Vojskom i žicom na izbjeglice: Protupravna obrana Europe (pa i Hrvatske)

Schengen nema alternative – složili su se na sastanku u Zagrebu hrvatski premijer Tihomir Orešković i predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk. Tusk je ovih dana bio na turneji zemljama tzv. Balkanske rute s jasnim prioritetom zatvaranja europskih vanjskih granica, kako bi se na unutarnjem području EU mogao vratiti jedinstveni prostor bez granica, jer je nefunkcioniranje schengenskog režima skupo i ugrožava europsku trgovinu i turizam. Prema jednoj nedavnoj njemačkoj studiji  trajni povratak graničnog režima bi u razdoblju od 10 godina članicama prouzročio neželjeni trošak od čak 470 milijardi eura.

Tusk je tijekom posjeta Dobovi konstatirao kako nepopularne mjere poput ograda i žilet-žice kakvu je postavila Slovenija imaju svrhu jer se njima pokušava zaštiti schengenski režim. „Bojim se da su nam nekad potrebne oštre mjere ako želimo primjenjivati Schengen. Žao mi je, ali to je stvarnost“, kazao je Tusk u Sloveniji. Za posjeta Grčkoj, poslao je poruku migrantima: „Apeliram na potencijalne ilegalne ekonomske migrante: Nemojte dolaziti u Europu. Ne vjerujte krijumčarima. Nijedna europska zemlja neće biti tranzitna zemlja“.

Tuskova turneja poduzeta je u sklopu predstavljanja novog tzv.road- mapa Europske komisije koji ima za cilj do kraja godine u potpunosti vratiti schengenski režim kojeg u ovom trenutku od 26 članica koje su bile u tom sustavu ne provodi čak osam zemalja. Dok se čeka još jedan povijesni sastanak s Turskom 7. ožujka, od Grčke, zemlje koja u ovom trenutku grca pod pritiskom oko 100 tisuća izbjeglica i migranata, traži se da do 12. ožujka izađe s akcijskim planom kako će implementirati 50 preporuka koje joj je prethodno uručilo Europsko vijeće, a koje imaju za cilj obnovu nadzora nad vanjskim granicama Unije. Poslije toga, Grčka će imati dva mjeseca, do sredine svibnja, da implementira dogovoreno, a ako ne uspije, navodi Guardian, prijeti joj izbacivanje iz Schengena. Do lipnja bi Europsko vijeće trebalo iznijeti i svoje stavove o vraćanju izbjeglica natrag u Grčku, poštujući Dublinski sporazum kakav je sada na snazi. Izbjeglice i migranti nisu se od 2011. vraćali u Grčku, kao prvu članicu u koju su ušli na teritorij EU, jer je ta zemlja zbog lošeg sustava azila i lošeg stanja sa zbrinjavanjem izbjeglica bila isključena iz Dublinskog sistema (na osnovi presude Europskog suda za ljudska prava M.S.S. protiv Belgije i Grčke iz 2011. u kojem se afganistanski izbjeglica žalio jer ga je Belgija vratila u Grčku, a da nije utvrdila na kakve će uvjete naići u toj zemlji). .Prema pisanju Guardiana, Dublin, unatoč svim manjkavostima i činjenici da je pisan za neko drugo vrijeme, neće biti značajnije izmijenjen.

Do studenog bi europska granična i obalna straža trebale biti u potpunosti funkcionalne, da bi se do prosinca uspostavio puni Schengen. Kao utješno rješenje za Grčku koja se ubrzano pretvara u sabirni centar za izbjeglice, Europska komisija je u odvojenom dokumentu po prvi put predložila slanje humanitarne pomoći u svoje članice. Dogovoreno je kako bi zemlje na balkanskom izbjegličkom putu, s naglaskom na Grčkoj, trebale dobiti 700 milijuna eura za razdoblje od tri godine.

Nove hrvatske vlasti surađuju sa zemljama duž rute te su se spremno odazvale inicijativi Austrije koja je ograničila ulaz u zemlju samo na Sirijce i Iračane i to najviše 500 ljudi dnevno, a nauštrb Grčke.

Uz to, u Hrvatskoj su se počele najavljivati i druge mjere čuvanja granica. Nakon razgovora s Tuskom, premijer Orešković najavio je da će i Hrvatska ići u promjenu zakona koja bi trebala omogućiti slanje hrvatske vojske na granice. Za slanje oružanih snaga na granicu se, podsjetimo, uporno zalagala predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko. Inicijativu smatra nepotrebnom novi hrvatski ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić, ali je svjestan da nema snage oduprijeti joj se, pogotovo u novim okolnostima u kojima se makedonska vojska nalazi na granici prema Grčkoj,  slovenska vojska na granici prema Hrvatskoj. a mađarska prema svim okolnim zemljama. Prijedlog izmjene zakona koji bi omogućili izlazak vojske na granice tako se već ovog tjedna našao na sjednici Vlade.

„Vojska već odavno pomaže, ali zadatak policije je čuvati granicu“, smatra bivši premijer Zoran Milanović koji ne vidi svrhu u slanju oružanih snaga na žene i djecu. I bivši ministar policije Ranko Ostojić smatra da policija snage od 21 tisuće pripadnika može sama kontrolirati situaciju. Za eventualno slanje vojske na granicu, kazao je, potrebno je uz Zakon o oružanim snagama i Zakon o nadzoru državne granice zakonski promijeniti i djelokruge ministarstava unutarnjih poslova i obrane.

Civilne udruge ukazuju da bi slanje vojske na granice predstavljalo povredu brojnih zakona, ali i Ustava.  „Prema sadašnjem Ustavu RH, uloga oružanih snaga je da štite suverenitet i neovisnost RH te se mogu koristiti kao pomoć i u protupožarnoj zaštiti, spašavanju te u nadzoru i zaštiti prava RH na moru. Na koji način su ljudi koji bježe pred ratovima ugrozili suverenitet i neovisnost RH? U ovom trenutku, davanje ovlasti oružanim snagama za nadzor granice bila bi povreda Ustava RH“, smatraju u Centru za mirovne studije.

Ako bi se, nategnuto, i pokušalo obrazlagati da suverenitetu RH prijeti nekontrolirani ulaz mase ljudi, činjenica je da postoji niz zakona koji su sasvim sigurno prekršeni lančanim zatvaranjem granica za gotovo sve izbjeglice, u koje se uključila i Hrvatska.

Arbitrarna profilacija koja se provodi na grčko-makedonskoj i potom svim drugim granicama – a prema kojoj sada dalje mogu samo Sirijci i Iračani koji izrijekom navedu da idu u Njemačku ili Austriju – predstavlja kršenje međunarodnih zakona koji nalažu da se svakoj osobi pristupa individualno, odnosno da se nikog ne vraća u opasnu situaciju iz koje je pobjegao. Granični policajci i prevoditelji ne mogu određivati kome se smije ograničiti pravo kretanja.

„Pravo država da kontroliraju svoje granice ograničeno je međunarodnim i europskim standardima i obvezama u pogledu zaštite ljudskih prava. U slučaju osoba koje trebaju zaštitu, mogućnost pristupa sustavu azila direktno je povezana s mogućnošću ulaska na teritorij određene države“, upozoravaju u Hrvatskom pravnom centru.

Sloboda kretanja izbjeglica i tražitelja međunarodne zaštite zajamčena je UN-ovom Konvencijom o statusu izbjeglica s pripadajućim protokolom, europskom pravnom stečevinom i hrvatskim zakonodavstvom o azilu.

Osnovno načelo koje se štiti raznim međunarodnim, regionalnim i nacionalnim pravnim instrumentima je načelo zabrane vraćanja (non-refoulement). Konvencija i protokol o statusu izbjeglica u članku 33. navodi: “Nijedna država ugovornica neće protjerati ili vratiti („refouler”) izbjeglicu na granicu teritorija gdje bi njegov život ili sloboda bili ugroženi zbog rasnih, vjerskih, nacionalnih razloga, kao i zbog pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja.”

Slično pravo jamči se i Konvencijom protiv torture i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni i postupaka te Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima.

Načelo zabrane vraćanja predviđeno Konvencijom o statusu izbjeglica obvezujuće je za sve države i ono spada u ius cogens, odnosno odredbe od kojih odstupanje nije dozvoljeno. Ono je ugrađeno i u Europsku konvenciju o ljudskim pravima i temeljnim slobodama. 

Povelja temeljnih prava Europske unije u članku 18. jamči pravo na azil.  Članak 19. štiti osobe u slučaju udaljavanja, protjerivanja ili izručenja te predviđa da je zabranjeno kolektivno protjerivanje te da nitko ne može biti udaljen, protjeran ili izručen u državu u kojoj postoji ozbiljna opasnost da bude osuđen na smrtnu kaznu, mučenje ili drugo neljudsko ili ponižavajuće postupanje ili kaznu.

Hrvatska je međunarodne obaveze prenijela i u domaće zakonodavstvo: Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti  te Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima koji regulira postupke izručenja.

„Zabrana vraćanja primjenjuje se od trenutka kada osoba izrazi namjeru za traženjem zaštite, odnosno za ulazak na teritorij države. U tom smislu, non-refoulement obuhvaća i zabranu vraćanja i zabranu odbijanja ulaska na teritorij. Pravo države da odlučuje o ulasku na svoj teritorij tako je ograničeno obvezom da pruži utočište (međunarodnu zaštitu) svim osobama kojima je ona potrebna. Načelo zabrane vraćanja posredno uključuje i obavezu države da u pravičnom postupku utvrdi je li osoba izbjeglica ili ne, pa se ovo načelo ne može poštovati ako se osobi ne omogući ulazak na teritorij“, tumače u Hrvatskom pravnom centru.

Ograničavanje slobode kretanja može biti opravdano ako primjerice tražitelj predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, ili pak zloupotrijebi postupak odobrenja međunarodne zaštite. No, u svakom pojedinačnom slučaju treba ocijeniti je li opravdano ograničiti slobodu kretanja, o čemu u Hrvatskoj odlučuje MUP, tumače u HPC-u, uz napomenu kako ograničenje slobode kretanja mora biti u okviru zakonskih rokova te da oni nad kojima se provodi moraju biti obaviješteni o odluci i razlozima, kao i o njihovim pravima, na jeziku koji razumiju i na kojem mogu komunicirati.