“Većina država ima manjinske vlade u Europi”, kazao je u Saboru njegov potpredsjednik Željko Reiner (HDZ) u utorak, braneći svoju stranku od prozivki da je protjerivanjem Mosta iz vlade ostala bez većine u Saboru.
Tragom ove izjave Željka Reinera provjerili smo kako trenutno stoje vlade u Europskoj uniji, što je rezultiralo zaključkom da njegova izjava nije točna, ali nije ni nerazumljiva. Priča o europskim parlamentima je uistinu priča o političkoj nestabilnosti.
Češka je doslovno do dana Reinerove izjave imala većinsku vladu, proizašlu iz vrlo široke i poprilično šarene koalicije. Kao da se išao narugati Andreju Plenkoviću, srušio ju je socijaldemokratski premijer Bohuslav Sobotka, i to zbog ministra financija, kojeg je optužio za sukob interesa. Ovdje valja naglasiti da se pad događa samo pola godine uoči novih redovnih parlamentarnih izbora. Socijaldemokrati su nakon relativne pobjede na izborima 2013., kada su osvojili 50 od potrebnih 111 mjesta u parlamentu, u Vladu uključili Kršćansku demokratsku uniju i stranku ANO 2011, koju je osnovao drugi najbogatiji Čeh i zvijezda vlastitog televizijskog showa Andrej Babiš. Tajkunu, koji za sebe tvrdi da nije ni lijevo ni desno, pripalo je 47 mjesta u parlamentu, ali i fotelja ministra financija, što je funkcioniralo sve do preizborne godine. Sobotka je u utorak tako poručio da više ne može podnositi što Babiš nije u stanju opravdati porijeklo imovine i reći koliko poreza plaća i srušio jedinu stabilnu vladu koja je postojala u Češkoj u zadnjih 15 godina. Prošla je, primjerice, srušena nakon tri godine zbog korupcijskih skandala. (Bloomberg)
Austrijom vlada velika koalicija stranaka desnog i lijevog centra – socijaldemokrata (SPÖ) i desne narodne partije (ÖVP). Vlada Christiana Kerna, dakle, ima većinu u parlamentu. (Wikipedia) Nakon uzbudljivih predsjedničkih izbora 2016., slijede im parlamentarni izbori ove godine.
Finskom od 2015. vlada zasad stabilna koalicija desnog centra vođena Centralnom partijom, Partijom nacionalne koalicije te Partijom Finaca, radikalno desnom partijom. Premijer Juha Sipilä, koji u politiku dolazi iz biznisa, kontrolira na ovaj način 124 od 200 mjesta u parlamentu, odnosno ima većinu. (Wikipedia)
Bugarska je zadnjih godina u kompliciranoj političkoj situaciji – u idući će petak glasati o povjerenju vladi temeljem snaga izabranih na izborima u ožujku ove godine, trećim parlamentarnim od 2013. godine. U tom periodu je Bugarska imala manjinske vlade, a sada joj prijeti ulazak profašističkih stranaka u vlast, okupljenih u Ujedinjene patriote sa 27 mandata, kako bi najveća stranka desnog centra, GERB, mogla formirati vladu i sa svoja 92 zastupnika doći do potrebnih 121 mjesta u parlamentu. Ovo će biti prvi puta da ekstremna desnica ulazi u bugarski parlament nakon pada Berlinskog zida, a ako prođe glasanje, neće biti manjinska, nego većinska vlada. (WP)
Belgija je također specifična – 2010. godine čekala je 541 dan da joj se formira manjinska vlada, vođena Eliom Di Rupom. (ABC) U ovom trenutku Belgijom upravlja šareni kabinet Charlesa Michela, nakon što je postignut koalicijski sporazum između NVA, Novog flamanskog saveza (33), Kršćanskih demokrata i Flamanaca (18), Otvorenih flamanskih liberala i demokrata (14) i Reformističkog pokreta (20), čime je pokriveno 83 od 150 mjesta u parlamentu od prošle godine, kada su vladajuće napustila dva parlamentarca iz redova NVA. No, i dalje je to većinska vlada.
Cipar je na izborima 2016. godine dobio manjinsku vladu na čelu s predsjednikom države Nicosom Anastasiadesom iz Partije demokratskog zbora (DISY), premda je zauzeo samo 18 od 56 popunjenih mjesta u parlamentu. Sve ostale stranke su u opoziciji (Wikipedia), a vlada se sastoji od šest ministara iz stranke DISY, isto toliko nezavisnih tehnokrata i jednim iz redova ostataka EVROKO partije, s kojom je DISY surađivao u prošlom sazivu. (Wikipedia)
Danska je školski primjer manjinske vlade. Na čelu joj je Lars Løkke Rasmussen iz stranke Vestre. To je bivša seljačka, a danas liberalno-konzervativne partija; konzervativna u smislu zalaganja za slobodno tržište, ali pripadnica liberalnog saveza u Europskom parlamentu (ALDE). Osvojili su samo 34 od ukupno 179 mjesta, pa ih u parlamentu podržavaju desni populisti Danska narodna partija (DPP), desni centristi iz Liberalnog saveza i Konzervativna narodna partija (DKF). (Irish Times)
Estonija je također imala problema s aktualnom vladom, koja se i drugi puta raspala u studenom prošle godine. Mandat premijera Taavija Rõivasa počeo 2014. godine, kada je vladajuću koaliciju predvodila Reformska partija, koja se dogovorila sa Socijaldemokratima, Pro Patriom i Unijom Res Publica (IRL) i tako premašila potrebno 51 mjesto. No, krajem 2016. godine opozicija je zatražila izjašnjavanje u parlamentu oko nepovjerenja njegovoj vladi i ono je izglasano. Tada, bez izbora, na vlast dolazi drugorangirana dotad opozicijska Centralna partija, na čelu s Jürijem Ratasom, koji je potpisao novu koaliciju sa Socijaldemokratima, Pro Patriom i Res Publica unijom. Dobili su time većinsku vladu, s mandatarom koji je dotad bio u opoziciji. (Wikipedia)
Francuska ima jasnu većinu sastavljenu od Socijalista, Ekologa i Radikalne ljevice, a novi izbori im slijede u lipnju. Njihova Nacionalna skupština sastoji se od 577 članova, a za većinu im treba 289. Trenutno najviše zastupnika imaju Socijalisti (280), koji s manjim partnerima, Radikalnom ljevicom i Ekolozima, imaju apsolutnu većinu. No, ovdje treba napomenuti i da je njihov sustav prilično drugačiji od našeg parlamentarnog, budući da presjednik države vodi glavnu riječ, a ne premijer, koji je trenutno Bernard Cazeneuve. (Wikipedia)
Njemačkom već godinama vlada velika koalicija CDU-a i SPD-a, no i ovoj većinskoj vladi slijede izbori ove godine. (Wikipedia)
Grčkom upravlja koalicija radikalno lijevih stranaka Syriza i to zahvaljujući većini, koja joj je umalo omogućila samostalno vladanje zemljom. Za vladu im je bilo potrebno 150 od 300 mjesta u parlamentu, s tim da dobivaju bonus od 50 mjesta kao najbrojnija stranka. Sa 149 zastupnika, trebao im je desničarski ANEL da formiraju stabilnu vladu u jesen 2015. godine. (Guardian)
Mađarska većina, na čelu s Fideszom Viktora Orbana prilično je stabilna još od 2010.
Osobito je stabilna i vlada Poljske, u kojoj je na izborima 2015. godine Pravo i pravda osiguralo apsolutnu većinu, odnosno 235, a potrebno je bilo 231 mjesto. (Wikipedia)
Sjeverna Irska se već dva mjeseca na može dogovoriti oko sastava nove vlade, nekon prijevremenih izbora u ožujku. Probritanska Demokratska unionistička stranke (DUP) tijesnom pobjedom uspjela je ostati najveća stranka pošto je irske nacionaliste iz Sinn Feina pobijedila za jedno zastupničko mjesto. Trenutno su pregovori pauzirani, dok ne prođu opći izbori u Velikoj Britaniji. (Belfast Telegraph)
Britanski konzervativci 2015. godine su osvojili dovoljnu većinu u parlamentu, da bi proveli većinu svog programa. Međutim, oni su premijera Davida Camerona zamijenili s Theresom May prošle godine, kada ovaj nije uspio uvjeriti birače da na referendumu o Brexitu glasaju za ostanak Britanije u EU. Ona je odlučila raspisati spomenute prijevremene izbore. (Wikipedia)
Iznenađujuće, Italija ima većinsku vladu, dobivenu većinom nakon izbora 2013. godine, premda je mijenjala premijera krajem 2016. Matteo Renzi podnio je ostavku, a naslijedio ga je Paolo Gentiloni, također socijaldemokrat iz Demokratske partije. Ostala mu je koalicija socijaldemokrata i stranaka desnog centra. (Al Jazeera)
Latvija je 2014. godine dobila većinsku vladu, ali na čelu sa strankom koja nije osvojila relativnu većinu. Liberalni konzervativci VIENOTĪBA (Jedinstvo), osvojili su 23 mjesta i koalirali s Unijom zelenih i farmera (13) te ostavili socijaldemokrate (24) u oporbi. Prva latvijska premijerka, Laimdota Straujuma, dvije godine kasnije podnosi ostavku, a na njeno mjesto, bez izbora, u valjači 2016. došao je Māris Kučinskis iz Unije zelenih i farmera. (Wikipedia)
Litva ima specifičan sustav glasanja u dva kruga (Wikipedia). Rezultati prvog doveli su 2016. do pljuštanja ostavki u strankama koje su polučile lošije rezultate nego u prethodnom sazivu Seimasa. Nakon drugog kruga dogovorena postizborna vladajuća većinska koalicija, s potrebnim 71 mjestom u parlamentu, između socijaldemokrata te Stranke seljaka i zelenih, s nezavisnim premijerom Sauliusom Skvernelisom izabranim na listi Seljaka i zelenih, koji je prije toga bio policijski inspektor i vrlo popularni ministar unutarnjih poslova, izabran od strane Reda i pravde, stranke prethodne vladajuće koalicije. (Wikipedia)
Luksemburgom od 2013. godine vlada široka koalicija Demokratske partije (DP) i Luksemburške socijalističke radničke partije (LSAP), koje su osvojile po 13 mjesta te Zelenih, kojima je pripalo 6 mjesta u parlamentu, čime su došli do potrebne većine od 31 zastupnika. (BBC)
Malta ima stabilnu vladu predvođenu Radničkom partijom, koja je osvojila većinu na izborima 2013. godine. Od 69 mjesta osvojili su 39, pobijedivši Nacionalističku stranku, s 30 opozicijskih zastupnika. (Wikipedia)
Ovako izgleda šarenilo nizozemskog parlamenta (Grafika: Wikipedia)
Nizozemska je nakon izbora u ožujku još uvijek u fazi formiranja većine, jer je za nju potrebno 76 parlamentaraca, a najbrojnija stranka, Narodna partija za slobodu i demokraciju (VVD) Marka Ruttea, ima samo 33. Drugoplasirana Stranka slobode neofašista Geerta Wildersa ima 30, no za nju ne bi trebalo biti mjesta u novoj vladi (Telegraph), koja će se prema sadašnjim procjenama sastaviti u savezu s demokršćanima i liberalima. Tu treba reći i da su demokršćani u prošlom mandatu podržavali manjinsku vladu s Rutteom na čelu. (Wikipedia)
Portugal ima manjinsku vladu na čelu s Antoniom Costom iz Socijalističke partije, nakon što je samo mjesec dana tom državom vladala partija Naprijed Portugal, jer je osvojila najviše mjesta na izborima u listopadu 2015 godine. Već idući mjesec, parlament odbija program vlade, a Lijevi blok, ojačan Komunističkom partijom i Zelenima, formira manjinsku vladu bez pristanka desnih populista (PàF) u parlamentu. (Wikipedia)
Rumunjska je početkom godine, nakon okapanja oko kandidatkinje za premijerku (RSE), dobila novog premijera Sorina Grindeanua. Ona je također specifična po svom uređenju, prije svega zato što predsjednik ima nešto veće ovlasti u biranju mandatara, ali i zato što ima dvodomni parlament, sastavljen od zastupničkog doma i senata. Međutim, trenutno socijaldemokrati (PSD) i Savez liberala i demokrata (ALDE) drže većinu, a podržava ih još 38 zastupnika u zastupničkom domu. Među 136 senatora također dominiraju PSD (67) i ALDE (9), a podržava ih i mađarska manjina UDMR (9). (Wikipedia)
Slovačkom vlada vrlo nategnuta koalicija predvođena socijaldemokratima, koji su osvojili samo 49 od nužnih 176 mjesta. Robert Fico, kojemu je ovo treći mandat na čelu slovačke vlade, 2016. godine se nakon izbora suočio se s potpunom izmjenom u parlamentu – potopom demokršćana, koji su svojevremeno čak vodili vladu u toj zemlji, a onda i ulaskom ekstremne, šovinističke desnice Kotlebe – Stranke naše Slovačke, koja je osvojila čak 14 mjesta. Predsjednik Andrej Kiska dao mu je mandat za sastavljanje koalicijske vlade, ali bez Kotlebe. Sa socijaldemokratima u vladu je ušla demokršćanska Slovačka nacionalna partija, interetnička Most-hid, koja zastupa interese Mađara, i #Mreža, stranka desnog centra, što je vladi priskrbilo većinu u parlamentu – 85 od potrebnih 150. (Wikipedia)
Slovenija je na izborima 2014. dala veliku podršku novoj stranci modernog centra Mire Cerara, koja je lako formirala vladajuću većinu u suradnji s demokršćanskom strankom umirovljenika DeSUS te socijaldemokratima. (Wikipedia)
Španjolska je dobar dio 2015. i 2016. provela u izborima i pokušajima formiranja vlade, točnije proveli su čak 314 dana bez formiranja većine i izašli na dvoje izbore. Da bi spriječili treče izbore, opozicijski su Socijalisti (PSOE) odlučili podržati manjinsku vladu na čelu s Marianom Rajoyom iz desne Narodne partije, a prije toga su se riješili svog partijskog lidera Pedra Sancheza. (BBC) Pablo Iglesias iz Podemosa, trećeplasirane stranke koja je unijela prijepore u španjolsku politiku nazvao je ovo velikom koalicijom socijaldemokrata i konzervativaca, koji su se do tada smjenjivali na vlasti.
Švedska je ušla u treću godinu svoje manjinske vlade. Naime, 2014. godine desni je centar, koji je dotad imao vlast, formirao preizbornu koaliciju, Savez za Švedsku, dok su tri najveće lijeve partije – Socijaldemokrati, Zeleni i Lijevi – nastupali neovisno. Desni su osvojili manje – 141 od potrebnih 175, a lijevi 159 mjesta. Kako su prijetili novi izbori, stranke Saveza su odlučile podržati manjinsku vladu sastavljenu od socijaldemokrata i zelenih. (Wikipedia)
EU, dakle, trenutno ima samo pet manjinskih vlada, nasuprot 19 većinskih, ali i svježe razvrgnute manjinske vlade, poput one u Bugarskoj te tri na čekanju za formiranje, s izvjesnim krajnje šarenim političkim kombinacijama.