Ina je kompanija koja gubi novac, i to se teško može promijeniti

Petar Vidov

Ina će opet biti hrvatska, jer to je nacionalni interes, neočekivano je na Badnjak objavio Andrej Plenković. Predsjednik Vlade i HDZ-a tvrdi da imaju plan za preuzimanje kompletnog MOL-ovog udjela u hrvatskoj naftnoj kompaniji i to bez povećavanja javnog duga (Hdz.hr).

Pred novinare je zajedno s Plenkovićem izašlo čak pet ministara, predstavljajući resore koji bi valjda trebali uključeni u preuzimanje Ine: državne imovine (Goran Marić), gospodarstva (Martina Dalić), vanjskih poslova (Davor Ivo Stier), energetike i zaštite okoliša (Slaven Dobrović), te financija (Zdravko Marić). Nitko od navedenih, uključujući premijera, nije odgovarao na novinarska pitanja.

A otvorenih pitanja ima mnogo. Zbog čega je Plenković tako siguran da je MOL spreman prodati svoj udio u Ini? Koliko će Hrvatska platiti za otkup MOL-ovih dionica Ine? Kako će država namaknuti taj novac? Posebno bez novog zaduživanja? Hoće li se i kako otkup Ininih dionica odraziti na portfelje obveznih mirovinskih fondova, vlasnika 4,2 posto dionica Ine? Zbog čega Plenkovićeva vlada smatra da je nacionalizacija Ine u najboljem interesu hrvatske države? Kolika je danas realna vrijednost Ine i na koji će točno način država profitirati od nacionalizacije ove naftne kompanije? U analizi koja slijedi pokušat ćemo odgovoriti barem na neka od navedenih pitanja. Pa krenimo redom.

Postoji li pravo prvokupa?

Da je MOL grupa otvorena za prodaju Ininih dionica, u listopadu ove godine javno je potvrdio šef njihove uprave Zsolt Hernadi (Hina/Jutarnji.hr), kojeg hrvatsko pravosuđe i dalje sumnjiči da je Ivi Sanaderu isplatio barem pet (a možda i deset) milijuna eura mita u zamjenu za upravljačka prava u Ini. Istu stvar Hernadi je ponovio mjesec dana kasnije i u razgovoru s njemačkim novinarima (Poslovni dnevnik). Nadalje, Prvim izmjenama i dopunama Ugovora o međusobnim odnosima dioničara, potpisanim 30. siječnja 2009. godine, definirano je da Vlada RH ima pravo prvokupa ako se MOL ikad odluči na prodaju Ininih dionica.

No, istim ugovorom propisano je i da predmetno pravo prvokupa prestaje vrijediti ako hrvatska strana prekrši svoje materijalne obveze iz Glavnog ugovora o plinskom poslovanju (koji je nekad bio javno dostupan na internetskoj stranici Ministarstva gospodarstva, ali je u međuvremenu netragom nestao). Tim se ugovorom Republika Hrvatska obvezala da će preuzeti Ininu tvrtku Prirodni plin d.o.o. i narednih 15 godina od Ine otkupljivati plin po tržišnim cijenama. Hrvatska vlada to nije učinila; tvrtka Prirodni plin u međuvremenu je ugašena, odnosno pripojena Ini d.d. Drugim riječima, MOL ima pravno utemeljenje da, ako mu to bude odgovaralo, ospori Vladi RH pravo prvokupa. Uvelike će im tu pomoći odluka Ustavnog suda kojom je srušena presuda protiv Sanadera za slučajeve Hypo i Ina-MOL, a koja je otvorila vrata gubitku arbitražnog spora u Ženevi, što je Plenkovića i natjeralo da najavi nacionalizaciju Ine.

Šanse za takav rasplet situacije prilično su male, ali postoje. Ruski veleposlanik u Zagrebu Anvar Azimov u nedavnom je intervjuu za 24Express kazao da je Gazprom i dalje zainteresiran za kupnju Ine, ako postoji mogućnost političkog dogovora s Hrvatima i Mađarima. Većinski vlasnik Gazproma je ruska država, koja kontrolira 50,232 posto dionica, što znači da je njihov interes za preuzimanjem Ine prvenstveno geopolitičke prirode. A moguće je i da Rusi vide priliku za zaradu koja hrvatskoj strani nije tako lako ostvariva. Ina, naime, u Siriji posjeduje naftna polja koja zbog “više sile”, odnosno činjenice da se nalaze u ratnoj zoni, ne eksploatira još od 2012. godine. Večernjem listu je potvrđeno da je teritorij na kojem se nalaze Inina polja pod kontrolom Islamske države, ali kako se oružani sukobi bliže kraju, tako postaje sve izglednije da će Inin povratak u Siriju ovisiti o dobroj volji Bašara al-Asada. Sa svojim glavnim saveznikom Vladimirom Putinom bi se sirijski diktator bez problema dogovorio, ali za hrvatsku bi diplomaciju pregovori oko Ininog povratka u Siriju mogli predstavljati nešto veći izazov.

Koliko Ina doista vrijedi?

Ininom dionicom na Zagrebačkoj burzi 23. prosinca, zadnjeg radnog dana prije nego je Plenković najavio da država otkupljuje MOL-ov udjel, trgovalo se po cijeni od 2925 kuna. U utorak 27. prosinca cijena je skočila za 9,4 posto, na 3200 kuna po dionici. S obzirom da je izdano 10 milijuna dionica, tržišna vrijednost Ine trenutno iznosi 32 milijarde kuna. Cijena mađarskog udjela koji iznosi 49,08 posto bi, dakle, iznosila 15,7 milijardi kuna.

No, je li to ujedno i realna vrijednost Ine? Prema zadnjem godišnjem financijskom izvještaju kojeg je Ina predala Zagrebačkoj burzi, u 2015. godini Ina d.d. je bila na gubitku od 1,2 milijarde kuna, dok je gubitak Ina grupe iznosio 1,4 milijari kuna. Godinu dana ranije Ina d.d. je imala 631 milijuna kuna dobiti, ali je Ina grupa bila u gubitku od gotovo 1,9 milijardi kuna. Prema istom financijskom izvješću, ukupne obveze Ine d.d. na dan 31. prosinca 2015. iznosile su 9,3 milijardi kuna, dok je vrijednost Inine dugotrajne imovine iznosila 16,4 milijarde kuna.

Pritom treba naglasiti i da je u Ininom poslovanju evidentan negativan trend; u 2015. ostvareno je 19,8 milijardi, a godinu dana ranije 24,5 milijardi kuna prihoda. Za očekivati je da će u 2016. biti zabilježen dodatan pad prihoda. Sugeriraju to financijski izvještaji za prvih devet mjeseci tekuće godine, tijekom kojih je Ina imala 13,8 milijardi kuna poslovnih prihoda. U istom razdoblju prošle godine ostvareni su poslovni prihodi u iznosu od 17,06 milijardi kuna.

Tranzicija u postfosilno društvo

Zabrinutost za Inino poslovanje Vlada RH izrazila je još 2013. godine, kada su Ivan Vrdoljak i Mladen Pejnović imenovani u pregovarački tim koji je dobio zadaću da s pokuša postići dogovor s predstavnicima MOL-a oko situacije u Ini. Istovremeno je donesen i Okvir za vođenje pregovora, kojim je ustanovljeno da su Inini poslovni rezultati “zapravo vrlo skromni i ne odražavaju potencijale i pravo stanje poslovanja tvrtke”. U istom dokumentu pobrojani su statistički podaci koji pokazuju da se od 2009. godine, kada je MOL preuzeo upravljačka prava u Ini, bilježi pad proizvodnje ugljikovodika, pad prodaje naftnih derivata, pad investicija, pad ukupne prerade u rafinerijama. Situacija se u međuvremenu nije drastično popravila. Štoviše, devastacija Ine nastavila se izdvajanjem maloprodajne mreže i smanjenjem broja zaposlenih (Index.hr).

Nadalje, kada se govori o eventualnoj budućoj profitabilnosti – pa tako i sadašnjoj vrijednosti – hrvatske naftne kompanije, u obzir treba uzeti i činjenicu koju je u listopadu ove godine iznio ministar Dobrović, kada je najavio mogućnost gašenja Rafinerije Sisak. “Mi moramo shvatiti da je cijelo društvo u tranziciji. Idemo u postfoslino društvo, konzumacija derivata se smanjuje, voze se auti sa sve manjom potrošnjom, neminovno dolazi do toga da se neki kapaciteti moraju ugasiti”, kazao je tada ministar zaštite okoliša i energetike. Takvom razmišljanju i prilog idu i ranije ove godine objavljene prognoze Bloomberga, kao i bonitetne agencije Fitch.


Iz kategorije "Analize"