Ustav nije samo tekst. Da bi se utvrdilo što pojedini dijelovi njegovog teksta znače, mora ih se tumačiti.
Obično mislimo da je tumačenje profesionalna djelatnost pravnika. U tome nema ništa posebno pogrešno. Ustavi su uvijek i pravni akti pa pravničko tumačenje ima značajan upliv. Međutim, ustavnim se odredbama i političkim putem daje određeni smisao. To ne znači da takav smisao daju samo institucije vlasti, kao što su kod nas Hrvatski sabor kao zakonodavno tijelo ili Vlada kao jedno od tijela izvršne vlasti. Bitno je i kako građani razumiju pojedina ustavna određenja i kako ih oživotvoruju. Ovo ne znači da će takvo tumačenje uvijek prevladati, da će biti konačno ili odlučno, ali njegovo postojanje znači da se ustav problematizira više od golog minimuma, da ga se smatra važnim i izvan njegovog najužeg pravnog značenja.
Kada se tumači Ustav Republike Hrvatske mora ga se, kao i mnoge druge takve akte, tumačiti kao cjelinu. To znači da ne uzimamo samo jedan dio njegovog teksta koji nas zanima i onda mu pridajemo značenje koje nam pada na pamet, već moramo uzeti u obzir i druge dijelove teksta koji su za nas bitni. Primjerice, Ustav predviđa da građani biraju svoje predstavnike. Na drugom mjestu navodi se da se bira i predsjednika Republike. Iz ovoga bi slijedilo da je izabrani dužnosnik predstavnik građana. Međutim, takvo je tumačenje pogrešno, jer Ustav na trećem mjestu definira Predsjednika Republike kao predstavnika Republike Hrvatske, ne građana. Tumačenje koje mu želi pridati drukčiju funkciju mora naći način da uzme u obzir taj, treći dio teksta, koje mu ne ide u prilog.
U tumačenju Ustava kao cjeline, posebno važnu ulogu imaju najviše vrednote ustavnog poretka, predviđene člankom 3. Ustava. Njih se definira kao smjernicu za tumačenje Ustava. Ako zamislimo Ustav kao galaksiju, te su vrednote gravitacijsko središte u srcu te galaksije. One čine mogućom ustavnu galaksiju, povezuju je u jednu cjelinu. Svako tumačenje koje usvojimo zato mora u najvećoj mogućoj mjeri ostvarivati te vrednote.
Jedna od vrednota je i „mirotvorstvo“. Riječ je o vrednoti u kojoj se kod nas u akademskoj literaturi nije previše pisalo. Ona je ipak izrazito važna za karakter hrvatskog ustavnog poretka, i to ne samo zato što je uključena u temelje Ustava. Bitna je i zbog definiranja spektra prihvatljivih javnih politika u vojsci i obrani, kao i zbog izbora pristupa rastućoj militarizaciji diljem Europske unije.
Iako ustavne vrednote imaju ključan značaj za pravno tumačenje Ustava, treba imati na umu da tijela koja inače poistovjećujemo s tumačenjem Ustava, a tu mislimo na Ustavni sud, mogu samo jednim dijelom problematizirati njihov značaj. Naime, svaka ustavna vrednota nije samo granica vlasti, već i određeni ideal za čije je potpuno ostvarenje potreban politički angažman. Ustavni sud može zabraniti potpuno napuštanje tih ideala, ali sam po sebi ih ne može u cijelosti oživotvoriti. Da bi vrijednosni ideali Ustava dobili širi značaj, mora ih se uglaviti u političkim procesima. Kasnije ćemo vidjeti da je u najmanju ruku zabranjeno potiskivati njihovo demokratsko problematiziranje.
Srž mirotvorstva: zabrana agresivnog rata
Nekoga tko čita Ustav moglo bi zbuniti što se s jedne strane u najvišim vrednotama navodi mirotvorstvo, a kasnije se u tekstu navodi kako Sabor ima ovlast proglasiti rat. Iako se na prvi pogled čini da promatramo proturječje, to nije točno. Rat nije isto što i oružani sukob. Moguće je da postoji sukob između dviju država, ali da niti jedna od strana u sukobu ne priznaje da se radi o ratu. Kada države odluče proglasiti rat, on nastupa kao pravni opis sukoba.
Shodno tome, u hrvatskom pravu Sabor ima ovlast proglasiti rat ako je to potrebno kako bi se proizvele pravne posljedice rata. Primjerice, ako Sabor proglasi rat, predsjednik Republike može uredbama sa zakonskom snagom uređivati sva pitanja na koja ga Sabor ovlasti te, ako Sabor nije u zasjedanju, sva pitanja koja traži ratno stanje. Ako Sabor ne proglasi rat, već postoji samo oružani sukob, ne postoji ta mogućnost.
U ovom kontekstu, vrijednost mirotvorstva znači da Sabor ne smije proglasiti rat koji bi uključivao agresiju. Takvo tumačenje ostvaruje mirotvorstvo bez da dokine ovlast Sabora, da u slučaju potrebe obrane države, proglasi rat kako bi nastupile njegove pravne posljedice, kako u unutarnjem tako i u međunarodnom pravu.
Širi upliv mirotvorstva: raspolaganje vojskom
Iako je nesporna pravna posljedica mirotvorstva zabrana agresivnog rata, ona nije jedina takva posljedica. Ova ustavna vrednota ujedno utječe na položaj oružanih snaga i prostor za njihov angažman. Na temeljnoj se razini funkciju vojske vezuje za zaštitu suvereniteta i neovisnosti te obranu teritorijalne cjelovitosti. Ponovno, ne priznaje se bilo kakva mogućnost agresije.
Nadalje, Ustav ovu zadaću obrane i zaštite suvereniteta, neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti proteže na vojske država saveznica, koje uz dodatne ispunjene uvjete mogu pomoći obranu Hrvatske, ali i na ulogu hrvatske vojske u stranim sukobima. Ustavno je zabranjeno raspolaganje oružanim snagama Republike Hrvatske za sudjelovanje u bilo kakvoj agresiji. Hrvatska se može uključiti samo u obrambene misije a, izvan toga, samo u obuku ili pružanje humanitarne pomoći koje ponovno ne smiju biti protivne zabrani agresivnog rata i sudjelovanja u njemu.
U ovim je pitanjima, uz ključnu ulogu Hrvatskog sabora, bitno da postoji privrženost mirotvorstvu u tijelima izvršne vlasti, Vladi Republike Hrvatske i Predsjedniku Republike Hrvatske, čiju suradnju Ustav predviđa u pojedinim pitanjima raspolaganja oružanim snagama. U tome tako zapažamo kako mirotvorstvo nema značaj samo za zakonodavca, već i za druge državne institucije.
Mirotvorstvo i građanstvo: obvezna vojna služba
Ustav predviđa vojnu obvezu i obranu države kao dužnost svih državljana koji su za to sposobni. Bitno ju je razmatrati u svjetlu mirotvorstva kao i u kontekstu već istaknutog ustavnog položaja profesionalnih oružanih snaga. Ustav predviđa vojsku kao krajnje sredstvo zaštite od prijetnje, ne kao redoviti instrument očuvanja reda niti kao neku vrstu arhetipskog mentaliteta za građanstvo. Vojni rok u tom se smislu mora urediti tako da podupire nužnu obranu države, ne kao sredstvo militarizacije društva.
Već činjenica da Ustav predviđa prigovor savjesti kao osnova izuzimanja iz obveznog vojnog roka potvrđuje da vojna obveza nije zamišljena kao najviše dobro, već kao nužna mjera. Postojanje mirotvorstva isključuje svako njezino širenje izvan te nužnosti.
Mirotvorstvo kao politički ideal
Ranije u tekstu nisam definirao mirotvorstvo. To nisam napravio zato što Ustav sam po sebi ne sadrži njegovo određenje. Iz načina na koji ga se može povezati s uređenjem ovlasti Hrvatskog sabora i vojskom, može se zaključiti da „mirotvorstvo“ u hrvatskom ustavu označava samo negativni mir, odnosno odsustvo rata i drugog oružanog sukoba. S obzirom na to da Ustav tretira vojsku i vojnu službu kao nužno zlo, namijenjeno otklanjanju opasnosti po obranu suvereniteta, neovisnost i teritorijalni integritet, čini se jasnim da je upravo takvo, negativno čitanje mira spojivo s mirotvorstvom. U konačnici, svaki ustav, pa tako i onaj hrvatski, treba ostvariti vlast koja je i ograničena i učinkovita. Korištenje vojske u tom je svjetlu vršenje vlasti, a svako vršenje vlasti mora uvijek biti ustavno ograničeno. U dijelu u kojem se dotiče vojske i ratovanja, Ustav stoga daje oružanim snagama ograničenu, obrambenu funkciju. Ona ne služi proaktivnom ostvarenju nekog šireg ideala mira, već odbijanju najtežih prijetnju miru shvaćenom kao odsustvu ratovanja.
Ipak, mirotvorstvo kao vrednota može se shvatiti i kao određeni politički ideal, kao oznaka pozitivnog mira. U tom smislu mirotvorstvo nije samo odsustvo rata, već predstavlja što punije ostvarenje svih drugih vrednota ustavnog poretka, poput socijalne pravde i višestranačja, kao i svih ustavnih struktura koje su im podređene. Kada ga se gleda kao politički ideal, mirotvorstvo nije granica raspolaganja oružanim snagama. Ono više s oružanim snagama nema pretjerane veze. Umjesto toga, mirotvorstvo postaje poželjni predmet borbe u demokratskom životu, s ciljem njegovog što većeg oživotvorenja. Za mirotvorstvo u ovom smislu nije toliko odlučan neki pravni akt, već način na koji se ustavnu vrednotu prihvaća u svakodobnim političkim procesima i u javnosti uopće.
Ovo je viđenje mirotvorstva izrazito bitno u dva smisla.
Prvo, bez njegovog adekvatnog ostvarenja, sve će druge, više pravne dimenzije njegovog značaja biti u labilnom položaju. Ako ga se ne doživljava kao jednog od nosivih stupova hrvatskog ustavnog ustrojstva, već kao „woke“ temu kojom se zabavlja „radikalna“ i/ili „histerična“ ljevica, politička vrhuška imat će veći prostor tumačiti Ustav mimo te vrednote. Ako do toga dođe, loše ostvarenje mirotvorstva kao ideala nagrizat će mirotvorstvo kao ograničenje vlasti.
U značajnoj mjeri, a posebno kada se radi o odlukama o raspolaganju vojskom i vojnoj obvezi, konkretna pravna rješenja ovise o prevladavajućim političkim stavovima. Ustavni sud i pravno tumačenje koje ga prati mogu pružiti bitan, ali samo ograničen korektiv. Stoga je mišljenje informirane i kritičke javnosti presudno, a mirotvorstvo kao ostvarenje pozitivnog mira ne smije se izjednačiti s puno užim mirotvorstvom kao postignućem negativnog mira.
Drugo, mirotvorstvo kao pozitivni mir nameće određena očekivanja politici sjećanja. Naime, s obzirom na to da se od demokratskih procesa očekuje da problematiziraju i promiču sve vrednote, pa tako i mirotvorstvo, odnos države prema povijesnim događajima ne smije djelovati cenzorski prema političkim prijeporima koji su za to nužni. Bez sporova o značaju mirotvorstva koje država neće unaprijed tjerati na jednu interpretaciju, nije moguće tu vrednotu činiti bitnom u sadašnjoj demokraciji. Umjesto toga, demokratske se procese zamrzava u određenom razumijevanju prošlosti.
Možemo izdvojiti dva glavna rizika za odnos politike sjećanja prema mirotvorstvu. Jedan je pretežno pravni, dok se drugi vezuje za političko tumačenje ustavne demokracije.
U pravnom smislu, država može pokušati usvojiti zakon kojim se uređuju (ne)poželjna tumačenja povijesti. U teoriji se takve propise naziva mnemoničkim zakonima, jer njima se nastoji ucrtati službeni odnos prema povijesnom sjećanju. Takvo je zakonodavstvo izrazito kontroverzno utoliko što može djelovati ograničavajuće po slobodu govora, medije, akademsku slobodu, i demokraciju općenito. Prošlost predstavlja riznicu iskustava za sadašnje političke prijepore pa je bitno dopustiti čim slobodniji prostor izgradnje i propitivanja povijesnih narativa. Mnemonički zakoni to ne dopuštaju. U njihovom se svjetlu politički značaj mirotvorstva može vezati više za fiksirano razumijevanje povijesti nego za sada živuće građanstvo čija bi volja u demokraciji trebala biti presudna.
Nadalje, takvi propisi mogu ograničiti slobodu kritičkog mišljenja nužnu za historiografiju i time bitno urušiti akademsku slobodu. Treba podsjetiti da je zastupnik Josip Dabro nedavno predložio upravo takav zakon i naglasiti kako je riječ o cenzorskom prijedlogu kojemu su „istina“ i „dignitet“ Domovinskog rata samo smokvin list za uvođenje verbalnog delikta.
U Hrvatskoj je dodatan problem odnos prema ustavnoj demokraciji. Domovinski rat posebno predstavlja više od povijesnog događaja, tumači ga se kao sredstvo stvaranja države koje nadilazi Ustav. Ustavne vrednote u tom svjetlu ne mogu uvijek doći do izražaja. Jedan je primjer ovog fenomena niz prijepora koje je pokrenuo film „Mirotvorac“, o ubojstvu Josipa Reihl-Kira, ratnog zapovjednika osječke policije. Utoliko što se njegovo djelovanje u složenim ratnim okolnostima unaprijed otpisuje ili umanjuje zbog tobožnje nerealnosti ili zbog nespojivosti s politički konstruiranim idealom rata, prostor političkog tumačenja mirotvorstva unaprijed se predodređuje i smanjuje.
Alternativno bi tumačenje upravo primjer Josipa Reihl-Kira moglo uzeti kao ogledni slučaj inzistiranja na jednoj od zaglavnih vrednota ustavnog poretka, o kojem se može raspravljati, ali ga se ne može marginalizirati pozivanjem na uglavljenost ustavnog poretka u neke šire okolnosti. Te šire okolnosti uvijek treba nanovo propitivati filterom najviših vrednota, a ne političkih težnji zagovornika pojedinih povijesnih narativa.
