Ovog se petka, 20. studenog, obilježava Europski dan jednakih plaća. Ovaj datum označava dan od kojeg žene u EU “rade besplatno” do kraja kalendarske godine. Izračun se temelji na usporedbi s muškim kolegama čija je bruto satnica i dalje 11 posto viša. Kad je riječ o mirovinama, žene primaju 24 posto niže mirovine, nego ih primaju muškarci.
Kako bi se prevladao taj jaz u plaćama, Europska komisija trudi se uvesti novo zakonodavstvo, slijedom čega je i u Hrvatskoj u tijeku proces izmjena Zakona o radu (ZOR). Predstavljene početkom mjeseca, te se izmjene trenutačno nalaze na javnom savjetovanju. Njihov primarni cilj preuzimanje je dviju europskih direktiva, ali promjene se odnose i na godišnje odmore, čije se izmjene usuglašavaju s presudama Suda Europske unije (EU).
U hrvatsko zakonodavstvo tako se prenosi Direktiva (EU) 2023/970 o jačanju primjene načela jednakih plaća muškaraca i žena za jednak rad ili rad jednake vrijednosti putem transparentnosti plaća i mehanizama izvršenja, tzv Direktive o transparentnosti plaća, te Direktiva 2024/2831 o poboljšanju radnih uvjeta u radu putem platforme, tzv. Direktive o platformskom radu.
Rok za prijenos prve direktive bio je 7. lipnja ove godine i već je prošao, dok je rok za prijenos Direktive o platformskom radu 2. prosinca.
Direktiva o transparentnosti plaća
Ono što građane zasigurno najviše zanima tiče se podataka o plaći. Riječ je o jačanju primjene načela jednakih plaća muškaraca i žena za jednak rad ili rad jednake vrijednosti putem transparentnosti plaća i mehanizama izvršenja.
Iz Ministarstva rada kao jednu od najvažnijih izmjena navode to da će svaki kandidat za posao prije razgovora ili na samom razgovoru morati dobiti podatak o početnoj plaći ili rasponu plaće za radno mjesto na koje se prijavljuje.
Dodatno, kandidate na razgovorima za posao neće smjeti pitati koliko su zarađivali na bivšem poslu, čime se sprječava prenošenje “potplaćenosti” iz tvrtke u tvrtku.
Poslodavcima se uvodi obveza vrednovanja radnih mjesta i klasificiranja prema jednakoj vrijednosti rada u skladu s kriterijima, poput vještina, odgovornosti, napora i radnih uvjeta, neovisno o spolu. Zabranjuje se i tajnost plaća, što znači da poslodavci više neće smjeti ugovorima o radu zabranjivati radnicima da međusobno razgovaraju o svojim primanjima.
Minimalna pravila za načela jednake plaće žena i muškaraca
Prema nekim procjenama rodni jaz u plaćama u Hrvatskoj iznosi 13 posto, dok je u onim djelatnostima u kojima dominiraju žene, poput zdravstva, obrazovanja i socijalne skrbi čak 23 posto.
Kako nam je pojasnila Ana Kranjac Jularić iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), ovom Direktivom se dodatno razrađuje načelo jednakosti plaća žena i muškaraca za jednaki rad i rad jednake vrijednosti koje je sadržano u članku 91. Zakona o radu. Direktiva, dakle, dodatno razrađuje i propisuje mehanizme kako jednakost plaća žena i muškaraca provesti u praksi.
Uvode se minimalna pravila za jačanje načela jednake plaće žena i muškaraca za jednak rad ili rad jednake vrijednosti, zabrana izravne i neizravne diskriminacije u pogledu plaće na temelju spola te veća transparentnost plaća i učinkovitija provedbu prava na jednaku plaću.
Problem je jednakost plaća općenito
“Kada govorimo o pitanju jednakosti plaća, kao ključni problem zapravo vidimo pitanje jednakosti plaća općenito, neovisno o tome uspoređujemo li rad, primjerice, dvije žene ili dva muškarca”, govori Kranjac Jularić.
Ističe konkretne primjere iz prakse, recimo iz financijskog sektora, u kojem su rame uz rame sjedile dvije osobe istog spola koje su pritom obavljale iste poslove, jer je jednom radniku pri “vrbovanju” ponuđena viša plaća.
Pritom se Direktivom poslodavcima ne nalaže da primici svih radnika na istim radnim mjestima moraju po automatizmu biti jednaki. Radnici na istim radnim mjestima mogu biti različito plaćeni, ali mora biti jasno razjašnjeno zašto je to tako.
Radnici također imaju pravo na pisanu informaciju o svojem pojedinačnom platnom razredu i prosječnim platnim razredima, raščlanjenima po spolu, za kategorije koje obavljaju jednak rad ili rad jednake vrijednosti, dok se od poslodavaca traži da imaju platne strukture koje se moraju temeljiti na objektivnim, rodno neutralnim kriterijima, kako bi isključile izravnu i neutralnu diskriminaciju.
Jasnije definiranje i vrednovanje radnih mjesta
Kranjac Jularić smatra da su predložena rješenja prijenosa ove Direktive u hrvatsko zakonodavstvo uglavnom dobra. Kao najvažniju promjenu za radnike izdvaja obvezu poslodavaca da jasnije definiraju i vrednuju radna mjesta.
Upozorava kako brojni poslodavci dosad nisu imali ni odgovarajuće sistematizacije, ni jasno utvrđene kriterije vrednovanja poslova, zbog čega su se plaće često određivale proizvoljno. Za male i srednje poduzetnike prijenos Direktive će predstavljati izazov, jer oni takve sustave uglavnom nemaju, dok velike kompanije ovakve procese rijetko već imaju uređene, dodaje.
Ističe, međutim, da ove odredbe neće riješiti opću nejednakost u plaćama žena i muškaraca. Problem se, kaže, mora riješiti na općoj razini. Tako da nam tek predstoji vidjeti kako će sve zaživjeti u praksi. Radnici pritom “moraju osvijestiti svoja prava i tražiti podatke o platnim razinama u istom rangu, za rad jednake razine i jednake vrijednosti”, govori nam Kranjac Jularić.
Poslodavci strahuju od previše administracije
Poslodavci, pak, strahuju kako će nove izmjene dovesti do administrativne opterećenosti. Prijenos Direktive donosi ozbiljne rizike od smanjenja operativne efikasnosti, gubitka produktivnosti i pada konkurentnosti gospodarstva ako se zakonodavni okvir ne provede uz maksimalno razumijevanje i bez nametanja nacionalnih nadstandarda, upozoravaju iz Hrvatske udruge poslodavaca (HUP).
Brine ih da će izmjene dovesti do stvaranja krutih sustava koje će onemogućavati “fleksibilno i poticajno nagrađivanje najproduktivnijih radnika”, kako se navodi u njihovom odgovoru za Faktograf.
Za HUP je problematičan i značajan pravni rizik ako kriteriji prema kojima se utvrđuje “rad jednake vrijednosti ne budu dovoljno jasno definirani u nacionalnom zakonodavstvu”, a strah ih je i dupliciranja obveza i nametanja paralelnih sustava. Sve će to generirati znatne financijske troškove i administrativno opterećenje, a posebno će pogođeni biti manji i srednji poslodavci koji će morati formalizirati procese koji su se do sada rješavali “jednostavnije i individualnije”.
Iako će većim kompanijama i sustavima koji već imaju razvijene platne razrede i strukturirane HR procese prilagodba u pravilu biti lakša, iz HUP-a navode kako se i oni suočavaju s ogromnim logističkim i analitičkim izazovom reevaluacije tisuća radnih mjesta, prilagodbe HR i IT sustava, vođenja velikih količina savjetovanja te obrade brojnih pojedinačnih zahtjeva radnika.
Direktiva o platformskom radu
Druga Direktiva koja se prenosi, ona o uvjetima rada u platformskom radu, zahtijeva unaprijeđenje prava iz radnih odnosa te veći stupanj zaštite osobnih podataka platformskih radnika.
Iako to nije slučaj u Hrvatskoj, gdje su agregatori, tj. posrednici legalizirani izmjenama zakona iz 2024. godine, u brojnim drugima državama platformski radnici često su samozaposleni. Glavni cilj direktive jest, ako je to moguće, osigurati pravilno utvrđivanje radnog statusa osobe koja radi putem digitalne platforme i, ako za to postoje uvjeti, olakšati postupak reklasifikacije samozaposlenih u radnike zaposlene kod digitalne radne platforme.
Od država članica se pritom traži da uspostave (sudske ili upravne) postupke koji se temelje na oborivoj pravnoj pretpostavci. U takvom postupku, dakle, na digitalnoj je radnoj platformi da dokaže da neki ugovorni odnos nije radni odnos prema nacionalnom pravu.
Europsko uređivanje platformskog rada nije rezultiralo time da su agregatori postali neprihvatljivi u domaćem zakonodavstvu. Oni su ipak uvedeni u tekst Direktive, točnije u članak 3, gdje se i izričito spominju, što znači da se država članica može odlučiti za pravno uređenje koje uključuje i posrednike.
Pritom mora osigurati da osobe koje rade putem platforme i imaju ugovorni odnos s posrednikom uživaju jednaku razinu zaštite koja se osigurava u skladu s Direktivom onima koji imaju izravan ugovorni odnos s digitalnom radnom platformom, pojašnjava docentica na Pravnom fakultetu Iva Bjelinski Radić koja je doktorirala upravo na temi radnopravnih aspekata rada preko digitalnih platformi.
Prijavite se na besplatni tjedni newsletter: FAKTUALNO
Prijavom pristajete na Uvjete korištenja i Politiku privatnosti.
Cilj ove Direktive jest poboljšanje uvjeta rada radnika na digitalnim platformama, kazala je u razgovoru za Faktograf Sunčica Brnardić, viša stručna suradnica u Nezavisnom sindikatu znanosti i visokog obrazovanja (NSZVO) koja je tijekom svog rada u SSSH-u pomno pratila platformski rad.
Radi se o vrlo važnoj direktivi, smatra Brnardić, jer se njome Europska komisija “vrlo jasno opredjeljenje za radnička prava”.
Ona primarno pokušava adresirati lažnu samozaposlenost. Hrvatska, međutim, nikada nije imala većih problema s ovim pitanjem, jer je legalizacijom agregatora izmjenama ZOR-a 2024. godine izbjegla nezakoniti pravni okvir. Brnardić stoga smatra da je u našem kontekstu veći problem fiktivno izmještanje odgovornosti s platformi na agregatore, dakle, posrednike. Na problem agregatora više su se puta žalili i sami radnici.
Solidarna odgovornost
“Agregatori su poslodavci koji zapošljavaju radnike koji rade putem digitalnih platformi. Neki su odlični poslodavci, neki nisu. Sada želimo da platforme preuzmu veću odgovornost za te radnike, odnosno za agregatore s kojima surađuju”, kazala je tijekom predstavljanja izmjena ravnateljica Uprave za rad i zaštitu na radu Anita Zirdum.
Sada se ovaj problem pokušava adresirati jednom od većih novina, širenjem solidarne odgovornost platformi. Izmjenama zakona jača se odgovornost digitalnih radnih platformi za materijalna prava radnika. Ako posrednik ne ispuni svoje obveze i isplate prema radniku, radnik će ta prava moći potraživati i izravno od platforme, koja će solidarno odgovarati za plaću radnika.
Brnardić pojašnjava kako pojam solidarne odgovornosti dolazi iz djelatnosti poput građevine u kojoj ima puno podugovarača u međunarodnom kontekstu. Postoje, dakle, pravni mehanizmi u kojima se radnik može naplatiti, bez obzira na to što u samom lancu postoji puno karika.
Šire od Direktive
Upravo je solidarna odgovornost platformama i HUP-u jedan od većih problema, kada govorimo o Direktivi o platformskom radu. Iz HUP-a smatraju kako hrvatski prijedlog izmjena Zakona o radu u pojedinim dijelovima ide znatno dalje od onoga što sama Direktiva zahtijeva.
Smatraju tako da uvođenje solidarne odgovornosti ne proizlazi iz same Direktive te kako nije opravdano uvoditi automatsku i bezuvjetnu solidarnu odgovornost digitalnih platformi za obveze agregatora (poput neisplate plaća i doprinosa).
Platforma ne može bezuvjetno odgovarati za financijske obveze trgovačkog društva nad čijim poslovanjem nema stvarnu kontrolu. Prema HUP-u, automatska solidarna odgovornost je problematična jer nepravedno kažnjava platforme koje nemaju izravan uvid ni operativnu kontrolu nad internim poslovanjem neovisnih trećih strana (agregatora), dok nehotično nagrađuje neodgovorno poslovanje dijela nepoštenih agregatora.
Iz HUP-a smatraju da odgovornost treba postojati kada platforma nije postupala s dužnom pažnjom, kada je znala ili morala znati za nepravilnosti agregatora ili kada je svojim postupanjem pridonijela nastanku problema, pa tako predlažu model dužne pažnje (eng, due dilligence).
Ukratko, to bi značilo da platforma koja može dokazati da je provjeravala agregatora i ispunjavanje njegovih obveza, pratila isplatu plaća i doprinosa, omogućila prijavu nepravilnosti te pravodobno reagirala kada je za njih saznala, ne bi trebala automatski odgovarati za propuste agregatora.
I u Woltu smatraju kako solidarna odgovornost treba biti jasno povezana sa stvarnom mogućnošću platforme da kontrolira i spriječi nepravilnosti te s mjerama koje poduzima u tu svrhu. Kako su naveli u svom odgovoru Faktografu, pri utvrđivanju odgovornosti važno je uzeti u obzir provodi li platforma redovite provjere partnera, prati li ispunjavanje obveza te poduzima li odgovarajuće mjere kada utvrdi nepravilnosti.
“Važno nam je da konačno zakonsko rješenje prepozna takve razlike i uspostavi jasan, razmjeran i provediv okvir odgovornosti”, navode u svom odgovoru.
Agregatori i dalje problem
Direktivu o platformskom radu Brnardić ocjenjuje pozitivno jer smatra da je njena namjera bila staviti težište na zaštitu radnika. Međutim, kao što smo već istaknuli, ona nije riješila problem agregatora, tj. posrednika koje neki vide kao glavni problem ovakvog načina poslovanja.
Komentirajući izmjene Zakona o radu za Faktograf, Bjelinski Radić, kazala je kako smatra dobrim što država djeluje proaktivno i što razmišlja o regulaciji novih fenomena koji se pojavljuju na tržištu rada, kao što je to napravila 2024. godine kada je izmijenila ZOR. Međutim, Bjelinski Radić smatra kako nakon tih izmjena problemi koji su prije postojali u praksi i dalje postoje. Oni, dodaje, još uvijek pridonose prekarnosti ovog oblika rada, a smatra i kako legalizacija agregatora nije bila dobro zakonsko rješenje.
Oni, naime, funkcioniraju “kao nepotrebna karika u odnosu između radnika i digitalne platforme” i njih vidi kako ključni problem našeg zakonskog uređenja.
“Umjesto da njihova formalna poslodavačka pozicija učvrsti prava radnika, u praksi svjedočimo da upravo agregatori često pridonose kršenju radničkih prava”, smatra pravnica.
Problemi kolektivnog organiziranja platformskih radnika
Pojašnjava kako formalna pozicija agregatora kao poslodavca onemogućava da platformski radnik, aktivacijom pretpostavke postojanja radnog odnosa, pokrene sudski postupak u kojem će tvrditi da postoje elementi koji ukazuju na faktično postojanje radnog odnosa između digitalne platforme i platformskog radnika.
S druge strane, agregatori ne određuju cijenu rada niti imaju kontrolu nad uvjetima rada na digitalnim platformama pa njihova formalna poslodavačka uloga predstavlja značajnu prepreku efikasnom kolektivnom organiziranju platformskih radnika i kolektivnom pregovaranju s digitalnim platformama u svrhu osiguranja dostojnih uvjeta rada.
Pozicija takvih posredničkih društava je de facto fiktivna te agregatori u praksi potencijalno doprinose pojavi djelomično neprijavljenog rada i kršenju radničkih prava. Stoga Bjelinski Radić smatra kako bi najpovoljnije rješenje za platformske radnike uključivalo mogućnost da se taj oblik rada pravno može obavljati kao samostalna djelatnost ili, u slučaju da postoje elementi radnog odnosa, kao radni odnos isključivo između digitalne platforme i radnika.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.





