzirom na polupredsjednički sustav te zemlje. Od devet sudaca, tri predlaže predsjednik Republike, tri predsjednik donjeg doma parlamenta, a tri Senat. Od ustavne reforme 2008. godine, parlament ima mogućnost staviti veto na izbor koji je učinio Predsjednik, ako odbori oba doma odbiju kandidata s tri petine glasova.
Točno je da Njemačka i Portugal – kao i Hrvatska – suce biraju isključivo u parlamentu, ali tu paralele tih sudova prestaju.
Njemački ustavni sud vrlo je snažna institucija i uzor za ostatak europskih zemalja, uključujući i Hrvatsku, koje su učile iz njemačke prakse sudovanja, dok portugalski, kao i hrvatski, često prolazi kroz krize (1, 2) .
Ustavni sud Portugala ima 13 sudaca, od kojih se 10 bira u parlamentu, a tri biraju sami suci. I tamo se umjesto dijaloga i konsenzusa o najboljim kandidatima inzistira na stranačkim „kvotama“, što zna rezultirati prevelikom odanošću sudaca političkim partijama koje su ih birale ili blokadom izbora novih članova.
Dokaz je to da način biranja, s obzirom na to tko participira u tom procesu, nije jamstvo autoriteta Ustavnog suda, već je jamstvo tog autoriteta stručnost i znanje izabranih članova te percipirana nezavisnost suda kojem je u opisu posla nadzor ostalih grana vlasti.
U Njemačkoj je, kao i u Hrvatskoj od ustavnih promjena 2010., za izbor ustavnih sudaca potrebna dvotrećinska većina. Ta pravila postoje kako bi se ostvario što širi konsenzus oko članova tog moćnog tijela. Točno je da se u Njemačkoj ustavni suci biraju kroz pregovore i konsenzus najjačih političkih stranaka, ali nismo naišli na podatak da tamošnji Ustavni sud svjetonazorski odražava točan „proporcionalni“ postotak osvojenih izbora.
Suci se biraju na 12 godina, s tim da su ograničeni na jedan mandat, čime se izbjegava potreba dobrih odnosa s onima koji su ih birali. Njemačka je prošle godine prošla kroz široko podržanu ustavnu reformu kako bi ojačala položaj sudaca, ponajprije kako bi spriječila rastući AFD da rastoči vladavinu prava.
Blokade nije bilo
Iako je domaća opozicija unazad godinu i pol kalkulirala s mogućnošću da se ne izabere puni sastav Ustavnog suda te se tako onemogući prevlast sudaca koji bi bili skloni vladajućima, u ovom trenutku zapravo nije bilo blokade u izborima ni ustavnih sudaca, niti predsjednika/predsjednice Vrhovnog suda – a koju bi trebalo preskočiti HDZ-ovim mudrim receptom o spajanju dvaju izbora.
Saša Đujić, predstavnik SDP-a, najveće opozicijske stranke izjavio je u četvrtak kako je opozicijski pregovarački tim za izbor sudaca ustavnog suda bio spreman još od studenog kada su saslušani kandidati za upražnjena tri mjesta te se čekalo da HDZ-ovo čelništvo nadležnog saborskog odbora sazove sjednicu, što se u međuvremenu nije dogodilo.
Jedino što se u međuvremenu vezano za Ustavni sud dogodilo je njegova odluka o ukidanju važnih članaka Zakona o osobnoj asistenciji koja je teško pala Vladi, i financijski i reputacijski, i naslutila da je novi sastav Ustavnog suda možda manje sklon osluškivati bilo Vlade.
Opozicija navodi da neće sudjelovati u vezanoj trgovini.
Što se tiče Vrhovnog suda, Mostov Nikola Grmoja, predsjednik saborskog Odbora za pravosuđe, za srijedu je sazvao sjednicu na kojoj se treba glasati o kandidatima za predsjednika Vrhovnoga suda.
Grmoja je sjednicu odlučio sazvati unatoč, kako je ocijenio – naznakama iz HDZ-a da će glasanje onemogućiti rušenjem kvoruma. Ističe da će time samo potvrditi pokušaj političke trgovine.
„Mora se donijeti stav o kandidatima. On može biti i negativan, kako bi proces mogao ići dalje. Ako Odbor da negativno mišljenje, jasno je da kandidat neće proći ni u Saboru, ali se tada procedura nastavlja“, izjavio je Nikola Grmoja.
Upozorava da se izbjegavanjem glasanja zapravo koči cijeli sustav.
Ako do toga dođe, za blokadu izbora u oba suda bit će zapravo odgovoran HDZ i njihov ultimatum.
