Marija Puh iz HNS-a, koji podupire ratifikaciju Istanbulske konvencije, prozvala je jučer u studiju Otvorenog Hrvoja Zekanovića iz HRAST-a da joj pročita sporne odredbe Istanbulske konvencije koje se tiču „roda“, prethodno citirajući iz konvencije kako „rod označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce“.
„Ja ne vidim gdje vi pronalazite u Istanbulskoj konvenciji bilo kakav problem. Jasno se naglašava da su dva spola o kojem se govori – muški i ženski“, kazala je.
Zekanović je rekao da ih ima bar 30, a onda je istakao Članak 53. tvrdeći da u njemu stoji: „Određene skupine pojedinaca mogu doživjeti diskriminaciju temeljem rodnog identiteta, što jednostavno rečeno znači da rod s kojim se poistovjećuju nije u skladu sa spolom koji im je dodijeljen pri rođenju“, rekao je Zekanović, čitajući iz dokumenta, a potom dodao: “I pitanje vama, koliko ima rodova? Koliko ja znam, u svim zemljama koje propagiraju rodnu ideologiju nema dva roda nego ih ima u New Yorku 19, u Njemačkoj 30 itd.“.
„Ja bih vas samo ispravila“, spremno je dočekala Puh, „Članak 53. govori o nalozima o zabrani pristupa i nalozima o zaštiti. Molim vas, nemojte više obmanjivati hrvatsku javnost s krivim informacijama“, apelirala je.
Uvidom u tekst Konvencije, koji nije tajan, lako je vidjeti da je u pravu bila Marija Puh, a ne Zekanović jer se tekst tog članka stvarno odnosi na „Naloge o zabrani pristupa ili naloge o zaštiti“, odnosno na zabranu pristupa nasilnika žrtvi.
Boli ga borba protiv netolerancije i nasilja nad transrodnim osobama
Rodna ideologija ne spominje se ni na jednom mjestu u Konvenciji, jer je, kao što je Faktograf već opširno pisao riječ o izmišljenom konstruktu kojim klerikalne i ultrakonzervativne udruge straše javnost, a ne o nečem što se spominje u bilo kojem članku ove Konvencije.
Međutim, ono na što je Zekanović vjerojatno htio ukazati i što njega boli je 53. točka u Pojašnjavajućem izvješću, kojim se opisuju pojedini članci Konvencije, a koja se odnosi na Članak 4. Taj članak govori o „temeljnim pravima, ravnopravnosti i nediskriminaciji“.
Pod točkom 53. navodi se: „U svjetlu tog običajnog prava, priređivači Nacrta željeli su dodati sljedeće temelje za nediskriminaciju koji su od velike važnosti za predmet Konvencije: rod, seksualna orijentacija, rodni identitet, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, bračno stanje te status migranta ili izbjeglice ili drugi status, što znači da je ovo otvoren popis. Istraživanje traženja pomoći od strane žrtava nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja, ali i pružanja usluga u Europi, pokazuje da je diskriminacija određenih skupina žrtava još uvijek vrlo raširena. Žene još uvijek mogu iskusiti diskriminaciju od strane tijela za provedbu zakona ili pravosuđa pri prijavi činova rodno utemeljenog nasilja. Slično tome, homoseksualne, lezbijske i biseksualne žrtve obiteljskog nasilja često su isključene iz usluga potpore zbog svoje seksualne orijentacije. Određene skupine pojedinaca mogu doživjeti diskriminaciju i na temelju rodnog identiteta, što jednostavno rečeno znači da rod s kojim se poistovjećuju nije u skladu sa spolom koji im je dodijeljen pri rođenju. To uključuje kategorije pojedinaca kao što su transrodne ili transseksualne osobe, transvestiti i ostale skupine osoba koje ne odgovaraju onome što je društvo utvrdilo da pripada kategorijama ‘muško’ ili ‘žensko’. Nadalje, žene migranti i izbjeglice također mogu biti isključene iz usluga potpore zbog svog rezidentskog statusa. Važno je naglasiti da žene često doživljavaju višestruke oblike diskriminacije, na primjer žene s invaliditetom ili/i žene pripadnice nacionalnih manjina, Romkinje ili žene zaražene hiv/aids-om, da spomenemo samo neke. To se ne mijenja kad postanu žrtve rodno utemeljenog nasilja“.
Od ukupno 81 članka, (odnosno 387 točaka pojašnjenja) koji se bave nasiljem nad ženama i načinima implementacije ove konvencije, samo se još na jednom mjestu spominju transrodne osobe. U pojašnjenju uz članak 60. koji se odnosi na „zahtjeve za rodno utemeljen azil“ navodi se kako „stranke, ako žele, mogu proširiti ovo tumačenje na pojedince koji su homoseksualni, lezbijke, biseksualni ili transseksualni, koji se također mogu susresti s posebnim vrstama proganjanja i nasilja povezanih s rodom“.
Rodni identitet već je prihvaćen kroz Zakon o suzbijanju diskriminacije
Istanbulska konvencija, podsjetimo ponovo, ne donosi nikakve novine kad je u pitanju rodni identitet. U prvom članku važećeg hrvatskog Zakonu o suzbijanju diskriminacije navodi se: „Ovim se Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije“.
Istanbulska konvencija kada je u pitanju „rod“ ne donosi, dakle, nikakve novine u hrvatsko zakonodavstvo, bez obzira koliko nas HRAST, U ime obitelji i slični uvjeravali u suprotno.
