Bit će uspjeh ako zajednička Vlada HDZ-a i MOST-a potraje dulje od dvije godine, iskrena je dijagnoza zastupnika MOST-a Tomislava Panenića (Večernji list). Rok trajanja tehnokratskih vlada u Europi i svijetu obično je, ispravno primjećuje Panenić, od tri mjeseca do dvije godine.
Prema definiciji Hrvatske enciklopedije, tehnokracija je “pojam kojim se u modernom teorijskom diskursu označuje vladavina tehničkih stručnjaka, odnosno osoblje države i poduzeća (privatnih i javnih) koje zauzima rukovodeće položaje, a pritom svoju dominantnu ulogu ne duguje izborima ili vlasništvu”. Dakle, vlada stručnjaka; upravo ono što HDZ i MOST uz asistenciju Tihomira Oreškovića, kako sami tvrde, pokušavaju sastaviti.
Reforme i rezovi
Takvih je vlada u Europskoj uniji zadnjih godina bilo nekoliko; nekima je trajanje bilo unaprijed ograničeno, a neke jednostavno nisu dočekale kraj mandata. Najslavniji primjer tehnokratske vlade u novijoj europskoj povijesti vjerojatno je talijanska vlada predvođena ekonomistom Mariom Montijem, koja je trajala od 16. studenog 2011. do 28. travnja 2013. godine – točno 529 dana (Wikipedia).
Monti je svoj kabinet, sastavljen isključivo od nestranačkih stručnjaka, formirao na zahtjev predsjednika Italije Giorgija Napolitana, a nakon ostavke Silvia Berlusconija. Isključiva svrha Montijeve vlade bila je, a možda će vam to zazvučati poznato, provesti reforme i mjere štednje. Iako su ga u tome isprva podržale sve talijanske parlamentarne stranke osim Sjeverne lige, koalicija predvođena Montijem na izborima održanim u veljači 2013. godine uspjela je prikupiti tek 10,5 posto glasova (Wikipedia).
Velika grčka koalicija
Situaciju koja podsjeća na ovo čemu smo zadnjih tjedana svjedočili u Hrvatskoj grčki su birači proživjeli krajem 2011. godine. Tada je nakon ostavke Georgea Papandreoua za tehnokratskog premijera instaliran ekonomist Lucas Papademos, s glavnim ciljem provođenja mjera štednje (Wikipedia). On je, međutim, prihvaćanje premijerske fotelje uvjetovao zahtjevom da ga podrži velika koalicija desničarske stranke Nova demokracija i ljevičarskog PASOK-a. Na vlasti su se Papademos i njegova stručna vlada zadržali od 11. studenog 2011. do 16. svibnja 2012. godine, čak i nešto dulje od unaprijed dogovorenog roka trajanja, usprkos anketi iz veljače 2012. koja je pokazala da 71 posto Grka ne vjeruje svom premijeru (Wikipedia).
Premijer statističar
Iskustvo s tehnokracijom u recentnoj povijesti imala je i Češka, koju je kao premijer nešto više od godinu dana vodio Jan Fischer. Na mjesto premijera došao je s pozicije predsjednika Češkog statističkog ureda, a na vlasti je ostao od 8. svibnja 2009. do 13. srpnja 2010. godine (Wikipedia). Fischer je postao premijer nakon što je parlament izglasao nepovjerenje vladi desnog centra predvođenoj Mirekom Topolanekom, a vladao je također uz podršku dviju velikih čeških stranaka: Topolanekove Građanske demokratske stranke i Češke socijaldemokratske partije. Fischerovoj vladi unaprijed je bio određen rok trajanja od pet mjeseci, koji se neočekivano produljio. U siječnju 2013. Fischer se kandidirao za predsjednika Češke, ali nije uspio ući u drugi krug izbora.
Bugarska tehnokracija srušena prosvjedima
Tehnokratsku vladu u Bugarskoj od 29. svibnja 2013. do 6. kolovoza 2014. vodio je ekonomist i nekadašnji ministar financija Plamen Orešarski, koji je na vlast došao zahvaljujući prilično izjednačenom rezultatu na parlamentarnim izborima održanim 12. svibnja 2013. godine (Wikipedia). Tijesnu pobjedu na izborima odnijela je stranka Građani za europski razvoj Bugarske Bojka Borisova, koja zbog nedostatka partnera nije mogla formirati koalicijsku vlast pa je Bugarska socijalistička partija predložila Orešarskog za prvog čovjeka stručne vlade. Vladavinu Orešarskog obilježili su gotovo svakodnevni prosvjedi, koji su okončani tek nakon što je čitava vlada podnijela ostavku.
Godinu dana premijera-poduzetnika
Mađarski poduzetnik i ekonomist Gordon Bajnai, prethodnik Viktora Orbana, na čelu tehnokratske vlade zadržao se od 14. travnja 2009. do 29. svibnja 2010. godine (Wikipedia). U ured mađarskog premijera uselio se nevoljko, nakon ostavke Ferenca Gyurcsanyja, na čelu manjinske vlade Mađarske socijalističke partije, koju su u parlamentu podržavali zastupnici Alijanse slobodnih demokrata – Mađarske liberalne stranke. Bajnai je, naime, bio jedini predloženi kandidat za premijera kojeg su liberali pristali podržati. Bajnai na narednim izborima, na kojima je vlast preuzeo Orban, nije želio sudjelovati, već se odlučio sasvim povući iz politike.
