“Iskustvo migracije mladih i odlasci mladih iz Hrvatske” ime je kvalitativne studije koja je predstavljena u Novinarskom domu u utorak, uz upadljiv izostanak interesa (i) predstavnika Vlade, prvenstveno Ministarstva za demografiju, obitelj i mlade. Iako su pozvani, nitko se nije pojavio na predstavljanju rezultata studije Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ), objavljenog uz potporu Fondacije Friedrich Ebert (FES).
“Možemo očekivati da će se trend iseljavanja nastaviti… Sva relevantna istraživanja pokazuju da čak i kada se reforme počnu događati, to nije dovoljno brzo da se to osjeti i primijeti na zaustavljanju iseljavanja”, predviđa suautorica studije Dunja Potočnik.
Istraživanje je provedeno u suradnji s pet organizacija civilnog društva iz Čakovca, Osijeka, Rijeke, Splita i Zagreba, na ukupno 56 ispitanika u dobi od 19 do 29 godina, različitog obrazovnog i bračnog statusa, a radi se o mladima koji su boravili u inozemstvu barem dva mjeseca te onima što razmišljaju o odlasku. Vođeni su intervjui u trajanju od barem dva sata putem fokus grupa i pokazali su da su mladi vrlo heterogeni u svojim motivacijama i očekivanjima.
Motivatori za odlazak i trenutak kad se optimizam pretvara u pesimizam
Premda se često govori da su obeshrabreni maratonskim raspravama o prošlosti ili retradicionalizacijom društva, istraživači su utvrdili da svjetonazorska komponenta postoji i da je vidljiva, no nije izbila na vrh među motivatorima za odlazak. “Osjećaj bespomoćnosti u pogledu političkih promjena ogledava se i u iskazima sudionika/ca fokus grupa, pri čemu dvoje navode općenitu političku situaciju, dok jedan ispitanik probleme vidi u homofobnoj okolini i ekonomskoj podrazvijenosti. ‘Mislim da to može biti pozitivno, kako se osjećaš. Jer ako svaki dan živiš u državi u kojoj je nešto negativno, nešto loše ili grozno to isto može utjecati na tebe.’ (Split)”, citiraju u studiji.
No, istraživanje oslikava zapravo prilično optimističnu sliku te generacijske skupine: najviše su bili motivirani na odlazak zbog boljeg obrazovanja, potaknutog stipendijama i studentskom razmjenom, mada je na predstavljanju istaknuto da tu određenu ulogu igra i činjenica da stipendisti dolaze iz bolje stojećih obitelji. Slijedi stjecanje novih iskustava, pa ih na inozemstvo asociraju osobni osjećaj sreće, stjecanje novih znanja, vještina te rjeđe novčane dobiti. Tu nerijetko ističu da im je put u inozemstvo bio “highlight” života.
Tek tada slijedi zapošljavanje kao motiv iseljavanja, prilikom čega su istraživači utvrdili zaista širok raspon iskustava – temeljen na razlikama u stupnju obrazovanja, činjenici je li mlada osoba pronašla posao u struci, je li u inozemstvu zatekla podršku prijatelja ili rodbine, koliko su visoki bili troškovi boravka, je li dobivala plaću za rad, odnosno koliko se dobro snašla. Tek na kraju dolazi nezadovoljstvo situacijom u zemlji te politički razlozi.
No, Potočnik također ističe: “Postoji prijelomni trenutak kad se optimizam pretvara u pesimizam i mladi tad odlaze van. To se ne mora dogoditi do 29. godine. Neki od njih se vrate i vide da za njih nema mjesta ovdje i optimizam se krši. Mladi jesu optimistični, normalno je da putuju i da se žele obrazovati, ali pitanje je što ih čeka ovdje. Obično je to ništa”.
SOR koji je “sorio” plaće mladima
Iva Tomić s Ekonomskog instituta na predstavljanu je kazala da su većinom optimistični, jer se dobrim dijelom nisu sreli sa stvarnim životom. Eurostat je, podsjeća, objavio rezultate o prekarnom radu, u čemu Hrvatska prednjači po udjelu prekarnih ugovora o radu na određeno vrijeme. Polovica tih ugovora sklopljeni su s osobama do 29 godina i to je ono što ih čeka na hrvatskom tržištu rada. Dotakla se i stručnog osposobljavanja (SOR), navodeći da je mjera možda bila opravdana u vrijeme krize 2011. godine, ali se ona i dan danas koristi, premda je kriza gotova.
“Plaće su smanjene za cijelu mladu populaciju”, podsjetila je Tomić, dodajući da mnogim mladima to nije pomoglo u odlasku iz roditeljskog doma. Ekonomski podaci i pokazatelji nisu previše pozitivni, ali drago mi je da ima optimističnih, zaključila je na tu temu.
“Nakon što dožive niz razočarenja, to je manje-više gotovo”, kazala je, pak, Potočnik, pozivajući se na izjavu mlade osobe iz Osijeka na tom tragu – “Ako se ne uspijem snaći, idem van”. Ne žele, naime, propuštati životne prilike, pa tako navode:
„Ja ako bi otišla negdje u inozemstvo otišla bi godinu dvije, tek toliko da si uspijem nešto zaradit‘ i priuštiti si ne znam, neki stan, auto i slično. Ali u principu vratila bi se doma, ipak je tu dom i osjećaš se da si doma i to je to.“ (Čakovec)
„Eventualno ako ne bih dobila posao ovdje, radila bi negdje vani, vjerojatno u Njemačkoj zato što tamo imam puno veza, puno prijatelja i rodbine. Čisto iz razloga da nešto radim, da ne sjedim kod kuće.“ (Osijek)
„Da, planiram ići van. Glavni razlog mog odlaska vani je zbog tog razloga što radno neću moći naći posao u struci, pogotovo u mom gradu. Struka je grafički dizajn, moj grad je zasićen tim, a u Zagrebu je razlika, je blizu ali nije to što sam ja studirala. (…) Što se tiče odlaska van, ići ću vjerojatno za dvije godine i zato sam odabrala ovu struku jer se može ‚freelancat‘ vani i živjet‘ bilo gdje, i raditi se može online.“ (Split)
„Isto razlozi bi bili nezaposlenost u državi, teško je naći posao, čak i sa specijalizacijom to je isto popunjeno postalo. I ljudi odlaze zato što traže bolji život. Nema tu tih političkih razloga ili zato što su tamo ljudi bolji.“ (Osijek)
Ako se odluče na preseljenje, nerijetko pritom slijede vršnjake, jer osjećaju emocionalni gubitak nakon odlaska bliskih prijatelja u inozemstvo:
„Većinom ovi koje znam bliski prijatelji su otišli živjet‘ van, zemlje su Hong Kong, Koreja, Japan, Njemačka, Irska i Kanada. Nekako se dogodilo da sam ostala bez svih prijatelja jer su naglo svi otišli.“ (Split)
Zagledani u svoje živote, manje u šire društvene efekte
Upitani o percepciji učinaka preseljenja, primjerice na budućnost, ispitanici su uglavnom odgovarali na osobnoj, a ne toliko na društvenoj razini, s fokusom kako mogu pomoći samima sebi. Pa se tako u zaključnim napomenama istraživanja navodi i sljedeće:
“Možemo reći da trenutačna nepovoljna društvena klima u Hrvatskoj nije u mladih stvorila empatiju za probleme zajednice, nego su oni u prvom redu koncentrirani na vlastite probitke. S tim je u skladu i nalaz da se mladi iz našeg uzorka pri iznošenju posljedica migracija koje su već iskusili, odnosno percipiranih posljedica eventualnih budućih migracija, u najvećem dijelu referiraju na posljedice na osobnoj i obiteljskoj razini, dok se čini da posljedice za širu društvenu zajednicu ostaju izvan dometa njihovog razmišljanja. S obzirom na nepovoljne opće, ekonomske i političke okolnosti koje pridonose depresivnom općem ozračju te s obzirom na dob ispitanika koja pridonosi većem optimizmu u procjeni vlastitog života nego prosperiteta šire zajednice (Ilišin i Gvozdanović, 2017), nije iznenađujuće da je interes mladih za pitanja zajednice izuzetno nizak, pa čak i zabrinjavajući (Adamović i Maskalan, 2017)”.
Studija pokazuje da im je važna izgradnja karaktera i napuštanje gnijezda, budući da u Hrvatskoj mladi žive s roditeljima do zrele dobi od 31,4 godine; a tek tada slijedi dojam da im je bolje raditi u uređenijoj državi, gdje će se rad cijeniti, njihovi napori i rad na sebi, odnosno za dobrobit čitavog društva.
Puno ih toga motivira na ostanak, pogotovo u lokalnim sredinama s izgrađenom infrastrukturom
Puno je onih koji žele ostati, jer žele prvo dati šansu svojim sredinama, a u inozemstvo bi išli samo zbog obrazovanja i novih iskustava. Ovo najprije vrijedi za Istru, Primorje i Međimurje, gdje postoji infrastruktura, nezaposlenost je niska i gdje mladi imaju dojam da su situirani i da imaju potporu. Kao pozitivne strane svojih sredina ističu klimu, obitelj, zajednicu, prijatelje, stil života; veže ih i osjećaj (lokal)patriotizma te strah od percipiranih poteškoća pri preseljenju, osjećaja da će se u drugoj državi osjećati kao stranci.
No, kontinuirana politička nestabilnost i dijelom prisutan osjećaj apatije među mladim biračkim tijelom također je jedan od razloga zašto mladi razmišljaju o odlasku u inozemstvo, navodi studija. Podsjećaju da je istraživanje mladih iz 2013. ustanovilo je kako tek 9,4 posto mladih smatra da „mnogo“ ili „vrlo mnogo“ utječe na politička zbivanja u lokalnoj zajednici, 5,2 posto na razini županije i 4,7 posto na razini cijele Hrvatske. Osjećaj bespomoćnosti u pogledu političkih promjena ogledava se i u iskazima sudionika/ca fokus grupa, pri čemu dvoje navode općenitu političku situaciju, dok jedan ispitanik probleme vidi u homofobnoj okolini i ekonomskoj podrazvijenosti.
“Ono što se javlja, a potrebno je iskoristiti, jest činjenica da dio mladih želi donijeti pozitivne promjene društvu, ne samo zbog sebe, već i djece”, navela je Potočnik, pozivajući se na sudionike fokus grupe iz Osijeka.
Pitaju ih, ali ne oni koji donose odluke
Josip Miličević iz Mreže mladih Hrvatske kazao je na temu (ne)aktivnosti mladih da se u Hrvatskoj mlade doista pita za mišljenje, ali to čine uglavnom novinari, istraživači i anketari, dakle, ne oni koji donose odluke.
“Mogao bih nabrajati kada su sve mladi ljudi bili ignorirani, ali možda najbolje se vidi na primjeru stručnog osposobljavanja, odnosno SOR-a. Ta je mjera kritizirana dugi niz godina od strane sindikata, korisnika i javnosti, a nikada nije dobila protuargument. Nije bilo rasprave, već samo kritike”, naveo je Miličević, dodajući da je ovo istraživanje važno, jer daje priliku mladima da kažu zašto odlaze, ne nabrajajući samo brojke otišlih i njihove djece.
Mladi moraju sudjelovati u kreiranju politika, primjerice sustava vrtića, škola, donošenja stambene politike – primjerice, kao prilikom osmišljavanje mjere poticanja stambenog zbrinjavanja mladih obitelji – no, oni nisu konzultirani, nisu upitani što bi ih zadržalo, dodao je.
“Mladi ako i nemaju odgovore na pitanja, ali mora ih se pitati – to pokazuje i ovo istraživanje – pored zaposlenja važnost igra mogućnost mladih da sudjeluju u kreiranju politika, svog života… Možda ne vole participirati u izborima, ali žele odlučivati o svojim životima.”, argumentirao je, zaključujući da je vrijeme da se to promijeni, a ne samo da brojimo koliko potencijalnih majki gubimo iseljavanjem.
Nikola Baketa iz IDIZ-a naveo je da ulogu u iseljavanju, prema ranijim istraživanjima, igra i činjenica da je Hrvatska po indeksu percepcije korupcije visoko korumpirana, odnosno da se zapošljavanje događa gotovo isključivo preko veze i slično. Institut je zabilježio pad važnosti faktora profesionalnosti, poštenja, znanja i sposobnosti na putu do uspjeha, dok raste bitnost korupcije i političke podobnosti, što dovodi do sve manjeg povjerenja u političke institucije.
Nadalje, treba uzeti i u obzir nestabilnost Vlade, vladajućih koalicija, pa i Agrokora, te neizvjesnost reformi, na koje je upozorio izvještaj Europske komisije – i to pogotovo u obrazovanju, zdravstvu i socijali, koje bi trebale biti osigurači za mlade.
Koje su pozitivne strane iseljavanja?
Iva Tomić s Ekonomskog instituta kazala je da ovo istraživanje pruža nove uvide u motivaciju za iseljavanje, no, smatra i da je potrebno ispitivati one koji već jesu odselili, budući da su ispitanici uglavnom ljudi koji ili oklijevaju oko odlaska ili su imali iskustvo pa je predložila budućim istraživačima formiranje fokus grupa u Frankfurtu, Beču i Dublinu. Navela je i da iseljavanje ne mora biti negativno, ono može imati pozitivne posljedice. U zadnje vrijeme se smanjuje pritisak na tržište rada, na primjer. Doduše, nema povećanja zaposlenosti, ali smanjuje se nezaposlenost. Nadalje, efekt kružne migracije je također pozitivan. Kada se mladi isele zbog obrazovanja ili iskustva pa se vraćaju, donoseći veći ljudski kapital, važan za blagostanje države. Postoje i doznake iz inozemstva – osim što smanjuju razinu siromaštva države, smanjuju deficit platne bilance.
“Trenutno je RH druga nakon Latvije sa 4,3 posto udjela doznaka u BDP-u, ali smo još uvijek daleko iza istočnih susjeda, primjerice Albanije i Kosova, gdje je udio doznaka čak 15 posto”, kazala je, dodajući da su baltičke zemlje iskoristile doznake i taj novac uložile u infrastrukturu i institucije.
Negativne posljedice iseljavanja
No, kod doznaka treba biti oprezan, jer ovise o strukturi iseljenih, navodi Tomić. Ako se seli cijela obitelj, nemaju ih kome slati. Kod onih koji ih primaju, smanjuje se motivacija sudjelovanja na tržištu rada. Negativna posljedica je i smanjenje porezne baze.
“Mi na tržištu rada sad vidimo smanjenje nezaposlenosti, ali imamo nedostatak radne snage, pogotovo u sezonskom dijelu”, kazala je. Demografske posljedice ne možemo još ni vidjeti. Za primjer navodi prognoze Ujedinjenih nacija, koje nisu optimistične što se tiče udjela radnog stanovništva u Hrvatskoj, a one nisu uzele u obzir ovaj veliki val iseljavanja. Da se radi o ozbiljnim brojkama, pokazuje i ured za statistiku Njemačke, koji od ulaska Hrvatske u EU 2013. godine, što je zasigurno jedan od glavnih motivatora mnogih odlazaka, do 2016. godine bilježi porast doseljenika iz Hrvatske od gotovo sto tisuća ljudi.
“Sve je više starijeg stanovništva, sve manje zaposlenih, zbog čega je upitna budućnost zdravstvenog i mirovinskog sustava, a bez radne snage nema ni ekonomskog rasta”, navela je Tomić.
Skori nedostatak radne snage: Iseljavanje ide dalje, a doseljavanja nema
Navedimo i da je studija detektirala problem da se u Hrvatskoj nedovoljno radi na povratku onih koji su iselili. Poboljšanje društvene, gospodarske i političke situacije trebalo bi biti praćeno i osmišljenom politikom koja bi poticala imigraciju kvalificirane radne snage i stvaranje uvjeta za povratak pojedinaca i obitelji koji su odlučili potražiti bolji život u nekoj drugoj zemlji, navode zaključno istraživači.
“Hrvatska je zemlja s negativnim prirodnim prirastom i negativnom migracijskom bilancom, no u trenutku pisanja ovoga izvještaja naziru se tek stidljivi pokušaji oformljenja politika koji ukazuju na potrebu Hrvatske za imigrantskom radnom snagom. S druge strane, u prilog neatraktivnosti Hrvatske kao poželjne imigrantske destinacije govore medijske objave o tome kako čak ni među malobrojnim azilantima ne postoji interes za ostanak u Hrvatskoj. Hrvatska u budućnosti, kao društvo zatvoreno prema imigranata, neće moći riješiti nedostatak radne snage u pojedinim zanimanjima kao ni poboljšati fiskalni temelj za održavanje egzistencije starijeg stanovništva”, navode istraživačice.
