“Zašto bi se nužno moralo pretpostaviti da pod pojmom ‘razvoja trudnoće’ Ustavni sud smatra pravo žene da prekine tu trudnoću, kako to neki interpretiraju? Sud je obvezao Hrvatski sabor da u sljedeće dvije godine Hrvatski sabor ukine postojeći zakon i donese novi. On nije rekao kako taj novi zakon mora izgledati pa on može biti i značajno restriktivniji od postojećeg zakona iz vremena komunizma”, izjavio je HDZ-ov zastupnik i potpredsjednik Sabora Željko Reiner (Trag istine).
U intervjuu kojeg je, zajedno s biskupom Vladom Košićem, dao glasilu dominikanskih studenata “Izazov istine” Reiner se tako prilično eksplicitno založio za potpunu zabranu pobačaja u Hrvatskoj. No, pritom je očigledno smetnuo s uma dio odluke Ustavnog suda u kojoj vrlo jasno stoji da to – nije moguće.
Skraćivanje roka od deset tjedana bi bilo protuustavno
“Pravo na privatnost zajamčeno člankom 35. Ustava uključuje pravo svakoga na slobodu odlučivanja i samoodređenje. Stoga je pravu na privatnost inherentno pravo žene na vlastiti duhovni i tjelesni integritet, koji uključuje i odluku hoće li začeti dijete i kako će se njezina trudnoća razvijati. Ostajanjem u drugom stanju (bilo planirano ili neplanirano, na dobrovoljan način ili kao posljedica nasilja) žena se ne odriče prava na samoodređenje. Svako ograničenje odlučivanja žene u autonomnom samoostvarenju, pa tako i želi li iznijeti trudnoću do kraja, predstavlja miješanje u njezino ustavno pravo na privatnost”, stoji u točki 44.1 odluke Ustavnog suda.
U točki 46. svoje odluke, Ustavni sud eksplicitno navodi da trenutno zakonodavno rješenje, kojim je ženama omogućeno vršenje pobačaja na zahtjev do isteka desetog tjedna trudnoće, “nije poremetilo pravednu ravnotežu između ustavnog prava žene na privatnost (članak 35. Ustava) i slobodu i osobnost (članak 22. Ustava), s jedne strane, i javnog interesa zaštite života nerođenih bića koju Ustav jamči kao Ustavom zaštićenu vrijednost (članak 21. Ustava), s druge strane”. Ustavni sud zaključuje kako je na zakonodavcu, dakle Hrvatskom saboru, “propisati postupak i razdoblje u kojem se prekid trudnoće na zahtjev žene može obaviti bez ograničenja”.
Potpuno je, međutim, pogrešan Reinerov zaključak kako iz takvog mišljenja proizlazi da je pobačaj na zahtjev moguće u potpunosti zabraniti. Potvrdio je to na press konferenciji na kojoj je ova odluka predstavljena i predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović, kazavši da nakon ove odluke nije moguće donijeti zakon kojim bi se potpuno zabranio prekid trudnoće, uz dodatak da bi zakonsko rješenje koje bi ograničilo rok dostupnosti pobačaja na zahtjev na manje od deset tjedana bilo protuustavno (Televizija N1, Nova TV).
Neke restrikcije su moguće
Točna je, međutim, tvrdnje da je moguće donijeti nešto restriktivniji zakon od onog koji je trenutno i dalje na snazi. Kao što je Faktograf već pisao u izvornoj analizi odluke Ustavnog suda, mogućnosti dodatnih restrikcija (ali ne i potpune zabrane) proizlaze iz 50. točke sudske odluke, koja glasi:
“Na zakonodavcu je da, uz nužne zakonodavne promjene iz naprijed navedenih razloga, u novom Zakonu odredi edukativne i preventivne mjere tako da prekid trudnoće bude izuzetak.
U okviru svoje široke slobode procjene zakonodavac je slobodan odrediti mjere koje smatra svrhovitima da se kroz edukativne i preventivne programe, primjerice uključivanjem reproduktivnog i spolnog obrazovanja, promovira spolno odgovorno ponašanje te odgovornost i muškarca i žene u prevenciji neželjene trudnoće. Zakonodavac također može, kako bi ženi omogućio da njezino određenje prema trudnoći i majčinstvu bude slobodno, odrediti primjereno razdoblje razmišljanja prije donošenja odluke o prekidu ili nastavku trudnoće u kojem bi joj bile pružene sve informacije o trudnoći i uslugama koje joj stoje na raspolaganju (primjerice, o savjetodavnim centrima i zdravstvenoj zaštititi za vrijeme trudnoće i poroda, o radnim pravima trudnica i majki, o dostupnosti jaslica, o centrima koji osiguravaju odgovarajuću kontracepciju i informacije o sigurnom seksu, te o centrima u kojima se savjetovanje može obaviti prije i nakon trudnoće). Na zakonodavcu je također odrediti hoće li novim zakonom urediti pitanje troškova prekida trudnoće (hoće li ih i u kojim slučajevima snositi žena ili će oni teretiti državni proračun), pitanje priziva savjesti liječnika koji ne žele obavljati prekide trudnoće i sl”.
