Možete li istražiti utjecaj Vatikana na izradu Istanbulske konvencije, da se činjenično sazna je li sudjelovao, kako i podržava li Konvenciju – upit je koji smo prije nekoliko dana dobili od čitatelja Faktografa.
Odgovor na prvi dio pitanja je pozitivan. Vatikan, odnosno preciznije Sveta Stolica sudjelovala je u izradi Konvencije o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, za što potvrda postoji i u samom tekstu Konvencije.
U Članku 75. se navodi kako će „Konvencija biti otvorena za potpisivanje državama članicama Vijeća Europe, državama nečlanicama koje su sudjelovale u njezinoj izradi i Europskoj uniji.“ U Pojašnjavajućem izvješću koji ide uz Konvenciju nabraja se kako su zemlje koje nisu članice Vijeća Europe, a sudjelovale su u izradi njena nacrta – Kanada, Sveta Stolica, Japan, Meksiko i SAD.
Da je Sveta Stolica sudjelovala u radu na Konvenciji potvrdila je medijima i Dubravka Šimonović, sadašnja posebna izvjestiteljica UN-a za sprečavanje nasilja nad ženama koja je u vrijeme sastavljanja Konvencije bila predstavnica hrvatske vlade u Ad hoc odboru za prevenciju i borbu protiv nasilja nad ženama (CAHVIO) kojem je zadaća bila izrada konvencije. Na prvom sastanku u travnju 2009. Dubravka Šimonović izabrana je za supredsjedateljicu odbora i dobro je upućena u tijek pregovora.
„U slučaju draftiranja ove Konvencije, Katolička crkva je bila uključena preko predstavnice Svete Stolice koja je sudjelovala u izradi Konvencije“, kazala je Šimonović za N1 dodavši kako je Sveta Stolica izrazila svoje stav, ali, kazala je, „ne na način da bi se blokirala njena ratifikacija“.
Na sastancima u ime Svete Stolice bio je Slađan Ćosić, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije
Sveta Stolica sudjeluje u radu raznih tijela VE sa službenim statusom promatrača. Iako se pridružila većem broju konvencija, nije iskoristila poziv te potpisala i ratificirala Istanbulsku konvenciju.
Međutim, iz zapisnika sa sastanaka na kojem se uobličavao tekst Konvencije, a koji postoje na stranicama Vijeća Europe, jasno je vidljivo da su predstavnici Svete Stolice bili prisutni na svih devet održanih sastanaka gdje se dogovarao tekst koji je finaliziran u prosincu 2010., da bi potom bio prihvaćen od strane Odbora ministara te postao otvoren za potpisivanje u Istanbulu u svibnju 2011. godine. Spomenimo uzgred kako su – suprotno nekim tvrdnjama da je Konvencija donošena mimo znanja država članica – sastancima prisustvovali predstavnici svih država članica Vijeća Europe, spomenutih nečlanica u statusu promatrača te stručnjaci iz UN-ovih tijela i nevladinih organizacija upućenih u tematiku.
Na prvih šest sastanaka CAHVIO-a na sastancima je u ime Svete Stolice sudjelovala Christine De Saint-Chamas, da bi joj se na sedmom sastanku u studenom 2010. u ime stalne misije Svete Stolice pri VE pridružio i Mgr. Slađan Ćosić, inače svećenik Vrhbosanske biskupije koji je stigao do vatikanske diplomacije. Na dvije završne sjednice – u prosincu 2010. i siječnju 2011. delegaciji Svete Stolice pridružio se i Gregor Puppinck, direktor lobističkog udruženja European Centar for Law and Justice.
Iz pregledavanja zapisnika s tih sastanaka očito je kako se od samog početka Konvencija oblikovala tako da kao svoj predmet postavlja „rodno uvjetovano nasilje“. Iako su različite delegacije pronalazile problematične točke u različitim poglavljima Konvencije, baš ni u jednom od tih zapisnika ne problematizira se definicija roda – ni samo uvrštavanje definicije u Konvenciju, niti način na koji je „rod“ definiran. Ključna se bitka vodila oko toga da se rodno uvjetovano nasilje nad ženama definira kao oblik kršenja ljudskih prava. Zanimljivo je, također, da su se zemlje bez problema složile oko potrebe snažne edukacije o rodnoj ravnopravnosti kao načina prevencije nasilja, a u zapisnicima se ne spominju nikakvi strahovi o „uvođenju rodne ideologije u škole“.
Delegacija Rusije (koja do danas nije potpisala Konvenciju) u više se navrata, u društvu Litve, borila protiv odredbi koje su završile u Članku 4. Konvencije, a koji se tiče temeljnih prava, ravnopravnosti i nediskriminacije. Sporno im je bilo da se „seksualna orijentacija“ i „rodni identitet“ uvrštavaju u stavak koji govori o nedopustivosti diskriminacije žrtava. Kakve su sudionice odbora imale primjedbe možete pogledati na sljedećem linku
Primjedbe Svete Stolice u tim zapisnicima se ne spominju. Ona u radu Vijeća Europe djeluje kao promatrač pa je njena težina ipak manja od težine stavova redovitih članica, ali za pretpostaviti je da bi barem nešto od njihova protivljenja „rodnoj ideologiji“ ostalo zabilježeno da je bilo glasno, a s obzirom da bilješke sadrže i takve detalje kao što je izricanje rođendanske čestitke jednom sudioniku sastanka te čestitke suradnici koja je rodila sina.
Popis Amnesty Internationala
Jedino što je u smislu protivljenja Konvenciji od strane Svete Stolice ostalo zabilježeno u vrijeme uoči njena donošenja nalazi se u apelu Amnesty Internationala koji je za 8. mart 2011. upozorio kako pojedine države amandmanima nastoje oslabiti dogovoreni tekst Istanbulske konvencije koja do tog trenutka još nije bila izglasana.
Amnesty International jedna je od nevladinih organizacija koja je prisustvovala sastancima CAHVIO-a. U njihovom se izvještaju spominje kako i Sveta Stolica uz Rusiju želi promijeniti Članak 4. „Ruska Federacija i Sveta Stolica predložile su izbacivanje nasilja protiv lezbijki, biseksualnih ili transrodnih žena iz Konvencije, a s obzirom da nastoje izbrisati referencu na seksualnu orijentaciju i rodni identitet kao nedopustive osnove za diskriminaciju u Članku 4 (3)“, navodi Amnesty.
Sveta Stolica nije, po tom popisu, imala primjedbu ni na koji drugi dio, uključujući Članak 3. u kojem je definicija „roda“.
Je li Vatikan „za“ ili „protiv“ Konvencije?
Istanbulska konvencija na snagu je stupila 1. kolovoza 2014. Radio Vatikan i vatikanski list Osservatore Romano pozdravili su to kao „korak naprijed u zaštiti žena“.
„Prema riječima stručnjaka, riječ je o prvom obvezujućem elementu na međunarodnoj razini kojemu je cilj stvaranje pravnog okvira za preventivnu obranu i zaštitu žena od bilo kojeg oblika nasilja“, napisalo je vatikansko glasilo Osservatore Romano te naglasilo kako se Konvencijom želi zacrtati da je nasilje prema ženama nasilje prema ljudskim pravima.
Sveta Stolica, unatoč primjedbama, naglasak je u to vrijeme očito stavljala na temeljni cilj Konvencije, a to je zaštita od nasilja prema ženama.
Strah od rodne ideologije nastao je upravo u vatikanskoj kuhinji polovicom devedesetih godina prošlog stoljeća, a i sadašnji Papa često upozorava na to zlo. Međutim, ako je vjerovati spomenutim materijalima, u vrijeme izrade dokumenta Istanbulsku konvenciju nisu povezivali s „rodnom ideologijom“ na način kako se to predstavlja danas.
Šest godina nakon definiranja teksta i tri godine nakon stupanja na snagu Istanbulske konvencije, Stalna misija Svete Stolice pri VE u ožujku 2017., kada su krenula protivljenja Istanbulskoj konvenciji u pojedinim europskim zemljama izradila je tzv. Position paper o pitanju roda u kojem se u kontekstu rodne ideologije referira i na Istanbulsku konvenciju.
Prijevod tog dokumenta objavio je nedavno Glas Koncila. Vezano za Istanbulsku konvenciju, tu se, između ostalog, navodi: „Za vrijeme pregovora o toj konvenciji ova je delegacija, zajedno s još nekima, više puta skrenula pozornost na novost koja se nalazi u članku 3.c, po kojem »rod označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce«. Ta se definicija bitno razlikuje od one koja je sve dotad jednoglasno prihvaćana u međunarodnom pravu, odnosno u članku 7.3. Rimskoga statuta Međunarodnoga kaznenoga suda i u Deklaraciji Četvrte svjetske konferencije Ujedinjenih naroda o ženama (Peking, 1995.), gdje se pojmovi »rod« i »spol« rabe kao sinonimi.
Ta je dvosmislenost još jasnije vidljiva na jednom drugom mjestu Istanbulske konvencije (čl. 4., st. 3.) u kojem se u istom stavku pojam »rod« donosi uz pojam »spol«, što omogućuje takvo tumačenje teksta Konvencije po kojem bi rod bio sastavnica osobnoga identiteta koja bi bila neovisna o spolu. Ta je dvosmislenost još više podložna kritici kad u nastavku teksta Konvencija obvezuje stranke da promiču na području odgoja, dakle kod maloljetnika, »nestereotipne rodne uloge« (čl. 14., st. 1., usp. i čl. 12., st. 1.).
Posljedice takvih dvosmislenosti i nejasnoća mogle bi bez sumnje narušiti ono što neke države članice legitimno smatraju bitnim dijelom svoje kulturne i ustavne baštine. Nadalje, mogle bi također uskratiti pravo roditelja da osiguraju svojoj djeci odgoj u skladu s vlastitim vjerskim i svjetonazorskim uvjerenjima, pravom koje jamči članak 2. prvoga Protokola uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava”.
Stavovi Vatikana neujednačeni
Usprkos toj naknadnoj ogradi, u listu Osservatore Romano mogu se naći tekstovi u kojima se na Istanbulsku konvenciju gleda kao na dokument usmjeren prvenstveno na zaštitu žena od nasilja. U jednom tekstu koji govori o strahotama položaja žena tijekom rata i izbjeglištva iz listopada 2017. Istanbulsku konvenciju hvali se kao dobar pokušaj da se stane na kraj nekažnjivosti tih zločina.
Ako je suditi po tome, u Vatikanu stavovi po tom pitanju nisu ujednačeni. Da prijepori oko Istanbulske konvencije nisu na vrhu prioriteta službenog Vatikana moglo bi se suditi i po tome da se o njoj službeni web site Svete Stolice uopće ne oglašava.
