Predsjednik RH Zoran Milanović opet je javno prozvao političkog analitičara i umirovljenog profesora Žarka Puhovskog.
Milanović je u svom izlaganju (video zapis dostupan na Dnevnik.hr) tvrdio kako se nikad neće ustručavati iznositi činjenice iz nečije biografije pa kao primjer spomenuo Puhovskog. Međutim, kad govori o Žarku Puhovskom, Milanović ne iznosi činjenice, već manipulira recentnim događajima iz njegove biografije.
“Ako kažem da je Puhovski, 2009. ako se ne varam, išao na Haški sud svjedočiti protiv hrvatske države – pustimo Gotovinu i Markača i tada još Čermaka ako se ne varam – išao je na ruku haškom tužiteljstvu koje je dokazivalo da je hrvatska država zločinačka organizacija. To je činjenica. Ja nisam iznad hrvatske države, iznad potreba hrvatske kolektivne svijesti i zajednice, jer joj služim, ne mogu se dići iznad nje. Čovjek koji je išao rušiti Hrvatsku 2009. bez da ga je to itko tjerao, bez da mu je prijetila kazna zatvora, kao što laže da mu je prijetila 1972. godine, želi da ga tretira kao uglednog građanina. Ne, ti si druker”, rekao je Milanović.
Krenimo od Milanovićeve teze da je Puhovski “druker”, odnosno doušnik. To nije točno. Haški sud je Puhovskog pozvao kao svjedoka zbog njegove društvene uloge tijekom ratnog i poslijeratnog razdoblja. Puhovski je tada bio najprije zamjenik predsjednika pa zatim i predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, organizacije koja je u izvještaju “Vojna operacija Oluja i poslije” evidentirala žrtve ratnih zločina počinjenih od strane pripadnika Hrvatske vojske. Taj izvještaj raspravno vijeće u konačnici nije prihvatilo kao dokaz, jer je utvrđeno da u njemu ima grešaka.
Bez obzira na ishod i sadržaj njegovog svjedočenja, činjenica da se Puhovski odazvao svjedočiti pred Haškim sudom ne čini ga “drukerom”, već odgovornim građaninom (a imajući u vidu da je Republika Hrvatska 1996. godine donijela Ustavni zakon o suradnji Republike Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom).
“Rušenje” Hrvatske
Milanović u citiranoj izjavi iznosi još dvije netočne tvrdnje: da je Puhovski išao u Haag rušiti Hrvatsku te da je haško tužiteljstvo dokazivalo da je hrvatska država zločinačka organizacija.
Svjedočenje Žarka Puhovskog pred sudom u Haagu javno je dostupno na internetskoj stranici ovoga suda, u transkriptima sudskih ročišta održanih između 12. i 17. veljače 2009. godine. Kao što je tjednik Novosti već upozorio nakon što je Milanović zbog iste stvari prvi put prozvao Puhovskog prošle godine, bivši predsjednik HHO-a u Haagu je rekao da je akcija Oluja bila nužna i opravdana, da Knin nije prekomjerno granatiran, da nitko ne povezuje počinjene ratne zločine s generalom Antom Gotovinom, kao i da je rukovodstvo samoproglašene Republike Srpske Krajine uvelike bilo zaslužno za bijeg srpskih civila iz Hrvatske nakon Oluje.
Iz sadržaja svjedočenja Žarka Puhovskog je, dakle, sasvim jasno da bivši predsjednik HHO-a nije išao u Haag rušiti Hrvatsku, kako mu imputira Milanović. Puhovski je u Haagu samo potvrdio općepoznatu činjenicu da su se za vrijeme i nakon Oluje događali ratni zločini nad srpskim civilima i njihovom imovinom. Većina tih zločina do danas je ostala neprocesuirana.
Haški sud je potvrdio da su hrvatski vojnici činili ratne zločine nad srpskim civilima te ustvrdio da su ti zločini doprinijeli stvaranju okruženja u kojem su srpski civili smatrali da moraju napustiti Hrvatsku kako ne bi riskirali svoje živote. Drugostupanjskom presudom je sud, međutim, oslobodio optužene hrvatske generale optužbe da su bili odgovorni za počinjenje tih zločina.
Udruženi zločinački pothvat
Najopasnija među Milanovićevim obmanama je teza da je haško tužiteljstvo pokušalo okarakterizirati hrvatsku državu kao udruženi zločinački pothvat. To ne odgovara činjenicama; tužiteljstvo je teretilo generale Gotovinu, Markača i Čermaka za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu s ciljem etničkog čišćenja oslobođenog hrvatskog teritorija od stanovništva srpske nacionalnosti.
Međutim, to ne znači da su za udruženi zločinački pothvat bili optuženi hrvatska država ili hrvatski narod. Optužnica za kreiranje i sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu odnosila se samo na pojedince imenovane u optužnici (uz troje generala kojima se u konačnici sudilo, radilo se o predsjedniku RH Franji Tuđmanu, ministru obrane Gojku Šušku te generalima Janku Bobetku i Zvonimiru Červenku; nitko od njih nije poživio dovoljno dugo da bude izveden na optuženičku klupu).
U prvostupanjskoj presudi je Haški sud zaključio kako postoji dovoljno dokaza za postojanje opisanog udruženog zločinačkog pothvata. U presudi žalbenog vijeća ta je odluka srušena te je zaključeno kako se temeljem dostupnih dokaza ne može nepobitno zaključiti da je udruženi zločinački pothvat s ciljem etničkog čišćenja tzv. Krajine doista postojao.
Bez obzira na konačni sadržaj sudskih odluka, Milanovićeva tvrdnja nepobitno je netočna. Na Haškom sudu nikad nije za udruženi zločinački pothvat optužena Republika Hrvatska, već se ta optužba odnosila samo na nekolicinu pojedinaca u političkom i vojnom vrhu hrvatske države.