Srbijanski povratnik iz Kanade, simpatizer i apologet balkanskih krvoloka, teoretičar zavjera, redatelj i TV lice Boris Malagurski gostuje u Zagrebu. Stiže u četvrtak na poziv Privrednika, odnosno Olivere Radović, potpredsjednice društva, urednice njihovog P-portala i organizatorice zagrebačke promocije njegovog filma “Kosovo: Momenat u civilizaciji” te popratne rasprave o filmu, a projekcija se organizira uz podršku Mitropolije zagrebačko-ljubljanske.
S obzirom na povijest redatelja Malagurskog, njegovo višegodišnje korištenje zapaljive nacionalističke retorike i “nabrijavanje” najnižih nacionalističkih strasti u istočnom susjedstvu, ali i proizvodnju falsifikata koja je obilježila dobar dio njegovog opusa, zatražili smo od društva Privrednik, Srpskog narodnog vijeća te Mitropolije da nam kažu smatraju li da korištenje Privrednika kao platforme za širenje ideja vrlo popularnog, ali ne baš uglednog režisera, u interesu Privrednika, SPC-a, SNV-a i pripadnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.
“To Privrednik organizira, to nema veze s nama”, kratko nam je kazao Saša Milošević, iz SNV-a, ujedno i član Upravnog odbora Privrednika, uputivši nas na predsjednika, odnosno potpredsjednicu Radović. Potonja nam je, pak, telefonskim putem kazala da je Privrednik ugostio brojne raznovrsne goste i da će on uvijek biti prostor za sve “dok god argumentirano iznose svoja stajališta”. Upitana jesu li to i Malagurski ili Arno Gujon, koji je nedavno u Srbiji izazvao više od neugodnosti za naše kolege s N1 televizije, samo zato što mu je postavljeno pitanje o njegovoj povezanosti s francuskom ekstremnom desnicom, tzv. identitarijancima, ona se ispričala i kazala da će nam radije poslati pisani odgovor. Kada je za njega prošao rok – prestala se javljati na telefon.
U filmu koji će biti prikazan u četvrtak u Privredniku Malagurski Albance na Kosovu uspoređuje s ISIS-om. Priča je to o destrukciji koja se dogodila uglavnom za vrijeme tzv. “martovskog nasilja” – etničkih nemira na Kosovu iz ožujka 2004. godine, kada je poginulo 19 ljudi – 11 Albanaca i osam Srba (OSCE). Tada je oko 4.000 Srba napustilo svoje domove, a uništeno je ili oštećeno oko 800 kuća, kao i 35 pravoslavnih crkava i manastira. Malagurski pokriva i razdoblje prije toga, navodeći u traileru da je od 1999. godine “preko 150 crkava i manastira uništeno od strane albanskih ekstremista”. Prema uhodanoj nacionalističkoj matrici, u drugi plan pada činjenica da je u vrijeme rata na Kosovu krajem devedesetih nestao i ogroman komad kulturnog nasljeđa Albanaca – 225 od ukupno 600 džamija je uništeno ili oštećeno, a sa zemljom je sravnjeno čak 65 od 183 javne knjižnice.
Kosovo: A Moment In Civilization from Boris Malagurski on Vimeo.
Na film je oštro reagirala i Vlada Kosova, navodeći da je “rasistički i bez presedana” te da je dio “sporne kampanje” protiv članstva Kosova u UNESCO-u, kao i da predstavlja kulturno nasljeđe na Kosovu kao nasljeđe Srbije. Film je skinut s repertoara u kulturnom centru ABF u Stockholmu krajem prošle godine, a srbijanski “mediji”, poglavito ruski Sputnik na kojemu Malagurski ima svoj show, izvijestili su da je to zbog protesta Albanaca, odnosno njihovih “lobija”, nakon čega je Malagurski izvijestio javnost kako se “nijedan švedski medij nije usudio da objavi moj tekst kao reakciju na incident u vezi sa zabranom filma u kulturnom centru ABF”.
Neprestane tenzije i maltretiranje naroda na Kosovu
Film je snimljen uz podršku Kancelarije za Kosovo i Metohiju Republike Srbije, a kojom predsjeda Marko Đurić, ime koje se neprestano nalazi u središtu tenzija između Srbije i Kosova. I prilično nezainteresirana hrvatska javnost mogla je zamijetiti serijske političke šokove kojima su konstantno podvrgavani kosovski Srbi i Albanci, neprestano na rubu rata kojeg zazivaju srbijanski tabloidi: samo dva mjeseca nakon nerazjašnjenog ubojstva umjerenog i istinski pomirljivog lidera kosovskih Srba u Mitrovici Olivera Ivanovića, u najnovijoj epizodi šok terapije Đurić je pompozno uhićen na Kosovu i “deportiran” u Srbiju.
Pored tabloida koji su događaj popratili laudama na račun Aleksandra Vučića, koji je “spriječio rat na Kosovu”, dio srbijanske javnosti dočekao je vijest o uhićenju sa skepsom. Malagurski je, dakako, zavapio za pravdom za Đurića.
“Boris Malagurski je specifični – iako ne i naročito originalni – fenomen ili pojava savremenog srpskog društva, u smislu jedne neobično glasne kombinacije virulentnog etnonacionalizma, ličnog egocentrizma i traljavo utemeljene ambicije. Kao neko ko je, ako se ne varam, godinama živeo kao emigrant u Kanadi, on (zlo)upotrebljava to životno iskustvo za jedno kvaziduhovito soljenje pameti građanima Srbije oko vaskolikog zla i naopakosti Zapada i uopšte zapadnih i liberalnih vrednosti modernosti i prosvetiteljstva. I, moram da priznam, čini to na jedan veoma popularan, prijemčiv i uspešan način. I to posebno među mladim ljudima, za koje nažalost predstavlja nekakvog ‘antiglobalističkog’ borca protiv ‘pokvarenog sistema’, iako su njegovi stavovi zapravo ispričani, već viđeni i dosadni do iznemoglosti. On u tome uspeva samo zato što nailazi na plodno tle ili na već uveliko pripremljeni sociopolitički kontekst za takve nakaradne narative”, komentira za Faktograf njegov lik i djelo Aleksej Kišjuhas, sociolog s Filozofskog fakulteta u Novom Sadu i kolumnist beogradskog dnevnika ‘Danas’.
“Plitko i pitko: sve što nacionalistička politika Srbije propagira, Malagurski to prati”, sažima to isto u izjavi za Faktograf novinar u kulturi Dejan Kožul, Riječanin s beogradskom adresom. Po njemu Malagurski čitavim svojim opusom propagira velikosrpske ideje, u kojima su Srbi žrtve velikih zavjera. I ne radi se tu samo o “Težini lanaca” 1 i 2, u kojima se problematizira raspad Jugoslavije; čak i njegov film o ubojstvu francuskog navijača Bricea Tatona u Beogradu “otkriva” istu tu antisrpsku zavjeru.
Zavjera protiv Srbije na svakom koraku pa i u navijačkim tučnjavama; zapaljivi narativ, prenapučen poluistinama
“Po Malagurskom, taj jadni Francuz nije stradao zato što su ga prebili neki tamo ‘navijači’, već je on otkrio, iako je sud dokazao suprotno, da se on sam bacio sa zidina. On samo mijenja teme, ali pristup je uvijek isti. Zapravo, pravi ono što većina želi čuti. U tom smislu je ta kosovska priča neka vrsta bježanja od odgovornosti Srbije za loše stanje te baštine na Kosovu”, pretpostavlja Kožul. Nema namjeru pogledati film, jer je upoznat s njegovim tumačenjem prijepora oko Kosova, ističući njegovu “Istinu o broju Albanaca na Kosovu“, gdje Malagurski prstom upire u Veliku Albaniju. Uz sve to, ima dobru prođu kod srpskih vlasti – njegov film o Kosovu prikazala je državna televizija RTS.
Nastavljajući se na svoju tezu o nakaradnim narativima, Kišjuhas nam govori da je konceptualizacija kosovskog pitanja ili kosovskog problema od strane Borisa Malagurskog “samo izraz ili refleksija jedne dobro utrenirane, izdašno zalivane i veoma prijemčive propagande Slobodana Miloševića iz 1990-ih godina”.
“U pitanju je psihološki atraktivna ideja prema kojoj je isključivo ‘mrski’ Zapad kriv i odgovoran za kosovsku nezavisnost, kao i za turobnu egzistenciju građana Srbije, ali i – zamislite – celokupnog sveta. Naravno, bez ikakve kritičke refleksije ili problematizacije naše sopstvene krivice i odgovornosti za stanje u kojem se nalazimo. U takav nacionalno zapaljivi narativ, prenapučen poluistinama, zatim se (ne)vešto umuljavaju čak i ezoterične teorije zavere o Vatikanu, NATO-u, masonima i ostalima, a koje takođe i posve utešno miluju ganglije prosečnog građanina Srbije, ili Petra Petrovića sa uplatnice”, navodi sociolog.
U interesu onih koji žele da “naša društva (p)ostanu uskogruda, zatucana i zagledana jedino u sopstveni nacionalni pupak”
Budući da ni od Mitropolije, ni od SNV-a niti od Privrednika nismo dobili odgovor na pitanje je li u interesu srpske nacionalne manjine dovoditi nacionalne huškače i teoretičare zavjere, na pitanje nam zaključno odgovara Kišjuhas, nadovezujući se na prethodno pitanje.
“U tom smislu, njegovo gostovanje u Zagrebu nipošto nije u interesu srpske nacionalne manjine, niti u bilo čijem interesu, zapravo. Bar ako izuzmemo interese rusofilnih i putinofilnih elemenata u našim postjugoslovenskim društvima. Dakle, onih elemenata koji imaju interes da naša društva (p)ostanu uskogruda, zatucana i zagledana jedino u sopstveni nacionalni pupak, dok se iscrpljuju u zaveraškim diskursima o nepravednom svetu i Zapadu kojem ne (želimo da) pripadamo”, zaključuje.
