“Zakon koji je stvorio zakonsku podlogu za priključenje novih vjetroelektrana i povećao kvotu sa propisanih 400 MW koji su definirani tehničkom podlogom u vrijeme kad sam bio ministar na 744 MW i time stvorio obvezu plaćanja samo tvrtki CEMP u iznosu dodatnih 65 milijuna kuna godišnje kroz 14 godina proglašen je donesenim uz podršku 75 zastupnika 18. rujna 2015., dok je istovremeno isti zakon sa istim brojem glasova odbijen 23. siječnja 2014. jer organske zakone Hrvatski sabor donosi većinom glasova svih zastupnika, dakle minimalno 76 zastupnika”, izjavio je na konferenciji za novinare predsjednik Hrvatskih reformista Radimir Čačić (Televizija N1).
Čačić tvrdi kako je upravo predmetni zakon iz 2015. godine stvorio problem koji će građanima 1. siječnja stići na naplatu: povećanje mjesečnih računa za struju zbog poskupljenja naknade za obnovljive izvore energije. Rješenje problema, tvrdi Čačić, u osnovi je jednostavno – treba samo ukinuti zakon koji je, prema Čačiću, zbog načina na koji je donesen ionako protuustavan.
Dva zakona, različita pravila
Uvid u arhivu dnevnih redova Hrvatskog sabora pokazuje da Čačić (barem djelomično) poznaje materiju o kojoj govori. Sedmi saziv Sabora na svoj 12. sjednici doista je glasao o prijedlogu o izmjenama Zakona o tržištu električne energije. U sabornici je ukupno bilo 76 zastupnika, od čega je 75 glasalo za, dok je jedan zastupnik bio suzdržan.
Nešto više od godinu i pol dana kasnije, na dnevni red Sabora došao je i prijedlog o izmjenama i dopunama Zakona o tržištu električne energije. Tog je puta na glasanju bilo prisutno 102 zastupnika; opet je 75 zastupnika glasalo za izmjene zakona, četvero ih je bilo protiv, a 23 suzdržanih. No, zakon je ipak donesen, usprkos činjenici da za njega nije glasala većina svih saborskih zastupnika.
Razlika ipak postoji
Međutim, između dva zakonska teksta na koja se Čačić poziva postoje znatne razlike, iako su se oba prijedloga odnosila na izmjene Zakona o tržištu električne energije. Prvi prijedlog, koji sa 75 glasova nije uspio proći u Saboru, trebao je na Ministarstvo gospodarstva prebaciti ovlasti inspekcijskih poslova u području elektroenergetike. Ranije je te poslove obavljao Državni inspektorat, kojeg je vlada Zorana Milanovića ukinula.
Drugi zakonski tekst znatno je složeniji i odnosi se na usklađivanje zakonodavstva RH s europskom pravnom stečevinom poradi liberalizacije veleprodajnog tržišta energije. Ovim se zakonom, između ostalog, odgovornost za nadzor veleprodajnih tržišta u Europskoj uniji prebacila na europsku Agenciju za suradnju energetskih regulatora (ACER) sa sjedištem u Ljubljani. Navedene činjenice, očigledno, nemaju nikakve direktne veze s cijenom struje koju plaćaju hrvatska kućanstva, ali upravo se u njima krije odgovor na pitanje zašto je prvi zakonski tekst u Saboru morao biti odbijen, a drugi je prihvaćen usprkos jednakom broju glasova za.
Što je organski zakon?
Naime, Ustav RH u svom 83. članku propisuje da se organski zakoni donose većinom glasova svih zastupnika u Saboru. Definirano je i što su to organski zakoni; radi se o zakonskim tekstovima “kojima se razrađuju Ustavom utvrđena ljudska prava i temeljne slobode, izborni sustav, ustrojstvo, djelokrug i način rada državnih tijela te ustrojstvo i djelokrug lokalne i područne (regionalne) samouprave”. Zakonski prijedlog iz 2014. godine tako u Saboru nije mogao biti izglasan sa samo 75 glasova, jer se njime mijenjao djelokrug rada Ministarstva gospodarstva, koje spada među državna tijela. No, prijedlog izmjena Zakona o tržištu električne energije iz 2015. godine nije sadržavao tu komponentu, zbog čega ne spada u ustavnu kategoriju organskih zakona pa je za njegovo donošenje bila dovoljna i obična većina.
