Spektakularno ispijanje otrova redatelja, generala i pravomoćno osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka tijekom posljednjeg izricanja presude koja će se zbiti na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju označilo je kraj gotovo 25-godišnjeg rada tog trapavog suda čije su presude poricale jedna drugu i padale pod utjecajem političkog lobiranja.
Smrt Slobodana Praljka, podsjetimo, nije prva značajna smrt koja se zbila u samom Haagu. Manje spektakularno, jer se nije zbilo pred kamerama, prije više od 11 godina u haaškom pritvoru u Scheveningenu umro je Slobodan Milošević, glavni kreator krvavog pira koji se dogodio na prostoru bivše Jugoslavije, namjerno izazivajući zdravstvene probleme da bi pomrsio račune Tužiteljstvu. Pri procjeni rada Suda treba se ipak podsjetiti da je tužiteljica Louise Arbour uspjela podići optužnicu protiv djelujućeg predsjednika neke države da bi on, nakon pada s vlasti, i bio izručen Haagu.
Pet dana prije smrti Miloševića u pritvorskoj jedinici u Scheveningennu objesio se Milan Babić, jedan od vođa Srba Krajine, koji se jedini u dugoj plejadi likova koji su prošli kroz Haag javno pokajao za zločine i pogrešnu politiku koja je do njih dovela.
“Izlazim pred sud s dubokim osjećajem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi sudjelovati u progonu najgore vrste protiv ljudi samo zato što su bili Hrvati, a ne Srbi”, rekao je na suđenju. Babić je 2004. priznao krivnju za progon na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi kao zločin protiv čovječnosti počinjen protiv hrvatskih civila na okupiranim područjima Hrvatske za što je pravomoćno osuđen na 13 godina zatvora. Prije samoubojstva, Babić je pod krinkom „insidera“ vrlo iskreno kao svjedok sudjelovao u haaškim procesima protiv Miloševića i Momčila Krajišnika te Milana Martića. Ta su svjedočenja uspjela dokazati vezu Slobodana Miloševića, kao glavnog sudionika udruženog zločinačkog pothvata, sa zločinima počinjenima u Hrvatskoj i BiH.
Haagu zadatak nije bio pisanje povijesne istine
Ono u čemu se krije ogromna greška suda u Haagu jest da on u svojim presudama nije bio konzistentan – haaški predmeti ne proizlaze jedan iz drugog, ne nadovezuju se jedan na drugi, već se u svakom novom slučaju povijest sukoba ispisuje ispočetka. Tako je i bilo moguće da se desetak godina nakon smrti Slobodana Miloševića u tekstu prvostupanjske presude Ratku Mladiću o Miloševiću piše tek u fusnoti u kojoj stoji: „Dokazi koje je primilo sudsko vijeće nisu pokazali da su Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, Franko Simatović, Željko Ražnatović ili Vojislav Šešelj sudjelovali u realizaciji zajedničkog kriminalnog cilja.“ Iako je u ranijem postupku protiv Martića dokazano da je većina navedenih sudjelovala u Miloševićevom zločinačkom pothvatu s ciljem stvaranja “velike Srbije”.
Suprotno tome, u presudi Jadranku Prliću i šestorki hrvatski predsjednik Franjo Tuđman te ministar Gojko Šušak nalaze se u udruženom zločinačkom pothvatu koji je osmislio zločine u BiH – iz čega se, promatrajući samo zbivanja u posljednjih tjedan dana, može doći do zaključka da je Hrvatska sudjelovala u zločinima u BiH, a Srbija nije.
Haag očito nije uspio iznjedriti neku pravu povijesnu istinu o tome što se zbivalo devedesetih na području bivše Jugoslavije. Šteta. Da je u tome uspio, izbijao bi argumente onima koji danas presudu protiv hercegbosanske šestorke odbijaju prihvati jer ona nije logičan nastavak na presudu Mladiću.
Nego, ako Srbija i Hrvatska nisu ratovale za teritorij u BiH, zašto su mirovni sporazum u Daytonu potpisivali Tuđman, Izetbegović i Milošević? Bez obzira kako je sud postupio pri tretiranju umješanosti Beograda u zločine u BiH, netko je prije 24 godine protjerivao, mučio i ubijao muslimansko stanovništvo u Mostaru, Prozoru, Stolcu, Čapljini i selu Duši. Ako tvrdimo da za to nisu krivi oni koje je osudio Haag, jesu li sudovi u Hrvatskoj ili BiH pronašli nekog drugog tko je te zločine naredio i počinilo?
Najviše kažnjeni Srbi
Haag je osmišljen kao sudište koje će suditi pojedincima, a ne ispisivati povijesne istine. Pred samo zatvaranje pohvalili su se statistikama u kojima se navodi kako je tijekom rada suda optuženo 161 pojedinaca, od kojih je 83 osuđeno, za 37 je postupak prekinut ili su optužnice povučene, 19 je oslobođenih, 13 je proslijeđeno na djelovanje domaćim sudovima, sedam postupaka još traje, a u dva će se ponovo suditi pred međunarodnim mehanizmom koji će biti nasljednik suda. Sud se zaključuje s 10.800 dana suđenja i 2,5 milijuna stranica transkripata. Pred sud je izvedeno 4650 svjedoka.
Suprotno nanovo probuđenoj propagandi u Hrvatskoj, statistike pokazuju da se najveći broj i najduže kazne odnose na pojedince srpske nacionalnosti. Sud je osudio ukupno 65 Srba, dok se za Frenkija Simatovića i Jovicu Stanišića čeka novo suđenje, a Tužiteljstvo se žalilo i na oslobađajuću presudu za Vojislava Šešelja.
Oni su jedini dobili i najviše, doživotne kazne. Doživotnu kaznu dobili su Ratko Mladić (prvostupanjsku), a prije njega zbog genocida u Srebrenici jednako su kažnjeni zapovjednici u vojsci bosanskih Srba Zdravko Tolimir, Vujadin Popović i Ljubiša Beara. Stanislav Galić na doživotnu kaznu osuđen je zbog Sarajeva, a Milan Lukić zbog zločina u Višegradu.
Na 40 godina zatvora prvostupanjski je osuđen Radovan Karadžić, Milomir Stakić zbog zločina u Prijedoru i Goran Jelisić zbog zločina u Brčkom.
Za zločine počinjene u Hrvatskoj Milan Martić osuđen je na 35 godina, Mile Mrkšić na 20, Milan Babić na 13 i Veselin Šljivančanin na 10 godina.
Hrvata osuđenih u Haagu zamjetno je manje – njih 18 , svi redom za zločine počinjene u BiH, dok za zločine počinjene nad Srbina u Hrvatskoj nitko u Haagu nije odgovarao. Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak oslobođeni su, jednako kao i braća Kupreškić te Dragan Papić koji su bili optuženi za zločine u BiH. Najveća kazna dodijeljena je Dariju Kordiću – 25 godina.
Protiv Bošnjaka podignuto je osam optužnica. Najviše pozicionirani Rasim Delić dobio je samo tri godine, a Sefer Halilović i Naser Orić su oslobođeni. Najveću kaznu Sud je izrekao Esadu Landži – 15 godina za zločine u logoru Čelebići.
Sud je pokrenuo postupke i protiv šest Albanaca, uključujući Ramuša Haradinaja, ali su svi oslobođeni osim Haradina Bale koji je dobio 13 godina.
Sudilo se i dvojici Makedonaca. Ljube Boškoski je oslobođen, a Johan Tarčulovski je dobio 12 godina.
Bez katarze
Neki pojedinci jesu platili za zločine koje su počinili. Ono što je, međutim, istina jest da Sud nije uspio u svom primarnom zadatku. Iako je ukupno 20 optuženih priznalo zločin radi smanjenja kazne, Babić je zapravo ostao usamljeni jahač. Nije došlo do katarze u kojoj bi građani država koje su nastale raspadom bivše Jugoslavije sami sebi i drugima priznali da su pojedinci iz njihovog naroda, vođeni rukom njihovih državnih vodstava iz devedesetih, zapovjedili ili počinili ratne zločine ili barem pred njima zatvarali oči. I nakon izricanja presude izbjegava se priznati kako je general Praljak na čelo HVO-a došao direktno iz HV-a, da su tadašnje hrvatske vlasti na čelu s Franjom Tuđmanom i Gojkom Šuškom ratovale protiv Bošnjaka u Srednjoj Bosni i Hercegovini s ciljem osvajanja teritorija u sklopu čega su radili zločine, bez obzira što su paralelno u Hrvatskoj zbrinjavali bošnjačke izbjeglice.
Doprinos Haaškog suda i ukupnog međunarodnog pritiska koji je bio vezan uz njegov rad svakako leži u tome što se bez njega ni u jednoj od država vjerojatno ne bi sudilo zločincima iz vlastitih redova. Međutim, ono što nije uspio – djelujući u udaljenom Haagu – jest ono ključno: saslušanja žrtava i svjedoka na tom sudu ni za milimetar nisu promijenila javno mnijenje u matičnim državama, odnosno slavljenje „svojih“ kao heroja.
I tu nema nikakve razlike u reakcijama suvremene Srbije na presudu Ratku Mladiću ili suvremene Hrvatske na presudu Jadranku Prliću, odnosno hercegbosanskoj šestorki.
