“Budući da je ponovo aktualno dizanje tenzija između Hrvatske i Srbije, zanima me što je istina oko SPENS-a u Novom Sadu. Jako je čudno da se to tek sad poteže jer su tamo i ranije nastupali izvođači iz Hrvatske (kao i sam Cetinski)“, upit je kojeg smo dobili od jedne čitateljice.
Sudeći po svim informacijama koje su isplivale ovih dana, uoči i nakon otkazivanja koncerta Tonyja Cetinskog koji je na Međunarodni dan žena, 8. mart, trebao biti održan upravo u toj dvorani – SPENS, odnosno službeno SPC “Vojvodina“, je u studenom 1991. bio lokacija na koju je nakon pada grada dovoženo stanovništvo prisilno evakuirano iz Vukovara, među kojima je bilo i branitelja.
Ključno u ovoj dilemi je zapravo kako se definira “logor”. Nema nekih pisanih ili slikovnih dokaza da je SPC “Vojvodina“ bio koncentracijski logor poput onih koji se kao “zatočenički objekti” spominju i u haškim optužnicama protiv bivših srpskih vođa Slobodana Miloševića, Gorana Hadžića i Vojislava Šešelja, te radovima nevladinih udruženja kao što je Fond za humanitarno pravo koji se u vrijeme rata i poslije njega sustavno bavio dokumentiranjem zločina.
Slobodan Milošević u Haagu je, između ostalog, bio optužen za zločine protiv čovječnosti, teške povrede ženevskih konvencija i teška kršenja pravila ratovanja koji su počinjeni protupravnim zatočenjem ili zatvaranjem pod nehumanim uvjetima hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva na teritoriju koji je bio pod okupacijom, ali i na području Srbije, BiH i Crne Gore. Među kratkoročnim i dugoročnim “zatočeničkim objektima” u Srbiji navode se: poljoprivredno dobro JNA Stajićevo u kojem je bilo oko 1.700 zatočenika; kasarna JNA u Begejcima u kojoj je bilo oko 260 zatočenika; kasarna JNA u Zrenjaninu u kojoj su bili deseci zatočenika; vojni zatvor JNA u Sremskoj Mitrovici u kojem je bilo na stotine zatočenika te vojni zatvor JNA u Šidu s oko stotinu zatočenika. Životni uvjeti u ovim zatočeničkim objektima bili su surovi i karakteriziralo ih je nečovječno postupanje, pretrpanost, izgladnjivanje, prisilni rad, neadekvatna zdravstvena zaštita i konstantno fizičko i psihičko zlostavljanje, uključujući lažna pogubljenja, mučenje, premlaćivanje i seksualno zlostavljanje.
Da je bilo nečovječnog ponašanja i na lokaciji novosadske dvorane spominje nekoliko svjedočenja vukovarskih branitelja pa potom logoraša srpskih koncentracijskih logora. Dade se to naslutiti i iz izvještaja tadašnjeg lista “Borba“ kojeg je gradonačelnik Novog Sada Žarko Mićin objavio u ponedjeljak na Facebooku – upravo kao dokaz da u SPENS-u logora nije bilo.
“Dopunska obrada”
U spomenutom izvještaju “Borbe“ (koja je izašla 22. studenog 1991.) s lica mjesta u SPC-u “Vojvodina“ kojeg nazivaju “prihvatnim centrom i najvećom usputnom stanicom“ opisuje se kako je do tada, u dva dana, pristiglo ukupno 1.122 evakuiranih s područja Vukovara, od kojih se u SPC-u u tom trenutku nalazi 650 Hrvata, 414 Srba i 58 pripadnika drugih nacionalnosti. Pružena im je pomoć i bit će s tog mjesta, najavljuju, otpremljeni na destinacije po svom izboru. Međutim, na kraju izvještaja citira se Boško Pilipović, načelnik Opštinskog štaba za civilnu zaštitu Novog Sada koji kaže: “Po formaciji sam inače komandant određene vojne jedinice na nivou divizije, koja je učestvovala u operaciji sklanjanja civilnog stanovništva iz zone borbenih dejstava, pri čemu smo evakuisali nekoliko hiljada ljudi, ne razvrstavajući nikoga po nacionalnosti. Međutim, prema našim saznanjima, iako je najveći broj zločinaca i zlikovaca pohvatan na samom ratištu, ne mali broj njih uspeo je da se provuče i stigne vojnim konvojem do Novog Sada. Zahvaljujući dopunskoj obradi organa državne bezbednosti, mahom su svi uhićeni“.
Treba pojasniti kako se u srpskim medijima tada, uključujući i “Borbu”, kao “ustaše“ i “zlikovci“ bez ograde označavaju svi koji su pružali otpor JNA i teritorijalcima u tom gradu. “Dopunska obrada organa državne bezbednosti“ često je uključivala premlaćivanja.
SPENS se nigdje ne spominje kao dugoročni logor, ali, po svjedočanstvima koja su objavljena, bila je to točka na kojoj su srpske snage izolirale i ispitivale osobe koje su im izgledale sumnjivo, da bi ih potom transferirali u neke od ranije spomenutih logora za hrvatske zarobljenike na teritoriju Srbije u kojima su zadržani od nekoliko dana do nekoliko mjeseci, ovisno o lokaciji, pri čemu su brojni i umrli ili nestali.
Popis Hrvatskog društva logoraša
Novi Sad na popisu logora u Srbiji navodi Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL).
“Logor je otvoren padom Vukovara i to u sportskoj dvorani ‘SPENS’, gdje su dovodili sve zatočene iz Vukovara i ostalih mjesta Hrvatske i tu vršili filtriranje zatočenika koji su više krivi, a koji su manje krivi. Veće krivce su odveli na galeriju, gdje su ih odmah vodili na ispitivanja, a sve ostale u veliku dvoranu, gdje su ih obilazili vojnici i civili koji su ih prepoznavali i izdvajali, a potom su odlazili na ispitivanja već pripremljenih ispitivača, od kojih je zavisilo da li će u neki od logora na dalje obrađivanje ili možda u RH na slobodu. Velika većina je završila u logorima, bez obzira da li se radi o ženama, djeci, starcima ili vojno sposobnim.
Ovaj logor je bio prolaznog tipa i u njemu su se provodile iste torture kao i u ostalim logorima, izuzev što je on bio vremenski kraći za zatočenike, jer poslije obrade su ih vodili u neke druge logore po Vojvodini i Srbiji. Ovdje je bilo zatočeno 5.000 ljudi, žena i djece, a većina njih nije zadržavana više od par dana. Nije nam poznato da li je netko ovdje ubijen, ali se vodi dio osoba koji su ovdje viđeni kao nestale. Objekt sportske dvorane je bio čuvan policijom izvana, a unutra su bili policajci u civilu, vojni i u plavoj uniformi, oni su bili na svakom punktu kako u dvorani, tako i oko dvorane, na svim vratima, bez obzira gdje ona vodila“, navode na stranici.
Potom citiraju svjedočanstvo osobe pod inicijalima V.M. Na stranici društva nalaze se samo inicijali, ali isto je svjedočenje objavljeno i u knjizi “Putevima pakla (kroz srpske koncentracijske logore 1991…) u 21. stoljeće“ pokojnog Danijela Rehaka, utemeljitelja društva logoraša. Potpisan je Viktor Mikulić, a prijelom knjige svima je na svom Facebooku pokazala Zorica Gregurić, predsjednica Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara.
“Dolaskom u Novi Sad 21.11.1991. oko 22:30 sati pred sportski centar ‘Spens’ opet su prozvani da se postroje oni koji su bili izdvojeni odnosno oni kojima su bili oduzeti osobni dokumenti u Dalju. Tada počinjem shvaćati da će naša Golgota biti i teža i dulja i da nećemo tek tako preko Bosne u Hrvatsku.
Pri postrojavanju na galeriji u Spensu u dvije vrste, naređeno nam je da se vrste razdvoje na dva koraka kako bi ispitivači (‘islednici’) mogli nesmetano prići zarobljeniku kojeg žele ispitivati dok smo mi ostali morali stajati mirno s ‘glava dole ruke na leđa’. Prilazili bi nam s leđa i dodirom po leđima naređivali nam da istupimo iz vrste i priđemo prostoru za ispitivanje“, navodi te u nastavku objašnjava kako je izgledalo njegovo ispitivanje, koje ipak nije uključivalo fizičko mučenje. U svjedočenju navodi kako je od drugih čuo kako je pametnije da se na zahod ide grupno, kako bi se izbjeglo da budu pretučeni. U jednom je trenutku razvio nadu da će biti pušten u Hrvatsku, ali je nasilno odveden u Stajićevo.
Na internetskim stranicama HDLSKL-a ne navode se druga svjedočenja iz Novog Sada.
Tvrdnje Zlatka Pankovića
Da je u toj dvorani bilo mučenja tvrdi u svom svjedočenju vukovarski ratnik Zlatko Panković, koji je početkom ožujka i započeo prve prepiske s Cetinskim u kojem mu je ukazivao da je SPENS bio mjesto u kojem su patili zarobljeni Hrvati. O tome je prije nekoliko dana snimio i video za YouTube u kojem na osnovi svog devetomjesečnog seljenja po zatočeničkim objektima u Srbiji sudi kako se novosadska dvorana nije bitno razlikovala od drugih logora te navodi da je on osobno i ranije na to ukazivao.
Panković u podcastu “Oči u oči s herojima Vukovara” opisuje kako je kao 18-godišnjak sudjelovao u obrani Borovog Naselja . Poslije pada Vukovara zarobljen je prvo od arkanovaca, da bi ga potom preuzela JNA. Prebacivali su ga s mjesta na mjesto da bi ga, nakon pokušaja bijega, 20. studenog srpska policija prebacila u SPENS.
“To je sportski centar, ogromna sportska dvorana gdje je bio prihvat žena, djece i staraca i zarobljenika. Znači to je bio jedan logor za prihvat ljudi iz Vukovara. Tu je bilo negdje oko 2.000 ljudi koji su spavali na madracima, znači 2.000 žena, djece I staraca koji su spavali na nekim madracima u toj sportskoj dvorani”, opisivao je, dodajući kako mu u jednom trenutku prilazi inspektor u civilu i izvodi ga van zgrade. “Odveli su me u specijalnu zgradu MUP-a Srbije u Novom Sadu”, govori te opisuje kako su ga tamo dva dana tukli ne bi li od njega dobili priznanje da je sudjelovao u ubojstvu 40 djece u Borovu Naselju.
Dezinformacija o preko 40 ubijena djeteta u krugu odgojne ustanove u Borovu Naselju jedna je od najpoznatijih dezinformacija s početka rata koja je imala značajan propagandni i mobilizacijski potencijal, a Panković u podcastu navodi kako je ona koštala života brojne zarobljene Hrvate. Ukratko, Reuters je objavio vijest temeljenu na izjavi slobodnog fotoreportera Gorana Mikića kako je vidio ta mrtva dječja tijela, ali za to nije priložio i fotografije. Beogradska televizija tu je informaciju dva dana obilno eksploatirala da bi naposljetku sve bilo demantirano. O značaju tog propagandnog uratka obilno se pisalo kasnije, a uključena je i u studiju o propagandi s početka rata koju je zatražio Haški sud (1, 2, 3). I primjerak lista “Borba” kojeg smo citirali ranije pokazuje kako je priča o mrtvoj djeci bila aktualna upravo tih dana.
Pankovića nakon ispitivanja odvoze u kasarnu Maršal Tito u Novom Sadu, gdje je također bilo mučenja, a potom u Stajićevo. Odvode ga potom u vojno istražni centar u Beogradu gdje ga zbog pobune osuđuju na smrt streljanjem, ali to ne provode, već ga prebacuju u logor u Begejcima. U prosincu ga iz tog logora prebacuju u Sremsku Mitrovicu gdje je dočekao razmjenu u kolovozu 1992. te se vratio u Hrvatsku. Ostatak radne karijere proveo je u uredu gdje je u sklopu Ministarstva obrane pomagao stradalima, a organizacijski je sudjelovao i u kasnijim ekshumacijama na Ovčari i u Škabrnji.
Za temu ovog članka zanimljivo je ipak da u ovom svjedočanstvu ne spominje ni duže zadržavanje, a niti mučenje u samoj dvorani u Novom Sadu.
Nataša Kandić poziva Ministarstvo obrane Srbije da otvori arhive
Iz Fonda za humanitarno pravo za novosadski portal 021.rs rekli su da je, prema njihovim saznanjima, u Srbiji postojalo više lokacija u kojima su pripadnici hrvatskih snaga, ali i civili s područja Vukovara, zadržavani od par sati do nekoliko dana, te da su takva mjesta bili takozvani prolazni centri.
“Kao jedna od lokacija prolaznih centara spominje se i Novi Sad, a mi smo došli do podataka da je i Spens korišten kao sabirni centar za nasilno iseljeno stanovništvo s tog područja, kao do i indicija da je služio kao tranzitni centar iz kog je izvjestan broj ljudi prebačen i u logore”, naveli su.
Na pitanje zašto ga ne spominju u njihovoj publikaciji, odgovaraju da nisu mogli doći do većeg broja izvora, te utvrditi obrazac postupanja na toj lokaciji, kao što su mogli za druge lokacije.
Nataša Kandić, aktivistica i bivša čelna osoba Fonda za humanitarno pravo napisala je na svom X profilu: “Ima ozbiljnih indicija da je SPENS služio kao mjesto filtriranja zarobljenih državljana Hrvatske. Navode se svjedočenja batinanja prilikom pojedinačnog odlaska na WC“.
Ona sugerira da je “na potezu Ministarstvo obrane Srbije da otvori arhivu JNA i da doznamo je li bilo nečovječnog postupanja prema zarobljenim Hrvatima, koje je zabranjeno Ženevskim konvencijama. Svjedočenja ukazuju da je SPENS korišten kao tranzitno mjesto, tako da nema prostora za osporavanja”.
Helsinški odbor nije čuo da bi u dvorani bio logor
U naknadnoj izjavi za Slobodnu Dalmaciju Nataša Kandić ipak dodaje: “Očito je SPENS bio tranzitno mjesto odakle se obavljala filtracija ljudi i odakle su dalje išli autobusi za Hrvatsku, neki za BiH, a u stvari su oni raspoređivani po logorima. Tako da – to nije bio logor kao što je bio onaj u Begejcima, ili onaj u Stajićevu, kao što je bio zatvor u Nišu, kao što je bila vojarna u Aleksincu… ne u tom smislu. SPENS je bio tranzitno mjesto koje je služilo osnovnoj svrsi, a to je da su ispraznili Vukovar. Onda su sve stanovništvo doveli u Novi Sad i odatle neke vratili na teritorij Hrvatske, neke preko Bosne i Hercegovine, a ostali – mislim da je 3500 njih – bilo po logorima”.
Ljiljana Palibrk iz Helsinškog odbora za ljudska prava kaže da je informacija da bi dvorana bila logor za nju bila iznenađenje.
“Do sada se nisu pojavila svjedočanstva koja idu u prilog takvoj tvrdnji, a, kažem, mi surađujemo i s hrvatskim udrugama i mnogo smo materijala razmijenili. Drugo, sva mjesta na kojima su držani zatočeni ratni zarobljenici ili civili, svejedno, bila su isključivo u nadležnosti tadašnje vojne sigurnosti u tadašnjoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji i oni su u te svrhe koristili državne objekte zatvorenog tipa izvan očiju javnosti. Riječ je prije svega o vojarnama, državnim imanjima zatvorenog tipa, KPZ-ima i tako dalje. SPENS je, pak, civilni objekt u centru Novog Sada i odabir takvog mjesta za držanje u zarobljeništvu, mučenje i zlostavljanje velikog broja ljudi, čak i iz njihovog kuta gledanja bi bilo potpuno čudno”, kaže ona.
Od kad je krenula debata oko Cetinskog, na društvenim mrežama i u komentarima na portalima javljali su se pojedini građani Novog Sada koji tvrde da žive u susjedstvu SPENS-a ili su u tržni centar redovito dolazili te da ne vjeruju da je logor djelovao u zgradi staklenih zidova, a ostao neprimijećen. Odgovor bi mogao ležati upravo u tumačenju da su se tamo dovedeni zadržali tek nekoliko dana kada je sve bilo okruženo snagama sigurnosti, da bi se poslije otpremanja pristiglih stanje vratilo na manje više redovno poslovanje.
Upravo bi točni podaci službenog Beograda mogli pomoći da se utvrde razmjeri postupanja u SPENS-u te tako otklone sve sumnje, odnosno kazne oni koji su odgovorni za zločine i torturu.
Koncerti hrvatskih izvođača odvijaju se u toj dvorani desetljećima
Od spomenutih događaja prošlo je 35 godina. Toni Cetinski nakon kraja rata nastupao je nekoliko puta u toj dvorani prije nego je, svega nekoliko sati prije zakazanog početka u nedjelju, otkazao koncert pod pritiskom udruga branitelja. Kako je to utvrdio Index, u središnjoj novosadskoj dvorani u zadnjih petnaestak godina nastupali su Goran Bare, Jelena Rozga, Gibonni, Damir Urban, Hladno pivo, Parni valjak, Let 3, Tereza Kesovija, Josipa Lisac i Severina, a da nitko nije ni znao, niti govorio o bilo kakvom logoru.
Tony Cetinski pokušava sada iskoristiti novostečenu popularnost za “domoljubni koncert” na Dan državnosti 30. svibnja u zagrebačkoj Areni.
Teret povijesti SPENS-a sada se prebacuje na dvadesetogodišnju regionalnu pjevačku zvijezdu Jakova Jozinovića koji je rođen 14 godina nakon spomenutih događaja, a slavu je stekao pjevajući popularne hitove među kojima i one novosadskog umjetnika Đorđa Balaševića. Slušaju ga mahom vršnjakinje koje za događaje iz 1991. niti su krive, niti znaju što se u dvorani odvijalo u nekoliko dana početkom devedesetih. Jozinović do trenutka pisanja ovog teksta nije otkazao koncert koji se treba održati u subotu, već je objavio status u kojem navodi kako “nastavljamo širiti ljubav i glazbu već ovog vikenda u Novom Sadu”.
Udruge branitelja koje su prošlog ljeta zahtjevima za otkazivanje festivala u Benkovcu i Šibeniku krenule u osmišljavanje kulturne politike u Hrvatskoj, ovog su ožujka tako zahvatile i u regiju. Kako bi se izbjegli nesporazumi poput ovih s Cetinskim, iznijeli su prijedlog da hrvatska ministarstva popišu sporne lokacije kako bi ubuduće hrvatski izvođači znali što bi trebalo izbjegavati. Upitana hoće li Ministarstvo kulture izdati upute izvođačima o nastupima u Srbiji, ministrica Nina Obuljen Koržinek odgovorila je da takav tip uputa ne mogu izdavati, niti imaju sva saznanja. Ne radimo to za Hrvatsku, a pogotovo to ne bismo mogli raditi za inozemstvo, zaključila je.
Napomena: Originalni naslov promijenjen je kako bi se naglasilo da su srpske snage nakon pada Vukovara prisilno odvodile stanovništvo u pravcu Srbije.
