Razotkriveno

Palestina nije bila “pustoš” prije naseljavanja cionista

Povijesna istraživanja pokazuju da Palestina u 19. stoljeću nije bila pusta i nenastanjena, već prostor s brojnim gradovima i selima, poljoprivredom u razvoju, trgovinom i lokalnom proizvodnjom.
Izraelski vojnici nadgledaju palestinske berače maslina u blizini sela Aqraba na Zapadnoj obali nakon incidenta u kojem su izraelski doseljenici bacali kamenje na berače, 21. listopada 2002. godine. Fotografija: Jaafar Ashtiyeh / AFP

Društvenim mrežama širi se stari mit da je Palestina prije dolaska cionista bila pusta, neplodna i gotovo nenaseljena zemlja, koju je tek židovsko doseljavanje gospodarski i društveno oživjelo.

Taj je mit i itekako aktivan, a rasprave o tome tko je živio na tom prostoru, čija je prisutnost priznata i kome pripada pravo na zemlju dobivaju dodatnu političku težinu osobito u kontekstu genocida nad palestinskim stanovništvom u Gazi, koji traje već tri godine, unatoč krhkom primirju dogovorenom u listopadu 2025. godine.

“🇮🇱 PALESTINA JE BILA ZEMLJA MOČVARA I PJEŠČANIH DINA…
Mnogi među protivnicima Izraela neprestano ponavljaju lažnu tvrdnju da je ‘Palestina’ bila bogata i plodna zemlja prije nego što su došli ‘zli cionisti’ i ‘ukrali je’.
To je povijesno netočno. Židovi su zakonito kupovali zemljišta, uz osmanske zemljišne isprave koje postoje i danas, dok su druga područja došla pod židovsku kontrolu nakon ratova koje Izrael nije započeo.
No još je važnije da sama zemlja nije bila onakva kakvom je prikazuju suvremeni narativi.
Stoljećima je imala vrlo malu geopolitičku važnost. Bila je to zapuštena zemlja između Egipta i Sirije, rijetko naseljena i uglavnom zanemarena od carstava koja su njome vladala.
Veliki dijelovi bili su prekriveni pješčanim dinama i močvarama.
Mark Twain, koji je 1867. godine posjetio Svetu zemlju, opisao ju je ovim riječima:
‘Pusta zemlja čije je tlo dovoljno plodno, ali je potpuno prepušteno korovu, tiho, turobno prostranstvo… Pustoš. Na cijelom putu nismo vidjeli nijedno ljudsko biće… Gotovo nigdje nije bilo stabla ni grma. Čak su i masline i kaktusi, ti vjerni prijatelji bezvrijednog tla, gotovo napustili ovu zemlju.’
— Mark Twain, ‘The Innocents Abroad’ (1869.), opis putovanja iz 1867. godine
Unatoč teškim uvjetima, židovski narod nikada nije prestao gajiti nadu i sanjati o povratku u svoju pradomovinu, svoju duhovnu i povijesnu domovinu.
Sanjali su o isušivanju močvara, pretvaranju pustinje u cvjetnu zemlju i obnovi svoje domovine.
I u tome su uspjeli. 🇮🇱
✡️ AM YISRAEL CHAI!
Izvor: The Nation of Israel Lives“, stoji u statusu Facebook stranice “Hrvatska uz Izrael“, objavljenom 6. studenog 2026. godine (arhiviran ovdje).

Screenshot/Facebook

U post su umetnute dvije fotografije koje bi trebale poduprijeti gore citiranu tezu: fotografija suhog i kamenitog krajolika nasuprot fotografiji moderne urbane obale. S jedne strane navodna zaostalost, a s druge napredak.

Promjene vladara u Svetoj zemlji

Područje koje se danas naziva Palestinom – među Židovima, kršćanima i muslimanima poznato kao Sveta zemlja – u starom je vijeku obuhvaćalo više povijesnih regija, među njima Judeju, Samariju i Galileju.

Judeja je bila središte drevne židovske države, koja je postojala u različitim oblicima do rimskog osvajanja. Nakon židovskog ustanka 135. godine, rimski car Hadrijan preimenovao je provinciju Judeju u Syria Palaestina, kako bi oslabio židovski identitet regije.

Palestina je smještena u istočnom Mediteranu, dio je šireg područja poznatog kao Levant, koje je kroz povijest bilo raskrižje raznih civilizacija. Stanovništvo koje se danas naziva Palestincima stoljećima je živjelo na tom prostoru.

Nakon podjele Rimskog Carstva, Palestinom je do 637. godine vladao Bizant, a tada je osvajaju Arapi. Krajem 11. stoljeća zauzeli su ju križari koji su osnovali Jeruzalemsko Kraljevstvo, a od 1517. do 1917. godine Palestinom vlada Osmansko Carstvo. Tada su arapski muslimani i kršćani činili 90 posto stanovništva, a manje od 10 posto Židovi.

Nakon Prvog svjetskog rata i sloma Osmanskog Carstva, Palestinu 1917. zauzimaju Britanci, a 1920. godine postaje britanski mandatni teritorij pod upravom Lige naroda. Tijekom mandata raste napetost između arapskog većinskog stanovništva i židovskih doseljenika, čiji se broj znatno povećava pod utjecajem cionističkog pokreta i europskog antisemitizma.

Nakon Drugog svjetskog rata i holokausta, pritisak za osnivanje židovske države kulminira 1947. godine kad Ujedinjeni narodi predlažu podjelu Palestine na židovsku i arapsku državu. Država Izrael proglašena je 1948. godine i od tada se teritorij pod palestinskom kontrolom postupno smanjivao, uslijed ratova i izraelskog teritorijalnog širenja, okupacije i ilegalne izgradnje naselja.

Točno je da Palestina nije bila središte velikih carstava. No, zemlja može biti periferna u političkom smislu, a istodobno imati bogatu povijest, kulturu, stanovništvo i razvijenu lokalnu ekonomiju.

Osmanske reforme i europski prodor

Prve alije, odnosno valovi cionističkog doseljavanja u Palestinu krajem 19. i početkom 20. stoljeća vremenski su se podudarale sa širim procesima modernizacije Osmanskog Carstva. Tijekom tanzimatskih reformi (1839-1876.) Carstva, Palestina se uključila u tokove gospodarske, društvene i infrastrukturne modernizacije – sa svim dobrim i lošim stranama tog preobražaja.

Njemački povjesničar Alexander Schölch napisao je knjigu “Palestina u transformaciji, 1856-1882.“, koja se bavi upravo razdobljem prije prve velike cionističke alije. Prema njoj, temeljno obilježje gospodarskog razvoja Palestine u tom razdoblju bilo je sve snažnije uključivanje u svjetsko tržište, rast poljoprivredne proizvodnje i njezina sve izraženija usmjerenost na izvoz.

Palestinski proizvodi prodavali su se na regionalnim tržištima (u Egiptu, Libanonu, središnjoj Siriji i Maloj Aziji), a sve više i u Europi. Glavni izvozni proizvodi bili su pšenica, ječam, sirak, sezam, naranče, maslinovo ulje i sapun, a jedno vrijeme i pamuk.

Gradovi koji su bili središta izvoznih i uvoznih aktivnosti te europskog vjerskog i kulturnog prodora (Jeruzalem, Betlehem, Nazaret, Jaffa i Haifa) rasli su i gospodarski napredovali. Ali, napominje Schölch, rast nije bio ograničen na područja europskog interesa. Napredovali su i Nablus, Hebron i Gaza, na temelju lokalne i regionalne trgovine.

“Usporedno s rastom stanovništva, razvoj poljoprivredne proizvodnje ubrzao se u drugoj polovici 1860-ih i tijekom 1870-ih, ponajprije zahvaljujući širenju obradivih poljoprivrednih površina. Tako su u tom razdoblju podignuti veliki novi nasadi maslina.

Obradiva površina oko Jaffe (nasadi naranči i povrtnjaci) učetverostručila se između 1850. i 1880. godine, dok se površina za uzgoj pšenice u južnoj Palestini, osobito u okruzima Gaze i Jaffe, tijekom 1870-ih povećala za 150 000 do 200 000 akri (približno 60 700 do 80 900 hektara)”, navodi se u knjizi.

Proizvodnja i izvoz bilježili su snažan rast. Godišnji urod naranči u Jaffi porastao je s 20 milijuna plodova 1856. na 36 milijuna 1880. godine. U skladu s širenjem uzgoja maslina i udvostručenjem izvoza sapuna preko Jaffe, udvostručio se i broj tvornica sapuna (poznat po tome što se izrađivao na bazi maslinovog ulja) u Nablusu: s 15 u 1860. na 30 u 1882. godini.

Sve navedeno pokazuje da je Palestina već desetljećima prije prve velike cionističke alije prolazila kroz značajne gospodarske i društvene promjene. Kako je Schölch zaključio:

“Palestina u razdoblju koje se ovdje proučava nije doživjela tako buran razvoj kakav je susjedni Egipat iskusio pod vladavinom kediva Ismaila (1863-1879.), ali isto tako nije ostala ni zapušteno dvorište Osmanskog Carstva, kako nam se to često nastoji prikazati (…) Pokretači tog razvoja bili su vanjski čimbenici: osmanska politika i europski prodor”.

“Država unutar države”

Ilan Pappé, izraelski autor, u svojoj knjizi “Deset mitova o Izraelu” piše kako među mitove spada i onaj da je Sveta zemlja bila prazna, pustoš i neplodna prije dolaska cionista – “zemlja bez naroda stvorena za narod bez zemlje”. To je danas službeni narativ Izraela, a i njihovih saveznika, poglavito SAD-a.

Pappé se pritom poziva i na istraživanja izraelskih znanstvenika Davida Grossmana, Amnona Cohena i Yehoshuе Ben-Arieha, čiji radovi pružaju povijesne i demografske dokaze o postojanju stanovništva, gradskih središta i gospodarskih aktivnosti u Palestini prije cionističkog naseljavanja. Posebno je značajan Grossmanov rad kojem je zaključak da Palestina tijekom 19. stoljeća nikada nije bila potpuno prazna, premda su postojale velike regionalne razlike u gustoći naseljenosti.

Židovske organizacije i pojedinci doista su kupovali zemljišta u osmanskoj i mandatnoj Palestini – to je važna povijesna činjenica. Također, cionistički je pokret počeo organizirano naseljavati Židove u Palestini, međutim to nisu bili imigranti koji su se bili spremni uključiti u društvo i suživot s domaćim stanovništvom.

Radi se o jednoj vrsti kolonijalizma, doseljeničkom (settler colonialism), koji je sličan pokretima Europljana koji su kolonizirali obje Amerike, Južnu Afriku, Australiju i Novi Zeland. Jedna od ključnih razlika između klasičnog i doseljeničkog je, piše Pappé, u tome što je doseljenički kolonijalizam motiviran željom da se preuzme zemlja u stranoj državi, dok je klasični kolonijalizam motiviran iskorištavanjem prirodnih resursa svojih novih geografskih posjeda.

Prema britanskoj statistici, koju prenosi izvješće Ujedinjenih naroda iz 1947. godine, Židovi su posjedovali 1 491 699 dunuma zemljišta, odnosno približno 5,7 posto ukupne površine Palestine obuhvaćene statistikom. Arapsko stanovništvo posjedovalo je 12 574 774 dunuma, približno 47,8 posto. Pappé navodi da su cionističke organizacije i doseljenici do 1948. godine uspjeli steći približno 7 posto zemlje.

Do 1945. godine, cionizam je privukao više od pola milijuna doseljenika u zemlju čija je populacija brojila oko dva milijuna. Doseljenici su uspjeli izgraditi državu unutar države izgradivši svu potrebnu infrastrukturu, ali, kako objašnjava Pappé, su na dva polja doživjeli neuspjeh. Stekli su tek oko 7 posto ukupnog zemljišta, što nije bilo dovoljno za teritorijalne potrebe buduće države. Osim toga, Židovi su i dalje činili manjinu stanovništva – približno trećinu ukupne populacije.

“Kao i raniji naseljenički kolonijalni pokreti”, piše povjesničar, “i ovaj je odgovore na te probleme tražio u spoju istrebljenja i dehumanizacije, dva lica iste logike”. “Da bi stekli više zemlje od onih sedam posto i osigurali demografsku nadmoć, naseljenici su morali ukloniti domaće stanovništvo sa zemlje na kojoj je živjelo. Zato je cionizam naseljenički kolonijalni projekt, i to projekt koji još nije dovršen”, zaključuje.

Prijavite se na besplatni tjedni newsletter: FAKTUALNO

Prijava

Prijavom pristajete na Uvjete korištenja i Politiku privatnosti.

Kompilacija citata

Nadalje, citirana putopisna knjiga američkog pisca Marka Twaina “Nevini u inozemstvu” (1869.), koja opisuje njegova putovanja Europom i Svetom zemljom, može tek donekle poslužiti kao povijesni izvor. Prije svega, riječ je o putopisu s mnoštvom satiričnih opaski, a ne o znanstvenom ili dokumentarnom istraživanju.

To priznaje i sam autor već u predgovoru, gdje svoju knjigu opisuje kao zapis o turističkom putovanju, a ne o znanstvenoj ekspediciji (u radu smo se koristili digitalnom kopijom knjige u izdanju American Publishing Companyja iz 1878. godine).

Twain je doista 1867. opisivao pojedine dijelove Palestine kao puste i zapuštene. No, citat koji se u Facebook postu prenio kao jedinstven Twainov opis Palestine zapravo je sastavljen od odlomaka koji se u knjizi nalaze na različitim mjestima. Preglednosti radi, ponovno ćemo ga navesti:

“Mark Twain, koji je 1867. godine posjetio Svetu zemlju, opisao ju je ovim riječima: ‘Pusta zemlja čije je tlo dovoljno plodno, ali je potpuno prepušteno korovu, tiho, turobno prostranstvo… Pustoš. Na cijelom putu nismo vidjeli nijedno ljudsko biće… Gotovo nigdje nije bilo stabla ni grma. Čak su i masline i kaktusi, ti vjerni prijatelji bezvrijednog tla, gotovo napustili ovu zemlju’.“

Prvi dio, o “pustoj zemlji” čije je tlo prepušteno korovu, nalazi se na stranici 488 i glasi ovako: “Prešli smo nekoliko kilometara puste zemlje čije je tlo dovoljno bogato, ali je u potpunosti predano korovu – tihom, žalosnom prostranstvu, u kojem smo vidjeli samo tri osobe – Arape, bez ičega osim duge grube košulje, nalik košuljama od grubog platna koje su nekoć bile jedina ljetna odjeća malih crnačkih dječaka na plantažama američkog Juga”.

Drugi se dio, o nedostatku stabala i grmlja te maslinama i kaktusima, nalazi na stranici 555, u poglavlju o prilasku Jeruzalemu: “Gotovo nigdje nije bilo stabla ni grma. Čak su i masline i kaktusi, ti vjerni prijatelji siromašnog tla, gotovo napustili ovu zemlju. Ne postoji krajolik zamorniji za oko od onoga koji se pruža duž prilaza Jeruzalemu.”

Dakle, nije riječ o jednom neprekinutom Twainovu opisu, nego o spajanju rečenica iz različitih dijelova putopisa. Bonus detalj je da Twain u prvom odlomku ne piše da nisu vidjeli “nijedno ljudsko biće”, nego izričito navodi da su vidjeli tri arapska pastira.

Selektivno čitanje Twaina

Istovremeno, “otac američke književnosti”, za vrijeme boravka u Palestini, zabilježio je plodne i intenzivno obrađivane predjele. Za uski kanjon u kojem se nalazi Nablus piše kako je “intenzivno obrađivan, a tlo je iznimno crno i plodno”. “Područje je dobro opskrbljeno vodom, a bujna vegetacija posebno dolazi do izražaja u kontrastu s neplodnim brežuljcima koji se uzdižu s obiju strana”.

Isto čini i za maslinike i voćnjake u Baniasu, nasade limuna u Šunemu te prostrane nasade naranči oko Jaffe.

Jaffa, ilustracija iz putopisa Marka Twaina / Screenshot, digitalizirano izdanje knjige iz 1878. godine

Pritom treba istaknuti da Palestina u Twainovu putopisu nije bila jedina zemlja čije je dijelove opisivao kao “pustoš”. Sličnim riječima opisivao je i Grčku, za koju je napisao da je “sumorna, negostoljubiva pustinja”, naizgled bez poljoprivrede, proizvodnje i trgovine. Današnju prijestolnicu Sirije, Damask izvana, s planine, opisuje kao iznimno lijep, ali nakon ulaska u grad kritizira njegove uske, prljave i zapuštene ulice.

Twainov putopis stoga je, ponajprije, vrijedan izvor za proučavanje američkog turizma 19. stoljeća, kršćanskih predodžbi o Svetoj zemlji, orijentalističkih pogleda na Bliski istok te načina na koji su zapadni putnici doživljavali Osmansko Carstvo. Njegovi zapisi svjedoče o očekivanjima, predrasudama i subjektivnim dojmovima zapadnih posjetitelja, ali ne mogu sami po sebi poslužiti kao pouzdan dokaz o demografskim i gospodarskim prilikama u Palestini.

Još jedan bonus detalj, Twain je ponekad proturječno pisao i o Židovima. U eseju “Što se tiče Židova” (1899.) branio ih je pred valom antisemitizma, dok je u “Nevinim u inozemstvu” na pojedinim mjestima koristio stereotipne, pa i pogrdne opise, od kojih je najupadljiviji stereotip o “dugim nosevima“.

Unatoč svemu navedenom, pojedini Twainovi negativni opisi Palestine naknadno su izdvajani iz šireg konteksta i, u cionističkim i proizraelskim krugovima, korišteni kao dokaz da je Palestina prije židovskog doseljavanja bila pusta, zapuštena i neplodna zemlja.

Godine 2009., tijekom posjeta Bijeloj kući, tadašnji izraelski premijer Benjamin Netanyahu tadašnjem je američkom predsjedniku Baracku Obami navodno poklonio poglavlje iz “Nevinih u inozemstvu“. Netanyahu je Twaina također citirao i u svojoj knjizi “Izdržljivi mir” (2000.).

Zaključno, tvrdnja da je Palestina prije početka cionističkog doseljavanja i osnivanja države Izrael bila "pustoš" ne odgovara povijesnim istraživanjima. Povjesničari su pokazali da se Palestina tijekom 19. stoljeća razvijala u sklopu širih društvenih, gospodarskih i administrativnih promjena u Osmanskom Carstvu.

Također, potrebno je oprezno pristupati i citatima Marka Twaina koji se često koriste kao ilustracija navodne zapuštenosti Palestine. Njegov putopis satirično je i subjektivno djelo, a ne znanstveno istraživanje ili sustavan prikaz demografskih i gospodarskih prilika. Stoga ocjenjujemo da ovom sadržaju nedostaje kontekst.
Facebook
WhatsApp

Uočili ste objavu na društvenim mrežama i želite da provjerimo je li točna? Želite nas upozoriti na netočnu ili manipulativnu izjavu političara? Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.