U zadnje vrijeme mogli smo čuti od političara izjave koje se tiču elektroničkog glasovanja na izborima, koje nemaju puno veze sa stvarnošću.
Mostov Božo Petrov iznio je naoko progresivan prijedlog, tražeći dopisno i elektroničko glasovanje kako bi se poboljšao izborni proces, odnosno “tako se jača demokratizacija i legitimnost izbora” (HRT).
Odgovorio je ministar uprave, Lovro Kuščević, koji je kazao da je to nemoguće bez pete generacije interneta, odnosno mreže 5G.
“Danas tehnološki uvjeti ne zadovoljavaju te kriterije da bi se moglo osigurati elektronsko glasovanje. Naime, u razgovoru s teleoperaterima mi smo dobili informaciju da tako nešto je moguće osigurati tek za dvije godine”, kazao je ministar Lovro Kuščević (N1).
Obojica su u krivu.
Naveliko demantirani ministar uprave, Lovro Kuščević, previdio je da se diljem svijeta različite forme elektroničkog glasovanja i pilot projekti e-participacije provode još od 60-ih godina prošloga stoljeća u svojim primitivnim fazama, ako ćemo govoriti o e-glasanju u širem smislu. U užem smislu, Estonija je najbolji dokaz da je e-glasanje moguće i bez mreže 5G.
Ondje je taj proces u potpunosti implementiran na najvišim razinama još 2005. godine i još uvijek je aktualan. Primjenjuje se uz pomoć kriptiranih glasačkih listića, iako je, recimo, prvi 5G poziv u Talinu ostvaren tek krajem lipnja ove godine. Kuščevićevo zamišljanje elektroničkog glasovanja već su ismijali pojedinci istaknuti u IT zajednici.
“To je kao da kažete da vam treba LNG terminal da biste predavali informatiku u školi”, komentirao je Marko Rakar u izjavi za Večernji list.
Prvi oblici mašinskog glasanja pojavili su se još šezdesetih godina
Stoga se nećemo podrobnije baviti time, možemo samo nabrojati još nekoliko primjera. Prvo elektroničko glasovanje u SAD-u zabilježeno je 1964. godine, premda većina američkih država danas zazire od te varijante. U većini od 22 države koje uopće dopuštaju dopisno elektroničko glasovanje putem e-maila i specijaliziranih portala to se odobrava samo vojnicima i drugim osobama koje se na vrijeme prijave da žive izvan SAD-a, tzv. kategorija UOCAVA. Najliberalnija je država Aljaska, gdje odsutnost na izborni dan nije nimalo teško prijaviti bez ikakvih pojašnjenja, samo ako se to učini najkasnije 15 dana prije glasanja.
Što se tiče starih varijanti, treba spomenuti da su glasačke mašine u Nizozemskoj upotrebljene 1966. godine; Belgija je elektronički glasala prvi puta 1991. godine, uz pomoć magnetske vrpce, a šira upotreba se dogodila 1999. godine na lokalnim izborima. Brazil je 1996. godine proveo prvi pilot, da bi četiri godine kasnije svi izbori bili elektronski. U periodu od 2000. do 2002. u Brazilu je upotrebljeno više od 400 tisuća glasačkih mašina; Kazahstan je koristio elektronički sustav još 2004. godine na parlamentarnim izborima te 2007. na predsjedničkim, Filipini 2010. godine…
Europska komisija je 2000. godine lansirala CyberVote projekt, testiran u Švedskoj, Francuskoj i Njemačkoj; Finska je uvela pilot e-glasanje 2008. godine.
‘Ne postoji zemlja koja na siguran način može provesti ovakvo glasanje’
Kada je krajnje jasno zašto Kuščević govori stvari bez ikakvog temelja, dolazimo do Petrovljeve izjave o povećanju legitimnosti izbora. E-voting, a to je bila i namjera cypervoting projekta Europske unije, jest namijenjen povećanju participacije građana i zanimanja u izbore, smanjenju troškova i smetnji jezične barijere pri izjašnjavaju, pa čak i izbjegavanju pogreški pri glasanju, primjerice zaokruživanje kandidata viška zbog čega listić postaje nevažeći. I točno je da ono povećava izlaznost birača, međutim – legitimnost izbora koju Petrov spominje, temeljena na većoj izlaznosti, itekako je ugrožena nepovjerenjem u zaštitu od manipulacija. A mogućnosti manipulacije koje nose “mašinski”, odnosno elektronički izbori su bezbrojne, zbog čega ih se često izbacuje iz priče odmah nakon ispitne faze upotrebe.
Stručni promatrači estonskog elektroničkog izbornog procesa sa Sveučilišta u Michiganu te iz organizacije “Open Rights Group Election Observer” simulirali su nekoliko napada na izborni proces u Estoniji, budući da ta zemlja koristi e-voting na najvišoj razini i s ukupnom participacijom glasača većom od 20 posto.
Utvrdili su da je sigurnosna infrastruktura, koju trenutno koristi Estonija, zastarjela i primjerenija vremenu uvođenja elektroničkog glasanja 2005. godine. Od tada su se dogodili kineski cybernapadi na američke kompanije, američki napadi na Iran, a sama Estonija je pretrpjela 2007. godine ogroman napad uskraćivanjem, odnosno preplavljivanjem resursa (DoS), koji se pripisuje Rusiji.
Istraživači su zamjerili Estoniji njeno slijepo povjerenje u izborne servere i kompjutere birača, koji su više nego lake mete za strane napadače, budući da je sustav neopremljen adekvatnim procedurama za dnevno upravljanje sustavom, a kamoli za upravljanje anomalijama.
U svom izvještaju demonstrirali su više načina na koje se mogu mijenjati glasovi, kompromitirati tajnost izbora, ometati izbore ili samo baciti sumnju na ispravnost rezultata. Uz pomoć malwarea, koji radi neopaženo u pozadini na kompjuteru napadnutog glasača, mogli su bez problema naknadno promijeniti njegov glas. Pokazali su kako se serveri mogu napasti uz pomoć virusa Trojana i jednog insajdera ili zainteresiranog političara s pristupom serverima. Na ovaj način se izbori mogu u potpunosti preokrenuti, a da server ni u jednom momentu ne signalizira da se nešto neobično događa.
“Iznenadio sam se koliko sam lako i brzo mogao uspješno izvesti ove napade. Možete zamisliti što može napraviti osoba s više iskustva i resursa, s vladom iza sebe”, kazao je Travis Finkenauer, doktorand kompjuterskih znanosti i inženjerstva na Sveučilištu u Michiganu.
Profesor J. Alex Halderman izjavio je nakon svog iskustva u 2013. da na svijetu danas ne postoji zemlja koja na siguran način može provesti ovakvo glasanje i da je pitanje godina i godina, kada će to biti moguće, “ako uopće bude bilo moguće”.
Glasni protivnici elektronskih izbora su i poznati aktivisti za digitalna prava, fondacija Wau Holland i Chaos Computer Club, koji su nakon eksperimenta u Njemačkoj 2005. godine, kada je vlada povjerila proces nizozemskoj kompaniji NEDAP, objavili da će se boriti protiv ove vrste glasanja. Na prvom mjestu, zamjerili su što javnost nije mogla, niti je ikako sudjelovala u provjeri prebrojavanja glasova. Njihova kampanja nije uključivala samo provjeru ranjivosti sustava glasanja, nego i pravno osporavanje legalnosti takve vrste izbora zbog njihove nevjerodostojnosti.
Javnosti, naime, nije dozvoljen pristup softverima koji upravljaju glasovanjem i provjera njihovog rada, zato što je to u izričitoj ingerenciji kompanija koje su ih izradile.
Ostali problemi
Nadalje, onemogućeno je i ponovno prebrojavanje, kakvo je prilično lako i provjerljivo u slučajevima kada iza glasača ostaje papirnati trag. Pitanje je i koliko se štiti anonimnost glasača, unatoč radu na enkripciji, ali i koliko su zaštićeni njihovi osobni podaci nakon što su upotrebljeni za verifikaciju glasača. Među zamjerkama ove vrste glasanja je i povećana mogućnost pogreške zbog konfuzije koja može nastati uporabom glasačkih sučelja.
O prednostima i nedostacima elektroničkog glasanja razgovarali smo i s Draženom Hoffmanom iz GONG-a, koji naglašava da je njegova uspješna implementacija izrazito ovisna o kontekstu. U situaciji kakvu imamo u Hrvatskoj, u kojoj građani na raznim razinama izbora izražavaju nepovjerenje u tajnost svojih glasova, a u raznim sredinama postoje pritisci političkih aktera da se glasove „dokazuje“ – u čemu lošim primjerom sudjeluju i predstavnici najviše razine državne vlasti – moguće je očekivati da će prema elektroničkom glasanju također postojati sumnjičavost.
“Primjeri ranjivosti sustava koji su u upotrebi u državama koje su isprobale dosadašnja tehnološka rješenja tome mogu samo doprinijeti. Što se tiče argumenta da će ova mogućnost doprinijeti participaciji, ona pretpostavlja vrlo jednostavan, mehanički odnos uzroka i posljedice između mogućnosti da na vaš odabir kliknete, umjesto što ste ga zaokružili kemijskom olovkom. Kriza demokratske političke participacije ima velik broj uzroka i rješava se sustavnim povećavanjem razine političke pismenosti građana, izgradnjom participativne političke kulture te podizanjem standarda provedbe izbora, a ne kroz tehnološki quick-fix“, navodi Hoffman. Za implementaciju elektroničkog glasanja treba graditi i političke i sigurnosne pretpostavke te odgovarati na izazove poznate iz prakse drugih zemalja, o kojima ne nedostaje dokaza, zaključuje on.
