Nakon što je nedavno zabilježeno više slučajeva zaraze hantavirusom i nekoliko smrtnih ishoda na kruzeru u južnom Atlantiku, provode se epidemiološka i virološka istraživanja kako bi se utvrdio točan izvor i način izloženosti putnika.
Iako ova skupina virusa liječnicima i istraživačima nije nepoznata, opća javnost s njim nije toliko upoznata pa se, osim zabrinutosti, društvenim mrežama šire neistine, polutočne ili neprovjerene tvrdnje.
Među njima su teorije o tome kako se virus (ne) prenosi.
“Ovdje je informativni list o Hantavirusu iz ranih 90-ih od strane zdravstvenog odjela. U njemu JASNO stoji da hantavirus NIJE zarazan! Svi bi trebali uzeti u obzir ove informacije i širiti ih. Ovo je jednostavno skandalozno!“, stoji u Facebook postu objavljenom 11. svibnja 2026. godine (arhivran ovdje).
U post su umetnute dvije stranice, preslike informativnog letka o hantavirusu koji je izdala lokalna zdravstvena služba u Coloradu (San Juan Basin Health Department).
“Bezimeni” virus iz 1990-ih ne prenosi se kontaktom sa zaraženom osobom
Na informativnom letku nalaze se osnovni podaci o bolesti, njenim prijenosnicima, mjerama opreza, čišćenju i kontroli glodavaca. Kopije letka nalaze se mahom na društvenim mrežama, uz opis da je riječ o materijalu koji je nastao “ranih 1990-ih” (1, 2, 3).
Dokument na fotografiji pokazuje nekoliko tehničkih i administrativnih detalja koji ukazuju na to da bi mogao biti autentičan. Slike imaju tipične karakteristike skeniranog ili fotokopiranog dokumenta: sitne mrlje, teksturu papira i trag klamerice.
Dokument nosi logo i podatke San Juan Basin Health Departmenta. Taj je odjel doista postojao i pokrivao je jugozapadni Colorado (okruzi La Plata i Archuleta). Godine 2024. odjel je rasformiran i podijeljen.
Pored toga, izbijanje hantavirusne bolesti u Sjedinjenim Američkim Državama zaista je zabilježeno 1993. godine, prvenstveno u Arizoni, Coloradu i Novom Meksiku. Prije 1993. godine, hantavirusi koji uzrokuju bolesti kod ljudi, porijeklom iz glodavaca, bili su poznati po tome što se šire uglavnom u Aziji i Europi te uzrokuju “mišju groznicu“, odnosno, hemoragijsku groznicu s bubrežnim sindromom (HGBS).
Kako je 1993. godine pisao The New York Times, tada je to bila nepoznata skupina hantavirusa, a uzrokovala je respiratornu bolest koja se danas naziva hantavirusni plućni sindrom (HPS).
Pokazalo se da se radi o hantavirusu s visokom stopom smrtnosti. Ovaj soj, povezan s jelenskim miševima, kasnije je nazvan Sin Nombre virus (SNV), što na španjolskom znači “bezimeni”).
Taj se virus ne prenosi s osobe na osobu (1, 2). Tako je pisalo i u letku koji kruži društvenim mrežama:
“Plućni sindrom uzrokovan hantavirusom prvi je put prepoznat na jugozapadu 1993. godine. Slučajevi se javljaju uglavnom u kontaktu s urinom, izmetom ili slinom zaraženog glodavca. Udisanje kontaminirane prašine najčešći je oblik prijenosa. Istraživanja su otkrila hantaviruse kod jelenskih miševa i drugih glodavaca u Coloradu. Virus nije zarazan (s čovjeka na čovjeka) i ne prenose ga psi ili mačke koji hvataju i jedu glodavce“, stoji u letku.
Ipak, važno je naglasiti kako danas znamo da naziv hantavirus ne označava jedan virus, već skupinu više od 20 različitih virusa iz roda hantavirusa koji mogu uzrokovati različite bolesti kod ljudi.
Andski virus: u rijetkim slučajevima prijenos s čovjeka na čovjeka
Verzija koja danas kruži je andski virus i on je odgovoran za epidemiju na brodu MV Hondisu u kojoj su već umrle tri osobe.
Hrvatski zavod za javno zdravstvo (HZJZ) objašnjava kako je andski virus specifičan po tome što je jedini hantavirus za koji je u rijetkim slučajevima opisan prijenos s čovjeka na čovjeka. Dosadašnji podaci pokazuju da se takav prijenos uglavnom događa među osobama koje su bile u vrlo bliskom i produljenom kontaktu s oboljelim osobama.
U tekstu objavljenom na stranicama TrufaMED-a, klinike za hitnu njegu iz Surfsidea na Floridi, još su jasnije objašnjene razlike između dvije spomenute varijante. Prema njima, svaki drugi hantavirus koji zarazi ljude to čini kontaktom sa zaraženim glodavcima, njihovim izmetom, urinom ili slinom. Klasičan slučaj je netko tko čisti prostor udiše aerosolizirane čestice iz izmeta glodavaca.
“I andski virus to čini. Njegov primarni domaćin je dugorepi patuljasti rižin štakor (Oligoryzomys longicaudatus), pronađen u južnoj Argentini i Čileu. Ali dokumentirano je i da se andski virus širi izravno s jedne simptomatske osobe na drugu, posebno u bliskim, dugotrajnim kontaktima – članovi kućanstva, zdravstveni radnici bez odgovarajuće zaštitne opreme, a sada i na kruzeru.
Ovaj prijenos s osobe na osobu razlog je zašto je izbijanje zaraze na kruzeru uopće moguće. Virus Sin Nombre, dominantni američki hantavirus, ne bi na ovaj način stvorio klaster na brodu. Andski virus to može”, piše TrufaMED.
Čuti da se virus širi s jedne osobe na drugu obično izaziva reakciju straha sličnu Covidu-19, ističu stručnjaci s TrufaMED-a. Ipak, napominju da taj strah, u ovom slučaju, nije opravdan na razini populacije:
“Prijenos andskog virusa zahtijeva bliski, trajni kontakt s nekim tko ima aktivne simptome. Slučajni kontakt – prolazeći pored nekoga u hodniku, dijeljenje javnog prijevoza, kratke društvene interakcije – izuzetno je malo vjerojatno da će rezultirati prijenosom”.
Zaključno, u slučajevima andske varijante hantavirusa zabilježen je prijenos s osobe na osobu, dok ostali sojevi nisu pokazali tu karakteristiku. Činjenica jest da se 1990-ih u SAD-u pojavio veći broj oboljelih, ali tada se radilo o soju Sin Nombre Virus, koji se ne prenosi na isti način. Zbog toga ocjenjujemo da analiziranom Facebook postu nedostaje kontekst.
