Osam godina i pet mjeseci Haški je sud pregledavao dokazne materijale – njih skoro 1400 – i saslušavao svjedoke – njih 99 – da bi Vojislava Šešelja po svim točkama optužnice oslobodio krivnje za ratne zločine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Da su se zločini za koje se Šešelja teretilo doista dogodili, Haag ne osporava. Isto tako ne osporava ni činjenicu da je Šešelj osnovao Srpsku radikalnu stranku, niti da je ta stranka imala svoju vlastitu paravojsku – tzv. Šešeljevce. Nije sporna ni činjenica da su Šešelj i njegovi radikali istim tim Šešeljevcima stavili oružje u ruke i slali ih da ratuju u Hrvatskoj i BiH.
Sve navedeno se, smatraju suci Jean Claude Antonetti i Mandiaye Niang, “može smatrati opravdanim u kontekstu rata”. Štoviše, vijeće Haškog tribunala nije uopće sigurno da je Vojislav Šešelj znao za zločine. Nema nikakvih indicija, stoji u sažetku presude kojeg je pročitao predsjednik sudskog vijeća Antonetti, da su iza slanja Šešeljevaca na teritorij Hrvatske i BiH stajale zločinačke namjere. Upravo suprotno; “Postoji razumna mogućnost da je slanje dobrovoljaca bilo usmjereno na zaštitu Srba”, zaključuje tribunal.
Poziv na klanje kao legitimna politika
Nimalo otegotnu okolnost za Haški sud nije predstavljala ni činjenica da se Šešelj svoje velikosrpske ideologije nikad nije sramio. Da je zagovarao i zagovara ideju tzv. “Velike Srbije” otvoreno je priznavao tijekom procesa, pa nikakvo iznenađenje ne predstavljaju ni njegove izjave dane nakon presude, ovoga puta ojačane legitimitetom međunarodne pravde.
“Ideja velike Srbije je podjednako snažna i bez mene i sa mnom. Ja sam samo sitni djelić doprinio svojim ratnim i političkim angažmanom. Ideja velike Srbije je besmrtna”, lamentira neosuđeni ratni zločinac (Televizija N1) propagirajući i u 2016. godini povlačenje zapadne granice “Velike Srbije” na liniji Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica.
Svemu tome usprkos, suci Antonetti i Niang zaključili su da ne postoje nikakvi dokazi Šešeljeve odgovornosti za krvožedno četničko orgijanje na teritoriju Hrvatske i BiH. Nisu ih u to uspjele uvjeriti ni izjave koje su ranih devedesetih neupitno izašle iz Šešeljevih usta: da čitavo područje Vukovara treba “očistiti od ustaša”, da “nijedan ustaša iz Vukovara ne smije izaći živ”, da “četnici moraju očistiti Bosnu od balija”…
Otvoreno pozivanje na klanje – smatra Haški sud – ne samo da u sebi ne sadrži elemente zločina, već se de facto radi o legitimnoj političkoj platformi, odnosno o govorima čiji je cilj bio tek motivirati srpske vojne postrojbe. “Propaganda nacionalističke ideologije nije sama po sebi kriminalna”, odlučio je – za sada još uvijek nepravomoćno – Haški sud, upustivši se tako u borbu za slobodu govora mržnje.
Pljuska tužiteljstvu koju najjače osjećaju žrtve
Ovakvom su presudom suci Antonetti i Niang uputili javnosti poruku da je ideologija “Velike Srbije” – bez obzira na činjenicu da bi ostvarenje iste nužno uključivalo “barem” etničko čišćenje – potpuno normalna politička pozicija. Pljuska je to koju su najjače osjetile žrtve ratnih zbivanja, ali koja je prije svega upućena tužiteljstvu, za koje raspravno vijeće smatra da je svoj posao odradilo ofrlje.
Čitajući obrazloženje presude sudac Antonetti je tužitelje tako upozorio da “nasilje” i “zločini” u ratnom kontekstu ne mogu biti istoznačnice, objasnivši da tužitelji u izlaganju svog slučaja nisu pravili razliku “između legitimne vojne kampanje i kampanje koja je mogla postati kriminalna”. Haški sud je zbog toga zaključio da je tužiteljstvo u izlaganju dokaza dalo interpretaciju koja “u najboljem slučaju skriva način na koji su se događaji razvijali, a u najgorem slučaju ih iskrivljuje ovisno o dokazima koji se prezentiraju”.
Sutkinja Flavia Lattanzi ovakvoj presudi svojih kolega Antonettija i Nianga priložila je izdvojeno mišljenje. Prema njenom sudu, nema nikakve dvojbe da su Šešeljevci odgovorni za zločine protiv čovječnosti, da je postojao udruženi zločinački pothvat s ciljem protjerivanja nesrpskog stanovništva iz određenih dijelova bivše Jugoslavije, da je Šešelj svojim zapaljivim govorom poticao činjenje ratnih zločina, kao i da nitko razuman ne može dovesti u pitanje Šešeljevu odgovornost za potpomaganje koljačkih postrojbi koje su nosile njegovo ime. Sutkinja Lattanzi također smatra da sud uopće nije uzeo u obzir činjenicu da je Šešelj zastrašivao svjedoke tužiteljstva, a kao potpuno nebitnu u kontekstu Šešeljeve odgovornosti odbacuje i činjenicu da je njegova radikalna paravojska u naknadno stavljena pod komandu službenih vojnih snaga srpske države.
